Za razliku od svjetskih moćnika, predsjednik Tuđman nije
mogao gubiti vrijeme, on će iskoristiti te i takve
slabosti međunarodnih moćnika, vještim diplomatskim i
vojnim potezima osigurat će Hrvatskoj da iz rata izađe
kao pobjednik. Strategijom posrednoga prilaženja, Tuđman
je vodio Hrvatsku vojsku iz pobjede u pobjedu,
oslobađanjem dubrovačkoga zaleđa, Miljevačkoga platoa,
Maslenice, Medačkoga džepa i zapadne Slavonije postalo
je jasno da Srbi, unatoč velikoj premoći u naoružanju,
gube rat.
Mit o srpskoj nepobjedivosti potpuno se istopio
briljantnom operacijom Bljesak. Oslobađanjem
zapadne Slavonije za samo 32 sata izravno je dokazana
hrvatska vojna moć. Hrvatska obavještajna zajednica
napravila je vrhunsku obavještajnu pripremu bojišta, to
je Hrvatskoj vojsci omogućilo da ostvari strateško i
taktičko iznenađenje na svim razinama, a
psihološko-propagandni rat i moderni elektronički rat u
realnome vremenu bio je jedan od odlučujućih čimbenika u
operacijama Hrvatske vojske. Porazom u zapadnoj
Slavoniji Srbi nisu odustali od svojih planova za
Velikom Srbijom. U ratu u Bosni i Hercegovini Srbi imaju
jedino uspjeha u napadima na civile i zabranjene zone
pod 'zaštitom' snaga UN-a, svuda gdje žive Hrvati na
teritoriju pod srpskom kontrolom, od tzv. 'Republike
Srpske' do Jugoslavije, oni trpe zbog hrvatskih pobjeda
teške nepravde i trajnu obespravljenost, nezaštićenost i
neizvjesnost koja se provlači do današnjih dana.
Nakon Bljeska - Novi srpski plan za uništenje
Hrvatske
Srpski stratezi pod vodstvom Slobodana Miloševića
krajem svibnja 1995. odlučili su rat privesti kraju
pobjedom na način da će u prvoj fazi eskalirati rat u
Bosni i Hercegovini u kojoj će uz pomoć UN-a osvojiti
sve zaštićene zone na istoku Bosne (Srebrenica, Žepa,
Goražde), a kada osiguraju istok BiH, planirali su
osvojiti zaštićenu zonu Bihać na zapadu te nakon toga
sa svim snagama 5.8. 1995. napasti Hrvatsku i Hrvate u
BiH. Ta operacija svesrpskoga napada na Hrvatsku zvala
se je Vaganj 95 i trebala je početi 5.8.1995.
Rat u Bosni eskalirao je krajem svibnja po tom planu
kad su Srbi iz skladišta UN-a kod Sarajeva uzeli
topove i napali 'zaštićenu zonu' Sarajevo. Zapovjednik
snaga UN-a, britanski general Rupert Smith, zatražio
je od Srba da prekinu napad i vrate oružje u
skladišta. Srbima taj ultimatum nije značio ništa, bio
je to još jedan igrokaz europskih diplomacija i UN-a.
Zbog nove eskalacije sukoba i stradanja Sarajeva
postalo je jasno da Amerika ne će moći još dugo ostati
po strani kad je u pitanju rat u bivšoj Jugoslaviji.
Na zahtjev Yasushija Akashija, 25. svibnja šest
američkih bombardera iz sastava zračne flote
Sjevernoatlantskog pakta napalo je srpske položaje oko
Pala.
Taj
ograničeni napad NATO-a trebao je biti samo
upozorenje, a zapravo je Srbima poslužio kao izgovor
da odmah napadnu sve zaštićene zone u BiH (Srebrenicu,
Goražde, Žepu, Sarajevo, Bihać i Tuzlu). Osim napada
na zaštićene zone pod zaštitom UN-a, Srbi su kao taoce
zarobili više od 370 pripadnika UN-a. Slike svezanih
pripadnika UN-a za stupove u blizini srpskih vojnih
ciljeva brzo su obišle svijet. Time su spriječeni
daljnji napadi zrakoplovstva Sjevernoatlantskoga
saveza natzv. Vojsku Republike Srpske (VRS).
