Javor Novak (Portal HKV-a, 02. 07. 2013.) piše:

Fraza je (kako je) i Tuđman sanjao Europsku Uniju od 1968-me i o njoj govorio u devedesetima. Ta je Europska zajednica bila nešto sasvim drugo. Prošlo je mnogo vremena. Sigurno nitko nije sanjao toliki broj ucjena, podcjenjivanja i rasprodaje poduzeća, plinskih i naftnih nalazišta, ribljeg fonda te hrvatskoga mora, tijekom tako mnogo pristupnih godinica dok smo bili "na tom putu"... Nitko nije mogao ni sanjati tako jadan ulazak. S toga su kalkulacije: da je Predsjednik živ, bio bi ponosan - potpuno promašene.

Kako može itko biti ponosan kad vidi svojih ruku djelo kako je sada devastirano, pervertirano i zloporabljeno? Da je Predsjednik Tuđman živ, hrvatski bi ulazak u Europsku uniju imao dignitet, dimenziju i ravnopravnost. Ne bi se puzalo, rasprodavalo i ukupno na samome kraju blamiralo aferom 'Perković i drugovi'... i ne, ne bi se osvojilo skandal Merkel, kao prvu nagradu najniže lige.

Vjerojatno upravo zato, postojeća garnitura klaunova, nije smatrala potrebnim ni spomenuti prvoga hrvatskog predsjednika, svjesna koliko je njegov doprinos velik prema svoj toj njihovoj sitneži. Koliko je njihov uradak ispod nivoa i svjetlosnim godinama daleko od ulaska u Europu kakvog je sanjao, kakvog bi savjesno odradio i uostalom kakvog je započeo dr. Franjo Tuđman. Zato ovi patuljci i trabunjaju o zajedničkom stolu i zajedničkom odlučivanju. Ovdje doma, giganti su jedino u razaranju.

Zapravo, već sam razmišljao pisati o smiješnom nezadovoljstvu HDZ-a i predsjednika Karamarka što Tuđman nije stavljen u isti rang s Ivicom Račanom i Jadrankom Kosor. Zar predsjedniku HDZ-a ne bi takvo izjednačavanje trebalo biti ponižavanje Tuđmana?

Istina, mnogi koji tvrde da bi Tuđman bio danas zadovoljan spominju da je on govorio o EU kao zajednici suverenih država. Kao da EU to jest! Ponetko od njih citira i knjigu dr. Franjo Tudjman - Hrvatska, Europa, Europska unija akademika Dubravka Jelčića, koji je sigurno i najkopetentniji govoriti o Tuđmanu i EU. Pri tome zaborave da je Jelčić svoj stav jasno izrekao kada je (uz onog Pečarića) bio jedini akademik koji je glasovao u HAZU protiv ulaska u ovakvu zajednicu i na ovakav ponižavajući način.

Taj Pečarić je još na portalu Hrsvijet 31. prosinca 2011. objavio tekst (koji je tiskan i u knjizi "Rasizam domaćih slugu"):

ZAR DOISTA NETKO U HDZ-U VJERUJE DA JE TUĐMANOVA POLITIKA TO DA SE SAMOG TUĐMANA OSUDI KAO RATNOG ZLOČINCA?

U intervjuu Hrvatskom listu od 16. lipnja 2011. rekao je:

Ako uđemo ovakvi u EU kakvi smo sad, bez ponosa i dostojanstva, onda će uskoro u nju i Srbija. Tada će svjetski moćnici, koji su mogli ostvariti pobjedu zla preko Haaga, napraviti od nas obične srpske sluge.

Može se pomisliti kako je u ove dvije rečenice sadržano sve što je očito ovih dana. Josipović organizira samit Zapadnog Balkana. Poklonjenje Nikoliću pokazuje kako su sretni što su predvodnici dok Srbija ne uđe u EU. Strateško partnerstvo, misle takvi, s Velikom Britanijom je promašena politika. Iz jednostavnog razloga što to osigurava osnovni pravac današnje hrvatske politike: OSTVARENJE VELIKOSRPSKOG MEMORANDUMA 2.

