Ovih se dana dosta pisalo o dvjema obljetnicama smrti dvaju velikih Hrvata, desete Vlade Gotovca i jedanaeste Franje Tuđmana. Po starom običaju ljevičari su pravili usporedbe između njih kao političara, dakako uvijek na štetu Tuđmana.

Posebno je u tome bio nepravedan i neistinit književni kritičar Zdravko Zima koji u Zadarskom listu (14. prosinca) piše:

'Oni koji obitavaju u ovome dijelu svijeta znaju da su Gotovac i Tuđman bili bliski kao pas i mačka i da su upravo njih dvojica utjelovljavali dvije formalno iste, ali civilizacijski i supstancijalno oprečne, gotovo nespojive Hrvatske. Sjedne strane, pjesnik i liberal koji je vezivao nacionalizam i kozmopolitizam, s druge general i konvertit koji u kolopletu svih mogućih obmana, miksajući kosti davno zavadenih protivnika i antagonizirajući njihove nasljednike, nije prezao ni od čega. Na prvoj pozornici idealist nonkonformist, spreman vlastitim primjerom posvjedočiti kako se to može biti Hrvat, bez mistifikacija i diskvalifikacija, na drugoj zatucani autokrat, nošen slavohlepljem i opsesivnom potrebom za vlašću.'

Koliko riječi, toliko neistina i kleveta

Nije Gotovac bio onaj kakvim ga prikazuju neki njegovi obožavateIji, čak i oni koji su ga za vrijeme jugokomunizma mrzili i progonili, a niti je Tuđman onakav kakvim ga je pogrdnim riječima, uostalom ne baš originalnim nego prepisanim iz propaloga prosrpskoga Feral Tribunea opisuje Zima.
Gotovac nije bio politički i nacionalno sasvim čist. I on je težio za vlašću jer da nije, ne bi se politički angažirao. A bio je politički apsolutno netalentiran. Svi su hvalili njegovu veliku govorničku vještinu, no kad bi ih se pitalo da ju opišu, zašutjeli bi. Gotovac je bio sjajan u govorenju nerazumljivim rečenicama, zvučilo je dobro, ali sadržajno bilo je tu mnogo demagogije. Kada sam u Zagrebu pitao neke njegove poznanike kojega se vraga upušta u politiku za koju nije sposoban, odgovorili su mi da je njegov pjesnički vrutak odavno presahnuo pa da mu je politika jedini izlaz kako da ostane prepoznatljiv u javnosti. Ali za razliku od mnogih drugih književnika i javnih djelatnika, Gotovac je bio uljudbeno na visini, otrpio je svoju robiju do posljednjega dana, nije moljakao amnestiju; drukčije rečeno, stvarno je bio moralna vertikala, no to nije dovoljno za bavljenje politikom. Osnovao je Socijalno-
liberalnu stranku što je naslovom i sadržajem bilo "drveno željezo", uostalom liberalizam u Hrvatskoj nije postojao od vremena Austro-Ugarske, a u to vrijeme liberali su bili mađaroni. Dovoljno je reći da je socijalne liberale uveo u politiku nitko drugi nego Slavko Goldstein, čovjek koji se do kraja borio za opstanak Jugoslavije, a danas zabija Hrvatskoj golove gdje mu se god pruži prilika.

Gotovac je bio protiv deklaracije o položaju jezika

Stari Rimljani su govorili: 'O mrtvima sve najbolje', ali kad je Udba usmrtila Brunn Bušića, čija politika nije bila prihvaćena od svih hrvatskih emigranata, književnik Vinko Nikolić rimsku je uzrečicu preinaćio u: "O mrtvima istinu". To treba važiti kako za Gotovca tako i za Tuđmana.

