Iz tog razloga dvojica njemačkih novinara snimili su
dokumentarni film Ubojstvo u Titovo ime, prvi njemački
TV-dokumentarac o toj temi. Kao rezultat višegodišnjeg
istraživanja, 45-minutni film obiluje uzbudljivim
scenama, ekskluzivnim objavama i jakim emocionalnim
trenucima. Autori Philipp Grüll i Frank Hofmann uspjeli
su okupiti nekadašnje njemačke ministre, tajne agente
Udbe, žrtve organiziranih likvidacija te složiti rijedak
uvid u stvarne događaje hrvatske političke dijaspore. U
ovom broju razgovaramo s dvojicom autora o nizu pitanja
vezanih uz njihov dokumentarni rad, o njihovim motivima,
povezanosti političkih vođa i tajnih službi SR Njemačke
i Jugoslavije, poteškoće na koje su nailazili tijekom
snimanja te druge teme vezane uz život i smrt hrvatskih
disidenata.
Otkuda poriv za snimanje ovakva
dokumentarnog filma?
Hofmann: Od siječnja 2012.
radim za Deutsche Welle kao korespondent za
srednjoistočnu Europu i jugoistočnu Europu. U zemljama
zapadnog Balkana radio sam već jednom tijekom rata
1990-ih. Kada sam se prvi put susreo s kompleksom tema
o umorstvima jugoslavenskih tajnih službi,
rasvjetljavanje prethodnog razdoblja učinilo mi se
zanimljivim. Što sam više razmišljao, postalo mi je
jasno da je krvavi kraj Jugoslavije zasjenio tumačenje
razdoblja prije njezina raspada. U veljači 2013. o toj
sam temi napravio televizijski prilog za europske
magazine Deutsche Welle i ARD-a. Philipp je nešto
kasnije, uoči pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji,
radio na izvještaju za BR-ov politički magazin
Kontrovers. Nakon tih prvih priloga stupili smo u
kontakt. Bili smo složni: zapravo ovdje nije riječ
samo o jednom ubojstvu u Wolfratshausenu, nego o
nečemu mnogo većem. Radi se o cijeloj seriji ubojstava
s tridesetak žrtava - vjerojatno najdužoj seriji
ubojstava u njemačkoj poslijeratnoj povijesti.
Grüll: Obojicu nas je
začudilo da se u Njemačkoj o toj tematici tako malo
znalo i da do sada o tome nije produciran ni jedan
duži film. Stoga smo Frank i ja odlučili da radimo
zajedno i tu prazninu popunimo ovim dokumentarcem.
Je li termin objavljivanja filma
slučajno ili namjerno uvjetovan početkom suđenja
Perkoviću i Mustaču?
Grüll: Termin je namjerno
usklađen s početkom procesa. Vidjeli smo da je već
sama svađa oko izručenja završila na njemačkim
naslovnicama. Stoga smo mislili da je početak procesa
dobar trenutak da s temom dopremo do šire javnosti.
Smatramo da je to važno jer dosad je javnost bila
gotovo nesvjesna da deseci zločina nisu razjašnjeni,
da mnogi preživjeli i njihovi bližnji do danas žive u
neizvjesnosti i čekaju pravdu. S ovim procesom moglo
bi nakon svih tih desetljeća započeti rasvjetljavanje
ove serije ubojstava. Zato je za nas vrijeme oko
početka rasprave logičan termin emitiranja.
Kada ste počeli snimati film?
Hofmann: Samo da nadopunim:
Do sada se obrada povijesti SFRJ kretala po
ideološkim, pa i nacionalističkim linijama. Zbog toga
su države bivše Jugoslavije iznimka na istoku Europe.
Zašto? Znanstvenici, ali i drugi društveno relevantni
akteri u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj pa čak i
Rumunjskoj, vrlo se intenzivno suočavaju sa
socijalističkom prošlošću i to čine u vrlo nezavisnoj
akademskoj i od ideologije oslobođenoj okolini.
Smatram da je došlo vrijeme da se s time počne i u
zemljama bivše Jugoslavije.
Sa snimanjem smo počeli početkom
godine, ali s istraživanjima znatno ranije. Ukupno smo
na našem filmu radili više od godinu dana. To vrijeme
bilo nam je potrebno da zaključimo ovu složenu temu.
