Koliko riječi, toliko neistina i kleveta
Nije Gotovac bio onaj kakvim ga prikazuju neki
njegovi obožavateIji, čak i oni koji su ga za vrijeme
jugokomunizma mrzili i progonili, a niti je Tuđman
onakav kakvim ga je pogrdnim riječima, uostalom ne baš
originalnim nego prepisanim iz propaloga prosrpskoga
Feral Tribunea opisuje Zima.
Gotovac nije bio politički i nacionalno sasvim čist.
I on je težio za vlašću jer da nije, ne bi se
politički angažirao. A bio je politički apsolutno
netalentiran. Svi su hvalili njegovu veliku govorničku
vještinu, no kad bi ih se pitalo da ju opišu,
zašutjeli bi. Gotovac je bio sjajan u govorenju
nerazumljivim rečenicama, zvučilo je dobro, ali
sadržajno bilo je tu mnogo demagogije. Kada sam u
Zagrebu pitao neke njegove poznanike kojega se vraga
upušta u politiku za koju nije sposoban, odgovorili su
mi da je njegov pjesnički vrutak odavno presahnuo pa
da mu je politika jedini izlaz kako da ostane
prepoznatljiv u javnosti. Ali za razliku od mnogih
drugih književnika i javnih djelatnika, Gotovac je bio
uljudbeno na visini, otrpio je svoju robiju do
posljednjega dana, nije moljakao amnestiju; drukčije
rečeno, stvarno je bio moralna vertikala, no to nije
dovoljno za bavljenje politikom. Osnovao je Socijalno-
liberalnu stranku što je naslovom i sadržajem bilo
"drveno željezo", uostalom liberalizam u Hrvatskoj
nije postojao od vremena Austro-Ugarske, a u to
vrijeme liberali su bili mađaroni. Dovoljno je reći da
je socijalne liberale uveo u politiku nitko drugi nego
Slavko Goldstein, čovjek koji se do kraja borio za
opstanak Jugoslavije, a danas zabija Hrvatskoj golove
gdje mu se god pruži prilika.
Gotovac je bio protiv deklaracije o
položaju jezika
Stari Rimljani su govorili: 'O mrtvima
sve najbolje', ali kad je Udba usmrtila Brunn Bušića,
čija politika nije bila prihvaćena od svih hrvatskih
emigranata, književnik Vinko Nikolić rimsku je
uzrečicu preinaćio u: "O mrtvima istinu". To treba
važiti kako za Gotovca tako i za Tuđmana.
Zasigurno
jedan od velikih svjedoka hrvatskoga kulturnoga i
donekle političkoga života književnik Slobodan Novak
sjeća se u svojoj sjajnoj autobiografiji 'Protimbe'
kako se poslije donošenja Deklaracije o nazivu i
položaju hrvatskoga književnoga jezika našao u
Beogradu u društvu s Gotovcem, koji je bio zgrožen
onim što se dogodilo u Zagrebu: "Čujem da ste
izglasali tu Deklaraciju!" Rekao sam da jesmo
izglasali. On me pitao: I nisi, valjda, i ti glasovao?
Rekoh, da, jesam i da mislim kako je dobro što smo to
izglasovali. On se i dalje snebivao tvrdeći da je to
ordinarna glupost i da se to nije smjelo učiniti...i
sve u tom tonu, ali i bez jednog argumenta. Ne znam
što ga je toliko u tome ozlojedilo, možda je govorio
pod dojmom razgovora sa svojim beogradskim
prijateljima, naivno sam ga stao uvjeravati zbog
čegaje to učinjeno... Poslije su mi neki kolege rekli
da je on prvi odnio tekst Deklaracije u Beograd i tako
prvi upoznao beogradske pisce s njezinim sadržajem,
prije nego je i objavljena, nakon čega su mogli tako
promptno objaviti svoj Predlog za razmišljanje, ili
kako se već zvao njihov tuk na utuk. Ne znam je li to
istina, ali moj razgovor s njim je vjerodostojan...'
