Dvije trećine dokumenata je na hrvatskom jeziku, ali i
dvije je trećine na stranim jezicima - što znači da je
jedna trećina dokumenata dostupna u prijevodu (manje je
poznato da državnici pišu na službenom jeziku svoje
zemlje a prijevod se pisma dostavlja "iz uljudnosti").
Najveći dio pisama između 412 korespondenata, prvi se
put objavljuje. Svaka knjiga ima tematski predgovor, a u
šestoj su knjizi svi ti pregovori objavljeni na
engleskom jeziku - pa će ovaj niz od šest knjiga biti od
važnosti i za strane istraživače i povjesničare.
Predgovore su pisali akademik Davorin Rudolf, dr. Ivo
Lučić, dr. Ante Nazor, dr. Nikica Barić i ja.
Tko bi na promociji trebali biti govornici i na što
biste Vi stavili naglasak same promocije?
- Na promociji će u ime izdavača Hrvatskog instituta
za povijest govoriti ravnateljica dr. Jasna Turkalj, a
u ime Hrvatske sveučilišne naklade direktorica Anita
Šikić. Akademik Davorin Rudolf, dr. Ivo Lučić i Josip
Mihaljević govorit će kao pisci predgovora i urednici
pojedinih knjiga. Kao glavni urednik ove edicije
govorit ću o motivima objavljivanja ovih dokumenata.
Ima simbolike u tome da se Tuđmanov arhiv mogao
objaviti tek sada kada se službena politika odrekla
"detuđmanizacije". Lijeva opcija zato što je bila na
to prisiljena - oslobađajućim presudama generalima
Gotovini i Markaču. Predsjednica Grabar Kitarović već
je na inauguraciji najavila da će svoju politiku
voditi na temeljima politike predsjednika Tuđmana.
Kako sam u predgovoru pisao o načelima i odrednicama
nacionalne strategije predsjednika Tuđmana, to ću
podsjetiti na nekoliko njegovih prešućivanih i
zaboravljenih mirovnih inicijativa koncem 1992. i
1993. - kako bihupozorio na činjenicu da je hrvatska
službena politika pribjegavala vojnim operacijama tek
onda kada su bile iscrpljene sve političke i
diplomatske opcije.
U svezi arhivske građe vezane za prvoga
hrvatskog predsjednika, naše bi čitatelje sigurno bi
zanimalo i gdje se ona općenito čuva, koliko je
adekvatno smještena, tko o njoj vodi brigu, kako se
financira i je li u njoj pohranjeno sve što bi trebalo
biti pohranjeno?
- Kada je 2000. godine Mesić došao na Pantovčak on
je dijelio odabranim novinarima dokumente iz arhive
svoga prethodnika, kako je sam rekao "da
senzibilizira" javnost o kriminalnoj djelatnosti
svojega prethodnika. Tada je po njegovu nalogu bez
deklasifikacije i bez evidencije velika količina
dokumenata izravno dana haškim istražiteljima i
haškome Tužiteljstvu, sve sa ciljem da se podigne
optužnica protiv predsjednika Tuđmana i hrvatske
politike 1990-ih. Trebalo je 5-6 godina da Vlada
prisili Mesića kako bi arhivska građa Prvoga
predsjednika završila u Hrvatskom državnom arhivu. Ako
se ne varam u HDA je pohranjeno oko 2000 registratora
te građe. Ta je arhivska građa samo iznimno dostupna
istraživačima tako da se ne može decidirano tvrditi je
li svešto bi trebalo biti tamo i pohranjeno. Nažalost,
Hrvatska nema posebni zakon o postupanju s arhivom
predsjednika države i o režimu korištenja takve građe.
Bez ikakve dvojbe, može se reći kako je u
Hrvatskoj nakon 15 godina detuđmanizacije izborom
predsjednice Kolinde Grabar Kitarović nastupio novi
politički trenutak. Međutim, stječe se dojam kako se
neki nikako ne mogu pomiriti s izbornim rezultatima,
gotovo do razine njihovoga nepriznavanja. Ponašanje
pojedinih dužnosnika iz vlasti, pri tome, krajnje je
neprimjereno, osudili bismo se reći, na razini ulice.
Kako to komentirate?
- Politika "detuđmanizacije" koja se provodila od
2000. godine imala je za posljedicu ne samo
odbacivanje politike pomirbe - politike koja je bila
preduvjet zajedništva u stvaranju i obrani Hrvatske -
nego i raskol na političkoj sceni. Paradoks je da su
te unutarnje podjele danas očitije nego 1990-ih. To
ide tako daleko da predsjednik Vlade otvoreno govori
kako se ne želi sastati sa liderima oporbe, a sada ni
s novom predsjednicom. Naknadno izlazi na površinu i
da se Milanović nije sastajao ni sa Josipovićem.
Takva isključivost i netolerantnost samo potencira
političku i gospodarsku krizu u kojoj se nalazimo već
niz godina. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović
ponudila je zajedništvo i domoljublje kao platformu
suradnje sa svim političkim čimbenicima, ali očito to
je neprihvatljivo aktualnoj koaliciji na vlasti. Ako
se takvi odnosi nastave onda ćemo imati još gore
odnose na političkoj sceni, slabije izglede za
gospodarski oporavak - pa ćemo i dalje stagnirati a
živjeti u iščekivanju parlamentarnih izbora kako bi se
politička scena uljudila.