Temu koju je njemačka savezna vlast sve do 1980-ih
držana izvan dosega javne rasprave. Stoga o tome u
Njemačkoj postoji samo malen broj članaka i
izvještaja, što otežava razradu teme i pronalazak
polaznih točaka. Osim toga, bilo nam je potrebno
vrijeme da osiguramo pristup informacijama, izgradimo
povjerenje sa sugovornicima i na njemački prevedemo
tajne dokumente koje smo prethodno pregledali.
Koju reakciju očekujete od hrvatskoga
gledateljstva?
Grüll: Uza svu težnju
objektivnom prikazu teme, moja je perspektiva dakako
uvijek - njemačka. Stoga naravno želimo znati kako će
hrvatsko gledateljstvo doživjeti film i ocijeniti ga.
Koji su dijelovi s hrvatske točke gledišta uspjeli, a
koje aspekte možda trebamo jače naglasiti? To nas jako
zanima. Ono što bismo željeli, a da ne precijenimo
film, jest da ovaj dokumentarac bude malen prinos tomu
da se rasprava o Udbinim zločinima intenzivira. Često
su potrebni vanjski poticaji kako bi se tamna
poglavlja vlastite povijesti rasvijetlila. Tako je
primjerice bilo u Istočnoj Njemačkoj. Da nije bilo
pritiska Zapadne Njemačke, rasvjetljavanje DDR-ove
prošlosti sigurno ne bi bilo uznapredovalo kao što je
danas.
Zašto se Njemačka tek sad odlučila
obračunati sa zločinima?
Hofmann: Nije da se zločini u
posljednjim desetljećima uopće nisu pratili. No
zapazili smo da bi istrage relativno brzo bile
obustavljene. Tada su postojali drugi prioriteti, kao
na primjer RAF-ov terorizam ekstremne ljevice, čije su
žrtve bile njemačke gospodarske veličine i osobe poput
tadašnjega glavnog državnog odvjetnika. U Njemačkoj,
koliko god to potresno i tužno bilo, bilo je čini se
rašireno shvaćanje da je riječ samo o nekoliko
Jugoslavena koji se međusobno ubijaju. Drugi
kriminalni slučajevi bili su važniji.
Grüll: Treba dodati da je
riječ o ubojstvima tajne službe, a planirali su ih i
počinili profesionalci. Tu su i njemački istražitelji,
koji svoj posao shvaćaju ozbiljno, imali male šanse.
Tragovi su bili izbrisani, a počinitelji bi često
pobjegli u Jugoslaviju, gdje njemačke vlasti do njih
nisu mogle doprijeti. Tek prije otprilike deset godina
policija je dobila nove važne polazišne točke u
slučaju Đureković. Osim toga, s pristupom Hrvatske
Europskoj Uniji rastu šanse da oni koji su odgovorni
polože račune, kao što to vidimo kod Perkovića i
Mustača. I naposljetku, ukupna je politička situacija
drukčija no u vrijeme hladnoga rata. Danas nitko ne
mora hiniti da su Tito i njegovi nasljednici
političari koje prihvaćaju kao partnere.
Smatrate li da su dokazi o Udbinim
zločinima bili brižljivo čuvani sve ove godine?
Hofmann: Sigurno, i to još
vrijedi. Nije nimalo jednostavno u Hrvatskoj i ostalim
republikama bivše Jugoslavije dobiti pristup dosjeima
tajnih službi. Ustanova poput poljskog Arhiva tajnih
službi u Varšavi, kojem je čak priključeno i posebno
državno tužiteljstvo, ili poput Dokumentacijskog
centra Stasija u Njemačkoj, gdje građani mogu dobiti
uvid u dosjee koje je o njima sastavila tajna služba
DDR-a, ne postoji ni u jednoj državi bivše
Jugoslavije. Ali i dokumenti zapadnonjemačkih tajnih
službi o toj temi još su uglavnom klasificirani kao
tajni. Ako pred očima imamo da su osobe poput Milana
Dorića ili Vinka Sindičića njegovale najbliskije
odnose s njemačkim Saveznim uredom za zaštitu ustava
ili su čak radili za to tijelo, vrlo je vjerojatna
pretpostavka da i u njemačkim arhivskim ormarima leži
još mnoštvo škakljivih podataka.
Bi li bio promijenjen tijek hladnoga
rata da su se stvari o kojima progovarate u filmu
znale?