Je li francuski general Janvier kriv za pokolj u
Srebrenici?
Dok su Srbi napadali sve zaštićene zone, vrhovni
zapovjednik snaga UN-a francuski general Bernard
Janvier tajno se sastao s Ratkom Mladićem u Zvorniku.
O tom sastanku hrvatske su obavještajne službe potanko
izvijestile vrhovnoga zapovjednika hrvatske vojske
Franju Tuđmana. Francuski general Janvier dao je
obećanje generalu Ratku Mladiću da više ne će tražiti
od NATO-a zračne udare ako Srbi iz zatočeništva puste
sve taoce, pripadnike UN-ovih mirovnih snaga. Tako je
međunarodna zajednica dala zeleno svjetlo da se pod
pokroviteljstvom UN-a Srbi obračunaju s muslimanskim
enklavama u istočnoj Bosni. Odmah po dogovoru Mladića
i Janviera Srbi su nametnuli logističku blokadu prema
svim enklavama tj. 'zaštićenim zonama UN-a', od
Srebrenice preko Sarajeva do Bihaća.
Kada su se Srbi uvjerili da su stanovništvo i Armija
Bosne i Hercegovine u enklavama dovoljno oslabljeni
krenuli su u napad. Epilog tog generalskog sporazuma
Janviera i Mladića bio je najveći pokolj u Europi od
Drugoga svjetskog rata. Od 11. srpnja do 22. srpnja
1995. godine izvršen je genocid u istočnoj BiH nad
Bošnjacima u Srebrenici. Ubijeno je preko 8000 ljudi,
od maloljetnika do staraca. Istodobno dok traje
obračun sa zaštićenim enklavama na istoku Bosne, u
Srebrenici, Žepi i Goraždu, hrvatski Srbi pokreću
ponovo operaciju protiv zaštićene zone Bihaća.
Događaji koji će uslijediti odredit će sudbinu
zaraćenih strana.
Najbolji srpski general za najveći srpski poraz
Nakon srpskoga poraza u Bljesku, Milošević nije dugo
čekao. Nakon konzultacija u Generalštabu Vojske
Jugoslavije, smijenjen je zapovjednik srpske vojske u
Kninu general potpukovnik Milan Čeleketić, a na
njegovo mjesto imenovan je jedan od najperspektivnijih
generala Vojske Jugoslavije general potpukovnik Mile
Mrkšić. Toga srpskog oficira Hrvatska pamti po zlu kao
pukovnika koji je zapovijedao Prvom motoriziranom
gardijskom brigadom JNA koja je bila glavna udarna
sila srpske vojske u Bitki za Vukovar. Nakon opsade i
barbarskog razaranja Vukovara, unaprijeđen je u čin
generala u Vojsci Jugoslavije (VJ) da bi ga sada
Milošević postavio za zapovjednika tzv. Vojske
Republike Srpske Krajine (VRSK).
On će odmah po dolasku u Knin pristupiti
reorganizaciji srpske vojske, formirat će Korpus
specijalnih snaga kao glavnu mobilnu i udarnu snagu
tzv. VRSK. Kako bi vratio optimizam demoraliziranim
četnicima, krajem lipnja te godine general Mrkšić
organizirat će vojnu paradu na poligonu kraj Slunja
želeći prije svega Hrvatskoj, a onda i 'celom svetu'
pokazati svoje najmodernije oružje i vojsku. Tu paradu
ispratila je i Hrvatska vojska bacajući gledateljima
letke na kojima je bio hrvatski državni grb s porukom
'Mi smo iznad vas, 28. 6. 1995.!' To je unijelo
popriličnu paniku među sudionicima srpske parade.
