Ne vjerujete? Razumijem vas. Ni sam još nisam posve
načistu s time što rekoh. Ali evo svježa primjera, pa
prosudite sami. Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkoga
Županijskog suda, u ozbiljnu se razgovoru za Abendblatt
gorko našalio rekavši da nije otišao na središnju
proslavu Dana pobjede u Kninu da ne bi tamo morao
zviždati. Nije tamo bio niti je zviždao. Ni Ivi
Josipoviću, ni Zoranu Milanoviću, ni Josipu Leki. No
njegov je propušteni zvižduk, zvižduk koji se nije zbio,
najjači i najprodorniji noviji hrvatski zvižduk! Iako ga
je sudac niječno lansirao prije desetak dana, taj
zvižduk još uvijek para uši vlastodršcima u Hrvatskoj.
A što smo doznali iz Turudićevih
javnih istupa? Gotovo ništa što ne bismo bili i prije
znali ili slutili. No dragocjeno je to što nas je
najugledniji hrvatski sudac lijepo podsjetio na stvari
koje lako smetnemo s uma. Na primjer: da su Pantovčak
i Banski dvori Dan pobjede pretvorili u blagdan triju
predsjednika koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu.
Iz te
uvrjedljive groteske strše etičke i političke razlike.
Na jednoj strani zatočnici staroga, propalog svijeta
pod barjakom tobožnje "Nove pravednosti" i "PravDE za
Hrvatsku", a na drugoj dragovoljac hrvatskoga
Domovinskog rata; oni potekli iz jugoslavenskih
društvenih elita, a on odvjetak hrvatske
radničko-seljačke obitelji; oni veličaju Josipa Broza
Tita, a on u njihovu idolu vidi rasna velezločinca;
oni se - čuvajući svoju obiteljsku etičko-političku
baštinu - poistovjećuju s najgnusnijim zločinima
počinjenim nad Hrvatima u ime Jugoslavije, do te mjere
da mijenjaju zakon kako bi Josipa Perkovića, visokog
časnika Udbe, zaštitili od kaznenoga progona, a on -
čuvajući etičko-političku baštinu hrvatskoga
Domovinskog rata - sudi po zakonu i miloga im
osumnjičenika izručuje teritorijalno mjerodavnom
njemačkom pravosuđu; oni čeznu za kumunističkim
jedinstvom vlasti, a on brani demokratsku trodiobu
vlasti i u tom okviru neovisnost pravosuđa.
Kada je u tom hrvanju s povampirenom
Jugoslavijom izvanraspravno vijeće zagrebačkog Županijskog suda pod Turudićevim
predsjedanjem donijelo odluku da se po europskom uhidbenom nalogu osumnjičenog
Perkovića izruči njemačkomu pravosuđu, "visoki" je "izvor" iz Vlade - kojega,
kao što znamo, odaju osebujne metafore - optužio Turudića da je izvršio "državni
udar s pištoljem na vodu". To se na prvi pogled čini smiješnim. Ali može se
protumačiti i drukčije. Recimo, kao bahata prijetnja neusporedivo jačom silom. A
razuman čovjek zna što može očekivati od ljudi koji svesrdno brane zločine
predaka u zemlji u kojoj je izvršna vlast poodavno - prava vlast.
Stoga me nije nimalo iznenadilo što je
Turudićev propušteni zvižduk izvabio na svjetlo dana
toliko demokratskih pravoslovaca i pravdoljubaca: Ivu
Josipovića i cijelu kohortu njegovih štovatelja i
sljedbenika "Nove pravednosti" i "PravDE za Hrvatsku".
Oglasiše se Ivo Josipović, Krunislav Olujić, Vesna
Škare Ožbolt, Anto Nobilo i Milorad Pupovac. A onda
stvar preuzeše revnitelji u Morgenblattu i Novom listu
- tzv. demokratska javnost.
Svi se,
dakako, slažu da Turudić, ako kani javno govoriti o
bitnim političkim pitanjima, mora van iz pravosuđa! Te
se bez prestanka javno nad njim zgražaju. Kako može
Tita nazvati zločincem?! Savjetovati Josipoviću da
izbaci Titovo poprsje iz svoga ureda?! Pozivati ga da
makne i Sašu Perkovića s mjesta sigurnosnog
savjetnika?! Već je time, viču bukači, nanio
nemjerljivu štetu sudačkoj struci i potpuno srušio
svoj sudački ugled, jer svaki stvarni ili hinjeni
titoist ili član SDP-a sada može sumnjati u Turudićevu
sudačku nepristranost te u svom predmetu zahtijevati
njegovo izuzeće.
No, svi ti bukači, od najvišega do
najnižega, "plutaju u bespućima svoga neznanja" (poput Zorana Milanovića) i
zaboravljaju da je Ivan Turudić, uz to što je valjan sudac, i hrvatski
državljanin, te da mu nitko ne može oduzeti pravo da zato što je sudac javno
govori o bitnim pitanjima svoje države, napose o neovisnosti njezina pravosuđa.
Autor:
Benjamin Tolić
Izvor: Hrvatsko slovo
kolovoz 2014. |