Hofmann: Tijek se vjerojatno
ne bi promijenio. Prisile realne politike bile su
prevelike, a njemački interes u takozvanoj "promjeni
putem približavanja", omekšavanju Istočnog bloka
prevladavanjem potpune izoliranosti, odredio je
onodobnu vanjsku politiku. Uostalom to je politika
koja je - kao što danas znamo - postavila temelj za to
da je 1989. u DDR-u moglo doći do mirne revolucije.
Već samo zato jer se kontakt između razdvojenih
obitelji mogao održavati kroz zid i bodljikavu žicu.
Ta bi politika zapadnonjemačku Vladu po svemu sudeći i
dalje pratila, da je bilo javne rasprave o ubojstvima
jugoslavenskih tajnih službi u SR Njemačkoj.
Grüll: Vjerojatno bi njemačko
stanovništvo na stvari gledalo malo drukčijim očima.
To vrijedi za njemačku politiku i za Tita. Slika o
njemu i o Jugoslaviji vjerojatno je još obilježena
time da su generacije Nijemaca tamo provodile predivne
odmore. Većina razmišlja: u Jugoslaviji uopće nije
bilo tako loše, ljudima je bilo dobro, Titov
socijalizam bio je neka vrsta light socijalizma. Da su
Tito i drugi u Savezu komunista Jugoslavije bili
brutalni despoti, koji su ubijali kako bi osigurali
svoju vlast, kod nas nije sasvim poznato.
Udba je ubijala hrvatske emigrante u
Njemačkoj, a kako je Jugoslavija bila pokretač
Nesvrstanih i time "ugodna" Zapadu, te se stvari nisu
iznosile. Je li moguće da su Tito i njemačka vlada
bili u dosluhu?
Grüll: Nekadašnji državni
ministar vanjskih poslova, esdepeovac Klaus von
Dohnanyi, kaže u našem filmu: Njemačka je vodila
"politiku prljavih ruku". To je vrlo dobro poentirao.
Njemačka strana bila je potpuno svjesna da se
jugoslavenska tajna služba u Njemačkoj bacila u lov na
protivnike režima. Njemačke institucije i predstavnici
Vlade iza zatvorenih su vrata svojim jugoslavenskim
uredskim kolegama rekli da tako neće ići. Ali kad je
Jugoslavija nastavila po svome, unatoč tome Njemačka
nije kritizirala Jugoslaviju.
Znate li je li njemački kancelar
Willy Brandt pokušao problem riješiti izravno s
Josipom Brozom Titom? U filmu se govori o dobrim
državnim vezama SR Njemačke i SFRJ, kao i o osobnom
prijateljstvu Brandta i Tita.
Grüll: Nije nam poznato je li
kancelar Willy Brandt to pokušao učiniti. Ali Gerhart
Baum, koji je od 1978. do 1982. bio savezni ministar,
rekao nam je da je SR Njemačka o tom pitanju itekako
raspravljala s Jugoslavijom. Na zajedničkim susretima
predstavnika jugoslavenskih i njemačkih sigurnosnih
službi burno se raspravljalo o tim zločinima. Njemačka
je u tom smislu snažno kritizirala Jugoslaviju, ali
uvijek isključivo iza zatvorenih vrata. Dapače,
postojali su pojedinačni apsurdni slučajevi u kojima
je njemačka policija mogla lako doći do počinitelja
kaznenih djela ubojstava, otmica i zastrašivanja, ali
je u tome sprječavana.
Dakle, sve se znalo, ali se javno
skrivalo? Kako ste došli do tih konkretnih saznanja?
Grüll: O tome govore i
nekadašnji agenti jugoslavenskih tajnih službi, koji
su u filmu opisivali i načine na koje su počinili
ubojstva. Osim toga, u našem dokumentarcu donosimo i
priču samih žrtava, od Roberta Zagajskog, čijeg su oca
u Njemačkoj ubili jugoslavenski tajni agenti, pa do
žrtava koje su preživjele napade. Nemojmo zaboraviti
da su tri ubojstva počinjena usred bijela dana u
Münchenu, a sve su to bili zločini za koje nitko nije
odgovarao i za koje je njemačka, a posebno bavarska,
javnost bila iznimno zainteresirana. Tu postoji
dodatni problem. Mnogi agenti poslije su davali
njemačkoj tajnoj službi razne podatke i povjerljive
informacije. Zbog toga su bili i ostali pod zaštitom
njemačkog ustava. U filmu prikazujemo i bivšega
jugoslavenskog tajnog agenta koji je potom prešao pod
njemačku zaštitu i koji i danas živi u mirovini u
njemačkom gradu Fürthu.
