Sve do prije 15-tak godina Zajednica nije imala tocan
popis clanstva za svaku godinu. Sjecaš li se kada si
postao clan HKZ? Ispricaj nam kada je nastao Ogranak
Bern, kako je radio i zašto je zatvoren.
U HKZ sam od kada sam saznao za njenu
egzistenciju. Nas 20-ak Hrvata u Bernu smo se drzali
zajedno i nismo dali na hrvatsko ime i Hrvate, a
napada je bilo i od starne pojedinaca i od strane
jugoslavenske ambasade. Znam da smo stupili u
kontakt sa HKZ u Badenu i nakon natezanja sa
centralisticki raspolozenim clanovima GO (Glavni
odbor) smo inzistirali na odrzavanju zabave i u
Bernu, što nije išlo bez poteškoca. Za odrzavanje
zabave morali smo biti udruga. Nas 20-tak aktivista
supotpisali smo zahtjev, prilozili vec postojece
statute i registrirali smo se 1981. kao Ogranak
Bern. Naše zabave u slijedu su bile vrlo dobro
posjecene, a naša djelatnost se svodila na
okupljanje raspršenoga hr-vatskog zivlja po kantonu
Bern, Solothurn i romanskoj Švicarskoj. Oduševljenje
je bilo veoma veliko i simpatije naših ljudi su nam
bile osigurane sa-mom cinjenicom da smo bili jedini
sa hrvatskim imenom, što je do tada bilo gotovo
jednako sa krimenom.
U prvoj fazi smo se uglavnom sastajali u Bernu, po
prilici mjesecno, što smo proslavili sa obrokom i
pjesmom. Djelovali smo kao iskreni prijatelji
medusobno i prijatelji Hrvatske, radili na
planiranju kulturnih manifesatacija i pokušavali na
uspostavi što boljih kontakata sa našim domacinima
Švicarcima.
Nakon prvog predsjednika (5 godina V.C.), koji je
kasnije pismeno ustvrdio da nikad niti nije bio clan
(!?), po izboru je došla na red i moja malenkost.
Bio sam veliki pristalica decentralizacije, pa sam
uveo da se mjesecni sastanci odrzavaju uvijek u
drugom mjestu: Thun, Biel, Neuchâtel, Murten,
Solothurn, Sigriswil, itd. Tako smo u Neuchatelu na
naš sastanak pozvali i gosp. Franu Vugdeliju, jer su
nam u našem OO (Odbor Ogranka) sjedili svi pjevaci
iz misnog kora. Njemu smo predlozili da osnuje jednu
grupu koja bi pod njegovim znalackim vodenjem mogla
pribliziti hrvatsku kulturu ljudima u ovom
podneblju. Obecali smo svu podršku i mogucu
financijsku pomoc, ev. za instrumente ili narodne
nošnje i sl. Svi su se slozili, i Frane takoder, svi
su bili i ostali clanovi HKZ osim Frane koji do
danas to nije. Svejedno mu cestitam, jer je uspio
odrzati gotovo profesionalnost i zavidnu kvalitetu.
Moja tadašnja zelja je bila da jednoga dana oni
odavde idu pjevati u Lisinski, a ne da mi uvijek
moramo pozivati nekoga za skupe novce iz Lijepe
naše. To se i ostvarilo, ali se nisu dublje
povezali, na moju zalost, sa HKZ.
Osnovali smo i potpomagali zazivljenje ogranka
Biel i Romanska Švicarska, htjeli i Solothurn u cemu
nismo uspjeli. Organizirali smo zabave, Paške
veceri, te posjete uglednika kulture, politike i
uvijek bili dobro posjeceni. Ogranak Bern je od
svake svoje zabave, priredbe i sl. uvijek slao u
centralnu blagajnu višak zarade i nikada nismo niti
trazili onih 2000.- osnivackog fonda od Badena. Neka
se cuje i zna!
Ogranak Bern se poceo osipavati nakon godišnjeg
Sabora (02.12.2001.) u Biel-u, gdje je vecina HKZ
clanova htjela suradnju sa Hrvatskim svjetskim
kongresom i gdje je izglasan pristup toj udruzi. Bio
sam na tome Saboru jedini clan Odbora Ogranka Bern
koji se izjasnio za pristup, a svi ostali su bili
protiv. Kasnije se ispostavilo da mnogi od njih
nikada nisu placali clanarinu, a neki je godinama
zaboravili platiti, i sl. Na cast im bilo!
Odrzao sam sa malim brojem vjernih Zajednicara još
nekliko Godišnjih skupština u Neuchâtelu. Jedno
vrijeme je predsjednik bio dr. Domagoj Stojan pa sam
ocekivao da ce ogranak ozivjeti. Nije se dogodilo,
tako da sam na Saboru 2005. zatrazio zatvaranje
Ogranka.
Kako si dozivio
prelomnu 1999. godinu i taj izborni Sabor, je li se
mogao izbjeci taj lom?
