U tomu nisu prednjačili neuki srpski građani, nego
upravo suprotno: njihova memorandumska inteligencija. Da
je ona aktualna i danas, svjedoči i njihov sljedbenik i
učenik Boris Tadić koji s najvišeg političkog i
državničkog mjesta prosljeđuje Hrvatima jasnu poruku:
rat je završio,ali agresija (ovaj puta kulturna) još
nije i neće tako brzo. Samo je malo perfidnija čini se
bezazlenom, ali nije tako.
S takvom sličnom 'bezazlenom' memorandumskom porukom
pripremIjen je osvajački srpski rat. Tadićev
prijatelj, i vjerojatno istomišljenik po mnogoćemu,
Ivo Josipović nije ni trepnuo na takvu izjavu. Je li
to od straha ili obzira da ne povrijedi prijatelja ili
možda iz vlastitog uvjerenja? Napomenimo da se
predsjednik Hrvatske prigodom državne proslave Ruđera
Boškovića 17. svibnja 2011. godine u dvorani
'Vatroslav Lisinski' u svom govoru nije udostojao
(namjemo ili nesvjesno, svejedno) spomenuti i jasno
reći da je Ruđer hrvatski znanstvenik ili nešto
slično. Po starom jugoreceptu govorio je o Ruđeru kao
'našem' pri čemu se ne zna što to 'naš' znači: možda
se radi o nekom balkanskom, (jugo)slavenskom ili
europskom znamenitom čovjeku.
Ponavljanje
starih teza o srpskom Dubrovniku
lako je posve besmisleno bilo što dokazivati onima koji argumente ne priznaju,
a možda i ne znaju (tko im je kriv?), ipak je uputno radi čitatelja, koji su
vjerojatno malo upoznati s Boškovićem (unatoč prošlogodišnjoj obljetnici
Boškovićeva rođenja) i koji bi mogli doći u zabludu, pojasniti o čemu se radi.
Teza o Boškovićevu srpstvu samo je dio opće srpske teze iz 19. i 20., a kao što
se vidi, i iz 21 .stoljeća.
Srpska je historiografija svoju tezu gradila na navodnom srpskom
i pravoslavnom podrijetlu Ruđerova oca Nikole Boškovića koji je iz sela Orahov
Dol, župa Ravno u Popovu polju u istočnoj Hercegovini, doselio u Dubrovnik,
pokatoličio se, ali je u svoju obitelj usadio srpstvo tako da su Ruđer i sva
njegova braća i sestre bili pravi pravcati Srbi. Ali ne samo oni, nego i čitavo
stanovništvo Dubrovnika, a i šire.
Ako bi čitatelj pomislio da su to ideje davno prošlih vremena,
prevarit će se jer srpski autori posljednja dva desetljeća pišu članke i knjige
u kojima se npr. kaže kako je 'očigledno zabluda da je Ruđer Bošković Hrvat,
jer se pouzdano zna da je sin od oca Srbina i majke Talijanke', kako je
'o porijeklu Ruđera Boškovića najviše zabune i zablude uvela Katolička crkva'
koja o Ruđeru piše kao 'o velikom sinu hrvatskog naroda', kako je 'Ruđer
Bošković jezuita srpskog porekla', kako 'bogata stručna i naučna
literatura nije eksplicitno isticala ove pouzdane podatke o srpskom porijeklu
slavnog naučnika Ruđera Boškovića...' i sl.
Sve je to samo ponavljanje starih teza o pravoslavnom i srpskom
podrjetlu Boškovića. Tako se 1891. ističe srpstvo Dubrovnika, kaže se da
jezuitska škola, u kojoj su svi Dubrovčani onog vremena, kao i Bošković dobivali
prve naučne osnove, nije mogla učiniti od Dubrovčana ništa drugo do Srbe;
'jer društvo, okolina u kojoj se kretao živalj beše srpska. Ta ista okolina
uticala je i na Boškovića te je on ostao Srbin uvek.'
