Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

TUĐMAN - PRVA POLITIČKA BIOGRAFIJA

Sada vjerujem da bez Tuđmana ne bi bilo neovisne hrvatske države

James J. Sadkovich, autor upravo objavijene knjige 'Tuđman - prva politička biografija' (Biblioteka Večemji edicija, 2010.) neovisni je znanstvenik s doktoratom iz povijesti na Sveučilištu Wisconsin-Madison. Nekadašnji Fulbrightov stipendist i član fondacije J.M. Olin za strateška i vojna pitanja autor je brojnih djela o hrvatskoj i talijanskoj povijesti, ukijučujući La Marina Italiana nella Seconda Guerra Mondiale (Libreria Editrice Goriziana, 2006); The US Media and Yugoslavia, 1991-1995 (Praeger, 1998); i Italija i Ustaše 1927.-1937. (Golden Marketing, 2010).
Prvotno istraživanje za knjigu Franjo Tuđman: Prva politička biografija (Večernji edicija, 2010) dovršio je dok je bio stipendist Woodrow Wilson International Center for Scholars.

Teško je vjerovati da je trebalo toliko dugo vremena da bude objavljena prva politička biografija prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, i to gotovo dvadeset godina nakon što je Hrvatska pod njegovim vodstvom stekla neovisnost. Kada je knjiga zapravo napisana i što vas je potaknulo da ju napišete?

Projekt sam započeo 2004. godine dok sam bio na šestomjesecčoj stipendiji Međunarodnoga centra Woodrow Wilson. Nadao sam se da ću brzo proučiti objavljene zapise Franje Tuđmana i provjeriti podudaraju li se s javnom slikom o njemu. Nisam bio siguran što ću pronaći, samo sam želio steći bolji uvid o tomu tko je on uistinu bio. Međutim, ispostavilo se da nije moguće brzo proučiti njegove zapise. Jednostavno, stranica je bilo previše da bi ih pročitao u šest mjeseci. Stoga sam nastavio čitati i nakon što sam napustio Wilson centar. I čitajuci, počeo sam pisati. Do kraja godine 2006., rukopis je bio dovoljno dovršen da ga ponudim Woodrow Wilson centru na objavljivanje.

Diplomati iz Beograda bili pod utjecajem vlade, a diplomati iz Zagrba pod utjecajem oporbe

Je li dosad objavljen na engleskome jeziku?

Nije. Woodrow Wilson Center Press poslao ga je dvama recenzentima i zatim trećem, jer se prva dvojica nisu mogla suglasiti bi li trebao biti objavljen. Kako je treća recenzija bila negativna, odbili su ga objaviti. Pokušao sam zainteresirati druge sveučilišne izdavačke kuće u Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu, ali nisam imao uspjeha.
Zašto je tome tako, ne znam, ali pretpostavljam da bi to moglo biti zato što je Hrvatska mala država. Na slične sam poteškoće naišao i dok sam pokušavao zainteresirati nakladnike za svoju knjigu o talijanskoj mornarici. Jedan mi je izdavač čak rekao da bi bio zainteresiran da sam proučavao njemačku momaricu, ali da je talijanska momarica rubna i nitko ne će kupiti knjigu o njoj. Pretpostavljam da su slični stavovi bili prisutni i glede Tuđmana. U svakom slučaju, većina ljudi u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu vjeruje da su Milođević i Srbija bili važniji od Tuđmana i Hrvatske.

Napisali ste opsežnu studiju o ulozi američkih medija tijekom Domovinskog rata, Američki mediji i Jugoslavija, 1991. - 1995., o tomu kako su ti mediji ustrojili sukob i kako su njihova izvješća često bila krojena da bi odgovarala višim političkim ciljevima. Mislite li da se isto dogodilo i glede Franje Tuđmana i negativne slike o njemu koja vlada u određenim američkim medijima i političkim krugovima? I, mogla bih dodati, glede Titove slike, koja u zapadnim medijima ostaje uglavnom neokaljana, usprkos tomu što je poznata njegova uloga u masovnim pogubljenjima, zatočenjima, umorstvima i tako dalje? Jesu li ih obojicu 'izmislili' američki mediji?