Gotovac je previše otišao ulijevo, na što bi imao
pravo da se liberalizam uopće može, na bilo koji
način, povezati s Ijevicom. Svuda u Europi liberalne
stranke su izrazito građanske, dapaće nmogo bliže
kapitalu nego radništvu, pa je stoga Goldstenova i
kasnije Gotovčeva i Budiđina Socijalno-liberalna
stranka bila suprotnost samoj sebi, što i ne začuđuje,
jer je bila u stalnome raspadanju, iznuđenom i u
nekoliko dvoboja dvaju velih ega, Gotovčeva i
Budišina. Danas HSLS vegetira izvan Sabora pa je teško
vjerovati da će moći preskočiti petopostotnu zapreku
na izborima sljedeće godine. Liberalna ideja preselila
se u tzv. Hrvatsku narodnu stranku, koja je sve drugo
a ne ono što joj kaže ime.
Od Gotovčeva političkoga djelovanja nije ostao ni
kamena na kamenu. A stalne priče, koje ponavlja jedan
bosanski fratrić, ali i neki drugi politički
bezveznjaci, da bi Hrvatska odavno bila u Europskoj
Uniji da je na čelo nje namjesto Tuđmana došao
Gotovac, spadaju u nedokazive tvrdnje, kakvih ima
previše u hrvatskim medijima. U makarskom primorju se
veli: 'Da moja baka ima brkove, bila bi moj djed'.
'Brkove' je imao Tuđman, a ne Gotovac. Gotovcu svaka
čast kao književniku, premda se mnogi uopće i ne mogu
sjetiti neke njegove velike knjige koja je udarila
vječni pečat hrvatskoj literaturi i kulturi, ali
politički je bio stvarno nesposoban, i to treba
uvidjeti, to nije sramota, posebno u Hrvatskoj
prepunoj političkih antitalenata.
Sve knjige o Tuđmanu, osim
Sadkovicheve, pune laži
A što se
tiče Tuđmana, njemu nitko ne može oduzeti primat u
stvaranju slobodne, demokratske i neovisne Hrvatske.
Nijedan drugi hrvatski političar prije dvadeset godina
nije imao onako jasnu sliku što bi trebalo učiniti kad
dođe do propasti komunizma kao Tuđman. Sjećam se
njegova posjeta Radiju Deutsche Welle, kad je prvi
puta nakon dugoga vremena s putovnicom došao u
inozemstvo, kojom prilikom su mu 'zabrinuti' Nijemci u
toj ustanovi postavili pitanje što će biti od
Jugoslavije, (Tito je već bio mrtav), a on je
odgovorio da ako samo jedna republika zatraži odlazak
iz jugoslavenske Federacije, Jugoslavije više ne će
biti. Slovenci su tada već bili jednom nogom izvan
SFRJ. Zatim je rekao kako će Hrvati tom prilikom
zatražiti preuzimanje potpunoga suvereniteta (što nije
ništa drugo nego, drukčije rečeno, uspostavljanje
vlastite države) pa tek nakon toga može se razgovarati
o različitim solucijama.
Njegovi razgovori s Miloševićem kao i zajednički
prijedlog s Milanom Kučanom o konfederaciji nisu bili
ništa drugo nego kupovanje vremena, neophodno da se
Hrvatska barem donekle vojnički osposobi za obranu od
srbijanskoga imperijalizma. Ja sam napravio intervjue
sa svim predsjednicima i višim dužnosnicima hrvatskih
političkih stranaka, (osim sa Savkom Dabčević-Kučar
koja mi je rekla da će mi ga dati nakon što pobijedi
na izborima, dokazavši time potpuno nepoznavanje
važnosti medija) prije prvih demokratskih izbora i svi
su, osim Tuđmana, bili za nekakvu zajednicu sa ostalim
republikama SFRJ. Narod je to osjetio i dao najviše
glasova Tuđmanovu HDZ-u. To je povijesna istina, a ne
nagađanja što bi bilo da je bilo.
O Tuđmanu se pisalo mnogo, uglavnom negativno.