Joško Čelan nas u Hrvatskom tjedniku podsjeća na komentar Nenada Piskača (vidjeti Portal HKV-a, 02. 07. 2013.). Jedan od najistaknutijih hrvatskih komentatora kaže:

Prvo, na poklonstvo u London Majci Kraljici i vrhovnoj poglavarici Anglikanske crkve, održati pederske parade, negirati 20 posto hrvatskih birača, potom primiti Sorosa i podnijeti mu izvješće o dosad učinjenom, a sve kako bi se moglo što učinkovitije oduprijeti izručenju tajne partijske policije pravdi i kako bi moglo doći do službenog sastanka na vrhu između Josipovića i Nikolića gdje bi trebalo utrti put prema formalnom ukidanju tužbe za genocid protiv Srbije.

Prof. dr. Zvonimir Šeparović (Portal HKV-a, 03. 07. 2013.) se pita za koga radi Vesna Pusić:

Vesna Pusić uporno radi na povlačenju tužbe za genocid protiv Srbije ističući tri uvjeta: da se otkrije sudbinu nestalih, da se osudi ratne zločince i da se vrati umjetnine. Kao da se cijeli genocidni agresivni rat Srbije protiv Hrvatske može svesti samo na ta tri elementa. Što je s ubijenima, što je s porušenim crkvama i kulturnim spomenicima, što je s naknadom ratne štete?

Genocid se dogodio na cijelom području koje su napadali i okupirali Srbi, ne samo u Vukovaru, Škabrnji, Baćinu i Voćinu, već i u Dubrovniku, Zadru, Kninu, Gospiću i drugdje. Tužba za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu ne smije se povući jer je, bez obzira na njezin ishod, ustrajnost na kažnjavanju genocida - zločina nad zločinima, moralna obveza svih ljudi. Ona je dug našega društva prema žrtvama srpskoga nasilja. O istini, o postojanju izvršenog genocida, ne može se pregovarati, dogovarati i pogađati. O povlačenju, o sudbini tužbe, može odlučivati samo narod na referendumu. A ne površni, otuđeni sitni političari.

Međutim, obećanje o obostranom povlačenu tužbe za genocid svi spomenuti nisu razumjeli. Više puta sam pisao o genocidu s hrvatske strane, koji je sjajno konstatirao Slobodan Milošević: Hrvati su od Srba u "Oluji" napravili zečeve! Sigurno je taj genocid strašna rana na duši našim vlastima? Ali i Britancima, zar ne? Jasno je da je teško i Srbima nad kojima je napravljen taj stravičan genocid. Zar onda nije prirodno partnerstvo svih ožalošćenih?

Dapače, smiješan je žal HDZ-a što glavni krivac za taj genocid nije nagrađen uz gorostase kakvi su Račan i Kosorica, zar ne?

Pa gdje oni žive? Zar nisu primjetili da je nedavno i Sud u Haagu jasno raspoznao tu veliku hrvatsku krivicu, pa je Hrvatsku optužio za agresiju, a Srbiju oslobodio takvih optužbi. Kako netko može i pomisliti za agresiju optužiti zečeve, ta mala slatka stvorenja. A Haag, koji se spominje u one dvije Pečarićeve rečenice, je jasno Tuđmana osudio kao prvoga člana zločinačke orgnizacije. Pa kako da naše vlasti mogu nagraditi osuđenog zločinca? A svi znamo da je napravivši od Srba zečeve napravio još veći zločin jer Srbi nisu mogli napraviti "čišćenje Bihaća od terorista" kao što su to uradili u Srebrenici, pa Britanci nisu mogli proglasiti Srbiju pobjednikom u ratu! Bihać je u BiH, pa je očita i hrvatska agresija na tu državu u cilju spašavanja svih spolova i uzrasta, zar ne?