Moje istraživanje dalo je zaključiti kako novinari čitaju znanstvene knjige i traće informacije od velikoga mnoštva stručnjaka, uključujući i znanstvenike, ali čak i kad to ne učine, ono što se objavljuje u znanstvemm krugovima i podučava na sveučilištima uglavnom oblikuje mišljenje elite neke države. Stoga bih rekao da su i znanstveni i popularni krugovi oblikovali sliku o Tuđmanu i u Hrvatskoj i izvan nje, uz nemalu pomoć diplomata, političara, državnika i birokrata, uključujući i one koji rade za nevladine udruge i organizacije. Dakle postoji nekoliko pitanja koja bi se mogla postaviti glede toga kako je nastala slika o Tuđmanu. Koje su političare, stručnjake, diplomate, birokrate, državnike, stručnjake i znanstvenike novinari konzultirali glede Tuđmana? Tko se pojavljivao na televiziji i u radio-emisijama da bi govono o Tuđmanu? Koje su knjige pročitali novinari i oni koji stvaraju politička mišljenja? Koja je bila obvezatna literatura na seminarima o Istočnoj Europi i Jugoslaviji? ltd. Imati pristupa utjecajnim publikacijama, znači oblikovati javno mnijenje, a u ranim 90-ima, hrvatski vođe i glasnogovornici imali su razmjerno malo pristupa glavnim krugovima vlade i najutjecajnijim publikacijama. Uz to, mnogi su diplomati koji su utjecali na politiku Sjedinjenih Američkih Država bili poslani u Beograd, ne u Zagreb. Mogu samo nagađati glede utjecaja provođenja vremena u srpskoj, umjesto u hrvatskoj prijestolnici, jer su ti američki diplomati i novinari koje sam kontaktirao odbili razgovarati sa mnom. Međutim, smatram da je važno gdje su diplomati rasporđdeni, s obzirom na ono što znam o talijanskim diplomatima tijekom 20-ih i 30-ih godina. Oni koji su bili raspoređeni u Beograd, bili su skloni odražavati mišljenja koja su vladala u jugoslavenskoj prijestolnici, dok su oni raspoređeni u Zagreb, bili skloni prenositi informacije hrvatske oporbe. Izgleda da je nešto slično utjecalo i na način na koji su ljudi doživjeli Tuđmana.
Tuđman je za nmoge bio utjelovljenje nacionalizma, pomodnoga zla s kraja 90-ih, desetljeća prožetoga multikulturalnim sustavom vrijednosti i sklonoga multinacionalnoj trgovini, multinacionalnim organizacijama i 'različitostima'. Tito je bio utjelovljenje 'dobroga' komunizma od sredine 40-ih do kraja 70-ih, razdoblja u kojemu su ljudi tražili način da izbjegnu nuklearni rat u polariziranome svijetu. On se borio sa Savezničkim snagama kao vođa partizana i 1948. godine presjekao veze sa Staljinovom Rusijom. Tito je zatim pomogao lansirati pokret nesvrstanih u 50-ima, proveo je čistku nad Rankovićem i ostalim pristašama čvrste ruke tijekom 60-ih i doveo ekonomsko čudo i mnoštvo turista u Jugoslaviju tijekom 70-ih. Imao je zagovornike na Zapadu koji su ga hvalili do neba i to s dobrim razlogom, usporedimo li Jugoslaviju s Hodžinom Albanijom ili Maovom Kinom ili Staljinovom Rusijom. Jednom nastalu sliku teško je, naravno, promijeniti. To je u jednakoj mjeri istinito za Tuđmana i za Tita. Slika o Tuđmanu bila je slika o tvrdokornom nacionalistu i rasistu koji je uništio multikulturalni raj Jugoslavije; kao Miloševićev zli brat blizanac. Navodno je potaknuo rat kako bi istjerao hrvatske Srbe. Zaokupljen simbolima, navukao je skandalozne kostime i podučavao diplomate povijesti.
On, naravno, nije bio utjelovljenje zla, već običan hrvatski domoljub koji je činio najbolje što je mogao kako bi obranio svoju domovinu. Međutim, bio je moderan čovjek u postmodernističkom svijetu i mnogi su ga smatrali ne samo neobičnim, već i iritantnim i bahatim. Negdje do 1992. slika o njemu bila je čvrsto ukorijenjena u mašti znanstvenika i novinara, a hrvatsko-muslimanski rat tu je sliku jednostavno potvrdio, iako se iz onoga što sam ja pročitao, čini da je on učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi izbjegao sukob s vladom Bosne i Hercegovine.