Zasigurno jedan od velikih svjedoka hrvatskoga kulturnoga i donekle političkoga života književnik Slobodan Novak sjeća se u svojoj sjajnoj autobiografiji 'Protimbe' kako se poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika našao u Beogradu u društvu s Gotovcem, koji je bio zgrožen onim što se dogodilo u Zagrebu: "Čujem da ste izglasali tu Deklaraciju!" Rekao sam da jesmo izglasali. On me pitao: I nisi, valjda, i ti glasovao? Rekoh, da, jesam i da mislim kako je dobro što smo to izglasovali. On se i dalje snebivao tvrdeći da je to ordinarna glupost i da se to nije smjelo učiniti...i sve u tom tonu, ali i bez jednog argumenta. Ne znam što ga je toliko u tome ozlojedilo, možda je govorio pod dojmom razgovora sa svojim beogradskim prijateljima, naivno sam ga stao uvjeravati zbog čegaje to učinjeno... Poslije su mi neki kolege rekli da je on prvi odnio tekst Deklaracije u Beograd i tako prvi upoznao beogradske pisce s njezinim sadržajem, prije nego je i objavljena, nakon čega su mogli tako promptno objaviti svoj Predlog za razmišljanje, ili kako se već zvao njihov tuk na utuk. Ne znam je li to istina, ali moj razgovor s njim je vjerodostojan...'

Gotovac je previše otišao ulijevo, na što bi imao pravo da se liberalizam uopće može, na bilo koji način, povezati s Ijevicom. Svuda u Europi liberalne stranke su izrazito građanske, dapaće nmogo bliže kapitalu nego radništvu, pa je stoga Goldstenova i kasnije Gotovčeva i Budiđina Socijalno-liberalna stranka bila suprotnost samoj sebi, što i ne začuđuje, jer je bila u stalnome raspadanju, iznuđenom i u nekoliko dvoboja dvaju velih ega, Gotovčeva i Budišina. Danas HSLS vegetira izvan Sabora pa je teško vjerovati da će moći preskočiti petopostotnu zapreku na izborima sljedeće godine. Liberalna ideja preselila se u tzv. Hrvatsku narodnu stranku, koja je sve drugo a ne ono što joj kaže ime.

Od Gotovčeva političkoga djelovanja nije ostao ni kamena na kamenu. A stalne priče, koje ponavlja jedan bosanski fratrić, ali i neki drugi politički bezveznjaci, da bi Hrvatska odavno bila u Europskoj Uniji da je na čelo nje namjesto Tuđmana došao Gotovac, spadaju u nedokazive tvrdnje, kakvih ima previše u hrvatskim medijima. U makarskom primorju se veli: 'Da moja baka ima brkove, bila bi moj djed'. 'Brkove' je imao Tuđman, a ne Gotovac. Gotovcu svaka čast kao književniku, premda se mnogi uopće i ne mogu sjetiti neke njegove velike knjige koja je udarila vječni pečat hrvatskoj literaturi i kulturi, ali politički je bio stvarno nesposoban, i to treba uvidjeti, to nije sramota, posebno u Hrvatskoj prepunoj političkih antitalenata.

Sve knjige o Tuđmanu, osim Sadkovicheve, pune laži

A što se tiče Tuđmana, njemu nitko ne može oduzeti primat u stvaranju slobodne, demokratske i neovisne Hrvatske. Nijedan drugi hrvatski političar prije dvadeset godina nije imao onako jasnu sliku što bi trebalo učiniti kad dođe do propasti komunizma kao Tuđman. Sjećam se njegova posjeta Radiju Deutsche Welle, kad je prvi puta nakon dugoga vremena s putovnicom došao u inozemstvo, kojom prilikom su mu 'zabrinuti' Nijemci u toj ustanovi postavili pitanje što će biti od Jugoslavije, (Tito je već bio mrtav), a on je odgovorio da ako samo jedna republika zatraži odlazak iz jugoslavenske Federacije, Jugoslavije više ne će biti. Slovenci su tada već bili jednom nogom izvan SFRJ. Zatim je rekao kako će Hrvati tom prilikom zatražiti preuzimanje potpunoga suvereniteta (što nije ništa drugo nego, drukčije rečeno, uspostavljanje vlastite države) pa tek nakon toga može se razgovarati o različitim solucijama.