Naravno, ima u Hrvatskoj takvih koji u svemu vide rasizam prema Hrvatima. Takvi će, kada je riječ o sukobu Hrvata i muslimana u BiH, pisati o tome da su muslimani ptvi napali Hrvate. Doista čitam nedavno kako povjesnačar dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata piše:

Upravo je Prozor često spominjan u čitanju spomenute presude šestorici Hrvata, kao mjesto provođenja "udruženoga zločinačkoga pothvata" Hrvata u BiH. No, pritom su potpuno ignorirani podaci hrvatske strane. Naime, na temelju prikaza tog sukoba u medijima, u javnosti je gotovo općeprihvaćeno mišljenje da su rat između Bošnjaka - muslimana i Hrvata u BiH i navodna agresija RH na BiH započeli sukobom u Prozoru u listopadu 1992., koji je navodno izazvao HVO i u kojem su navodno sudjelovale brigade HV-a. Nasuprot tome, arhivsko gradivo pokazuje da postrojbi HV-a na tom području tada nije bilo, te da je sukob u Prozoru započeo u petak 23. listopada 1992., između 15.30 i 16 sati, nakon što su pripadnici muslimanskih snaga ubili vojnika HVO-a Franju Zadru iz sela Dobroša, dok je traktorom razvozio hranu vojnicima na planini Crni Vrh u predjelu zvanom Zgon. On je prva žrtva toga sukoba, a druga žrtva je Hrvat Josip Glibo iz sela Glibe, kojeg su pripadnici muslimanskih snaga ubili nakon što je zarobljen. O tome sam već pisao na ovom portalu (u rujnu 2012.), pa nema potrebe ići u detalje.

Tek ću podsjetiti da je vojni napor HVO-a u trenutku početka bošnjačko (muslimansko) - hrvatskog sukoba u Prozoru bio usmjeren na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa Vojske Republike Srpske u Podveležju, pa je teško očekivati da je HVO istodobno planirao i sukob u Prozoru. Postoje brojni dokazi da HVO nije započeo sukob u Prozoru (planovi bošnjačko-muslimanskih snaga, među kojima je i tzv. plan "Beta" za sukob s HVO-om, šifre, materijali sa sastanka povjerenika za gradove i sub-regije Muslimana Srednje BiH, izjave, postojanje tajne muslimanske bolnice u Prozoru, Naredba komandanta Taktičke grupe i Oružanih snaga BiH br. 02-349/59 od 28. 08. 1992., itd. ) i da posljedice toga sukoba nisu bile takve kakvima se prikazuju u medijima. O tome spomenuta haška presuda ne govori, niti spominje da su u Uzdolu kraj Prozora 14. rujna 1993. pripadnici bošnjačko (muslimanskih) snaga počinili pokolj nad Hrvatima (ubili su 29 civila, među kojima i troje djece, te 12 pripadnika HVO-a)...