Multikulturalizam i postmodernizam vladaju akademskim svijetom

U zadnje se vrijeme uvelike revidiraju politički događaji. Najnovije je, službeno priznanje Rusa da za pokolj 20 000 poljskih časnika u Katynu nisu bili odgovorni Nijemci, već Sovjeti. Vjerujete li da će s vremenom budući povjesničari preispitati Tuđmanovu povijesnu ulogu koja se često pogrešno tumači i iskrivljuje? O čemu to, prema vašem mišljenju, ovisi? Koliko se sjećam, Kissinger je u jednom trenutku rekao predsjedniku Tuđmanu da će njegov povijesni značaj svakako biti priznat, ali ne prije njegove smrti.

Volio bih to znati! Povjesničari su divni u seciranju prošlosti i u razgovoru s mrtvima. Mnogo nam je teže razgovarati sa živima i predvidjeti što će oni učiniti od budućnosti. To je jednako istini za naše međusobne odnose, kao i za naše odnose s ljudima od moći. Ono što će neki povjesničar napisati, nepredvidivo je, jednako kao naredna pomodna metodologija ili teorija. U ovome trenutku, multikulturalizam, postmodernizam i uz njih vezani programi istraživanja vladaju akademskim svijetom, ali njihov će utjecaj s vremenom izblijedjeti. Kada sam bio mladi, psiho-povijest, kliometrika (kvantitativne metode), društvena povijest i kulturna povijest (prakticirana onako kako su ju prakticirali Pieter Geyl i George Mosse) svi su bili u modi. Što će povjesničarski ceh učiniti u budućnosti, ne znam.
Znam samo da je, kada se dominantno tumačenje jednom čvrsto ukorijeni u središnju historiografiju, veoma teško preinačiti ili istisnuti. Ovakvo učvršćenje određene metodologije i uz nju povezanih tumačenja ono je što Thomas Kuhn naziva paradigmom. Paradigme su sklone 'mijenjanju' u fizičkim znanostima jer nastaju pitanja na koje paradigma ne može odgovoriti, ali u povijesti to nije slučaj, djelomice zato što je hijerarhijski sustav na sveučilištima sklon stvaranju škola znanstvenika zainteresiranih za neko određeno tumačenje ili metodologiju, ali djelomice i zato što se oni jednostavno ne obaziru na nezgodna pitanja. Povjesničari rade s ogromnim brojem varijabli; oni ne provode pokuse koji se mogu ponoviti. Stoga ne možemo 'iskušati' neku teoriju. Umjesto toga, mi nudimo 'argument' na temelju dostupnih podataka. Budući da postoji toliko mnogo varijabla i da se naše iskustvo razlikuje od iskustva ljudi koje proučavamo, lako je upasti u zamku tvrdnje da su sva povijesna tumačenja tek samo guštara suparničkih pripovjedaka i ukorijeniti se u vlastitu paradigmu i podići goleme intelektualne zidove oko nje. To se svakako dogodilo s Tuđmanom. Hoće li se paradigma glede njega u budućnosti 'promijeniti', ne znam. Moja je pretpostavka da će jednostavno biti opkoljena drugim paradigmama.

Davno sam napisala analizu recepcije knjige predsjednika Tuđmana 'Bespuća povijesne zbiljnosti' u određenim krugovima i saznala da je za židovske povjesničare navodno prihvatljivo koristiti se istim povijesnim podatcima kojima se i Tuđman koristio i doć do istih zaključaka, ali za njega to nije bilo prihvatljivo, nije čak smio ni citirati židovske povjesničare. To ga je silno ojađivalo i često mi je naglašavao da ga zanimaju samo povijesne činjenice i da pritom nema nikakav osobni skriveni cilj. Slažete li se da je danas, u postmodernističko i post postmodernističko doba, povijest često tek pitanje mišljenja, žrtva političke korektnosti?

