Kao hrvatski domoljub i intelektualac, dr. Franjo Tuđman
bio je žrtva komunističkoga režima, proganjan i
zatvaran. Znao je što znače udbaške metode, jednako je
tako znao da je bio pod obradom i nadzorom desetljećima.
Bio je svjestan da je u neposrednoj blizini godinama
imao udbaške i kosovske doušnike i taj svijet mu se
gadio iz dubine duše. Slično okruženje ga je dijelom
pratilo i kroz stvaranje HDZ-a te vođenje hrvatske
države. O tome mi je više puta govorio, navodeći
konkretne primjere.
Sjećam se kako mi je rekao da mu je na jednom skupu bilo teže
nabrojati one koji ne rade za Udbu, nego one koji rade za njih. Nadalje,
Predsjednik je jako dobro znao za brojne zločine komunističkoga režima protiv
hrvatskih emigranata. Za njega nije bilo dileme, lustracija da ili ne. Bilo je
samo pitanje kada i na koji način. Kako i kada taj proces provesti, a da se ne
ugrozi njegova ideja o svehrvatskoj pomirbi, kao jednom od preduvjeta stvaranja
hrvatske države.
Stvaranje države Hrvatske bila je njegova životna misija, svu
svoju državničku energiju, iskustvo, znanje, umijeće i ljubav unio je u taj
povijesni posao. To je bio strateški cilj zbog kojega je radio razne taktičke
političke i kadrovske ustupke privremene naravi. Zbog toga je pregovarao s
generalima JNA, s Miloševićem i drugima. Zbog toga je svjesno u svoje okruženje
prihvatio ne mali broj udbaša i kosovaca. Bili su mu potrebni za točno određene
poslove, a istodobno je htio pružiti šansu svima koji žele sudjelovati u
stvaranju hrvatske države. Pri tome je znao da neki to rade iskreno, neki u
strahu, neki zbog činova i stanova, neki zbog zaštite financijskih moćnih
grupacija, neki po zadaći Beograda, neki po zadaćama stranih centara moći. Kroz
konkretan posao maske su padale, a Predsjednik je to vrlo dobro rasuđivao te
povlačio poteze.
S druge strane, pripadnici ove udbaške
i kosovske grupacije najvećim dijelom nisu bili
iskreno uz Predsjednika Tuđmana. Imali su svoje jasne
interese te su smatrali da će moći presudno utjecati
na političke procese i Predsjednika osobno.
ManolićPlasirala se podvala da je zapravo tzv.
hrvatska Udba ona snaga koja je ključ stvaranja
hrvatske države. Iz tih krugova plasirane su razne
provokacije, od bombe pred židovskom općinom,
miniranja partizanskog spomenika na Mirogoju....
Trebalo je stvoriti dojam o moćnom i kriminalnom
hercegovačkom lobiju, o utjecajnoj ustaškoj
emigraciji, te da oni zapravo štite Tuđmana od takvih.
Predsjedniku je to bilo potpuno jasno, ali je 'igrao
igru'. Ponekad bi im učinio ustupak, kako bi ih
'uvjerio' da na njih računa. Poznata je Predsjednikova
rečenica 'u tim i takvim okolnostima'.
Dosljedan svom idealu stvaranja
Hrvatske, vodeći računa o okolnostima te pružajući
šansu svima (osim onima koji su okrvavili ruke),
Predsjednik je već od ranih devedesetih provodio tihu
lustraciju onih koji su htjeli nametati svoju
politiku. Treba dobro razumjeti njegove poruke o
duhovnoj obnovi zemlje, dekomunizaciji i sl. Nužno je
naglasiti da je Predsjednik Tuđman osjećao bilo većine
hrvatskoga naroda te nalazeći oslonac i potporu u toj
većini, mogao je samouvjereno povlačiti državničke
poteze. Oni kojih se ticala tiha lustracija, shvatili
su što se događa, te su činili sve što su mogli pa i
do pokušaja rušenja Predsjednika Tuđmana kako bi taj
proces zaustavili.
Navest ću samo neke primjere: smijenio je Boljkovca kao ministra
policije, te prihvatio stav HDZ-a karlovačke županije 1993. da Boljkovac ne bude
karlovački župan; smijenio je Manolića s čelnoga mjesta u obavještajnoj
zajednici; smijenjen je Stipe Mesića kad je pokušao prevrat u Saboru; smijenio
je Josipa Perkovića iz službe MORH-a; dopustio je brojne promjene u strukturi
HDZ-a, gdje su mlade snage lustrirale brojnu Manolićevu strukturu; a bilo je još
mnogih drugih kadrovskih promjena u kojima je stvarni motiv bila tiha
lustracija.
Ovdje je važno uočiti koji je bio glavni smjer - strategija -
Predsjednikove politike, a taktika je ovisila o okolnostima. Dakle, nema dvojbe,
Predsjednik je bio za lustraciju, ali onako kako je on smatrao da je ispravno.
Problem su mu radili oni s tzv. desnice koji su ga htjeli gurnuti u
avanturističke poteze. Takvima je brzi i grubi obračun sa svim udbašima bio
toliko bitan da su gubili iz vida glavni cilj - stvaranje Hrvatske sa što je
moguće manje žrtava. Predsjednik Tuđman je kao povjesničar jako dobro znao kuda
bi ga takve i slične avanture odvele. Umjesto brzopletosti i uskog gledanja,
Predsjednik je strpljivo radio na stvaranju samostalne i suverene, slobodne i
međunarodno priznate Hrvatske. Za takve 'usijane glave' znao je reći da mu nije
jasno jesu li budale ili provokatori.
Godine 1998. izvijestio sam
Predsjednika da je Đapićev HSP u saborsku proceduru
uputio Zakon o lustraciji. Nakon našeg razgovora,
odlučio je da HDZ podrži donošenje Zakona o
lustraciji. Rekao mi je da taj stav prenesem našim
zastupnicima u Saboru. To je povijesna istina,
neovisno o tome kome to smeta. Spletom okolnosti,
prije nego sam došao u Sabor, taj zakon na žalost nije
uvršten u dnevni red i propalo je njegovo donošenje.
Ovo je prigoda da u ovome kontekstu dodam i
Predsjednikovu misao izrečenu prilikom naših
razgovora. Tiče se politike pomirbe. Bio je žalostan
što ona nije uspjela onako kako je on to želio. Rekao
mi je: ' Vidiš, desnica je tu moju politiku
prihvatila, ali ljevica ne. Šušak je dao ruku
Manoliću, ali Manolić tu ruku nikada nije prihvatio.'
Piše: Dr.
Ivić Pašalić, Hrvatski tjednik
25.09.2014.
|
