Dvadeset i treća je godina otkako je hrvatski narod, u revolucionarnom demokratskom svibnju 1990., srušio velikosrpsku tamnicu naroda - Jugoslaviju i komunistički režim u službi Beograda, ali u Hrvatskoj još nije donijet lustracijski zakon, niti je itko od zločinaca, zlotvornih doušnika, 'suradnika-informatora' i državnih nasilnika iz doba druge jugodiktature i svjetskoga megazločinca iz Kumrovca, jednoga od desetorica najvećih državnih zločinaca na svijetu u proteklom stoljeću - Josipa Broza Tita, odgovarao za zločine počinjene nad hrvatskim državljanima i cijelom nacijom.

Stvari su u društvu i državi, razvidnim je, tako postavljene da se već dugo, gotovo neometano, vrši lustracija hrvatskih demokrata i slobodara, ušutkivanje glasa naroda, nutarnje ulomljavanje nacije, desuvereniziranje Hrvatske. Rekonkvista presvučenih jugokomunista, ali i 'novih' udbo-tehnokrata, onih koji su osmišljeno instalirani po hrvatskim zemljama u vrijeme tzv. gazdovanja jugopremijera Ante Markovića, na jugofederalnoj razini, a Latina, Runjića, Baltića, Račana, Šuvara i inih pripadnika jugonomenklature na 'republičkoj' (sve pijuna iliti 'špijuna', prema višoj volji i planovima beogradske Centrale zločina), učinila je svoje.

Jedan je suvremeni hrvatski povjesničar hrvatskoga, dakle istinoljubivoga, pravca, točno ustvrdio da su u Hrvatskoj sve institucije društva i države uzeli pod svoje oni pojedinci i organizirane skupine koji su bili protiv demokratske i nezavisne države Hrvatske, koji su bili žestoko protiv hrvatskoga jezika kao takovoga, kamena temeljca hrvatskoga identiteta i uvjeta nacionalnoga obstanka.

U Hrvatskoj se naime, pod 'trećejanuarskim režimom' koji traje sve od g. 2000., vrši 'lustracija' naroda i jezika hrvatskoga (pa tako, preko noći, jovanovićevskim zahvatima, 'zdravstvo' bi preinačeno u 'zdravlje', a 'šport' u 'sport', 'HAŠK' u 'HASK', a curice i dečki u hrvatskim školama ne smiju više biti to što jesu i kakovima ih je Bog dao, nego će, prema nametnutom pedosilničkom 'Modulu 4', biti ono što je odlučila globokracija i njezine udbonosne partije na vlasti!!) kao glavne žrtve zločina, a ideokratski je usmjeruju i kadrovski osiguravaju, globalizacijskim farbama prefarbani, partijaški udbobaroni u sjeni, s pomoću ujednoumljenih medija i korupcijske hobotnice u institucijama države i društva, dobrano utovljene hrvatskom narodnom mukom i blagom još iz dana 'jugosocijalističkoga raja na zemlji', kada su Hrvate masovno tjerali bilo pod zemlju, bilo na 'privremeni rad' na 'truli Zapad', a među hrvatski narod i na hrvatski Jadran ('obećanu zemlju' jeftinoga turizma i nove serbo kolonizacije hrvatske Dalmacije i Istre) dovođeni odabrani mladi momci 'Srbijanci' ne samo plaćeni, već i i jugopatriotski obvezani, da se 'izdovolje' do mile volje nad nezaštićenim pripadnicima mirotvornoga i gostoljubivoga naroda Hrvata.

Pansrbska je 'Crna ruka' (ona srbskofašistička tajna organizacija, čijim je aktiviranjem i u samomu Zagrebu javno Hrvatima priprijetio četnički vojvoda Šešelj, inače izabrani član nekojega 'elitnoga' kangrgaškoga Društva filozofa u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj!), nastavila djelovati u našoj državi, iako takove, niti ikakove ine, Hrvatskoj neprijateljske, tajne službe ili udruge u Hrvatskoj nema, ako je suditi prema onomu što saznati možemo iz sredstava javnoga pripopćavanja.

