otvoreno, tijekom ovih deset protivolujnih godina
usustavljenoga pokušaja oslobađanja demokr/o/atske
Hrvatske od nje same; prikriveno, već s
petnaestosiječanjskim danom ključnoga priznanja njezine
državne nezavisnosti a naročito poslije slavnoga
podizanja barjaka slobode, znamenovanog Predsjednikovim
poljupcem poštovanja i ljubavi, u Zvonimigradu, u Kninu
- dovodi pred zid s grafitom od pitanja: Vlada li još
Hrvatskom yu-udbopartija?
Duhovnom Hrvatskom vlada milost
Božja i mudrost drevnoga i vjernoga naroda Pisma i
tomislavovskoga povijestnoga poslanja, dijaloški je
odgovor, kojim se nipošto ne zatvaraju oči pred
okrutnom spoznajom nad nekom nepretrgnutom velom
izdajom (i neosvijetljenom "podzemnom Hrvatskom") i
kojim se svjedočki čvrsto drže otvorenim vrata nadi,
promišljanje u načelnomu suglasju sa zapitanošću
Alojza Rebule (u "Družini"), slovenskoga književnika,
nad sadašnjim stanjem svenazočnosti, u društvenom i
nacionalnom životu njegove domovine (dodajem: i Lijepe
Naše!), one partije koja, piše Rebula, svoje službeno
vrjednovanje razdoblja 1941.- 1945. ne bi promijenila
čak ni onda kada bi se u Sloveniji otkrilo još tri
Kočevska roga, još tri Hude jame i još 100, uz onih
600 već orisanih, mnoštvenih stratišta .
Vlada li Hrvatskom vjerodostojna
vlast iz naroda, s narodom, za narod, razpituju se
europski prijatelji Croatiae, oni koji, za razliku od
protuhrvatskoga stajališta "Srboslaviji" izrazito
sklonog britbatovskoga političkoga stožera na Otoku,
žele suverenu Hrvatsku za otvorenim zajedničkim
europskim stolom slobodnih nacija a ne da ostane
zatvorena u toru "serbobalkanske lige", krajnje
zabrinuti nad ishodom, gotovo neuočljive,
unutarhrvatske političke borbe između ustavobranitelja
i ustavolomitelja, demokratskih suverenista i
nerazkrinkanih "slavoserbskih" totalitarista,
katoličkih europejaca i prodražinovskih
"antifašističkih" balkanaca.
Svatko tko je legalist i demokrat ne može ne odgovoriti kako
našom zemljom demokratski upravlja demokratski izabrana vlast, niti prešutjeti
uočljive pokazatelje osmišljene restauracije jednoga propaloga, nasiljem i
prijevarom narodu nametnutoga, yu-mehanizma za slamanje hrvatske kralježnice
slobode, niti zanemariti učinkovito postojanje "duhovne nadvlade partije"
(A.Rebula), one postpraxisarske razhrvaćene strukture moći izrasle na zločinu
nad protivnicima jugodiktature i boljševizma i koja Hrvate još uvijek dosljedno
drži "narodom opasnih namjera", a beogradsku središnjicu izvedenoga projekta
uništenja hrvatstva veoma poželjnim partnerom, iako Beograd još nije ni imenovao
ni osudio velikosrpsku agresiju, niti pokrenuo barem na simboličnoj razini
procese denacifikacije postsrebreničke Srbije, u kojoj se sutvorac Memoranduma i
"duhovni otac" Kadijević-Miloševićeva genocidnoga pohoda na narod i zemlje
Hrvata, velikosrpski ideolog i književnik Dobrica Ćosić, poznat i kao štovani
sugovornik i kućni prijatelj Tadićevih, i danas slavi kao državna svetinja.
Tko to od zemnika zaista vlada Hrvatskom - u kojoj svoj glas
posrednoga zauzimanja za bivšega premijera Sanadera, tu otužnu pojavnost našega
(para)vladateljstva koja nije u lijepom svjetlu predstavila hrvatsku demokraciju
i dobrano je pomogla osiromašiti pučanstvo i poniziti državu, ovih dana založi i
sama "Iustitia et pax", s pariškim enarkom Nevenom Šimcem kao svojim istaknutim
članom ("pa ispade da masoni iz Crkve brane svoga brata Sanadera",
V.list"/Obzor, 13.XI., str. 8.) - zemljom Svetoga Jeronima i Marka Marulića, u
kojoj neka središta vlasti i moći, kako to izrazi vox populi, "više skrbe o
državotvornim pravima aboliranih srpskih četnika, nego o životu hrvatskoga
jezika i kulture"?
I to je pitanje koje potrebuje prave pitce, na iznijetim
primjerima, a isto tako na primjeru dvadesetogodišnjega "moratorija",
umrtvljenosti pravne države, koja nije ništa poduzela da se uhite i kazne
naoružani pripadnici memorandumaških postrojbi koji su 2. svibnja 1991. u Borovu
("Borovu Selu"), u Hrvatskoj, namamili u pripremljenu klopku 12 hrvatskih
redarstvenika i pobili ih. Iako se već dugo "znadu imena svih sudionika pokolja
hrvatskih redarstvenika, hrvatsko pravosuđe nije pokrenulo niti jedan postupak
niti istragu" (dnevnik.hr), sve do nedavne parade zaborava, nakon koje bî
probuđena pravda i "uhićeno pet osoba"(!), međutim javnosti nije ništa službeno
kazano o tomu traže li se ili su već uhićeni zločinci iz okupatorske Legijine
"Jedinice za specijalne operacije MUP-a SRBIJE, u čijoj je bazi u Kuli i Borovo
Selo, zajedno s Kninom, Bihaćem, Preševskom dolinom i drugim lokalitetima,
uredno ucrtano na karti vojnih i policijskih akcija u kojima su sudjelovali
pripadnici JSO-a" (slobodnadalmacija.hr).
Na žamor pitanja koja imenuju nezacijeljene rane cijele
domovine, i rane dvanaestorice mučki usmrćenih i, na vukovarskom susretu,
potpuno prešućenih i, u biti, zanijekanih ustavobranitelja i čuvara mira (od
Stipana BOŠNJAKA do Ivice VUČIĆA), dopuštam si, namjesto nemogućega odgovora,
tek izustiti: Zahvaljujem gospodu Bogu što uopće imamo Hrvatsku, na koju, kakva
god već jest, prisežem. Jer, jedino vječna, u Duhu preporođena, Hrvatska može
čisto stati i ustati i sa sebe otresti zatornike istine o životu svega stvorenja
u zemlji i jeziku Hrvata, i primiti onu prijateljsku poruku, u "Srpskoj reči", u
kojoj stoji da "s Tadićem kao predsednikom na političku scenu Srbije vraća se
memorandumska Srbija, Srbija koju je promovisao Slobodan Milošević." Tko, dakle,
vlada Hrvatskom?
Mile Pešorda
Hrvatsko slovo br. 812
20.11.2010. |