Obavještajni centri Vojske Jugoslavije u Hrvatskoj
Dolaskom generala Mrkšića sa skupinom časnika Vojske
Jugoslavije i formiranjem novoga srpskog
zapovjedništva u Kninu, hrvatske su tajne službe
elektroničkim izviđanjem i snimanjem razgovora srpskih
časnika došle do zabrinjavajućih podataka iz kojih je
bilo vidljivo da su kninski teroristi dobili značajnu
pomoć od Generalštaba Vojske Jugoslavije, Uprave
bezbednosti VJ, Obavještajne uprave VJ i od Resora
državne bezbednosti Republike Srbije. Odmah se vidjelo
da to nisu bila prazna obećanja. Hrvatske su
obavještajne službe tih dana registrirale formiranje
posebnoga obavještajnog centra Vojske Jugoslavije koji
se nalazio u Topuskome, a imao je izravnu vezu s
Beogradom. Obavještajni centar vodili su pukovnik
Nikola Zimonja i potpukovnik Milan Krković. Istodobno,
u Kninu je formiran ured Resora državne bezbednosti
Srbije koji je vodio Dragan Filipović, čovjek od
povjerenja Jovice Stanišića i Slobodana Miloševića.
Posebnu pozornost srpski su operativci posvećivali
maskiranju svoga djelovanja i distribuciji
obavještajnih informacija tako da se njihovo
djelovanje ne bi moglo povezati sa Srbijom i
Jugoslavijom, no to nije bilo dovoljno kada su u
pitanju hrvatske obavještajne službe.
Kako je Hrvatska spasila Bihaćku
enklavu
Nakon parade u Slunju, Srbi su
planirali da general Mrkšić i novoformirani Korpus
specijalnih snaga ima svoje vatreno krštenje napadom i
osvajanjem zaštićene zone Bihać. Za tu zadaću na
Petrovoj Gori 3.7.1995. general Mrkšić formira
zapovjedništvo, odnosno za napadnu operaciju 'Mač'
koja je trebala početi 15.7. 1995. Bio je to dio
srpskoga plana da se za deset dana uz pomoć vojske
Fikreta Abdića i 1. krajiškoga korpusa tzv.'VRS'
osvoji cijela bihaćka regija. Bihaćko područje imalo
je strateški značaj za Hrvatsku jer je na jednome
značajnom dijelu u crti od oko 118 kilometara
razdvajalo tzv. 'Republiku Srpsku Krajinu' i tzv.
'Republiku Srpsku'. Peti korpus ABiH (Armija Bosne i
Hercegovine) vezivao je dio snaga obje srpske vojske i
onemogućavao da se one uporabe na drugim dijelovima
ratišta, bilo u Hrvatskoj, bilo u Bosni i Hercegovini.
Operacija 'Mač' počela je prema planu
15.7.1995. u isto vrijeme kada na istoku BiH tzv. Vojska Republike Srpske pod
zapovjedništvom generala Mladića napadala Srebrenicu i Žepu. Dok je general
Mladić rušio sve pred sobom, na početku srpske operacije 'Mač', oko Bihaća ništa
nije išlo po planu. 5. korpus A BiH nekako je držao crtu. Kako nije bilo
nikakvoga uspjeha, došlo je do optuživanja i prepirki između hrvatskih i
bosanskih Srba, s jedne strane, i vojske Fikreta Abdića, s druge strane. Kada su
na kraju nesuglasice izglađene, izgledalo je da su dani Bihaću i Cazinskoj
krajini odbrojani.
Već oko 18. srpnja hrvatske obavještajne službe presreću izvješća UNHCR-a iz
istočne BiH koja govore kako postoji bojazan da su civili iz Srebrenice
pobijeni. Kreću još intenzivniji napadi na Bihać. Međunarodna zajednica nijemo
promatra pokolj u BiH, a s druge strane predsjednik Tuđman i hrvatska
diplomacija pokušavaju svim sredstvima uvjeriti međunarodnu zajednicu i vlasti u
BiH da samo zajednička borba protiv srpskoga fašizma i Miloševića može spasiti
Hrvatsku i BiH.
