Milorada Pupovca, političkog prvaka srpske manjine u Hrvatskoj, užasava povik stadionskih huligana: Ubij, ubij Srbina!

Užasava i meni svaki poziv na ubijanje, i tu otprilike prestaje moje slaganje s Pupovcem. Mene recimo još više od neukusa i divljaštva na stadionu užasava manijakalno ponavljanje povika "Ubit ću ustašu'' izvjesnog Dušana Cupaća dok je uistinu i doslovno ubijao studenta A. Abramova u Rijeci.

Pupovac nije našao za shodno očitovati se o tom govoru mržnje koji je ekspresno proveden i kao čin. Ni o zazivanju ''Slobodanove salate'' nije se Pupovac nikada nedvosmisleno očitovao, kao ni o tragičnoj sudbini doktora Šretara. Zato je međutim našao za shodno da se sa žutom vrpcom oko ruke šepiri u Saboru nakon nekoliko Tomašićkinih pomalo nespretnih rečenica o ''gostima'' i ''domaćima'' i međunocionalne tučnjave mlađarije u Kistanju.

Čudi me da se protiv njegova neprimjerenog korištenja žute vrpce nisu bunili pripadnici židovske zajednice u Hrvatskoj. Naime, noseći žutu vrpcu i tako poistovjećujući položaj Židova u Hitlerovoj Njemačkoj s položajem Srba u Milanovićevoj Hrvatskoj, Pupovac je uvrijedio žrtve Holokausta. Zamislite nekog Židova kako 1940-i-neke u Reichstagu s visoka docira Nijemcima o ugroženosti Židova u Njemačkoj, pa će vam biti jasno koliki je nonsens i bezobrazluk Pupovčev postupak.

No, pustimo Pupovca, on je važan onoliko koliko mu vladajući u Hrvatskoj dadnu na važnosti, puno je važnije Milanovićevo ili Josipovićevo ponašanje. Milanović je junački skočio u obranu Pupovčeva kolege Stanimirovića i ''ugroženog srpstva''. Sve one koji Stanimiroviću zamjeraju nedvojbeno sudjelovanje u ratu protiv Hrvatske nazvao je ''crnokošuljašima''. Bome, ne bi se ni Stanimirović srčanije branio nego ga je Milanović branio. Da tako brani hrvatske gospodarske i druge interese, već bismo izašli iz krize.

Kad je prije koju godinu bio u Izraelu Josipović je sasvim ozbiljno govorio o nekakvoj ustaškoj zmiji u Hrvatskoj. Nečuveno je da jedan predsjednik u inozemstvu tako govori o svojoj zemlji! Čak i kada bi imao stvarnih razloga za to, a kamoli kada ih nema. Kada se dogodio incident u Kistanju, mediji i vladajući političari požurili su optužiti Ružu Tomašić i HDZ da su oni to izazvali svojom ''nacionalističkom retorikom''.

Zanimljivo je da nikome nije palo na um da Cupaćeve povike ''Ubit ću ustašu'' dok je ubijao A. Abramova poveže sa kontinuiranim ponavljanjem o potrebi borbe protiv fantomskog ''ustaštva'' u Hrvatskoj. Možda je Cupać to shvaćao kao dozvolu za nekažnjeno ubijanje onih koji mu ''mirišu na ustaše''. A čini se da i nije bio potpuno u krivu, eno ga u Srbiji slobodna, hrvatsko mu pravosuđe može staviti soli na rep. Znakovito je kako Srbi koji učine zločin u Hrvatskoj uvijek stignu pobjeći u Srbiju, ponekad i iz sudnice! Dok obični pritvorenici i za prometnu nezgodu dobivaju istražni zatvor.

Bilo kako bilo, ne okani li se ovo društvo pozivanje na ubijanje bilo koga i ne okrene li se zdravom natjecanju među pojedincima i skupinama u poduzetnosti, radišnosti, intelektu, znanju i brizi za javno dobro - ne piše nam se dobro! Zato su političari poput Josipovića, Milanovića ili Pupovca, ma koliko se busali u svoja naprednjačka prsa, anakroniji i nazadniji od ''kanadske policajke'', kako mediji posprdno nazivaju Ružu Tomašić. Ona je barem nešto učinila u borbi protiv kriminala u svojoj sredini, oni samo pričaju, pričaju, zapravo recikliraju priče svojih očeva od prije pola stoljeća.

Piše: Damir Pešorda
Izvor: Hrvatsko slovo

03.05.2013.