Sve do prije 15-tak godina Zajednica nije imala tocan popis clanstva za svaku godinu. Sjecaš li se kada si postao clan HKZ? Ispricaj nam kada je nastao Ogranak Bern, kako je radio i zašto je zatvoren.

U HKZ sam od kada sam saznao za njenu egzistenciju. Nas 20-ak Hrvata u Bernu smo se drzali zajedno i nismo dali na hrvatsko ime i Hrvate, a napada je bilo i od starne pojedinaca i od strane jugoslavenske ambasade. Znam da smo stupili u kontakt sa HKZ u Badenu i nakon natezanja sa centralisticki raspolozenim clanovima GO (Glavni odbor) smo inzistirali na odrzavanju zabave i u Bernu, što nije išlo bez poteškoca. Za odrzavanje zabave morali smo biti udruga. Nas 20-tak aktivista supotpisali smo zahtjev, prilozili vec postojece statute i registrirali smo se 1981. kao Ogranak Bern. Naše zabave u slijedu su bile vrlo dobro posjecene, a naša djelatnost se svodila na okupljanje raspršenoga hr-vatskog zivlja po kantonu Bern, Solothurn i romanskoj Švicarskoj. Oduševljenje je bilo veoma veliko i simpatije naših ljudi su nam bile osigurane sa-mom cinjenicom da smo bili jedini sa hrvatskim imenom, što je do tada bilo gotovo jednako sa krimenom.
U prvoj fazi smo se uglavnom sastajali u Bernu, po prilici mjesecno, što smo proslavili sa obrokom i pjesmom. Djelovali smo kao iskreni prijatelji medusobno i prijatelji Hrvatske, radili na planiranju kulturnih manifesatacija i pokušavali na uspostavi što boljih kontakata sa našim domacinima Švicarcima.
Nakon prvog predsjednika (5 godina V.C.), koji je kasnije pismeno ustvrdio da nikad niti nije bio clan (!?), po izboru je došla na red i moja malenkost. Bio sam veliki pristalica decentralizacije, pa sam uveo da se mjesecni sastanci odrzavaju uvijek u drugom mjestu: Thun, Biel, Neuchâtel, Murten, Solothurn, Sigriswil, itd. Tako smo u Neuchatelu na naš sastanak pozvali i gosp. Franu Vugdeliju, jer su nam u našem OO (Odbor Ogranka) sjedili svi pjevaci iz misnog kora. Njemu smo predlozili da osnuje jednu grupu koja bi pod njegovim znalackim vodenjem mogla pribliziti hrvatsku kulturu ljudima u ovom podneblju. Obecali smo svu podršku i mogucu financijsku pomoc, ev. za instrumente ili narodne nošnje i sl. Svi su se slozili, i Frane takoder, svi su bili i ostali clanovi HKZ osim Frane koji do danas to nije. Svejedno mu cestitam, jer je uspio odrzati gotovo profesionalnost i zavidnu kvalitetu. Moja tadašnja zelja je bila da jednoga dana oni odavde idu pjevati u Lisinski, a ne da mi uvijek moramo pozivati nekoga za skupe novce iz Lijepe naše. To se i ostvarilo, ali se nisu dublje povezali, na moju zalost, sa HKZ.
Osnovali smo i potpomagali zazivljenje ogranka Biel i Romanska Švicarska, htjeli i Solothurn u cemu nismo uspjeli. Organizirali smo zabave, Paške veceri, te posjete uglednika kulture, politike i uvijek bili dobro posjeceni. Ogranak Bern je od svake svoje zabave, priredbe i sl. uvijek slao u centralnu blagajnu višak zarade i nikada nismo niti trazili onih 2000.- osnivackog fonda od Badena. Neka se cuje i zna!
Ogranak Bern se poceo osipavati nakon godišnjeg Sabora (02.12.2001.) u Biel-u, gdje je vecina HKZ clanova htjela suradnju sa Hrvatskim svjetskim kongresom i gdje je izglasan pristup toj udruzi. Bio sam na tome Saboru jedini clan Odbora Ogranka Bern koji se izjasnio za pristup, a svi ostali su bili protiv. Kasnije se ispostavilo da mnogi od njih nikada nisu placali clanarinu, a neki je godinama zaboravili platiti, i sl. Na cast im bilo!

Odrzao sam sa malim brojem vjernih Zajednicara još nekliko Godišnjih skupština u Neuchâtelu. Jedno vrijeme je predsjednik bio dr. Domagoj Stojan pa sam ocekivao da ce ogranak ozivjeti. Nije se dogodilo, tako da sam na Saboru 2005. zatrazio zatvaranje Ogranka.

Kako si dozivio prelomnu 1999. godinu i taj izborni Sabor, je li se mogao izbjeci taj lom?