Britanski brigadir Andrew Pringle pokušao spriječiti Oluju
Međunarodne 'Snage za brzo djelovanje' koje su formirane početkom lipnja te
godine na prijedlog Britanije i Francuske, a koje su trebale spasiti Srebrenicu
i ostale zaštićene zone, nisu se niti pomakle iz područja oko Tomislavgrada gdje
su uvježbavale svoju intervenciju. Pod utjecajem Britanaca koji su bili
najbrojniji u tim snagama, oni su se htjeli 19. 7.1995. pod krinkom
'sprječavanja širenja sukoba' rasporediti duž Dinare. Ta njihova namjera
poklapala se s već poznatim informacijama koje je imala hrvatska vojna
kontraobavještajna služba SIS (Sigurnosni informativna služba Ministarstva
obrane), a koje su govorile da britanska vojska planira takvo raspoređivanje duž
Dinare i da se sprema vrtoletima prebaciti 6 haubica 122 mm da bi topničkom
vatrom očito zaštitila Srbe i njihovu eventualnu pobjedu oko Bihaća. Krešimir
Zubak, predsjednik Federacije BiH, u dogovoru s Alijom Izetbegovićem 19.7 1995.
zabranjuje daljnji raspored tih snaga bez jasnoga mandata UN-a. Zahvaljujući
čvrstom stavu Federacije BiH, britanski brigadir Andrew Pringle nije uspio sa
svojom specijalnom misijom na Dinari.
Posredovanjem američke diplomacije i turskoga predsjednika Süleymana Demirela,
potpisana je 22. 7.1995. 'Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona,
zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkoga rješenja sukladno
naporima međunarodne zajednice'. Deklaracija je poznata kao 'Splitski sporazum'.
Potpisali su ju hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i
Hercegovine Alija Izetbegović. Dogovoreno je zajedničko i koordinirano
djelovanje hrvatskih snaga i snaga Armije BiH. Na temelju toga sporazuma,
hrvatske oružane snage mogle su ući na teritorij BiH. Bio je to početak kraja
srpske vojne dominacije u Bosni i Hercegovini.
Hrvatska razvoj događaja nije čekala skrštenih ruku. Hrvatske su oružane snage
do sredine srpnja 1995. u akcijama 'Cincar 94', 'Zima 94', 'Skok 1' i 'Skok 2'
uspjele očistiti sjeverni i južni prostor duž Livanjskoga polja. Sada kada je
bio potpisan 'Splitski sporazum', a znajući što se dogodilo u Srebrenici i
prateći srpsku operaciju 'Mač' oko Bihaća, Hrvatska vojska 25.7.1995. pokreće
operaciju Ljeto '95. i do 30. srpnja 1995. oslobađa Bosansko Grahovo i Glamoč te
šira područja.
Operacija Ljeto '95 - ključ koji je otvorio vrata Oluji
Operaciju Ljeto '95 izvele su postrojbe Hrvatske vojske Zbornoga područja
Split i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) pod zapovjedništvom generala Ante
Gotovine. Tu operaciju možemo shvatiti kao nastavak oslobodilačkih operacija
hrvatskih snaga koje se vođene od kraja 1994. u kojima su iznimno važan prinos
dali i pripadnici HVO-a. Samo dva dana nakon početka operacije hrvatske snage
oslobađaju Bosansko Grahovo i presijecaju komunikaciju Knin - Drvar čime
neprijateljske postrojbe u sjevernoj Dalmaciji dolaze u poluokruženje. Ovakav
dramatičan razvoj nisu očekivali u Beogradu i Kninu, bio je to strateški
preokret, Tuđman ih je nadmudrio. Zbog operacije su srpske snage prekinule su
napad na bihaćku enklavu, a glavnina Korpusa specijalnih snaga srpske vojske
užurbano je prebacivana u Dalmaciju oko Knina da se spriječi pad Knina kao
glavnoga središta vojne i političke moći srpskih terorista u Hrvatskoj.