Burnu 1999. godinu sam prozivljavao kao veliko
razocarenje. Bio sam tada samo duševno i fizicki
najuporniji prijatelj i trudbenik HKZ, jer sam
razdor smatrao nedolicnim za Hrvate, ali sa sadašnje
distancije gledano, mislim da je to bilo odvajanje
hrvatskih Jugoslavena od od Hrvata. Ne ulazim u
polemike, mogu samo iznijeti svoje opazanje (tko se
od njih osjeti pogodenim, mogu samo reci da je
istina cesto vrlo bolna i neugodna).
U Nadzornom odboru bio si tada predsjednik. Je
li NO pokušao smiriti situaciju?
Bio sam i prije, dugi niz godina, u NO. Htjeli smo i
procišcavali sve zareze i rijeci statuta, pa smo
pokušali i napravili i pravilnike i nacrte
pravilnika OO itd. Bio sam i pred izborni Sabor u
Zürich-u, a predsednik je bio iz Badena. Na moje
inzistiranje smo napravili jedan izvanredni sastanak
u Hotelu Grauholz kod Berna. Radilo se o ozbiljnom
stanju, kada je Ogranak Baden svoje statute htio
nametnuti cijeloj HKZ i to izglasao na svojoj
godišnjoj skupštini. Bili smo prisutni sva petorica,
a predsjednik R. Smokvina je uzeo obavezu da ce
predsedniku HKZ, dr. Kršnjavom, prenijeti samo jednu
recenicu, da je NO jednoglasno zakljucio da odluka
Ogranka Baden nije prošla statutarnu proceduru da bi
ju se moglo staviti i na dnevni red Sabora. On to
nije ucinio iz istih razloga iz kojih je kasnije
podigao sudske tuzbe, koje su u dva navrata išle do
švicarskog Vrhovnoga suda i naši Jugoslaveni, bivši
clanovi, su oba puta izgubili spor, a mi u HKZ smo
sa upornošcu dokazali da nam je obraz cist. U
predsudskoj djelatnosti novi NO je razmišljao koji
pravac zauzeti, sve solucije smo razmatrali, more
prijedloga pokušavali, ali nismo s njima nikako
mogli stati na kraj. Oni su ocito dali obecanja
Centralnom komitetu u Bagdadu (kako sam ja to tada
zvao!).
Kako si dozivjeo podignute tuzbe protiv HKZ i
predsjednika, a kako si se osjecao kada je udruga
obranjena?
Tuzbe su mi na pocetku izgledale kao slom svijeta u
mom stavu 'zajedništvo Hrvata iznad svega'. Tada sam
po "zdravoseljackom duhu" bio toliko siguran da oni
moraju izgubiti, da sam dolazio na sve sastanke
Glavnog odbora, bio i u Glatbrug-u i u St. Gallenu i
svagdje, samo da dadnem podršku ljudima koji su se
borili protiv naših neprijatelja. Kada su
neprijatelji konacno izgubili, bio sam opet samo
Hrvat koji je ostao uspravan i mislim danas, kao i
tada, da nezahvalnici nisu dovoljno osudeni. Trebalo
bi ih stavljati, makar u našim DO, cešce na stup
srama.
Kazi nam kako si se osjecao kada si na 30.
Saboru (2002.) proglašen pocasnim clanom i koliko ti
znaci tako izkazana zahvalnost udruge?
Nikada ništa nisam radio iz interesa ili pretenzije
ili ocekivanja da me se treba nagraditi. Proglašenje
pocasnim clanom na 30-om Saboru došlo je kao grom iz
vedra neba. Prvo sam bio šokiran, osjetio sam
neugodu, pa cak i opoziciju. Kad sam se pribrao onda
sam bio zaista duboko pocašcen i tako i danas
osjecam. Cinilo mi se, i danas to tako dozivljavam,
da je to priznanje za rad, trud i borbu za pravdu,
poštenje i interese zajedništva što sam uvijek nosio
u sebi. Uvijek sam bio spreman za društvo i
priznanje je došlo kao nekava nagrada-priznanje tih
ljudi istomišljenika. To je priznanje udruge za koju
sam se duševno zalagao i koja je dokazala svoju
vrijednost kroz sve godine svoga nesebicnog
djelovanja.
Kako ti se svida (ili ne), to što i kako HKZ radi
zadnjih 10 godina?
To što se radi zadnjih 10 godina mi se cini nastavak
rada, ali sada bez neiskrenih, nego samo odanih i
hrvatski orijentiranih clanova. Udruga je konacno
ocišcena od nedobronamjernih koji nikada u našu
Zajednicu nisu trebali ni uci. Mislio sam nekada da
bi svi Hrvati trebali biti pocašceni clanstvom u
HKZ, pa sam radio na omasovljenju. Sada mislim da
masa u sebi nosi i opasnosti (skupo smo to platili)
i da je kvaliteta u poštenim, neupitnim,
samoprijegornim ljudima kojih nikada nije malo.
Bolje manje, ali da su cisti i samoprijegorni, kao
što su sadašnji još uvijek brojni clanovi i
prijatelji koji nas podrzavaju.
Bio si predsjednik FOHS-a, postoji li ta udruga još
i što se s njome dogodilo?
