Projekt sam započeo 2004. godine dok sam bio na
šestomjesecčoj stipendiji Međunarodnoga centra Woodrow
Wilson. Nadao sam se da ću brzo proučiti objavljene
zapise Franje Tuđmana i provjeriti podudaraju li se s
javnom slikom o njemu. Nisam bio siguran što ću pronaći,
samo sam želio steći bolji uvid o tomu tko je on uistinu
bio. Međutim, ispostavilo se da nije moguće brzo
proučiti njegove zapise. Jednostavno, stranica je bilo
previše da bi ih pročitao u šest mjeseci. Stoga sam
nastavio čitati i nakon što sam napustio Wilson centar.
I čitajuci, počeo sam pisati. Do kraja godine 2006.,
rukopis je bio dovoljno dovršen da ga ponudim Woodrow
Wilson centru na objavljivanje.
Diplomati iz Beograda bili pod
utjecajem vlade, a diplomati iz Zagrba pod utjecajem
oporbe
Je li dosad objavljen na engleskome
jeziku?
Nije. Woodrow Wilson Center Press
poslao ga je dvama recenzentima i zatim trećem, jer se
prva dvojica nisu mogla suglasiti bi li trebao biti
objavljen. Kako je treća recenzija bila negativna,
odbili su ga objaviti. Pokušao sam zainteresirati
druge sveučilišne izdavačke kuće u Sjedinjenim
Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu, ali
nisam imao uspjeha.
Zašto je tome tako, ne znam, ali pretpostavljam da
bi to moglo biti zato što je Hrvatska mala država. Na
slične sam poteškoće naišao i dok sam pokušavao
zainteresirati nakladnike za svoju knjigu o
talijanskoj mornarici. Jedan mi je izdavač čak rekao
da bi bio zainteresiran da sam proučavao njemačku
momaricu, ali da je talijanska momarica rubna i nitko
ne će kupiti knjigu o njoj. Pretpostavljam da su
slični stavovi bili prisutni i glede Tuđmana. U svakom
slučaju, većina ljudi u SAD-u i Ujedinjenom
Kraljevstvu vjeruje da su Milođević i Srbija bili
važniji od Tuđmana i Hrvatske.
Napisali ste opsežnu studiju o ulozi
američkih medija tijekom Domovinskog rata, Američki
mediji i Jugoslavija, 1991. - 1995., o tomu kako su ti
mediji ustrojili sukob i kako su njihova izvješća
često bila krojena da bi odgovarala višim političkim
ciljevima. Mislite li da se isto dogodilo i glede
Franje Tuđmana i negativne slike o njemu koja vlada u
određenim američkim medijima i političkim krugovima?
I, mogla bih dodati, glede Titove slike, koja u
zapadnim medijima ostaje uglavnom neokaljana, usprkos
tomu što je poznata njegova uloga u masovnim
pogubljenjima, zatočenjima, umorstvima i tako dalje?
Jesu li ih obojicu 'izmislili' američki mediji?
Moje istraživanje dalo je zaključiti
kako novinari čitaju znanstvene knjige i traće
informacije od velikoga mnoštva stručnjaka,
uključujući i znanstvenike, ali čak i kad to ne učine,
ono što se objavljuje u znanstvemm krugovima i
podučava na sveučilištima uglavnom oblikuje mišljenje
elite neke države. Stoga bih rekao da su i znanstveni
i popularni krugovi oblikovali sliku o Tuđmanu i u
Hrvatskoj i izvan nje, uz nemalu pomoć diplomata,
političara, državnika i birokrata, uključujući i one
koji rade za nevladine udruge i organizacije. Dakle
postoji nekoliko pitanja koja bi se mogla postaviti
glede toga kako je nastala slika o Tuđmanu. Koje su
političare, stručnjake, diplomate, birokrate,
državnike, stručnjake i znanstvenike novinari
konzultirali glede Tuđmana? Tko se pojavljivao na
televiziji i u radio-emisijama da bi govono o Tuđmanu?