Na drugome pravcu hrvatskog napada prema Glamoču, nakon slamanja otpora na
planini Staretini, sjeverozapadno od Glamoča, hrvatske snage odnijele su
pobjedu, a crta bojišnice uspostavljena je na rubnim dijelovima oko Glamočkoga
polja. Oslobađanjem Bosanskoga Grahova Glamoča, HV i HVO nastavljaju aktivnu
obranu provodeći pritisak na neprijatelja, dijelom snaga prema Drvaru, a dijelom
snaga prema Kninu. Ovom operacijom Hrvatska vojska bila je samo 10 kilometara
udaljena od Knina.
Operacijom Ljeto '95 zapečaćena je
sudbina pobunjeničke srpske tvorevine na području Hrvatske. Bez obzira na velike
pobjede hrvatskih snaga, Ratko Mladić održat će 30. srpnja te 1995. svoju
posljednju tiskovnu konferenciju u Kninu na kojoj će reći da su 'hrvatske
postrojbe osvajanjem Glamoča i Grahova napravile odlučujuću pogrešku u ratu' te
da on sprema odlučujući udar. Taj Mladićev odlučujući udar imao je kodni naziv
Vaganj '95 i trebao je krenuti u 6 sati ujutro 5. kolovoza. No hrvatska
operacija Oluja krenula je dan ranije.
Prateći ukupnu vojnu situaciju tijekom srpnja i operacije Ljeto '95, a znajući
srpske planove za operaciju Vaganj '95, predsjednik Tuđman na Brijunima imao je
dva susreta s vojnim vodstvom, 17. i 31. srpnja, nekoliko sastanaka s
predsjednikom Vlade, ministrom obrane, unutarnjih poslova i ravnateljem HIS-a.
Na temelju točnih obavještajnih podataka i prosudbe ukupne situacije,
predsjednik Tuđman kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga donio je odluku o
poduzimanju vojnih i redarstvenih koraka za oslobođenje okupiranih područja,
osim istočne Slavonije. Hrvatska je tih dana bila izložena međunarodnim
pritiscima da odustane od vojne operacije.
Jedino su veleposlanici Amerike Peter
Gailbright i veleposlanik Njemačke Horst Wiesel prenijeli izraze razumijevanja,
a ujedno i zabrinutosti svojih vlada za ishod vojne operacije. U Ženevi
Međunarodna diplomacija koju predvodi Thorvald Stoltenberg posljednji put
pokušava problem u Hrvatskoj riješiti mirnim putem. U Zagreb stižu vijesti iz
Ženeve da Srbi nisu htjeli pristati na hrvatske prijedloge, da je Stoltenberg
izašao s nekakvim svojim prijedlozima za prekid vatre i za početak razgovora na
temelju plana Z-4 itd.
Na temelju instrukcija predsjednika Tuđmana, Ivić Pašalić u ime hrvatskoga
izaslanstva odbio je taj prijedlog kao neprihvatljiv. Pregovori su završili tako
što je hrvatsko izaslanstvo kazalo da srpska strana nije prihvatila hrvatske
prijedloge, a srpska strana da je prihvatila Stoltenbergove. Istog dana dok
traju pregovori u Ženevi, Milan Babić u Beogradu, u američkome veleposlanstvu,
imao je posljednji sastanak s Peterom Galbraithom u nadi da će Amerika
spriječiti hrvatsku vojnu operaciju. Tijekom razgovora Babić je obećao
Galbraithu da će prihvatiti hrvatske uvjete i da razgovori mogu početi 8.
kolovoza. U međuvremenu stižu vijesti iz Ženeve koje su prestravile Babića: Srbi
su odbili sve hrvatske prijedloge za mirno rješenje, Galbraith je pogledao
problijedjeloga Babića i rekao: 'Više nisam siguran kako itko može zaustaviti
Hrvatsku vojsku'.
