Dakle do (identitetskog) nestanka jednoga od ta dva
naroda (stranke). Stojanović nije nimalo sumnjao da će
u toj beskompromisnoj borbi Hrvati "podleći", a da će
Srbi biti pobjednici, jer im to garantira i "proces
opšte evolucije", "prirodna životna snaga" te konačno
"nadmoćnost na bojnom polju". S druge strane, tvrdio
je da Hrvati "nemaju jezika, običaja ni zajedničkog
života", kao ni "svijesti o zajedničkoj pripadnosti"
te da "u tuđim slugama gledaju ideal pa će i sami
postati sluge". Stojanović je kasnije zdušno
sudjelovao u stvaranju jugoslavenske države i nacije,
pa s dosta sigurnosti možemo predmnijevati kako je
cijeli jugoslavenski pothvat razumijevao kao "istragu"
Hrvata u "proširenoj otadžbini".
Kako je došlo do "istrage"
Ipak, Hrvati su se pokazali
žilavijima nego što je mislio. Nakon dva desetljeća
majorizacije, terora i diktature u proširenoj
srpskoj državi, ne samo da nisu nestali nego su
uspjeli izboriti i visok stupanj autonomije u obliku
Banovine Hrvatske. Bio je to rezultat hrvatske
borbe, sporazuma nacionalnih vodstava kao i prilika
da se politika "istrage", odnosno uništenja zamijeni
politikom poštovanja i suradnje. Ali, bilo je kasno.
Osim što su se srpski nacionalisti (u dijelovima
Banovine) pobunili protiv sporazuma, započeo je i
Drugi svjetski rat. Uspostavljeni su novi odnosi, a
nacionalna vodstva, odnosno političari s izbornim
legitimitetom u propaloj Jugoslaviji gurnuti su u
stranu, ako ne i u tamnicu ili jamu.
U prvi plan, uz ostatke jugoslavenske administracije te "vojske
u otadžbini" koje su podržavali Englezi odnosno "saveznici", došli su pripadnici
revolucionarnih organizacija ustaše i komunisti. Prvi su imali podršku Nijemaca
i Talijana za stvaranje nacionalne države, a drugi Sovjetskog Saveza i
komunističke Internacionale za izvođenje revolucije i osvajanje vlasti, koja god
država bila. Proglašena je NDH, ali su izrađeni i planovi o Velikoj Srbiji.
Raskidom njemačko-sovjetskog pakta i početkom ratnog sukoba stvorena je
zapadno-sovjetska koalicija protiv sila Osovine. Staljin ju je prozvao
"antifašističkom", u čemu je ostao usamljen, a unutar tog saveza nastao je i
plan o obnavljanju Jugoslavije kojoj je Staljin spremao komunističku vlast.
Opće klanje je počelo (ili
nastavljeno) još za Travanjskog rata, od Bjelovara,
Mostara i Čapljine preko Knina i dalje širom Europe
i svijeta. O tome tko je prvi počeo i kada je uopće
počelo te tko je više stradao mogli bismo
raspravljati godinama, pa ćemo se zadržati tek na
jednom (dugo vremena) simbolički važnom mjestu, a to
je Srb u jugoistočnom djelu Like u Hrvatskoj. Tamo
su se (lokalni) Srbi pobunili protiv hrvatske države
i ustaškog režima te su 27. srpnja 1941. uz
manje-više otvorenu podršku talijanske fašističke
vojske napali obližnju policijsku postaju, ali i
hrvatsko (kao i muslimansko) civilno stanovništvo na
širem području.
Za ilustraciju samo navedimo da su srpski "ustanici" na zvjerski
način ubili 37 članova obitelji Ivezić, među kojima i 12-ero djece, više od 55
stanovnika Boričevca, sve hodočasnike iz Drvara koji su bili u Kninu na Sv. Anu
itd. Uglavnom, poubijali su sve Hrvate do kojih su mogli doći bez obzira tko su,
što su i koliko su stari. Ostali su se razbježali, a nakon rata nije im bilo
dopušteno vratiti se u svoje domove tako da je u tom dijelu Hrvatske i BiH došlo
do njihove potpune "istrage", kakvu svojedobno nije zamišljao ni Stojanović. U
hrvatsko-srpski sukob umiješala se i KPJ, koja je koristila taktiku preuzimanja
i usmjeravanja određenih društvenih pokreta. Tako je s vremenom preuzela i
vodstvo nad "ustanicima", dijelom i njihove ideje, a time i "zasluge" za sve što
je prethodno učinjeno, uključujući i spomenuti pokolj Hrvata u tom dijelu Like i
Bosne.
Da bi sve bilo do kraja utvrđeno i
"legalizirano", Partija, u koju su kasnije ušli i
mnogi sudionici navedenih zbivanja, počela je
poslije rata događaje s kraja srpnja 1941. nazivati
"Danom ustanka naroda Hrvatske", ali i "Danom
ustanka naroda BiH". Trijumf i pokolj nad Hrvatima
(jednim od tih "ustalih" naroda) slavili su svakog
27. srpnja. Istina, bilo je među "ustancima" i par
Hrvata. Jednoga, koji je uz to bio i član CKKPH,
smaknuli su iste jeseni i bacili u jamu, a drugi se
proslavio ulogom tužitelja u montiranom procesu
nadbiskupu Stepincu.