Koje su knjige pročitali novinari i oni koji stvaraju
politička mišljenja? Koja je bila obvezatna literatura
na seminarima o Istočnoj Europi i Jugoslaviji? ltd.
Imati pristupa utjecajnim publikacijama, znači
oblikovati javno mnijenje, a u ranim 90-ima, hrvatski
vođe i glasnogovornici imali su razmjerno malo
pristupa glavnim krugovima vlade i najutjecajnijim
publikacijama. Uz to, mnogi su diplomati koji su
utjecali na politiku Sjedinjenih Američkih Država bili
poslani u Beograd, ne u Zagreb. Mogu samo nagađati
glede utjecaja provođenja vremena u srpskoj, umjesto u
hrvatskoj prijestolnici, jer su ti američki diplomati
i novinari koje sam kontaktirao odbili razgovarati sa
mnom. Međutim, smatram da je važno gdje su diplomati
rasporđdeni, s obzirom na ono što znam o talijanskim
diplomatima tijekom 20-ih i 30-ih godina. Oni koji su
bili raspoređeni u Beograd, bili su skloni odražavati
mišljenja koja su vladala u jugoslavenskoj
prijestolnici, dok su oni raspoređeni u Zagreb, bili
skloni prenositi informacije hrvatske oporbe. Izgleda
da je nešto slično utjecalo i na način na koji su
ljudi doživjeli Tuđmana.
Tuđman je za nmoge bio utjelovljenje nacionalizma,
pomodnoga zla s kraja 90-ih, desetljeća prožetoga
multikulturalnim sustavom vrijednosti i sklonoga
multinacionalnoj trgovini, multinacionalnim
organizacijama i 'različitostima'. Tito je bio
utjelovljenje 'dobroga' komunizma od sredine 40-ih do
kraja 70-ih, razdoblja u kojemu su ljudi tražili način
da izbjegnu nuklearni rat u polariziranome svijetu. On
se borio sa Savezničkim snagama kao vođa partizana i
1948. godine presjekao veze sa Staljinovom Rusijom.
Tito je zatim pomogao lansirati pokret nesvrstanih u
50-ima, proveo je čistku nad Rankovićem i ostalim
pristašama čvrste ruke tijekom 60-ih i doveo ekonomsko
čudo i mnoštvo turista u Jugoslaviju tijekom 70-ih.
Imao je zagovornike na Zapadu koji su ga hvalili do
neba i to s dobrim razlogom, usporedimo li Jugoslaviju
s Hodžinom Albanijom ili Maovom Kinom ili Staljinovom
Rusijom. Jednom nastalu sliku teško je, naravno,
promijeniti. To je u jednakoj mjeri istinito za
Tuđmana i za Tita. Slika o Tuđmanu bila je slika o
tvrdokornom nacionalistu i rasistu koji je uništio
multikulturalni raj Jugoslavije; kao Miloševićev zli
brat blizanac. Navodno je potaknuo rat kako bi
istjerao hrvatske Srbe. Zaokupljen simbolima, navukao
je skandalozne kostime i podučavao diplomate
povijesti.
On, naravno, nije bio utjelovljenje zla, već običan
hrvatski domoljub koji je činio najbolje što je mogao
kako bi obranio svoju domovinu. Međutim, bio je
moderan čovjek u postmodernističkom svijetu i mnogi su
ga smatrali ne samo neobičnim, već i iritantnim i
bahatim. Negdje do 1992. slika o njemu bila je čvrsto
ukorijenjena u mašti znanstvenika i novinara, a
hrvatsko-muslimanski rat tu je sliku jednostavno
potvrdio, iako se iz onoga što sam ja pročitao, čini
da je on učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako
bi izbjegao sukob s vladom Bosne i Hercegovine.