Na percepciju o srpskom podrijetlu
Boškovića u svijetu najviše je utjecala izjava srpskog filozofa Petronijevića
koji je u 20. st. u uvodnom engleskom tekstu latinsko-engleskog izdanja (1922.)
Boškovićeva glavnog djela Teorija prirodne filozofije naveo da je Bošković s
očeve strane srpskog podrijetla. Taj je Petronijevićev tekst kao i izdanje
knjige financirala tadašnja Jugoslavenska vlada.
Na osnovi toga Petronijevićeva teksta u svijet je lansirana (dez)informacija o
srpskom podrijetlu Boškovićevu što je kao rezultat imalo (i još uvijek ima)
činjenicu da poneki strani autori koji pišu o Boškoviću navode ga kao srpskog
znanstvenika.
Da Ruđerov otac Nikola iz Orahova Dola nije bio ni pravoslavac ni Srbin,
svjedoči arhivska građa prema kojoj je cijelo selo Orahov Dol bilo katoličko
selo (popisi stanovništva iz 1624., 1733., 1871., 1879.; 1776. spominju 15
katoličkih i jednu muslimansku obitelj, a 1959. sve su obitelji katoličke, a
samo je jedna pravoslavna). Pravoslavci se u selu pojavljuju tek 1885. godine,
gotovo sto godina nakon Ruđerove smrti. Uz 185 katolika tu je i 12 pravoslavaca.
Ti prvi pravoslavci u Orahovu Dolu popravoslavljeni su katolici iz obitelji
Šešelj od kojih potječe poznati i zloglasni Vojislav Šešelj. Inaće su Šešelji u
tim krajevima i danas katolici.
Dokumenti navode da je u 17. i 18. st.
u selu Orahov Dol bilo Boškovića od kojih su neki bili
katolički svečenici. Jedan od njih, Ilija Bošković,
vjerojatno je bio Ruđerov stric. Sestra biskupa
franjevca Dominika Andrijaševića (rođenog u selu
Orahovi Dol) bila je majka Nikolina, tj. baka Ruđera
Boškovića, a u Orahovu Dolu rođen je i Ruđerov
suvremenik franjevac Vital, sin Tome Natalisa
Boškovića. Utvrđeno je da Ruđerov otac Nikola nije
promijenio vjeru dolaskom u Dubrovnik.
"Živjeli naši Hrvati"
Što se tiće
Boškovićeve majke, ona jest talijanskog podrijetla.
Njezin djed i Ruđerov pradjed Petar Bettera doselio je
kao trgovac iz Bergama u sjevemoj Italiji u Dubrovnik:
Njegov sin i otac Ruđerove majke Pave (Pavle) Barao
Bettera rođeni je Dubrovčanin i pjesnik koji je pisao
pjesme na hrvatskom jeziku. Osim toga, posve je jasno
što sam Bošković govori o svom navodnom talijanskom
podrijetlu. Kada ga je poznati francuski znanstvenik i
enciklopedist D'Alembert nazvao talijanskim učenjakom,
točnije geometrom (tj. matematičarem), Bošković mu je
odgovorio (1770.) da on nije Talijan nego Dalmatinac
iz Dubrovnika. Njegovi su ga suvremenici nazivali
Dalmatincem i/ili Dubrovčaninom.
Kada se govori o Boškovićevu hrvatstvu, može se reči da je dokumentiran njegov
odnos prema Hrvatima.
Kada se nalazio u Beču 1757., Ruđer je, izvješčujući brata Bartolemeja (Baru)
o hrvatskim postrojbama koje su polazile u rat protiv Prusije, napisao: 'Danas
su prošli naši Hrvati'. Hrvatskim postrojbama koje su prolazile Bošković je
doviknuo: 'Sretan put i sreću'. A nakon pobjede javlja bratu Bari i kaže: 'Živio
Hadich i naši Hrvati'. Kao Hrvat, Bošković je bio povezan s Hrvatskom
bratovštinom u Rimu (osnovana 1453.) koja je imala za svrhu pomoć hrvatskim
hodočasnicima u Rimu i onima koji su se našli ili su živjeli u vječnom gradu.