Bio je to idealan trenutak za oslobodilačku operaciju. Pregovori u Ženevi
propali su srpskim odbijanjem mirovnoga plana, Jugoslavija je bila pod
sankcijama, obje srpske vojske bile su iscrpljene, postrojbe tzv. VRS borbama
oko Srebrenice i Žepe, a postrojbe tzv. VRSK borbama oko Bihaća i Cazinske
krajine. Ne čekajući da se srpske snage oporave i pripreme za operaciju Vaganj
'95, predsjednik Tuđman dao je zapovijed da počne dugo pripremana oslobodilačka
operacija Oluja. Hrvatska vojska u kojoj su se našli svi slojevi hrvatskoga
naroda, odreda domoljubi, koji su činili impresivnu, visokomotiviranu,
opremljenu i obučenu vojnu silu, bila je spremna izvršiti svaku zadaću.
Oluja - srpska noćna mora na bojišnici dugoj 630 kilometara
Te je godine 4. kolovoza osvanuo kao sunčan dan. Točno je 5,00 sati.
Odlučujuća bitka Hrvatske vojske potpomognute postrojbama Specijalne policije
počinje snažnim raketno-topničkim djelovanjem i zračnim napadima duž cijele crte
razdvajanja, na bojišnici od Jasenovca na istoku, do Bosanskog Grahova na jugu.
Bojišnica je duga 630 kilometara, napadi Hrvatske vojske odvijaju se istodobno
iz gotovo trideset smjerova. Prvim raketnim projektilima pogođen je tzv. Glavni
Štab Vojske Republike Srpske Krajine u središtu Knina. Srpski časnici u rasulu
silaze u podrum gdje se nalazi operativni centar, njihov 'komandant' 44. raketne
baze izdaje naređenje za paljbu, poletjele su i srpske rakete... Oluja je
počela.
Dok traju prvi sati oslobodilačke operacije Oluja, u Beogradu
Carl Bildt, supredsjedatelj konferencije o bivšoj Jugoslaviji, politički
direktori ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije i Francuske imaju
'razmjenu gledišta' sa Slobodanom Miloševićem. Nakon što su mišljenja
razmijenjena, nije bilo velike razlike, Carl Bildt je u ime svih dao izjavu o
operaciji Oluja u kojoj je tražio od Europske unije da odmah osudi oslobodilačku
operaciju hrvatskih oružanih snaga. Neke su europske države svojim utjecajem u
OUN-a (Organizaciji Ujedinjenih naroda) dale postrojbama UNCRO-a zadatak da
učine sve kako bi se onemogućio uspjeh Hrvatske vojske. Najnečasniju ulogu u
tome odigrali su kanadski visoki časnici iz tzv. Sektora Jug sa sjedištem u
Kninu general Alain Forand, pukovnik Andrew Leslie i dvojica europskih
promatrača (ECMM/PMEZ) iz Danske Soren Liborius i Stig Marker-Hansen.
Dok svjetska diplomacija trubi na
uzbunu i prijeti zaustavljanjem hrvatske operacije, hrvatske snage velikom
brzinom napreduju na svim dijelovima bojišnice. U stožeru srpskih snaga u Kninu
časnici su iznenađeni novom hrvatskom taktikom, ne mogu odrediti težište
operacije. Tek oko 14,00 sati, kada je Hrvatska vojske napravila odlučujući
napredak po Dinari i Crvenoj zemlji prema Kninu i kada je ovladala Malim Alanom
pa čvorištem Sveti Rok - Gračac i Lovincem, postalo je jasno da je kraj snovima
o velikoj Srbiji blizu.
Pritisnut razvojem vojne situacije u blizini Knina, Vrhovni savjet obrane tzv.