Multikulturalizam i postmodernizam
vladaju akademskim svijetom
U zadnje se vrijeme uvelike revidiraju
politički događaji. Najnovije je, službeno priznanje
Rusa da za pokolj 20 000 poljskih časnika u Katynu
nisu bili odgovorni Nijemci, već Sovjeti. Vjerujete li
da će s vremenom budući povjesničari preispitati
Tuđmanovu povijesnu ulogu koja se često pogrešno
tumači i iskrivljuje? O čemu to, prema vašem
mišljenju, ovisi? Koliko se sjećam, Kissinger je u
jednom trenutku rekao predsjedniku Tuđmanu da će
njegov povijesni značaj svakako biti priznat, ali ne
prije njegove smrti.
Volio bih to znati! Povjesničari su
divni u seciranju prošlosti i u razgovoru s mrtvima.
Mnogo nam je teže razgovarati sa živima i predvidjeti
što će oni učiniti od budućnosti. To je jednako istini
za naše međusobne odnose, kao i za naše odnose s
ljudima od moći. Ono što će neki povjesničar napisati,
nepredvidivo je, jednako kao naredna pomodna
metodologija ili teorija. U ovome trenutku,
multikulturalizam, postmodernizam i uz njih vezani
programi istraživanja vladaju akademskim svijetom, ali
njihov će utjecaj s vremenom izblijedjeti. Kada sam
bio mladi, psiho-povijest, kliometrika (kvantitativne
metode), društvena povijest i kulturna povijest
(prakticirana onako kako su ju prakticirali Pieter
Geyl i George Mosse) svi su bili u modi. Što će
povjesničarski ceh učiniti u budućnosti, ne znam.
Znam samo da je, kada se dominantno tumačenje jednom
čvrsto ukorijeni u središnju historiografiju, veoma
teško preinačiti ili istisnuti. Ovakvo učvršćenje
određene metodologije i uz nju povezanih tumačenja ono
je što Thomas Kuhn naziva paradigmom. Paradigme su
sklone 'mijenjanju' u fizičkim znanostima jer nastaju
pitanja na koje paradigma ne može odgovoriti, ali u
povijesti to nije slučaj, djelomice zato što je
hijerarhijski sustav na sveučilištima sklon stvaranju
škola znanstvenika zainteresiranih za neko određeno
tumačenje ili metodologiju, ali djelomice i zato što
se oni jednostavno ne obaziru na nezgodna pitanja.
Povjesničari rade s ogromnim brojem varijabli; oni ne
provode pokuse koji se mogu ponoviti. Stoga ne možemo
'iskušati' neku teoriju. Umjesto toga, mi nudimo
'argument' na temelju dostupnih podataka. Budući da
postoji toliko mnogo varijabla i da se naše iskustvo
razlikuje od iskustva ljudi koje proučavamo, lako je
upasti u zamku tvrdnje da su sva povijesna tumačenja
tek samo guštara suparničkih pripovjedaka i
ukorijeniti se u vlastitu paradigmu i podići goleme
intelektualne zidove oko nje. To se svakako dogodilo s
Tuđmanom. Hoće li se paradigma glede njega u
budućnosti 'promijeniti', ne znam. Moja je
pretpostavka da će jednostavno biti opkoljena drugim
paradigmama.
Davno sam napisala analizu recepcije
knjige predsjednika Tuđmana 'Bespuća povijesne
zbiljnosti' u određenim krugovima i saznala da je za
židovske povjesničare navodno prihvatljivo koristiti
se istim povijesnim podatcima kojima se i Tuđman
koristio i doć do istih zaključaka, ali za njega to
nije bilo prihvatljivo, nije čak smio ni citirati
židovske povjesničare. To ga je silno ojađivalo i
često mi je naglašavao da ga zanimaju samo povijesne
činjenice i da pritom nema nikakav osobni skriveni
cilj. Slažete li se da je danas, u postmodernističko i
post postmodernističko doba, povijest često tek
pitanje mišljenja, žrtva političke korektnosti?