Ruđer je bio dobročinitelj te bratovštine, a njezini su članovi bili istaknuti
Hrvati jer su se u bratovštinu primali samo oni koji govore hrvatski i potječu
iz hrvatskih krajeva. Bratovština je često tražila podršku Hrvatskog sabora,
koji joj je od 1609. bio i pokrovitelj.
Čak i neki talijanski iredentistički
historiografi smatraju da Bošković nikako ne može biti
Srbin jer 'nikada nije pisao poeziju ili pisma na
srpskom'. Do sada nije poznato da je Bošković riječ
Srbin ikada izgovorio, a kamoli da bi se izričito
izjasnio o svom srpskom podrijetlu. A podrijetlo mu je
bilo vrlo važno, pogotovo kada je u Francuskoj htio
dokazati svoje plemičko podrijetio.
I jezik kojim se dopisivao sa sestrom
Anicom, bio je hrvatski ili ilirski što srpska
historiografija hoće da se radi o srpskom jeziku. Da
to nije tako, svjedoči jedan navod iz dubrovačkog
dokumenta u kojemu piše da su se trgovački dokumenti u
Dubrovniku prepisivali i prevodili 'sa srpskog jezika
u naš ilirski' ('ex lingua serviana in hanc nostram
illyricam').
Tadić bi se mogao informirati, ako mu
to išta znači, i zaključiti (ako je to u stanju) da su srpski i ilirski bili dva
jezika. Ilirski je, naime, sinonim za hrvatski, a u Dubrovniku je, dakle, 'naš
jezik' ilirski ili hrvatski.
Sve to ipak ne znači ništa za srpsku historiografiju, a pogotovo za
politikantstvo Tadićeva tipa. Kad već pravoslavlje kao bitna oznaka srpstva ne
prolazi, onda se Tadić okreće univerzalnijem načelu, tj. da i katolici mogu biti
Srbi. Načelno to nije zabranjeno, nije nemoguće. Kad već Boškovićevi preci nisu
bili, kao što je dokazano pravoslavci, onda su prema Tadiću i tadićoidima oni
bili Srbi katolici. Oni slijede svoje srpske suvremenike koji imaju svoje
'argumente' koji glase: 'Na osnovu ovog primjera o Ruđeru Boškoviću i
njegovim precima, može se induktivno proširiti i poopštiti istraživanje o
srpskom porijeklu Hrvata u velikom broju.' A Ruđerova sestra Anica čuvala
je navodno 'uspomenu na srbovanje u domu Boškovića, srbovanje kome
dubrovačko katoličanstvo još nije smetalo.' Takvim fantazijama nigdje nema
ni traga. Ipak bi se mogli naći u dalekoj prošlosti, a nažalost i u
suvremenosti.
'Srbi
oplodili sve zemlje Evrope Azije, Afrike...'
Da bi Bošković doista mogao biti Srbin, slijedi samo iz sljedećih premisa koje
su kao konstanta prisutne u srpskoj historiografiji i srpskoj svijesti. Navodim
samo neke od njih (citiram):
'Prakolijevka Srba bila je čak tamo u dalekoj Aziji, u zemlji
Indiji. Misli se, da je tu bila i prva Srbija... vrlo davno prije Hrista.' U
seobi Srba jedan ogranak osnovao je u Mezopotamiji Novu Sarbarsku (Srbiju),
drugi između Kaspijskog i Azovskog mora novu Srbiju ili Servaniju, a treći u
Sibiru osnuju novu Srbiju. Srbi su se zatekli u Mezopotamiji 'u doba zidanja
vavilonske kule,... čak ...su je oni i zidali'. Srbi su zauzeli i čitavu Europu,
a 'vremenom nekoji od... Srba dočepaše se i prestola rimskog'. .. 'Neki vele, da
je i sam Aleksandar Veliki bio Srbin'. Srbi su zapravo osvojili čitavu Europu pa
svi 'današnji Sloveni zvahu se jednim .. rođačkim imenom: Srbi. Kasnije u
Velikoj Srbiji (bilo je) jedno gorštačko pleme...(koje) se ...nazivaše Hrvati.'