Izmišljotine su bile često inspirirane od onih koji su
bili protiv Hrvatske i za Jugoslaviju. Otuda tvrdnje o
dvjesto obitelji kojima je Tuđman predao sve hrvatsko
bogatstvo, o dogovoru s Miloševićem o podjeli Bosne,
čak o dogovorenom hrvatsko-srpskom ratu, o koketiranju
s ustaštvom, o mržnji spram Srba, o privatnom
bogaćenju, o totalitarnim političkim potezima itd.
Većina tih objeda nisu imali nikakvu stvarnu
podlogu. Trebalo je čekati jedanaest godina da jedan
Amerikanac hrvatskoga podrijetla dr. James J.
Sadkovich napiše prvu objektivnu Tuđmanovu biografiju.
(Vidi HL, od 9. prosinca).
Sve ostale knjige o Tuđmanu prepune su laži i
poluistina koje su često gore od laži. Što vrijeme
više bude prolazilo, to će lik i djelo prvoga
hrvatskoga predsjednika bivati svjetliji i čistiji.
Dakako, Tuđman je ostavio prilično nesređenu svoju
stranku i time veliki dio političke Hrvatske. Šestorka
koja je pobijedila nakon Tuđmanove smrti nije se
proslavila nekim značajnijim uspjesima, osim
približavanju Europi, ali to je bila prije svega
zasluga Europske Unije kojoj se Tuđman nije htio
povinuti premda je bio Europljanin. Tek kapitulantski
duo Mesić-Račan pokleknuo je tamo gdje je Tuđman
stajao uspravno. Izolacija za vrijeme Tuđmana nije
bila njegova krivnja nego rezultat politike europskih
moćnika koji su vjerovali, a neki jos i sad vjeruju,
da se prilike na tzv. Zapadnom Balkanu mogu trajno
smiriti stvaranjem, makar neformalne, nekakve nove
zajednice država, Jugosfere ili kako ju već nazivali.
A to je upravo ono što bi moglo dovesti do novih
sukoba pa čak i ratova. Nedavno uhićeni Sanader kao
premijer je nastavio "europsku" iliti zapadnobalkanu
politiku Šestorke, svakako na štetu Hrvatske, premda
nije bitno pitanje da ili ne Europska Unija, nego
kako! Kad sad neki intelektualci, udarajući u
propagandne talambase Socijaldemokratske partije,
traže smjenu premijerke Jadranke Kosor, ali ne žele ni
Zorana Milanovića (Nacional, 7. prosinca) onda je to
čisti anarhizam, zapravo politički daltonizam.
Zamjerke da Vlada nije sposobna, mogu biti opravdane
samo uz podnošenje činjenica i argumenata, ali ne
stalnom mantrom kako mora dati ostavku. Jer ni druga
strana, tzv. Kukuriku koalicija, nema nekih valjanih i
boljih prijedloga. Sve se kreće u sferi poznate
jugoslavenske trebologije. Gospodarske nevolje
Republike Hrvatske nisu od jucer, one većim dijelom
potječu iz vremena Jugoslavije, pogoršale su se
tijekom Domovinskog rata i ušle u još katastrofalnije
stanje zbog krive pretvorbe i neizvedenoga
prestrukturiranja privrede.
Kad danas gospodarstvenici traže
reindustrijalizaciju, (i to u ovo pretežito
informacijsko doba!) onda to strašno zvuči na
jugoslavenske privredne reforme. Proizvoditi danas
nigdje nije problem, mnogo je važnije prodavati i
izvoziti, i to dobre i jeftine proizvode. Ne toliko u
blisko susjedstvo ili zemlje Trećega svijeta, jer oni
nemaju devize, nego na buduće tržište Europske Unije s
njegovih oko pola milijarde konzumenata, ali oni traže
kvalitetne i dijelom alternativne proizvode. A koji su
to u Hrvatskoj? Imamo klasičan primjer. U ponudi
ekoloških (integralnih) proizvoda došlo je u zapadnim
zemljama do prave eksplozije; godišnja rata porasta
dosiže i do 30 posto, ali ako uđete u bilo koju
prodavaonicu tih živežnih namirnica diljem EU-rope,
hrvatskih proizvoda nema ni za lijek. A stalno se
priča kako nekad bogata Slavonija 'uzgaja' ledine.