Burnu 1999. godinu sam prozivljavao kao veliko razocarenje. Bio sam tada samo duševno i fizicki najuporniji prijatelj i trudbenik HKZ, jer sam razdor smatrao nedolicnim za Hrvate, ali sa sadašnje distancije gledano, mislim da je to bilo odvajanje hrvatskih Jugoslavena od od Hrvata. Ne ulazim u polemike, mogu samo iznijeti svoje opazanje (tko se od njih osjeti pogodenim, mogu samo reci da je istina cesto vrlo bolna i neugodna).


U Nadzornom odboru bio si tada predsjednik. Je li NO pokušao smiriti situaciju?

Bio sam i prije, dugi niz godina, u NO. Htjeli smo i procišcavali sve zareze i rijeci statuta, pa smo pokušali i napravili i pravilnike i nacrte pravilnika OO itd. Bio sam i pred izborni Sabor u Zürich-u, a predsednik je bio iz Badena. Na moje inzistiranje smo napravili jedan izvanredni sastanak u Hotelu Grauholz kod Berna. Radilo se o ozbiljnom stanju, kada je Ogranak Baden svoje statute htio nametnuti cijeloj HKZ i to izglasao na svojoj godišnjoj skupštini. Bili smo prisutni sva petorica, a predsjednik R. Smokvina je uzeo obavezu da ce predsedniku HKZ, dr. Kršnjavom, prenijeti samo jednu recenicu, da je NO jednoglasno zakljucio da odluka Ogranka Baden nije prošla statutarnu proceduru da bi ju se moglo staviti i na dnevni red Sabora. On to nije ucinio iz istih razloga iz kojih je kasnije podigao sudske tuzbe, koje su u dva navrata išle do švicarskog Vrhovnoga suda i naši Jugoslaveni, bivši clanovi, su oba puta izgubili spor, a mi u HKZ smo sa upornošcu dokazali da nam je obraz cist. U predsudskoj djelatnosti novi NO je razmišljao koji pravac zauzeti, sve solucije smo razmatrali, more prijedloga pokušavali, ali nismo s njima nikako mogli stati na kraj. Oni su ocito dali obecanja Centralnom komitetu u Bagdadu (kako sam ja to tada zvao!).


Kako si dozivjeo podignute tuzbe protiv HKZ i predsjednika, a kako si se osjecao kada je udruga obranjena?

Tuzbe su mi na pocetku izgledale kao slom svijeta u mom stavu 'zajedništvo Hrvata iznad svega'. Tada sam po "zdravoseljackom duhu" bio toliko siguran da oni moraju izgubiti, da sam dolazio na sve sastanke Glavnog odbora, bio i u Glatbrug-u i u St. Gallenu i svagdje, samo da dadnem podršku ljudima koji su se borili protiv naših neprijatelja. Kada su neprijatelji konacno izgubili, bio sam opet samo Hrvat koji je ostao uspravan i mislim danas, kao i tada, da nezahvalnici nisu dovoljno osudeni. Trebalo bi ih stavljati, makar u našim DO, cešce na stup srama.


Kazi nam kako si se osjecao kada si na 30. Saboru (2002.) proglašen pocasnim clanom i koliko ti znaci tako izkazana zahvalnost udruge?

Nikada ništa nisam radio iz interesa ili pretenzije ili ocekivanja da me se treba nagraditi. Proglašenje pocasnim clanom na 30-om Saboru došlo je kao grom iz vedra neba. Prvo sam bio šokiran, osjetio sam neugodu, pa cak i opoziciju. Kad sam se pribrao onda sam bio zaista duboko pocašcen i tako i danas osjecam. Cinilo mi se, i danas to tako dozivljavam, da je to priznanje za rad, trud i borbu za pravdu, poštenje i interese zajedništva što sam uvijek nosio u sebi. Uvijek sam bio spreman za društvo i priznanje je došlo kao nekava nagrada-priznanje tih ljudi istomišljenika. To je priznanje udruge za koju sam se duševno zalagao i koja je dokazala svoju vrijednost kroz sve godine svoga nesebicnog djelovanja.


Kako ti se svida (ili ne), to što i kako HKZ radi zadnjih 10 godina?

To što se radi zadnjih 10 godina mi se cini nastavak rada, ali sada bez neiskrenih, nego samo odanih i hrvatski orijentiranih clanova. Udruga je konacno ocišcena od nedobronamjernih koji nikada u našu Zajednicu nisu trebali ni uci. Mislio sam nekada da bi svi Hrvati trebali biti pocašceni clanstvom u HKZ, pa sam radio na omasovljenju. Sada mislim da masa u sebi nosi i opasnosti (skupo smo to platili) i da je kvaliteta u poštenim, neupitnim, samoprijegornim ljudima kojih nikada nije malo. Bolje manje, ali da su cisti i samoprijegorni, kao što su sadašnji još uvijek brojni clanovi i prijatelji koji nas podrzavaju.

Bio si predsjednik FOHS-a, postoji li ta udruga još i što se s njome dogodilo?