Srpski vođa Strojilo pored Dubrovnika 'podiže i Spljet, Trogir, Krk, Rab i druge
gradove'. 'I tako iz onog ostatka prastarih Srbalja, ponikoše novi narodi: Česi,
Moravci, Poljaci, Rusi, Slovaci, Slovenci, Hrvati, Bugarci...Tako na ...srpskim
kostima niknu današnja Germania, Belgija, Dania, Holandija, veći dio Francuske,
Španije, sva Austrija, Prajska i Italija, sva Grčka i ceo Balkanski poluostrv,
Vlaska. Moldavija i ostale zemIje'. 'Ime Srbin postalo je u nezapamćeno doba, na
mnogo stoljeća prije Hrista...Ali nekoji Srbi i sami se nazivaju još: Crnogorci,
Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Bokelji, Hrvaćani, Ličani, Banovci, Krajišnici,
Slavonci, Srijemci, Bačvani, Banačani, Srbijanci, Šumadinci, Starosrbijanci,
Makedonci itd. ...Ne postoji na zemaljskoj kugli ni jedan drugi narod (nego)
srpski narod koji...ima iza sebe prošlost od preko pet hiljada godina, kao
najveći narod na planetu, kao najsnažniji narod na zemaljskoj kugli, beskonačno
plodan i raširen, koji je oplodio sve zemlje Evrope, Azije i Afrike, jedan
narod, kojemu bi zapravo cijeli svijet morao biti podvrgnut, narod u kom se je i
sam Hrist rodio'.
Ako su ove
premise istinite, onda ne bi trebalo biti sporno da je
i Ruđer Bošković kao isusovac Srbin, pa makar bio i
katolik kada je već njegov učitelj Isus Krist bio
Srbin.
Nadahnjujući se na ovakvoj starijoj ali i suvremenoj 'ozbiljnoj znanstvenoj'
literaturi, Tadić je mogao Hrvate i njegove hrvatske prijatelje podsjetiti da su
zapravo pogriješili kada su proslavljali 300. obljetnicu rođenja čovjeka koji ne
pripada njima. I nitko mu s hrvatske strane nije osporio njegovu izjavu. Koliko
i kako je 'ozbiljan' predsjednik informiran o Boškoviću, svjedoči i jedan od
mnogih bisera i to iz pera suvremenog i jednako tako 'ozbiljnog' srpskog
fllozofa Slobodana Žunjića koji pišući o Boškoviću (2009.) navodi kako su se
'Boškovićevom anticipacijom savremene relativističke fizike, pa i kvantne
teorije, bavili mnogi srpski filozofi: A. Radics...' (navode se još neka imena).
Naime, Antun Radić hrvatski je
znanstvenik, suvremenik Boškovićev koji je napisao
djelo o Boškovićevoj teoriji (1765.), dakle 93 godine
prije nego se rodio tvorac kvantne teorije Max Planck
i 114 godina prije rođenja Alberta Einsteina, tvorca
teorije relativnosti pa, prema tome, nije ništa mogao
znati o Boškovićevoj anticipaciji suvremenih
znanstvenih teorija. Eto na tako 'pouzdanoj'
literaturi obrazovani su neki srpski intelektualci i
državnici.
Piše: dr.
Stipe Kutleša
HRVATSKI LIST
Profesor dr.
Sc. Stipe Kutleša, autor članka, znanstvenik je
Instituta za filozofiju u Zagrebu |