Zašto je tome tako? I pametno razvijeni turizam mogao
bi se u Hrvatskoj povećati barem za jednu trećinu, no
ideje kako to učiniti nema ni Vlada, a ni oporba. I
uslužne djelatnosti visoko se cijene u svim
prosperitetnim zemljama, a u Hrvatskoj o tome ni
glasa.
I danas bi za Hrvatsku bolje došao
Tuđman nego Gotovac
Hrvatskoj je potreban ne samo
ekonomski nego u prvom redu moralni preporod. On nije
moguć ako se ne srede 'računi prošlosti'. Treba jednom
zauvijek s jednakom oštrinom osuditi nacionalističko
ustaštvo i komunističko partizanstvo. Treba ukloniti
znamenja polustoljetnoga komunizma, primjerice imena
trgova i ulica teških ratnih i poratnih zločinaca,
prije svega J.B. Tita. Ako Hrvatska to ne učini sad
ili ubrzo, na to će biti prisiljena kad uđe u EU. Šest
bivših komunističkih država istočne Europe nedavno su
zatražile od Europske komisije uvođenje europske
zabrane nijekanja komunističkih zločina, nečega što je
u hrvatskoj svakodnevnica. Sjetimo se samo Mesićevih
'uljepšavanja' strašne komunističke prošlosti. Jer,
one tako argumentiraju, ako je zabranjeno negiranje
holokausta, primjerice u Njemačkoj i Austriji, zašto
se takva zabrana ne bi protegla i na komunističke
masovne zločine? Prema riječima češkoga ministra
vanjskih poslova Karela Schwarzenberga, Hitler i
Staljin bili su masovni ubojice, a oni koji su služili
Hitleru i Staljinu, (u Hrvatskoj Pavelić i Tito o.a.),
sudionici su u zločinima. Zar to nekome nije jasno?
Tek
uklanjanjem tereta prošlosti, u što spadaju i
kriminalne radnje u posljednjih dvadeset godina,
Hrvatska će moći slobodnije disati i raditi na
konkretnim projektima. Od političara treba tražiti
odustajanje od općenitih fraza, odnosno izvedive
prijedloge kako poboljšati uljudbeno, gospodarsko i
političko stanje u Lijepoj Našoj. Dakle brojke i
argumente, a ne stalno ocrnjivanje protivnika u stilu
zastupnika SDP-a Željka Jovanovića kojega se može
mirne duše nazvati hrvatskim Robespiereom. Sadašnjoj
Vladi treba prepustiti da Hrvatsku uvede u Europsku
Uniju i onda raspisati izbore. Ako Hrvati na
referendumu odbiju ulazak u Uniju, što nije nemoguće,
pada i Vlada.
Pitamo se što bi u sadašnjoj situaciji učinili
Tuđman i Gotovac. Tuđman bi valjda moblizirao sve
narodne snage za postizanje političkih i gospodarskih
ciljeva, onako kako je to učinio u vrijeme
Domovinskoga rata, a Gotovac bi okolo držao vatrene i
lijepo skrojene govore. Nije slučajno što njegova
stranka nikad nije postizavala ni približno takve
rezultate na izborima kao HDZ, a negdašnji njezin
predsjednik Dražen Budiša uveo je postkomuniste u
salone na Markovu trgu, namjesto da je zatražio
preispitivanje prošlosti njihovih prethodnika. Danas
se Budiša ponovno javlja iz dubokoga bunara političke
nevažnosti, ali od toga njegova stranka ne će imati ni
koristi ni štete. Vrijeme je da se hrvatska politička
scena uozbilji i pročisti od naklapala i vjetropira.
Jedan Sanader i previše je za Hrvatsku.
Piše: Gojko Borić
HRVATSKI LIST, 23. prosinac 2010.
hrvatski.list@hi.t-com.hr
|