Krajine donio je odluku o evakuaciji stanovništva 4. kolovoza 1995. između 17 i
18 sati. Nakon toga general Mile Mrkšić poslao je zapovijed da se izvrši
izmještanje i evakuacija stanovništva na sigurnije prostore zbog nadolazećih
okršaja s hrvatskom vojskom i obrane teritorija. General Mrkšić nadao se pomoći
generala Mladića i Vojske Republike Srpske koja je prema planu operacije Vaganj
'95 trebala napasti HV i HVO te tako dati oduška tzv. Vojsci Republike Srpske
Krajine. Zbog sukoba Karadžića i Mladića, pomoć od Vojske Republike Srpske ne će
stići. Dok srpski stožer u Kninu očekuje pomoć 'braće' iz Jugoslavije i BiH,
stižu vijesti koje će ih još više obeshrabriti. Postrojbe 5. korpusa Armije
Bosne i Hercegovine u skladu s hrvatskim planom krenule su u napad na tzv.
'Krajinu' i na Republiku Srpsku. San o velikoj Srbiji ruši se kao kula od
karata.
Stožer srpske vojske bježi iz Knina
Daljnjim napredovanjem Hrvatske vojske prema Kninu toga dana, u panici Glavni
štab tzv. VRSK oko 21 sat bježi iz Knina i odlazi na izdvojeno zapovjedno
mjesto, u Srb. Kada su hrvatske obavještajne službe prateći sustav
neprijateljskih veza i informacije koje su slali dubinski izvidnici Hrvatske
vojske s okupiranog teritorija shvatile da u središtu Srba na izdvojenome
zapovjednom mjestu nema zapovjednika srpske vojske generala Mile Mrkšića,
načelnika stožera i ostalih stožernih časnika, u ranim jutarnjim satima 5.
kolovoza obavještajni podatci o stanju neprijateljske vojske brzo su kroz sustav
zapovijedanja i vođenja došli u sve postrojbe Hrvatske vojske. Uslijedio je
odlučujući napad.
Sada kada je srpska vojska bila obezglavljena, jer je zapovjedna struktura u
rasulu, kada je stanovništvo u evakuaciji zakrčilo sve putove oko Knina i dalje
u BiH kojima bi eventualno mogla doći pomoć, a srpske vojne snage
demoralizirane, Hrvatska vojska i Specijalne postrojbe MUP-a nastavile su
napadna djelovanja na području sjeverne Dalmacije i Like i uz manju topničku
pripremu oslobodile su grad Knin 5. 8. 1995. oko 10 sati. Velika hrvatska
zastava, koja se mogla odasvud vidjeti, vijorila se na kninskoj tvrđavi. Grad
simbol pobune protiv Republike Hrvatske postao je simbolom hrvatske pobjede! Na
sjevernom dijelu bojišta došlo je do manjega zastoja u izvođenju operacije zbog
konfiguracije terena, djelovanja neprijateljskoga topništva i velikoga broja
minskih polja na smjerovima napada, pri čemu je hrvatska vojska trpjela određene
gubitke. No uskoro i na sjevernome sektoru bojišta Hrvatska vojska uspostavlja
potpuni nadzor operacije pa poražena srpska vojska potpisuje predaju u Viduševcu
8. kolovoza. 1995. Ministar obrane Gojko Šušak, 7. kolovoza 1995. godine u 18.00
sati. objavio je hrvatskoj i svjetskoj javnosti da je operacija Oluja uspješno
završena.
Operacija Oluja započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a
trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. Srpska je
vojska priznala poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. godine u 19.00 sati, kada
je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. Krajinskoga korpusa pukovnik Čedomir Bulat,
predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću,
priznajući bezuvjetni poraz srpske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Ovom
operacijom vraćen je u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani
teritorij naše domovine osim istočne Slavonije s Vukovarom. U Oluji su oružane
snage Republike Hrvatske oslobađajući zemlju djelovale u ime i po ovlaštenju
suverene države Hrvatske s međunarodnim subjektivitetom oslobađajući područja na
kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskoga legitimiteta i
međunarodno-pravnoga subjektiviteta. Oluja je odlučujuća bitka hrvatske vojske i
policije jer je hrvatskome narodu donijela mir i slobodu, jer je trajno
promijenila odnose vojnih snaga u Bosni i Hercegovini, čime je praktično završio
rat u Republici Hrvatskoj. Sretan Vam Dan pobjede!
