Kako je sve započelo:
Moji djed Pavle i baka Velinka, rođena Koprivc, sreli su se u Zagrebu kad je njemu bilo 24 a njoj 19 godina. Oboje su radili u tvornici Frank, upoznali se i zaljubili, te su stvorili obitelj u kojoj je rođena moja mama Stanislava i teta Terezija (Lela). Kupili su kuću u Zagorskoj ulici na Trešnjevci od nekog Mađara Somađija i započeli vlastiti biznis.
Moj djed bio je vrlo spretan trgovac i poduzetnik, govorio je pet jezika i putovao Europom, a bio je i jedan od najranijih vlasnika automobila u tadašnjem Zagrebu. Baka je imala pomoćnicu u kući jer je vodila sav djedin administrativni posao.
Drugi svjetski rat uhvatio ih je u trenutku punog obiteljskog života i ekonomskog napretka. Moj djed je bio Srbin iz Beograda, a baka Slovenka iz Šent Jurja pri Celju, no prihvatili su Hrvatsku kao svoju domovinu i tako su odgajali i svoje kćeri, pa se moja mama nije nikada drugačije izjašnjavala, već kao Hrvatica. Nitko u NDH nije moga djeda dirao. Jedanput su ga na ulici pokupili Nijemci i u koloni sproveli kroz Dežmanov prolaz na strijeljanje kao znak odmazde za neke njemačke vojnike. Kako je on odlično govorio njemački uspio se spasiti iz te situacije zahvaljujući njemačkom vojniku koji ga je jednostavno gurnuo u jednu vežu u prolazu.
Savezničkim bombardiranjem Zagreba, njihova je obiteljska kuća (koja je imala sve potrebne onovremene dozvole) srušena do temelja. Sve su izgubili i našli se na ulici (djed je tada imao 43, baka 38, mama 18, a teta 13 godina). Jedna dobra duša izu Černomerca primila je moju obitelj na stan. Bila je to gospođa Ljubica Ščukanec, udovica čovjeka koji je završio život na Bleiburgu. Tamo sam ja ugledala svijetlo dana 17.02.1947. Kao prvo dijete, unuče i ljubimče obitelji i gospođe Ljubice koja svoga poroda nije imala. Ondje smo živjeli sve dok se osam godina kasnije nije srušio Millerov brijeg i skoro zatrpao kuću ove plemenite žene.
No da se vratim Zagorskoj ulici. Država je sve nacionalizirala.
Djed je 1951. uspio otići u Njemačku „na liječenje“, a baka mu se 8 godina kasnije pridružila. Danas leže njihove kosti daleko od domovine. Ja sam naslijedila njihovu parcelu, te sam pokušala dobiti građevnu dozvolu ili zamjensku parcelu kad sam sa suprugom počela obiteljski život. To je bilo 1972. godine. Nisu nam dali. Zemlja je zarasla u korov i drač. Još uvijek je bila u njihovim rukama. Kad je 90-ih godina skinuta nacionalizacija , a zemlja vraćena vlasnicima već sam bila u Australiji ne vjerujući da će se to ikada ostvariti.
Vrativši se u Zagreb 1991. godine zatekla sam na svojoj parceli uzurpatore koji su pokušali ozakoniti dio zemljišta koji su ogradili. Uspjela sam to spriječiti, ali na svoje nisam mogla do jučer, dan prije 125. rođendana moga djeda Pavla, moje velike ljubavi iz djetinjih dana koju mi je komunistička vlast otela zauvijek.
Neka ovo bude na spomen njemu i čestitka za rođendan i za sve one rođendane koje nikad više pod svojim krovom u Hrvatskoj nije doživio. Deda Pavle prešao je na katoličku vjeru u Njemačkoj. Puno je čitao i studirao teološko štivo. I u Kölnu je postao uspješan trgovac i osigurao egzistenciju svojoj kćeri Velinki i njezinoj djeci.
Dragi deda, uvijek si mi strašno nedostajao. I danas pamtim naše zajedničke šetnje i druženje, tvoje pjesme i priče kojima si me uveseljavao. Počivaj u miru Božjem, jer ono za što si uložio najljepši dio svoje mladosti, snova i ideala, danas čuvam ja, tvoje prvo unuče, a sutra će moja djeca. I tako neka bude.
P.S. Gotovo sve fotografije mojih prednika uništene su u bombardiranju Zagreba. Moja parcela 1/1 obrubljena je malo nepravilnom plavom linijom jer me nije htjela slušati ruka. Ali se dobro vidi da su me s onim čudnim ogradama pokušali opljačkati s jedne strane iz Desiničke ulice, a s druge strane iz Zagorske, iz gostionice preko puta ceste čiji je vlasnik pokušao uzeti moje i gradsko zemljište.
Tuga Tarle, Zagreb
 
Priredila:
Dunja Gaupp, HKZ dopredsjednica
www.hkz-kkv.ch /dg |