Njegovi razgovori s Miloševićem kao i zajednički prijedlog s Milanom Kučanom o konfederaciji nisu bili ništa drugo nego kupovanje vremena, neophodno da se Hrvatska barem donekle vojnički osposobi za obranu od srbijanskoga imperijalizma. Ja sam napravio intervjue sa svim predsjednicima i višim dužnosnicima hrvatskih političkih stranaka, (osim sa Savkom Dabčević-Kučar koja mi je rekla da će mi ga dati nakon što pobijedi na izborima, dokazavši time potpuno nepoznavanje važnosti medija) prije prvih demokratskih izbora i svi su, osim Tuđmana, bili za nekakvu zajednicu sa ostalim republikama SFRJ. Narod je to osjetio i dao najviše glasova Tuđmanovu HDZ-u. To je povijesna istina, a ne nagađanja što bi bilo da je bilo.
O Tuđmanu se pisalo mnogo, uglavnom negativno. Izmišljotine su bile često inspirirane od onih koji su bili protiv Hrvatske i za Jugoslaviju. Otuda tvrdnje o dvjesto obitelji kojima je Tuđman predao sve hrvatsko bogatstvo, o dogovoru s Miloševićem o podjeli Bosne, čak o dogovorenom hrvatsko-srpskom ratu, o koketiranju s ustaštvom, o mržnji spram Srba, o privatnom bogaćenju, o totalitarnim političkim potezima itd.

Većina tih objeda nisu imali nikakvu stvarnu podlogu. Trebalo je čekati jedanaest godina da jedan Amerikanac hrvatskoga podrijetla dr. James J. Sadkovich napiše prvu objektivnu Tuđmanovu biografiju. (Vidi HL, od 9. prosinca).
Sve ostale knjige o Tuđmanu prepune su laži i poluistina koje su često gore od laži. Što vrijeme više bude prolazilo, to će lik i djelo prvoga hrvatskoga predsjednika bivati svjetliji i čistiji.

Dakako, Tuđman je ostavio prilično nesređenu svoju stranku i time veliki dio političke Hrvatske. Šestorka koja je pobijedila nakon Tuđmanove smrti nije se proslavila nekim značajnijim uspjesima, osim približavanju Europi, ali to je bila prije svega zasluga Europske Unije kojoj se Tuđman nije htio povinuti premda je bio Europljanin. Tek kapitulantski duo Mesić-Račan pokleknuo je tamo gdje je Tuđman stajao uspravno. Izolacija za vrijeme Tuđmana nije bila njegova krivnja nego rezultat politike europskih moćnika koji su vjerovali, a neki jos i sad vjeruju, da se prilike na tzv. Zapadnom Balkanu mogu trajno smiriti stvaranjem, makar neformalne, nekakve nove zajednice država, Jugosfere ili kako ju već nazivali. A to je upravo ono što bi moglo dovesti do novih sukoba pa čak i ratova. Nedavno uhićeni Sanader kao premijer je nastavio "europsku" iliti zapadnobalkanu politiku Šestorke, svakako na štetu Hrvatske, premda nije bitno pitanje da ili ne Europska Unija, nego kako! Kad sad neki intelektualci, udarajući u propagandne talambase Socijaldemokratske partije, traže smjenu premijerke Jadranke Kosor, ali ne žele ni Zorana Milanovića (Nacional, 7. prosinca) onda je to čisti anarhizam, zapravo politički daltonizam.

Zamjerke da Vlada nije sposobna, mogu biti opravdane samo uz podnošenje činjenica i argumenata, ali ne stalnom mantrom kako mora dati ostavku. Jer ni druga strana, tzv. Kukuriku koalicija, nema nekih valjanih i boljih prijedloga. Sve se kreće u sferi poznate jugoslavenske trebologije. Gospodarske nevolje Republike Hrvatske nisu od jucer, one većim dijelom potječu iz vremena Jugoslavije, pogoršale su se tijekom Domovinskog rata i ušle u još katastrofalnije stanje zbog krive pretvorbe i neizvedenoga prestrukturiranja privrede.