Piše: Joško
Buljan, Hrvatski tjednik
31.07.2014.
Oluja u brojkama
U operaciji Oluja sudjelovala je
čitava država, bilo u boju, bilo materijalno, ili pak
moralnom potporom vojnicima. U danima izvođenja
operacije, Hrvatska vojska dnevno je trošila oko 1'200
tona različitog streljiva, 400 tona motornih goriva,
300 tona hrane i pića. U 84 sata oslobođeno je 11'000
četvornih kilometara prostora, što je oko 18,5 posto
ukupne površine Republike Hrvatske. Od 27. srpnja do
10. kolovoza mobilizirano je oko 100'000 vojnika. Sve
postrojbe i sva materijalno-tehnička sredstva bila su
raspoređena na polazne položaje do ponoći 3. kolovoza,
dakle samo pet sati poslije početka operacije. U
operaciji je sudjelovalo 190'0000 vojnika od koih je
izravno u borbenim djelovanjima bilo angažirano njih
oko 130'000. Snage za spriječavanje strateškog
iznenađenja od strane Vojske Jugoslavije u istočnoj
Slavoniji činilo je oko 45'000 vojnika, a na području
južne Hrvatske oko Dubrovnika 15'000 vojnika. Hrvatski
vojni gubitci bili su 196 poginulih 1'100 ranjenih, 3
zarobljena, 15 nesrtlih, ukupno 1314.
'Olujna' diplomatska aktivnost predsjednika Tuđmana i ministra
obrane Gojka Šiška
Pod vodstvom predsjednika Franje
Tuđmana i ministra obrane gojka Šuška, opeeracija
Oluja bila je kratak i trijumfalan pohod hrvatskih
ratnika koji su za samo 84 sata oslobodili golem dio
hrvatskog okupiranog teritorija. Rušeći sva
predviđanja mnogih velikih sila, iznenađujući sve
svjetske promatrače bila je plod isključivo hrvatske
državne politike i genijalne hrvatske vojne
znanosti.'Oluji? je predhodila 'olujna' diplomatska
aktivnost, kako je to bio opisao izaslanik američoga
predsjednika za Balkan, diplomat Richard Holbrooke u
svojoj knjizi Završiti rat (1998.).
Holbrooke piše: "Ožujka 1995. Tuđman
je insistirao da mu Srbi prepuste kontrolu nad Krajinom, graničnim dijelovima
Hrvatske koji su zauzeli 1991. I u kojima sada 'administriraju' Ujedinjeni
narodi - međunarodno prisustvo koje je postalo izlika za kontinuirano srpsko
etničko čišćenje nekadašnjega mješovitog srpsko-hrvatskog podrućja. Ako mu
područje Krajine ne bude vraćeno mirno, upozorio je Tuđman, uskoro će napasti,
bez obzira na rizik... Američka i britanska obavještajna služba dugo su
pretkazivale da će Srbi poraziti Hrvate ako ovi napadnu Krajinu. Ministar obrane
Perry i general Shalikashvili upozorili su Šuška da je procjena Združenog
stožera oružanih snaga o balansu snaga daleko pesimističnija od one iz Zagreba,
govoreći mu (na sastanku na kojem sam nazočio u Munchenu 4.2.1995.) da će Srbi
poraziti svaki hrvatski napad bilo s njihovim lokalnim resursima ili podrškom
Jugoslavenske armije pod Miloševićevom kontrolom. Kasnije, nakon uspjeha
njegovih snaga, Šušak je uživao peckajući me zbog munchenskoga sastanka. ...
Predsjednik Tuđman je dobio okladu: suprotno američkim i britanskim
predviđajima, Milošević nije došao u pomoć krajinskim Srbima."
|