Kakav je bio odnos njemačkih vlasti
prema hrvatskoj političkoj emigraciji?
Grüll: Odnos je bio
ambivalentan. U pedesetim je godinama i na početku
šezdesetih SR Njemačka hrvatsku emigraciju poticala i
financijski pomagala. Smjer Savezne Republike bio je
tada strogo antikomunistički i antisocijalistički. Na
Hrvate u egzilu gledalo se kao na političku snagu
usmjerenu protiv režima u Beogradu i samim time bila
na strani Njemačke. Poslije su pak hrvatske
emigrantske organizacije u Njemačkoj zabranjene zbog
terorističkih težnji. Ipak, njemačke tajne službe i u
sedamdesetim godinama pokušavale su si osigurati
određeni utjecaj na hrvatske emigrantske organizacije.
Budući da je znala da su im životi
ugroženi, je li njemačka policija hrvatskim
emigrantima nudila zaštitu, i jesu li za to znale
jugoslavenske tajne službe?
Hofmann: O tome se vrlo malo
zna. Ono što znamo jest primjerice da je Stjepan
Đureković malo prije atentata dobio policijsku
zaštitu. Ali koliko su ozbiljni bili napori njemačke
policije za sprječavanje atentata i što je
jugoslavenska strana o tome znala, o tome možemo
nažalost samo spekulirati.
U vašem filmu prvi put su o
ubojstvima progovorili tadašnji njemački političari.
Kakva je bila njihova reakcija kada ste im se obratili
i jesu li se dvoumili pri davanju izjava? Zašto su
uopće progovorili o toj temi?
Hofmann: Nije bilo lako naći
političare iz onoga doba koji bi govorili o ubojstvima
jugoslavenskih tajnih službi u Njemačkoj. Bivši
premijer Helmut Schmidt, bivši ministar vanjskih
poslova Hans-Dietrich Genscher, najbliži suradnik
Willyja Brandta, Egon Bahr - svima smo poslali upit.
Ali svi su nam rekli da nažalost nemaju vremena za
razgovor o toj temi. To je čudno, jer sva trojica
usprkos poodmaklim godinama iznose svoja mišljenja o
drugim temama. Bivši ministar unutarnjih poslova
Gerhart Baum i Klaus von Dohnanyi reagirali su
drukčije. Baum je odmah rekao da ga tema zanima i da
stoji na raspolaganju. Ubrzo mu se pridružio i
Dohnanyi. Obojica smo bili iznenađeni koliko su
otvoreno i informirano govorili o temi.
Film je sniman u Njemačkoj, Austriji,
Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Mnogi sugovornici bili su
članovi Udbe. Zašto su progovorili baš vama?
Grüll: Očigledno ponekad i
agenti žele progovoriti. Nakon svih tih godina žele
naime objasniti kako oni gledaju na stvari. Žele se
obraniti od optužbi, poput primjerice Perkovića. A,
onda, i među njima ima onih koji su tašti.
Smatrate li da su te izjave dane
iskreno ili su brižljivo pripremljene u dogovoru s
današnjim obavještajnim službama? Treba li dakle te
izjave tumačiti kao osobna svjedočenja ili
poluslužbene izjave obavještajnih zajednica?
Grüll: Sigurno su ljudi poput
Josipa Perkovića i drugih sugovornika svoje riječi
dobro izvagali. I sigurno imaju svoje motive kada daju
takav intervju. Naša je zadaća te izjave
klasificirati, odmjeriti i usporediti. Svaki razgovor
nama je dio velike slagalice. Ideja kako bi konačna
slika mogla izgledati dobije se tek kada sve blokove
vidimo zajedno i sastavimo. Zato nam je bilo važno
saslušati obje strane - preživjele i njihove bližnje,
njemačke političare i istražitelje kao i ljude iz
nekadašnjih jugoslavenskih tajnih službi.