Kad danas gospodarstvenici traže reindustrijalizaciju, (i to u ovo pretežito informacijsko doba!) onda to strašno zvuči na jugoslavenske privredne reforme. Proizvoditi danas nigdje nije problem, mnogo je važnije prodavati i izvoziti, i to dobre i jeftine proizvode. Ne toliko u blisko susjedstvo ili zemlje Trećega svijeta, jer oni nemaju devize, nego na buduće tržište Europske Unije s njegovih oko pola milijarde konzumenata, ali oni traže kvalitetne i dijelom alternativne proizvode. A koji su to u Hrvatskoj? Imamo klasičan primjer. U ponudi ekoloških (integralnih) proizvoda došlo je u zapadnim zemljama do prave eksplozije; godišnja rata porasta dosiže i do 30 posto, ali ako uđete u bilo koju prodavaonicu tih živežnih namirnica diljem EU-rope, hrvatskih proizvoda nema ni za lijek. A stalno se priča kako nekad bogata Slavonija 'uzgaja' ledine. Zašto je tome tako? I pametno razvijeni turizam mogao bi se u Hrvatskoj povećati barem za jednu trećinu, no ideje kako to učiniti nema ni Vlada, a ni oporba. I uslužne djelatnosti visoko se cijene u svim prosperitetnim zemljama, a u Hrvatskoj o tome ni glasa.

I danas bi za Hrvatsku bolje došao Tuđman nego Gotovac

Hrvatskoj je potreban ne samo ekonomski nego u prvom redu moralni preporod. On nije moguć ako se ne srede 'računi prošlosti'. Treba jednom zauvijek s jednakom oštrinom osuditi nacionalističko ustaštvo i komunističko partizanstvo. Treba ukloniti znamenja polustoljetnoga komunizma, primjerice imena trgova i ulica teških ratnih i poratnih zločinaca, prije svega J.B. Tita. Ako Hrvatska to ne učini sad ili ubrzo, na to će biti prisiljena kad uđe u EU. Šest bivših komunističkih država istočne Europe nedavno su zatražile od Europske komisije uvođenje europske zabrane nijekanja komunističkih zločina, nečega što je u hrvatskoj svakodnevnica. Sjetimo se samo Mesićevih 'uljepšavanja' strašne komunističke prošlosti. Jer, one tako argumentiraju, ako je zabranjeno negiranje holokausta, primjerice u Njemačkoj i Austriji, zašto se takva zabrana ne bi protegla i na komunističke masovne zločine? Prema riječima češkoga ministra vanjskih poslova Karela Schwarzenberga, Hitler i Staljin bili su masovni ubojice, a oni koji su služili Hitleru i Staljinu, (u Hrvatskoj Pavelić i Tito o.a.), sudionici su u zločinima. Zar to nekome nije jasno?

Tek uklanjanjem tereta prošlosti, u što spadaju i kriminalne radnje u posljednjih dvadeset godina, Hrvatska će moći slobodnije disati i raditi na konkretnim projektima. Od političara treba tražiti odustajanje od općenitih fraza, odnosno izvedive prijedloge kako poboljšati uljudbeno, gospodarsko i političko stanje u Lijepoj Našoj. Dakle brojke i argumente, a ne stalno ocrnjivanje protivnika u stilu zastupnika SDP-a Željka Jovanovića kojega se može mirne duše nazvati hrvatskim Robespiereom. Sadašnjoj Vladi treba prepustiti da Hrvatsku uvede u Europsku Uniju i onda raspisati izbore. Ako Hrvati na referendumu odbiju ulazak u Uniju, što nije nemoguće, pada i Vlada.

Pitamo se što bi u sadašnjoj situaciji učinili Tuđman i Gotovac. Tuđman bi valjda moblizirao sve narodne snage za postizanje političkih i gospodarskih ciljeva, onako kako je to učinio u vrijeme Domovinskoga rata, a Gotovac bi okolo držao vatrene i lijepo skrojene govore. Nije slučajno što njegova stranka nikad nije postizavala ni približno takve rezultate na izborima kao HDZ, a negdašnji njezin predsjednik Dražen Budiša uveo je postkomuniste u salone na Markovu trgu, namjesto da je zatražio preispitivanje prošlosti njihovih prethodnika. Danas se Budiša ponovno javlja iz dubokoga bunara političke nevažnosti, ali od toga njegova stranka ne će imati ni koristi ni štete. Vrijeme je da se hrvatska politička scena uozbilji i pročisti od naklapala i vjetropira. Jedan Sanader i previše je za Hrvatsku.

Piše: Gojko Borić

HRVATSKI LIST, 23. prosinac 2010.

hrvatski.list@hi.t-com.hr