Bio sam cijelo vrijeme riznicar, od stvaranja Zaklade za siromašne, a talentirane hrvatske studenate FOHS-a, do njegovog prebacivanja u Zagreb. Zaklada FOHS pod istim imenom i po istim nacelima i statutarnim principima je sada ozakonjena pri Matici hrvatskoj.
Bilo je veoma teško nositi se sa birokratskom upornošcu u Hrvatskoj, tako da se procedura otegla 3-4 godine. Sada je to javna Zaklada pod kontrolom drzave Hrvatske. Odavde smo prebacili ukupno 120.000 CHF. Jedna smo od jacih Zaklada u Hrvatskoj. Radi na istom principu kao u Švicarskoj. Ako netko hoce znati više, moze otvoriti FOHS.hr stranicu i pratiti rad Zaklade. Racunovodstvo i godišnji izvještaji ministarstvima unutrašnjih poslova i financija Matica Hrvatska obavlja bez naknade.

Što misliš o Hrvatima u Švicarskoj, imaš li neku preporuku/savjet za njih?

O Hrvatima u Švicarskoj ne mislim ništa, osim onih koji su angazirani u HKZ. Sve ostalo su kruhoborci koji su uvijek zivjeli samo za sebe. Ni za njih ni za svjesne, poštene Hrvate u Švicarskoj nemam drugoga savjeta do "Budi svoj, budi pošten i radin pa ceš prije ili kasnije doci na svoj racun”.

Kako gledaš na situaciju u Hrvatskoj od smrti predsjednika Tudmana do danas?

Situacija u Hrvatskoj od osamostaljenja je na moju zalost još loša! Razlozi su i tamo, kao što je bilo i nama 1999., da su ljudi okrenuti samo svojim interesima. Cini mi se da je ostao realsocijalisticki duh u vecini politicki aktivnih Hrvata, koji ni malo ne zele prosperitet Hrvatske, vuku natrag, jer ne vjeruju da je njihov ideal definitivno propao. Previše je ljudi koji su rodeni, zive i uzivaju u Hrvatskoj, a zele da je vrag odnese. Po Tesli, Hrvati pravoslavne vjere su ponovo veci Srbi od Srba u Srbiji. Jedan od saborskih zastupnika kaze da je ponosan što je bio u Vladi srpske krajine, a da ga nitko ni u Saboru, ni u Vladi ne ukori. Oni su po Tudmanu amnestirani, a hrvatske se ljude i u Domovini i u Hagu sudi. Pravne drzave još nema. Javni mediji su u rukama onih koji placu za Jugoslavijom. Drugi predjednik je proveo detudmanizaciju. Bio je na proslavama ustanka Srba u Hrvatskoj, a nije bio u 10 godina mandata ni jednom u Škabrnji ili Blajburgu. Ide u Vatikan Papi da mu izlozi kao komunista da je protiv kriza? Eto, mislio sam da cu u mirovini uzivat u mom voljenom Zagrebu, pa evo me još uvijek i nakon 4 godine tu i sve rijede u Zagrebu. Tuzan sam da je to tako.

Od kada si se povukao u zasluzenu “HKZ-mirovinu", cime se baviš, što te zaokuplja?

Uzivam u bezbriznosti da mogu ujutro ostati u krevetu i da cijeli dan ne moram išta raditi ili što mi se svidi. Puno citam. Pogledam na internetu što se dogada u Hrvatskoj, Francuskoj i ovdje. Otkako sam prestao raditi, preuredivao sam svoju praksu za stanovanje i pokušavam prodati kucu.

I na kraju, bi li nam otkrio nešto više o sebi? Primjerice, kada i gdje si roden, koje si škole pohadao, itd.

Ne krijem ja to. Roden sam 26. svibnja 1936. u Grudama (tada i danas najhrvatskije selo u BiH i Hrvatskoj) u tadašnjoj Primorsko-neretvanskoj banovini. Pucka škola u Grudama, niza gimnazija u Ljubuškom, te dio u Mostaru, završni i velika matura u Zagrebu. Medicinski fakultet u Zagrebu 1962. Stazirao godinu dana u Zagrebu, Zelini i Bozjakovini opcu medicinu, a 1967. otvorio ambulantu sa laboratorijem i zubnom ordinacijom. 1967. dolazim u Bern. U Interlakenu sam radio 9 godina, 6 godina u Nyonu, a od 1983. u svojoj praski sve do prije 4 godine. Napisao sam 4 znanstvena rada i 1982. doktorsku tezu u Bernu. Doktorat sam imao iz Zagreba, ali sam ga morao napraviti i ovdje za priznavanje specijalistickog zvanja iz orthopedije.

Dragi Vlado, svima nam nedostaješ, ali nas raduje što uzivaš mirovinsku slobodu. Hvala na razgovoru, i budi nam ziv i zdrav! Dunja Gaupp