Mnogi ljudi vjeruju da je nemoguće izabrati između 'suparničkih pripovijesti' i pokleknu iskušenju da vide sva tumačenja kao ravnopravna, što je predaja koja onemogućuje razlučiti učenost od polemike i povijest od bajke. Za njih povijest nema drugoga značenja osim onoga usađenoga u određenoj pripovijesti. A ipak, kao što je Franjo Tuđman spoznao, neke pripovijesti nisu istinite i moraju biti ispravljene, a druge su patentirane i neupućene ih osobe diskutiraju na vlastiti rizik. Ali ako znanstvenici ne mogu raspravljati o kontroverznim temama, o čemu bi trebali raspravljati? I ako su sve pripovijesti jednako istinite ili lažne, čemu se zamarati i uopće raspravljati o njima? Franjo Tuđman bio je uvjeren da je za sve narode presudno shvatiti vlastitu povijest, bez koristi mitova i krivotvorina, i da iskrene povijesti stvaraju zdravija društva.

Nije Tuđmanov život započeo 1990.

Usput rečeno, jeste li ikad doista upoznali predsjednika Tuđmana i ako jeste, kako vas se dojmio? Je li s vama podijelio informacije koje ste kasnije iskoristili u knjizi?


Njegov sam život počeo istraživati tek 2004. godine, kad je već bilo prekasno da ga upoznam. Međutim, njegov sin Miroslav bio je ljubazan razgovarati sa mnom o svom ocu i Hrvatskoj. I neki drugi ljudi koji su poznavali Tuđmana i blisko surađivali s njime također su mi velikodušno podarili svoje vrijeme i pomogli da stvorim cjelovitiju sliku o njemu.
Zahvaljujući IREX-ovoj stipendiji, bio sam u mogućnosti opsežno razgovarati s mnogim takvim ljudima i raspravljati o Tuđmanu sa znanstvenicima na HIP-u, u kojemu sam konzultirao knjižnicu i pismohranu. O projektu sam razgovarao s raznim znanstvenicima u proteklih šest godina i mnogo toga pročitao. Sve mi je to omogućilo pisati o Tuđmanu, ali moram priznati da bih volio da sam taj projekt započeo desetljeće ranije jer bih tada mogao razgovarati s njime osobno.

Dana 10. prosinca 2010. jedanaesta je godišnjica smrti predsjednika Tuđmana. Što vi, kao povjesničar i autor prve političke biografije 'Oca Domovine' smatrate njegovim najvažnijim naslijeđem?

Isprva sam odbacivao ideju da je on otac svoje domovine, ali sad sam sklon vjerovati da bez Franje Tuđmana ne bi bilo neovisne hrvatske države. Posudit ću izraz Sidneya Hooka koji je o Tuđmanu rekao da je bio osoba koja 'kreira događaje'; on nije samo jahao na valovima povijesti. Zašto vjerujem da je tako, tema je za novu knjigu, budući da ova pokriva samo godine prije 1989. Međutim, vjerujem da je važno nastojati shvatiti nešto od onoga što je on mislio i učinio prije no što je postao hrvatski predsjednik jer njegov život nije započeo 1990.


Tko je dr. Sadkovich?

James Sadkovich američki je Hrvat, rođen u Americi, iz države Wisconsin. Evo što piše o sebi u uvodu knjige: 'Porijeklom sam američki Hrvat, znanstvenik stranoga porijekla iz tipične radničke hrvatske četvrti industrijskoga grada na Srednjem zapadu. I Jugoslavija i Hrvatska za mene su uvijek bile strane; u svojim dvadesetima počeo sam učiti jezike i talijanski govorim mnogo bolje nego hrvatski. Ponešto sam smeten kada me ljudi obavijeste da sam 'hrvatski nacionalist'. Očito to rade zato što nisam dovoljno oštro kritizirao Hrvatsku, što je nusprodukt mojih napora da shvatim tu zemlju i njezinu povijest, pri čemu i jedno i drugo ostaje duboko 'drugo' za mene kao Amerikanca...'

 

Razgovarala: Julienne Bušić

Hrvatski list, 9. prosinca 2010.

 20.12.2010.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch