![](images/slobodan_praljak_001.jpg)
|
Organizatori tribine "U očekivanju haaške presude"
podsjetili su ovih dana hrvatsku javnost na skoro
izricanje presude hercegbosanskim Hrvatima - generalu
Slobodanu Praljku, Jadranku Prliću, Bruni Stojiću,
Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću,
a u pretjesnoj dvorani "Hrvatskoga slova" izlagači, kao
i ostali sudionici tribine izrazli su svoju solidarnost
sa zatočenim Hrvatima u Haagu.
Sisački biskup mons. Vlado Košić podsjetio je na svoj
pastirski poziv vjernicima na molitvu za hrvatske
zatočenike, a izlagači, među kojima su bili saborski
zastupnik Miroslav Tuđman, odvjetnik iz tima
generala Gotivine Ivo Farčić, bugarska novinarka Diana
Glasnova, povjesničar Ivo Lučić, književnik Hrvoje
Hitrec, drmaski umjetnik Zlatko Vitez te redatelj Miro
Međimorec i potpisnik ovih redaka, |
ukratko su na svoj način podsjetili na ratne događaje
tijekom 90-ih godina i političke operacije, kojima se
bavilo Tužiteljstvo Haaškoga suda. Svaki su na svoj
način izrazili i potporu te solidarnost sa zatočenim
Hrvatima, koji 29. svibnja očekuju čitanje haaške
presude.
Svojim dolaskom na tribinu izrazili su
solidarnost sa skupinom zatočenih Hrvata, između
ostalih i pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin
Pozaić, akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić,
predsjednik Akademije pravnih znanosti prof. emeritus
Željko Horvatić, novoizabrana članica Europskoga
parlamenta Zdravka Bušić, Đurđa Šušak, supruga
pokojnoga ministra obrane Gojka Šuška te bivša
zastupnica u Hrvatskom saboru dr. Gordana Turić.
Tribinu je predvodeći molitvu završio
biskup mons. Košić, a posjetitelji tribine svojim su
potpisom poduprli pravedne zahtjeve za oslobađajućom
presudom hrvatskih zatočenika. Prof. Tuđman je još
jednom podsjetio kako se hrvatske vlasti ovrhom
nakladne kuće "Oktavijan", koja je tiskala niz
Praljkovih knjiga o ratu u Hrvatskoj i BiH, zapravo
obračunavaju s generalom Praljkom. Novinarka Glasnova
upozorila je na hrvatsku nezainteresiranost da u
međunarodnoj javnosti promiče istinu o svojoj
pravednoj borbi i oslobodilačkom Domovinskom ratu.
Odvjetnik Farčić je ocijenio kako se promijenila paradigma
haaškoga sudovanja, a prof. Lučić je istaknuo kako povijesna istraživanja jasno
pokazuju da Hrvatska nije počinila agresiju na BiH, nego je, dapače, podupirala
zajedničku borbu Armije BiH i HVO-a u otporu srpskoj agresiji. Hrvoje Hitrec pak
smatra kako bi presuda hrvatskim generalima i političarima iz BiH mogla biti i
odraz nove politike o preustroju muslimansko-hrvatske Federacije. Posebno
dirljiv dojam na publiku su ostavili stihovi Matoševe "More", koju je deklamirao
Zlatko Vitez. Miroslav Međimorec je najavio kako će izraze solidarnosti, koju su
nazočni potvdili svojim potpisima uputiti zatočenim Hrvatima.
Bez obzira na klevete i na njima
pisane optužnice protiv hercegbosanskih Hrvata valja
ipak podsjetiti kako je upravo zahvaljujući Herceg -
Bosni i njezinim političkim predstavnicima u Skupštini
BiH donesena odluka o proglašenju nezavisnosti BiH, a
hrvatski narod je tu odluku svojih političkih
predstavnika podupro jasnim očitovanjem na referendumu
za nezavisnost BiH. Ubrzo nakon proglašenja
nezavisnosti, Hrvatska je priznala BiH kao suverenu
državu, no nesuglasice i razilaženja između hrvatske i
bošnjačko-muslimanske strane otvaraju se tek na
pitanjima oko unutarnjega ustrojstva BiH.
Potiskivanje pak i progon
muslimanskoga stanovništva s područja koja su
zaposjele srpske snage te njihov dolazak na područja u
kojima se održavala ustaljena brojčana ravnoteža
između Muslimana i Hrvata otvarao je prostor budućega
međusobnog sukobljavanja. Svjesna opasnosti od
jugoslavenske i velikosrpske agresije hrvatska
politika nije mogla sve i da je htjela, voditi
drukčiju politiku, osim potpore politici cjelovite
BiH. U tim su se strateškim pitanjima, bez obzira na
kasnije političke izjave, nedvojbeno slagali političko
vodstvo Republike Hrvatske na čelu s dr. Franjom
Tuđmanom i vodstvo muslimansko-bošnjačkoga naroda s
Alijom Izetbegovićem.
Potpisivanjem Washingtonskoga
sporazuma 1994. pod pokroviteljstvom Sjedinjenih
Država, Herceg-Bosna je urasla u sustav
muslimansko-hrvatske Federacije, a nedostatak
političkoga suglasja oko unutarnjega ustrojstva doveo
je i u poratnom razdoblju praktično do podjele te
zemlje na srpski entitet Republiku Srpsku i
Federaciju, koja se zahvaljujući majorizaciji uglavnom
pretvorila u muslimansko-bošnjački entitet. Većinske
muslimanske vlasti u Federaciji i međunarodna
zajednica, čak ni 20 godina poslije gašenja
Herceg-Bosne, nisu uspjele na područja u Posavini,
koja se nalazi pod srpskim nadzorom, kao ni na
područja u središnjoj Bosni pod muslimanskom vlašću
vratiti hrvatske prognanike. Dapače, nakon ratnoga
progona Hrvata s područja Republike Srpske sličan se
trend u mirnodopskom razdoblju nastavio s iseljavanjem
Hrvata i s većinskih muslimanskih područja u
središnjoj Bosni.
Uostalom masovni odlazak Hrvata nije
ostao nezapažen u međunarodnoj diplomacije pa
Sjedinjene Države i danas nastoje preurediti
Federaciju. Haaški sud je pod predsjedanjem sudca
Theodora Merona svojedobno uvidio razmjere drakonske
političke kazne koju je prvostupanjsko Vijeće odrezalo
generalima Gotovini i Markaču pa se i u slučaju
presude hercegbosanskim Hrvatima treba nadati
oslobađajućoj presudi, premda nas iskustvo s presudom
Dariju Kordiću, utemeljenoj na krivotvorenim
dokumentima poziva na oprez.
Presuda, ma kakva ona bila, ne će,
niti može umanjiti u našim srcima solidarsnost, a u
očima doprinos generala Slobodana Praljka, Jadranka
Prlića, Brune Stojića, Milivoja Petkovića, Valentina
Ćorića i Berislava Pušića u stvaranju hrvatske slobode
i obrane hrvatskoga naroda u BiH, kao i stvaranju
preudvjeta za mirovne pregovore, koji su, između
ostaloga, omogućili i opstanak muslimansko-bošnjačkom
narodu.
Piše: Mate Kovačević
Izvor: HRsvijet.net |