Mnogi ljudi vjeruju da je nemoguće
izabrati između 'suparničkih pripovijesti' i pokleknu
iskušenju da vide sva tumačenja kao ravnopravna, što
je predaja koja onemogućuje razlučiti učenost od
polemike i povijest od bajke. Za njih povijest nema
drugoga značenja osim onoga usađenoga u određenoj
pripovijesti. A ipak, kao što je Franjo Tuđman
spoznao, neke pripovijesti nisu istinite i moraju biti
ispravljene, a druge su patentirane i neupućene ih
osobe diskutiraju na vlastiti rizik. Ali ako
znanstvenici ne mogu raspravljati o kontroverznim
temama, o čemu bi trebali raspravljati? I ako su sve
pripovijesti jednako istinite ili lažne, čemu se
zamarati i uopće raspravljati o njima? Franjo Tuđman
bio je uvjeren da je za sve narode presudno shvatiti
vlastitu povijest, bez koristi mitova i krivotvorina,
i da iskrene povijesti stvaraju zdravija društva.
Nije Tuđmanov život započeo 1990.
Usput rečeno, jeste li ikad doista
upoznali predsjednika Tuđmana i ako jeste, kako vas se dojmio? Je li s vama
podijelio informacije koje ste kasnije iskoristili u knjizi?
Njegov sam
život počeo istraživati tek 2004. godine, kad je već
bilo prekasno da ga upoznam. Međutim, njegov sin
Miroslav bio je ljubazan razgovarati sa mnom o svom
ocu i Hrvatskoj. I neki drugi ljudi koji su poznavali
Tuđmana i blisko surađivali s njime također su mi
velikodušno podarili svoje vrijeme i pomogli da
stvorim cjelovitiju sliku o njemu.
Zahvaljujući IREX-ovoj stipendiji, bio sam u
mogućnosti opsežno razgovarati s mnogim takvim ljudima
i raspravljati o Tuđmanu sa znanstvenicima na HIP-u, u
kojemu sam konzultirao knjižnicu i pismohranu. O
projektu sam razgovarao s raznim znanstvenicima u
proteklih šest godina i mnogo toga pročitao. Sve mi je
to omogućilo pisati o Tuđmanu, ali moram priznati da
bih volio da sam taj projekt započeo desetljeće ranije
jer bih tada mogao razgovarati s njime osobno.
Dana 10. prosinca 2010. jedanaesta je
godišnjica smrti predsjednika Tuđmana. Što vi, kao
povjesničar i autor prve političke biografije 'Oca
Domovine' smatrate njegovim najvažnijim naslijeđem?
Isprva sam odbacivao ideju da je on
otac svoje domovine, ali sad sam sklon vjerovati da
bez Franje Tuđmana ne bi bilo neovisne hrvatske
države. Posudit ću izraz Sidneya Hooka koji je o
Tuđmanu rekao da je bio osoba koja 'kreira događaje';
on nije samo jahao na valovima povijesti. Zašto
vjerujem da je tako, tema je za novu knjigu, budući da
ova pokriva samo godine prije 1989. Međutim, vjerujem
da je važno nastojati shvatiti nešto od onoga što je
on mislio i učinio prije no što je postao hrvatski
predsjednik jer njegov život nije započeo 1990.
Tko je dr. Sadkovich?
James Sadkovich američki je Hrvat, rođen u Americi, iz države
Wisconsin. Evo što piše o sebi u uvodu knjige: 'Porijeklom sam američki Hrvat,
znanstvenik stranoga porijekla iz tipične radničke hrvatske četvrti
industrijskoga grada na Srednjem zapadu. I Jugoslavija i Hrvatska za mene su
uvijek bile strane; u svojim dvadesetima počeo sam učiti jezike i talijanski
govorim mnogo bolje nego hrvatski. Ponešto sam smeten kada me ljudi obavijeste
da sam 'hrvatski nacionalist'. Očito to rade zato što nisam dovoljno oštro
kritizirao Hrvatsku, što je nusprodukt mojih napora da shvatim tu zemlju i
njezinu povijest, pri čemu i jedno i drugo ostaje duboko 'drugo' za mene kao
Amerikanca...'
Razgovarala: Julienne
Bušić
Hrvatski list, 9.
prosinca 2010.
20.12.2010. |