(Zaboga, pa i sama Srbija, država agresor i počiniteljica genocida i kulturocida nad hrvatskim narodom, koja još nije niti priznala izvršeni čin velikosrpske agresije na Hrvatsku, niti osudila istu, za aktualnoga je predsjednika RH Josipovića u toj mjeri prijateljskom nam zemljom postala da je Hrvatima, ispred Ureda predsjednika RH na Pantovčaku, predsjednik rečetnizirane Srbije Boris Tadić, u svomu službenomu posjetu samostalnoj državi Hrvatskoj, najavljivao izradbu nekih zajedničkih srbijansko-hrvaćanskih udžbenika povijesti, a sanaderovska je državotvorka Vesna Pusić sve do jučer Hrvatsku gurala, kao čelnica HNS-a, prema Serbobalkaniji i prema Crnomu moru, a ne prema Europskoj Uniji i zagovarala da Hrvatska žurno omogući državljanima Srbije ulazak u Hrvatsku samo s osobnom iskaznicom!).

Ako se složiti moramo, jer državu svoju imamo, koja nas u to uvjerava, da u nas ne djeluju hrvatožderne službe i družbe poput, neilustrirane, 'Crne ruke', ipak se moramo zapitati kako je to moguće da se u nas zbivaju društven i politički, po vlastima i vladateljima nadzirani, tijekovi i procesi koji idu na ruku neprijateljima demokracije i Kroacije, protivnicima suverena i dostojanstvena pribivanja hrvatske nacije za zajedničkim europskim stolom suverenih i jednakopravnih naroda, koji unionističko-demagoški zagovaraju ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, a zapravo sve čine da u Hrvatsku uđe 'Serbobalkanija' i da se, u miru kada već nije uspjela u ratu, do Hrvatskoga mora i Dubrovnika, probije Srbija, ako nikako drugačije, a ono barem kao (buduća!!) članica Europske Unije, kada Srbi iz Srbije više ne će biti prisiljeni silom otimati Hrvatima i Hrvatskoj ono što Hrvatima i Hrvatskoj pripada.

Naime, prema pravilima EU, doseljeni Srbijanci (iz te, prema Hrvatima neprijateljske, države, koja drži pod svojom okupacijskom upravom nemali dio hrvatskoga ozemlja, koja ćosićevski veliča genocidno milošević-karadžićevsko uništenje i osvojenje Bosne i Hercegovine kao 'istorijsko srpsko dostignuće i uspeh', koja drzovito, i bez ikakova državničkoga, i ustavobraniteljskoga, odgovora s hrvatske strane, prisvaja hrvatsko nacionalno blago i predstavlja ga - srbskim, primjerice hrvatsku književnost stvaranu u Dubrovniku, hrvatskoj Ateni, koju su Srbi i njihova Matica srpska nedavno uvrstili u svoj 'najveći nacionalni pothvat u kulturi' - 'Deset vekova srpske književnosti'!) mogli bi u Hrvatskoj kupovati što ih je volja, nastanjivati se, i stvarno suodlučivati o današnjici i sutrašnjici Republike Hrvatske, pa bi tako, uza sve ino, mogli ostvariti svoju etničku većinu na ponekim, dobrano razseljenim i opustjelim, hrvatskim otocima, tamo uspostaviti svoje škole, uvesti srpski jezik i program: i sutra se javno dičiti ćirilicom, od Vukovara do Visa 'srpske Atine' (Dubrovnika!)..

Nemir i nered, podjele i zavade, mržnje i klevetničke potvore, sve to nam priređuju protivnici slobodna čovjeka, bića stvorena na sliku Božju, neprijatelji hrvatske državne neovisnosti i istinske demokracije kao jamstva slobode i mira. Zašto je, i koliko, tomu zlomu posijanomu u narodu hrvatskomu pridonosio i 'doktor Korupcije' Ivo Sanader, i to kao 'premijer' i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, možda nam odgovor dadnu lucidni i hrabri, duhom istine i narodne slobode vođeni, književnici i povjesnici i teolozi (Svetim Pismom obvezani i BAŠČANSKOM PLOČOM, a ne zemaljskim interesima privezani!), koji su dužni svomu narodu, željnomu istine i žednomu slobode, osvijetliti jasnu natuknicu, koju je u svojoj knjizi TUĐMANOVA BAŠTINA objavio autor dr. Nedjeljko Mihanović (književni znanstvenik i bivši predsjednik Hrvatskoga sabora), o Ivi Sanadaru kao 'suradniku UDBE', te krvoločne protuhrvatske zločinačke družbe.