Izvori pokazuju da se sukob HVO-a i Armije BiH u Prozoru nije dogodio iznenada i neočekivano, da je to lokalni rezultat različitih pogleda na trenutno političko stanje i buduće uređenje BiH, da je u sukobu Armija BiH poražena, te da se uz nju i dio stanovništva povukao iz grada, što je potom iskorišteno da se Prozor proglasi prvim planski očišćenim gradom. Povjesničar Davor Marijan o tome je zapisao: "Sukob u Prozoru bio je pokazatelj da pola godine nakon otvorenog rata u BiH, Hrvati i Muslimani različito gledaju na njenu budućnost. Nakon što su i sami došli na udar velikosrpskog vojnog stroja, Muslimani su nakon teškog ljeta 1992., u kojem su se fizički i uz teške gubitke održali zahvaljujući vojnom angažmanu Hrvatske vojske na granicama i u graničnim dijelovima BiH, pokrenuli proces proklamirane 'obnove' BiH. U tom je trenutku proces odmakao do razine koja ih je vodila u rat s Hrvatima, koji su bili za nacionalnu i teritorijalnu jedinicu u BiH". Uostalom, to im je bošnjačko (muslimansko) vodstvo obećalo uoči referenduma o neovisnosti BiH, kako svjedoči govor Alije Izetbegovića na zatvorenoj proširenoj sjednici Glavnog odbora SDA, 25. veljače 1992., u Sarajevu. Iako to nije bio prvi sukob između HVO-a i Armije BiH, sukob u Prozoru, "koji je muslimanska promidžba pretvorila u simbol agresije RH na njihovu percepciju Bosne i Hercegovine" (a haško tužiteljstvo to je nekritički preuzelo kao "konačnu istinu"), nedvojbeno je bio "tužan vjesnik" tragičnog rata između Bošnjaka - muslimana i Hrvata u BiH.

Nazor ne razumije da Sud u Haagu, zbog pijeteta prema največim žrtvama Srbima-zečevima, ne može govoriti o tim žrtvama, pa kada je sudac Meron propustio uočiti ta srpska stradanja i oslobodio generale Gotovinu i Markača ostalo je jedino osuditi BiH Hrvate.

Da, Nazor to ne razumije. Zato on uspoređuje zločine muslimana koji su prvi napali Hrvate s onima največih zločinaca Hrvata:

Slušajući čitanje obrazloženja spomenute presude stječe se dojam da su Hrvati isključivi krivci za sukob s Bošnjacima - muslimanima u BiH, što nije točno. Bošnjačko (muslimansko) - hrvatski sukob prikazan je jednostrano, kao da se ništa nije događalo osim zločina koje su činili Hrvati. Potpuno je zanemaren povijesni proces i sve ono što je uzrokovalo bošnjačko (muslimansko) - hrvatski sukob u BiH, počev od velikosrpske agresije, kao glavnog izvora problema, do ignoriranja planova i poteza bošnjačkog (muslimanskog) vodstva prema Hrvatima u BiH, ali i Hrvatskoj. Sukladno tome, Charles Shrader je u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni - vojna povijest 1992.-1994. (Zagreb, 2004.) primijetio da su zločini nad Hrvatima umanjivani, iako nisu bili ništa manje brojniji i rasprostranjeniji. Prema podacima generala Slobodana Praljka, "najmanje sedam puta više civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a ubili su 'neki' pripadnici ABiH, nego što su 'neki' pripadnici HVO-a ubili civila Muslimana - Bošnjaka i zarobljenih pripadnika A BiH", a isti omjer navodi se i kod međusobnog protjerivanja.

Jednako mučno, kao slušati pojedinačno nabrajanje zločina pripadnika hrvatskih snaga nad Bošnjacima - muslimanima u spomenutoj presudi, je čitanje izvješća o ubojstvima koje su pripadnici Armije BiH počinili nad Hrvatima, ili, primjerice, gledanje filma "Na svjetlu dana" (1999.) ili "Treći pohod" (2008.), sa strašnim prizorima ubijenih, zaklanih i masakriranih hrvatskih civila, među kojima su bila i djeca. Ili čitanje mučnog svjedočenja Ali Hamada o stravičnim zločinima odreda 'El Mudžahedin' nad Hrvatima (i Srbima) u BiH u kojem se opisuje kako su za ubijanje koristili "metke i noževe, ali i motornu pilu", kako su "zaklali četrnaestogodišnjeg ili šesnaestogodišnjeg dječaka na području Orašca, gdje se izvodila obuka pripadnika odreda, a dječakova oca prisilili da gleda kako mu ubijaju sina, prije nego što su ubili i njega", itd. (Ali Hamad, U mreži zla, Banja Luka, 2007., str. 354