Bio sam cijelo vrijeme riznicar, od stvaranja
Zaklade za siromašne, a talentirane hrvatske
studenate FOHS-a, do njegovog prebacivanja u Zagreb.
Zaklada FOHS pod istim imenom i po istim nacelima i
statutarnim principima je sada ozakonjena pri Matici
hrvatskoj.
Bilo je veoma teško nositi se sa birokratskom
upornošcu u Hrvatskoj, tako da se procedura otegla
3-4 godine. Sada je to javna Zaklada pod kontrolom
drzave Hrvatske. Odavde smo prebacili ukupno 120.000
CHF. Jedna smo od jacih Zaklada u Hrvatskoj. Radi na
istom principu kao u Švicarskoj. Ako netko hoce
znati više, moze otvoriti FOHS.hr stranicu i pratiti
rad Zaklade. Racunovodstvo i godišnji izvještaji
ministarstvima unutrašnjih poslova i financija
Matica Hrvatska obavlja bez naknade.
Što misliš o Hrvatima u Švicarskoj, imaš li neku
preporuku/savjet za njih?
O Hrvatima u Švicarskoj ne mislim ništa, osim onih
koji su angazirani u HKZ. Sve ostalo su kruhoborci
koji su uvijek zivjeli samo za sebe. Ni za njih ni
za svjesne, poštene Hrvate u Švicarskoj nemam
drugoga savjeta do "Budi svoj, budi pošten i radin
pa ceš prije ili kasnije doci na svoj racun”.
Kako gledaš na situaciju u Hrvatskoj od smrti
predsjednika Tudmana do danas?
Situacija u Hrvatskoj od osamostaljenja je na moju
zalost još loša! Razlozi su i tamo, kao što je bilo
i nama 1999., da su ljudi okrenuti samo svojim
interesima. Cini mi se da je ostao
realsocijalisticki duh u vecini politicki aktivnih
Hrvata, koji ni malo ne zele prosperitet Hrvatske,
vuku natrag, jer ne vjeruju da je njihov ideal
definitivno propao. Previše je ljudi koji su rodeni,
zive i uzivaju u Hrvatskoj, a zele da je vrag
odnese. Po Tesli, Hrvati pravoslavne vjere su ponovo
veci Srbi od Srba u Srbiji. Jedan od saborskih
zastupnika kaze da je ponosan što je bio u Vladi
srpske krajine, a da ga nitko ni u Saboru, ni u
Vladi ne ukori. Oni su po Tudmanu amnestirani, a
hrvatske se ljude i u Domovini i u Hagu sudi. Pravne
drzave još nema. Javni mediji su u rukama onih koji
placu za Jugoslavijom. Drugi predjednik je proveo
detudmanizaciju. Bio je na proslavama ustanka Srba u
Hrvatskoj, a nije bio u 10 godina mandata ni jednom
u Škabrnji ili Blajburgu. Ide u Vatikan Papi da mu
izlozi kao komunista da je protiv kriza? Eto, mislio
sam da cu u mirovini uzivat u mom voljenom Zagrebu,
pa evo me još uvijek i nakon 4 godine tu i sve
rijede u Zagrebu. Tuzan sam da je to tako.
Od kada si se povukao u zasluzenu “HKZ-mirovinu",
cime se baviš, što te zaokuplja?
Uzivam u bezbriznosti da mogu ujutro ostati u
krevetu i da cijeli dan ne moram išta raditi ili što
mi se svidi. Puno citam. Pogledam na internetu što
se dogada u Hrvatskoj, Francuskoj i ovdje. Otkako
sam prestao raditi, preuredivao sam svoju praksu za
stanovanje i pokušavam prodati kucu.
I na kraju, bi li nam otkrio nešto više o sebi?
Primjerice, kada i gdje si roden, koje si škole
pohadao, itd.
Ne krijem ja to. Roden sam 26. svibnja 1936. u
Grudama (tada i danas najhrvatskije selo u BiH i
Hrvatskoj) u tadašnjoj Primorsko-neretvanskoj
banovini. Pucka škola u Grudama, niza gimnazija u
Ljubuškom, te dio u Mostaru, završni i velika matura
u Zagrebu. Medicinski fakultet u Zagrebu 1962.
Stazirao godinu dana u Zagrebu, Zelini i Bozjakovini
opcu medicinu, a 1967. otvorio ambulantu sa
laboratorijem i zubnom ordinacijom. 1967. dolazim u
Bern. U Interlakenu sam radio 9 godina, 6 godina u
Nyonu, a od 1983. u svojoj praski sve do prije 4
godine. Napisao sam 4 znanstvena rada i 1982.
doktorsku tezu u Bernu. Doktorat sam imao iz
Zagreba, ali sam ga morao napraviti i ovdje za
priznavanje specijalistickog zvanja iz orthopedije.
Dragi Vlado, svima nam nedostaješ, ali nas raduje
što uzivaš mirovinsku slobodu. Hvala na
razgovoru, i budi nam ziv i zdrav! Dunja Gaupp
|