Nedvojbeno je da su "ustanici" počinili jezive i masovne zločine
nad civilnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Nesumnjivo je i da su se,
sljedeći logiku N. Stojanovića, pobunili protiv same ideje hrvatske države,
nevezano za karakter ustaškog režima i jednako jezive (ili još gore) zločine
koje su ustaše počinili nad srpskim civilnim stanovništvom. Ono što je dvojbeno,
odnosno potpuno pogrešno to je navodni "antifašistički" karakter ustanka koji bi
točnije bilo zvati antihrvatskim. Posebno ako imamo na umu da je dio
"antifašista" ubrzo u Otriću potpisao sporazum s Talijanima te da su se htjeli
boriti isključivo protiv ustaša, odnosno hrvatskih domobrana i policije, a ni u
kom slučaju protiv talijanskih fašista.
Klicalo se "Ovo je Srbija"
Na antihrvatski karakter ustanka
ukazuje i drugi događaj u Srbu koji se zbio 27.
srpnja 1971. Taj su dan preživjeli "ustanici",
njihovi ideološki i politički sljednici, brojni
srbijanski funkcionari, kao i prigodno okupljeni
"radni narod i građani" pokazali svoje stajalište
prema SR Hrvatskoj i njezinu partijskom i
republičkom vodstvu. Savka Dabčević-Kučar je taj
skup ocijenila kao manifestaciju snage velikosrpske
ideje i "zid otpora i mržnje prema hrvatstvu i
Hrvatskoj". Bio je to "svesrpski skup" kojim su
htjeli pokazati da je to "srpska Hrvatska". Srpski
funkcionari Draža Marković i Đoko Jovanić (koji je
bio izravni sudionik zbivanja iz srpnja 1941.)
pozdravljeni su ovacijama, ali ne i vodstvo SR
Hrvatske. Savka je ustvrdila kako nikada i nigdje
nije doživjela takvo što i u svoj je dnevnik
zapisala: "Mrze nas i ne će se libiti za četništvo
proliti krv."
Treći događaj u Srbu zbio se 25.
srpnja 1990. Bio je to "Veliki srpski sabor" na
kojem je sudjelovalo oko 150.000 Srba, a organiziran
je kao oblik borbe protiv demokratske Republike
Hrvatske. Govorili su Jovan Rašković i Milan Babić,
a skup je "uveličao" i četnički vojvoda Vojislav
Šešelj. Klicalo se "Ovo je Srbija" (što bi zasigurno
oduševilo N. Stojanovića), "Zaklat ćemo Tuđmana" i
sl. Usvojena je "Deklaracija o suverenosti i
autonomiji srpskog naroda" te "Odluka o formiranju
Srpskog nacionalnog vijeća" koje je kasnije uz pomoć
Srbije i JNA provelo "plebiscit", proglasilo "srpsku
autonomiju" i organiziralo vojnu pobunu. Okupirali
su oko četvrtine teritorija Hrvatske (i blizu 70%
BiH), odakle su što pobili što protjerali gotovo
cjelokupno hrvatsko (i muslimansko) stanovništvo.
Opet su u ime "antifašizma" počinili masovne zločine
čiji je vrhunac bio genocid.
Izgledalo je da će XX. stoljeće
završiti predviđenom "istragom" hrvatskog naroda,
ali nije bilo tako. U kolovozu 1995.
vojno-redarstvenom akcijom "Oluja" Srbi su potpuno
vojno i politički poraženi, unatoč proklamiranoj
"nadmoćnosti na bojnom polju". Srb, taj epicentar
antihrvatstva, odakle su dolazile poruke mržnje i
neprihvaćanja svake (ideje) hrvatske države, kako
Banovine, NDH, tako i SR Hrvatske odnosno Republike
Hrvatske, definitivno je stavljen pod hrvatski
suverenitet, čime je izgubio svaku realnu pa i
simboličku važnost. Ipak, po nekom čudnom pravilu,
povijesne tragedije znaju se ponavljati kao farse. U
srijedu 27. srpnja 2016., opet je, kao i toliko puta
dosad, održan skup u Srbu. Zapravo, dva skupa. Na
prvom skupu, vodstvo "Srpskog narodnog vijeća" te
malobrojni i uglavnom dementni "antifašisti" s
ponekom "titovkom" na sijedoj glavi, slavili su
ustanak i "ustanike".
Istovremeno, s druge strane
policijskog koridora, okupili su se jednako tako
malobrojni i dezorijentirani "fašisti" u crnim
majicama s ispisanim "starim hrvatskim pozdravom -
Za dom spremni" i valjda još starijim hrvatskim
napisom "Crna legija". Pokušavali su na sve načine
spriječiti "antifašiste" u njihovu sramoćenju ili se
barem i sami osramotiti. Nadvikivali su se stari
neprijatelji i pjevali jedni drugima, sve dok nisu
došli pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova
Republike Hrvatske te "ustaše" i "ustanike"
ispratili put njihovih domova. Nakon svega možemo
zaključiti kako je jedino važno to da je vrijeme
"istraga" sad već daleko iza nas, a oni koji to još
uvijek ne mogu prihvatiti morat će, prije ili
kasnije, naći načina da svoje ideje i ponašanje
prilagode novim okolnostima i novim vremenima,
odnosno ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske.
Ivo Lučić, Večernji list
|