Svaki zločin treba osuditi, no istina je da su zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi u Ahmićima i Stupnom Dolu, te zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka na pojedinim područjima BiH pod nadzorom hrvatskih snaga, privukli veliku pozornost politike, medija i međunarodnog Tribunala u Haagu, kao i pojedinih "nevladinih udruga", aktivista i u javnosti poznatih odvjetnika, za razliku od zločina nad Hrvatima u Grabovici (općina Mostar), istočnom dijelu Mostara, Trusini i drugim naseljima u općini Konjic, Doljanima (općina Jablanica), Gornjem Vakufu, Bugojnu i okolnim naseljima (Gračanica, Vučipolje...), Dusini, Šušnju i drugim naseljima u općini Zenica, Zavidovićima, Kiseljaku (Žepče), Kiseljaku kraj Sarajeva, Varešu, Kaknju i okolici, Vitezu i okolnim naseljima (Križančevo Selo, Buhine kuće, Brdo - Zabilje, Bobaši...), Busovači i okolici, Novom Travniku i okolnim naseljima (Rastovci, Zenepići...), Travniku i okolnim naseljima (Maljine, Čukle, Dolac...), Uzdolu i Hudutskom (općina Prozor), Gračanici, Fojnici i okolnim naseljima (Polje Šćitovo, Ostružnica...), i drugim naseljima (Slobodan Praljak, Zločini koje su počinili neki pripadnici A BiH (muslimanske postrojbe) nad Hrvatima u BiH 1991.-1995., Zagreb, prosinac 2006.). Ta činjenica svojevrsne medijske izolacije podataka o stradanju Hrvata u BiH i izostanka cjelovitoga, znanstvenoga prikaza događaja u BiH u ratnim 1990-im, ključna je za odgovor na pitanje zašto je u dijelu hrvatske i svjetske javnosti percepcija uloge Hrvata i Hrvatske u BiH negativna. Stoga i ovo nabrajanje zločina nad Hrvatima u BiH, nije licitiranje brojem žrtava da bi se opravdali zločini na hrvatskoj strani, jer se zločin ne može pravdati zločinom, nego da bi se upozorilo na jednostran dojam o događajima u BiH, koji se nameće slušanjem obrazloženja spomenute presude.

(.) Uvijek ću se zalagati za to da počinitelji zločina budu kažnjeni, no teško mi je prihvatiti pojam "zapovjedne odgovornosti", jer je prilično rastezljiv i dovodi do nepravde na način da za zlodjela drugih, bilo pojedinaca, bilo skupina, odgovaraju osobe koje su bile u nekoj zapovjednoj liniji, a niti su počinile zločin, niti su ga mogle spriječiti. Zapravo, takve presude često potvrđuju onu narodnu o "pravu i pravdi".

Naravno da ne mogu znati sve pojedinosti o svakom od osuđenih, ali na temelju arhivskog gradiva koje mi je poznato, mogu primijetiti koliko su neke optužbe neutemeljene i apsurdne. Primjerice, sudac je u čitanju presude naveo da je general Slobodan Praljak sudjelovao u zlostavljanju Bošnjaka-muslimana u Prozoru, a dokumenti govore suprotno. Tako se u jednom od dokumenata koji govori o događajima u Prozoru, a datiran je 8. prosinca 1992. (br. 02-73/92), navodi da je general Slobodan Praljak odmah nakon dolaska u Prozor - citiram - "naredio oslobađanje grupe zarobljenika (Bošnjaka - muslimana)", među kojima je bio i S. R., jedan od "zapovjednika Armije BiH". Kad je sljedeći dan doznao da je spomenuti zapovjednik fizički napadnut, general Praljak je revoltiran tim događajem prekinuo sastanak koji je upravo održavao i za 2. prosinca 1992. "zakazao drugi sastanak sa uglednim predstavnicima hrvatskoga naroda". Novi sastanak u Prozoru "trajao je veoma kratko" i general je u svom govoru "poseban akcent dao za poboljšanje odnosa između Hrvata i Muslimana, te povratku muslimanskog življa na području općine."