Hofmann: Zato mislimo da je
velika šteta što ni hrvatski predsjednik ni premijer
nisu bili spremni za naš film stati pred kameru. Isto
vrijedi i za trenutnu hrvatsku ministricu vanjskih
poslova. Nevjerojatno je da se ona nije htjela
izjasniti ni u pogledu činjenice da je Sabor samo tri
dana prije pristupanja Europskoj Uniji htio zaobići
europsko pravo. Nevjerojatan postupak. Hrvatska je o
pridruživanju pregovarala dulje od ostalih zemalja
članica. Samo tri dana prije Ugovora o pristupanju,
koji je na snagu trebao stupiti 1. srpnja 2013,
pokušalo se jedan detalj (Europski uhidbeni nalog) u
jednom od najvažnijih područja europske integracijske
politike - pravo i unutarnji poslovi - redefinirati
saborskom raspravom. Radio sam više od pet godina u
Bruxellesu kao korespondent za EU i znam da tamo to
nitko nije razumio.
Kako komentirate izjavu Josipa
Perkovića u kojoj on tvrdi da nije ni na koji način
povezan s ubojstvima kojima se bavite u filmu? Iako je
bio u sekciji Ureda za državnu sigurnost koja se
bavila osmišljavanjem i provođenjem likvidacija.
Grüll:
Naravno da nitko nije kriv dok mu se krivnja ne
dokaže. To vrijedi i za Josipa Perkovića. Njemu će
krivnju odrediti sud čije ročište upravo sada počinje
u Njemačkoj. No imamo li pred očima činjenicu da je
upravo on bio zadužen za borbu protiv neprijateljske
emigracije u Njemačkoj i da je upravo u razdoblju
njegova djelovanja u Njemačkoj ubijeno najviše
hrvatskih emigranata, itekako je opravdano sumnjati u
istinitost njegove izjave. Uostalom, na sudu su on i
Mustač, što znači da je sam bavarski sud uvjeren da je
riječ o osobama koje snose najviše odgovornosti što se
tiče osmišljavanja i provođenja kriminalnih akcija na
tlu njemačke države.
Također trebamo znati da se u državama
sljedbenicama bivše jugoslavenske federacije nisu kažnjavali bivši špijuni, nego
su dobrim dijelom utjelovljeni u sustave tajnih službi novih nacionalnih država.
Naše pitanje postalo je moguće postaviti tek kad je Republika Hrvatska ušla u
Europsku Uniju te se djelovanja hrvatskih tajnih agenata sada mogu procesuirati.
Na djelovanja srbijanskih tajnih agenata, kao i onih iz BiH, te ostalih država
sljednica bivše Jugoslavije, ne možemo trenutačno utjecati jer nemamo mogućnost
Europskog uhidbenog naloga. A i oni su krivi za ubojstva, otmice i zastrašivanja
na području SR Njemačke.
Znamo da su Udbine likvidacije
provodili nacionalni odredi tajne službe. Dakle,
hrvatski agenti likvidirali su hrvatske emigrante. S
obzirom na to, koja je aktivna uloga Mike Špiljka i
Josipa Manolića u tim likvidacijama?
Hofmann: Prema našim
istraživanjima to nije točno i prema mom viđenju to je
zanimljiv primjer za to kako se na suočavanje s
prošlošću u državama bivše Jugoslavije gleda kroz
nacionalističke naočale. U Savetu državne bezbednosti
SFRJ u Beogradu uvijek je bilo službenika koji su
dolazili iz dominantno hrvatske Hercegovine. Oni nisu
sudjelovali u operacijama zato jer su bili Hrvati,
nego zato što su zbog svog zemljopisnog podrijetla
dobro poznavali određene ljude koji su primjerice
uhićeni u Mostaru prije no što su uspjeli otići u SR
Njemačku. Cilj našeg istraživanja nije bio naći dokaze
o djelovanju Špiljka i Manolića. No to je zasigurno
zanimljiva tema za dalju razradu zajedničke povijesti
zapadnog Balkana. Ideološki oslobođena koliko god je
moguće, prema kriterijima pravne države i s neovisnom
historiografijom. Pogledamo li uloge i - barem onakve
kakvima ih prikazuju - uvjerenja različitih odgovornih
osoba, najprije u ranoj Jugoslaviji, a poslije nakon
raspada SFRJ - ostaje prostor za mnoge zanimljive
filozofske poglede.
Vjerujete li da će se film prikazati
uskoro u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše
Jugoslavije?
Hofmann: Da. Deutsche Welle
projicira film na međunarodnoj razini - od 16.
listopada bit će prikazivan diljem svijeta. Vrlo
napeto iščekujemo reakcije. Točne termine emitiranja
engleske verzije naći ćete na početnoj web-stranici
Deutsche Welle pod www.dw.de.
Autor: Marin Juričević, Vijenac 538
(99) |