I nije li svojedobno Sanaderovo euforično navijanje za brzi, sa strane Hrvatske zamalo pa bezuvjetni, ulazak Srbije u EU, ruku pod ruku s Hrvatskom, Srbije, kojoj je, rečetniziranoj Srbiji dakle, Sanader obećao (a potom, čini se, Sanaderova odabranica i nasljednica Kosor obavila) predati, bratski i 'na lijepe oči', štoviše - besplatno, hrvatski prijevod svih EU-dokumenata što ih je Hrvatska uradila i platila. Jer, efijaltski kao da poruči Bruxellesu i Beogradu (a tko Zagreb i Hrvate izašto bitno pita!) dr. Ivo Prvi: i jezik nam je isti, a ja, s doktoratom književnih znanosti, kojoj su tituli kumovali takovi internacionalisti kao što su srbijanski profesor Zoran Konstantinović i jugoideolog memorandumskoga pravca dr. Matvejević, i koji su u mene toliko uložili, jamčim vam, premijerski i detuđmanizatorski, da ne ću pisati NE ĆU (kako su to bili zaključili hrvatski jezikoslovni stručnjaci, na čelu s književnikom i akademikom Katičićem), već NEĆU - kako su to odlučili Tito i Partija još u slavnim danima druge 'Srboslavije' a, u strahu da ne budu poklani ili 'uklonjeni' kao negativni eljementi poput stotina tisuća svojih sunarodnjaka opredijeljenih za hrvatsku slobodu i državnu neodvisnost, taj velikosrpski diktat potpisali, u Novomu Sadu, neki hrvatski jezikoslovci i književnici.

Državna vlast, koja se s deržanstvom odnosi prema narodu u ime kojega vlada, branit će Ustav i hrvatske nacionalno-civilizacijske vrjednote i s pomoću unošenja svjetla istine u mrak zaplotnjačkih sveza nepostojećih, a djelujućih, tajnih službi i družbi poput 'Crne ruke' i 'UDBE', interesno povezanih i globalno uvezanih. I omogućit će istinoljubivim pismoznancima osobni uvid u kontekst nekih udbo-nosnih odluka i poteza iz naše bliže i daljnje povijest (prisjetimo se Manolić-udbaške režije bezsramnoga susreta Karadžić-Boban u Grazu, kojim je u sjenu pao 'historijski sporazum' između Srba i Muslimana-Bošnjaka potpisan u Sarajevu i Beogradu u ljeto g. 1991. i ključna uloga u istomu ex-majora OZN-e i 'hrvatskoga' političkoga emigranta Adila Zulkfikarpašića) i dopustit će medijima da s rezultatima tih istraživanja točno i na vrijeme izvješćuje državljane Lijepe Naše. Dok Ona još našom - a to znači i: demokratskom i istinoljubivom i na božićnomu Ustavu Republike Hrvatske zasnovanom - jest. Nu, može li se takav odnos prema istini i Hrvatskoj kao domovini, jedinoj i vječnoj, očekivati od onih koji su tu s nama i među nama, štoviše - iznad nas, a nisu naši, jer su mentalnim Jugoslavenima i samozvanim 'titoistima', znači, najopasnijima po Duh naroda i doista slobodnu Hrvatsku, koja, takova, slobodna i samosvojna i svetomarijanska, treba Europi?

A nedavni zaokret ovih između nas a koji nisu naši, od (duhovnim narodnim odporom zaustavljenoga) političkoga BBB-projekta treće 'Srboslavije' prema žurnomu uvaljivanju desuverenizirane Hrvatske u Europsku Uniju, gdje ju Srbija 'čeka', dade se razmatrati i u svjetlu činjenice da se jedan od glavnih ideologa velikosrbske 'Mlade Bosne' i srpskih hitaca ispaljenih u Sarajevu g. 1914. 'u srdce Europae' i idejni osmišljavač srbskonacističkoga, predmemorandumskoga, Memoranduma (sada zakrabuljena u jugoslavstvo, 'antiklerikalizam!, i ideju jednonarodnosti SRBO-HRVATA!), sastavljena u Zagrebu s početka 20. stoljeća, Dimitrije Mitrinovi, već ponegdje počinje slaviti kao jedan od 'otaca' ujedinjene Europe, odnosno Europske Unije.

Autor: Mile Pešorda
Izvor: www.dnevno.hr