Pa gdje se tu krije rasizam? Jednostavno bi neki autori, poput onog Pečarića, spomenuli kako je za sve ove muslimanske zločine Sud u Haagu dodijelio muslimanima 6 godina zatvora, a Hrvatima 111 godina. Kako su, kako je Praljak pokazao, muslimani napravili 7 puta više zločina nad Hrvatima ispada da je odnos 6:777. Drugim riječima zločin koji naprave Hrvati sankcionira se nekih 130 puta više od zločina koji je izvršen nad Hrvatima. Kako je kod Hitlera odnos bio sličan (nešto manji) 1:100 doista izgleda da je Sud u Haagu rasistički sud.

Međutim, kada uzmemo u obzir da nismo uračunali najstravičniji od svih zločina - pravljenje zečeva od ljudi - očito je kako je Sud u Haagu jedan pravedan sud, zar ne? Iako se nitko u Hrvatskoj ne usudi napasti nekog biskupa, ipak ću spomenuti kako ni biskup dr. sc. Vlado Košić, da bude još gore radi se o predsjedniku Komisije HBK >Justitia et Pax<, nije bio na visini. Naime, komentirajući u TV emisiji Bujica riječi sutca Merona kako je nerazumno optužiti nekoga zbog oslobađanja okupiranih područja citirao (opet tog) akademika Pečarića koji je tvrdio da je to SULUDO. Ipak naši biskupi ne bi smjeli previdjeti tako veliki genocid kao što je pravljenje zečeva od ljudi. Biskup će Košić na Jazovci čak reći: Meni se čini da je naša aktualna vlast posve odnarođena, protiv svoga vlastitoga naroda.

Slično govori i glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić:

Premda je prerano za cjelovitiju ocjenu iznimnoga povijesnog razdoblja od proglašenja nezavisnosti 25. lipnja 1991. do 30. lipnja 2013. godine, već se sada može reći da je iznutra Hrvatska bila sustavno onemogućavana, najprije u vanjskoj velikosrpskoj agresiji, a potom suptilnijoj unutarnjoj agresiji, pa to razdoblje samostalnosti nije ni moglo uroditi očekivanim plodovima demokracije, kulturnog i gospodarskog razvitka. Premda je Hrvatska bila samostalna država s više suvereniteta negoli ga ima odsad s članstvom u EU-u, oni koji su kontrolirali Hrvatsku ne samo da nisu dopuštali nego su i svim sredstvima priječili ostvarivanje hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, smišljeno su njegovali kult moralno-političke podobnosti umjesto stručnosti, govorili o zemlji znanja, a srozavali i podcjenjivali intelektualne potencijale.

toviše, neuklonjiv je dojam, željeli su hrvatskom narodu nametnuti svijest da nije sposoban imati državu, upravljati društvenim procesima i izgrađivati svoju bolju budućnost, a prešućivali su da su snage koje su kontrolirale Hrvatsku sustavno radile protiv općega dobra a u korist različitih interesnih skupina. Zahvaljujući tim snagama, Hrvatska ni na koji način dosad nije kapitalizirala ni svoje članstvo u NATO-savezu, a istodobno je odbacivala velike europske projekte, poput razvijanja željezničkih i plovnih putova od riječke luke koja bi mogla prihvatiti čak oko 80% kontejnerskog prometa za čitavu Europu... Hrvatska je od neuspjelog pokušaja puča 1994. godine sustavno razarana na svim područjima društvenoga života, a građani osiromašivani.

Očito ni biskup Košić ni Ivan Miklenić ne uviđaju koliko smo sretni što imamo vlast koja sve čini da Hrvatska ne bude sankcionirana zbog stravičnog genocida pravljena zečeva od Srba, zar ne?

Piše: Josip Pečarić