Dobar dio podjela u hrvatskom društvu izvodi se
u skladu s krivotvorinama iz komunističkih vremena,
pri čemu se potpuno krivo izjednačavao Brozov
jugokomunistički pokret s hrvatskim antifašizmom. Sami
ste nazočili prosvjednima Kruga za Trg, kojima se
željelo ukazati na neodrživo stanje po kojem jedan od
najljepših zagrebačkih trgova još uvijek nosi ime
Josipa Broza Tita. Kako gledate na problem sa
simbolima totalitarističkog komunističkog režima u
Hrvatskoj? Kako to da netko može i danas, u 21.
stoljeću, šutke prelaziti preko masovnih
partizanskih/komunističkih zločina pri kraju i nakon
2. svjetskog rata?
- Vijeće Europe i Parlament EU usvojili su nekoliko
rezolucija o osudi totalitarnih režima, posebno
komunističkoga totalitarnog režima. Takve je osude
lijeva politička opcija samo formalno pozdravila, ali
nikada ih nije prihvatila a još manje implementirala.
Zato se uporno skrivaju iza antifašizma, braneći
komunistički režim i Tita. Treba podsjetiti da je
Europska unija mogla nastati samo na ideji oprosta.
Nema više kolektivnih političkih optužbi Njemačke,
Italije, Španjolske za fašizam. To je stvar povijesti
i osude totalitarnih ideologija a ne naroda.
Kod nas su još žive podjele iz Drugoga svjetskog rata
te proizvodnja kolektivne krivnje, jer je lijeva
opcija mentalno još uvijek baštinik svoje komunističke
prošlosti. Zato nije spremna osuditi komunističke
zločine, a niti priznati da postoji velika razlika
između demokratskoga antifašizma i komunističkoga
antifašizma. Tek onda kada lijeva opcija bude spremna
osuditi komunističke zločine Hrvatska će postati
"normalna" zemlja, moći će se okrenuti izazovima
budućnosti.
Mediji su opširno izvještavali o odluci nove
predsjednice o uklanjanju biste Josipa Broza Tita s
Pantovčaka. Kako komentirate taj njezin potez? Što
treba modernoj Hrvatskoj?
- Ne znam je li donijeta konačna odluka o uklanjanju
biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka. No, očita je
polarizacija stavova u medijima o tome gdje je mjesto
toj bisti. Lijeva politička opcija inzistira na
njezinu ostanku jer da je Tito simbol antifašizma i
zaslužan za povratak Istre, primorskih otoka, Zadra u
sastav Hrvatske. Desna opcija je protiv biste na
Pantovčaku jer traži osudu komunističkih zločina
počinjenih nakon rata za vrijeme Tita. Premještaj
Titove biste u muzej mogao bi sadržavati poruku da se
Tito iz ideološke domene seli u povijest. Ali samo
"mogao bi".
Hrvatski Ustav poziva se i na antifašizam ali i na
osudu komunističkog totalitarnog sustava. U Hrvatskoj
nema zagovornika fašističke baštine ali ima pobornika
komunističke baštine. Kako je izostala osuda
komunističkih zločina i komunističkoga režima to je
mjesto Titove biste i dalje političko pitanje. Sukob
oko mjesta Titove biste bit će i nadalje točka
razdora, gdje god ona bila, sve dok i u povijesnim
udžbenicima ne bude mjesta za osudu komunizma i
komunističkih zločina.
I za kraj, vratimo se još jednom Predsjedničinom
pozivu na zajedništvo i jasnom odbijanju pojedinih
struktura da do njega dođe. Naime, i pojedini
istaknuti mediji objavljivali su komentare s ciljem
potpunog relativiziranja njene konstruktivne uloge,
manje-više, da Predsjednica može govoriti što god hoće
ali da se ništa od toga ne će dogoditi. Time se,
zapravo, podupire stanje po kojem bi trebalo biti
normalno da iznad demokratskoga poretka u Republici
Hrvatskoj postoji još netko. Do kada će sprega ovakvih
medija i ovakve politike funkcionirati?
- Kada bi bila točna teza da je uloga predsjednice
države politički irelevantna - onda vjerojatno ne bi
ni postojao problem njezinih susreta sa predsjednikom
Vlade i ostalim vladinim dužnosnicima. No, očito tome
nije tako. Predsjednik države ima niz ovlasti u
području međunarodnih odnosa, diplomacije, obrane,
nacionalne sigurnosti itd. Ne samo na simboličkoj
razini.Zbog svojega društvenog položaja i utjecaja
predsjednica države djeluje kao integrativni čimbenik
na političkoj sceni. Ta integrativna snaga daje joj
važnu ulogu, a može u kriznim situacijama biti i
presudna.
Nažalost, Milanović a priori odbija ne samo suradnju
već i susret s predsjednicom Grabar Kitarović, jer on
nije "licemjer", budući da je "nije želio" za
predsjednicu. Usput, davao je potporu Josipoviću u
izbornoj kampanji, koji pak - kako se sada vidi -
Milanovićanije želio. U tom kolopletu željenih i
neželjenih odnosa pokazuje se uskogrudnost i
egoističnost vladajuće koalicije, poglavito
predsjednika Vlade. Ishodište njegova problema je što
ne može priznati da je desna, a ne lijeva, politička
opcija izbavila Hrvatsku iz totalitarnog
jugoslavenskoga lonca i uvela demokraciju i
demokratske standarde u Hrvatsku.
Nažalost, Milanović se ne želi ponašati prema tim
standardima. U tome ima potporu mentalnih komunista
koji čvrsto drže svoje dobro plaćene pozicije i u nizu
medija. Oni mu daju potporu. Ako nekim čitateljima
danas ta potpora ne čini sramotnom, za godinu-dvije
svi će se čuditi kako je takvo njegovo ponašanje bilo
moguće.
Autor: O. Barišić, www.hkv.hr
(108) |
