Što se krije iza aktualne rijeke izbjeglica iz Afrike i Bliskog Istoka? Zašto prognanima ne pomognu milijunaši na licu mjesta? I u kakvoj je vezi industrija nafte s planiranim intervencijama borbe protiv šlepera?

Udo Ulfkotte, njemački publicista, izdao je sredinom 2015. godine knjigu pod naslovom "Industrija azila" u kojoj opisuje koliko političari, novinari i socijalne organizacije imaju koristi od izbjegličkog vala i da su baš oni najveći korisnici. Autor opisuje kako starosjeditelji Nijemci u svojoj vlastitoj zemlji postaju stranci zato što posebno lijevi političari, uz podršku Savezne vlade, na neograničenim rijekama izbjeglica strašno puno zarađuju i kako znalačkim dezinformacijama skreću pozornost s te činjenice.

Također opisuje kako neke izbjeglice postupaju s donacijama. U slučaju 13 mladih i jakih Libijaca to je izgledalo ovako: Prvo su kroz prozor pobacali doniranu odjeću, onda su pokazali da im alkohol nije stran. Pili su rakiju do jutra, boce bacali kroz prozor, a opuške gasili nogom na podu. Među stanovnicima mjesta samo u nekoliko dana od dolaska, izbjeglice su posijali strah i užas.

No, nije mi namjera pisati o iskustvima Nijemaca s izbjeglicama, jer na koncu, njihova ih je Premijerka pozvala. Zanimljiva su mi neka druga saznanja o kojima se još uvijek ne zna puno. U nastavku donosim prijevod nekih autorovih navoda.

Industrija azila, Udo Ulfkotte

Afrički super bogataši

Nigdje na zemlji broj milijunaša ne raste brže od onoga u Africi. Oni se godinama povećavaju dvostruko brže nego u ostatku svijeta i to naročito u onim zemljama iz kojih ljudi bježe i od nas očekuju novčanu pomoć. Navodno prosjački siromašna Etiopija danas ima 250 posto više milijunaša nego još prije 15 godina - trenutačno ih je 2'800. Samo etiopski (Tycoon) tajkun Šaih Mohamed Ali Al-Amoudi, vlasnik mnogih afričkih rudnika zlata i hotela s pet zvjezdica Sheraton-Addis-Hotela u Adis Abebi, raspolaže s više od 10 milijardi eura. U Sheraton Addis, koji glasi za najotmjeniji hotel, stolovi se savijaju pod teretom izabranih delikatesa, dok samo nekoliko metara dalje, iza zida, djeca umiru od gladi. Vidio sam to osobno na licu mjesta. Stranci su ti koji se tamo brinu za izgladnjele - prije svega Europljani, ali sasvim sigurno ne etiopski milijunaši.

U sjevernoafričkom Alžiru živi također 4'700 super bogataša. A u susjednom Maroku, gdje i mlađahni kralj Mohammed VI raspolaže privatnom imovinom od 1,9 milijardi eura, postoje 4'800 milijunaša. Više od 2'300 multi milijunaša uživaju sav mogući luksuz u Obali Slonovače, 2'600 u Botswani i 2'700 u Gani.

Činjenica je: u Africi eksplodira brojka milijunaša i milijardera. Međutim, bogata elita afričkog kontinenta, one kojima je sudbina dodijelila siromaštvo, ostavlja rađe drugima na brigu. Na koncu, posebno na njemačkom govornom području postoje mnoge organizacije koje se rado brinu za njih. Mnogi super bogati Afrikanci se raduju, kada industrija darivanja i brige za izbjeglice na televiziji i u časopisima objavljuje srcedrapateljske slike siromašne djece i tako, čak i najsiromašnijem Švicarskom umirovljeniku iz džepa izvuče nekoliko franaka. Jer samo dok to funkcionira, oni mogu bezbrižno uživati u svome bogatstvu. I umnožavati ga bez skrupula.

Turski milijunaši ne pomažu

Isto je i na Bliskom Istoku i prednjoj Aziji. Broj milijardera eksplodira. Ali izbjeglice i one kojima je nužda došla do grla, ostavljaju rađe Europljanima i drugim "bogatim nacijama", koje ne samo zbog financijske i privredne krize ionako stoje na rubu ponora. Bogataši sa Bliskog Istoka rado plate 28'000 eura za let zrakoplova kojim prevoze svoj Rolls-Roys ili Ferrari iz Dubaja u London, kako bi se vikendom u Mayfair-u na nekoliko milja mogli razmetati svojom bliskoistočnom automobilskom tablicom. A Kuvajčani - kaže statistika - za kratki dopust u Londonu svaki puta kada izvuku svoju kreditnu karticu izdaju preračunato 1'885 eura. Mnogi sirijski i irački izbjeglice ispred njihovih vrata, njih nimalo ne zanimaju. Na koncu, zato postoje izbjeglički domovi u Europi.

Samo na Bliskom Istoku danas živi 460'000 super bogataša, kojima u međuvremenu pripada 48 % svijeta. I tu ne mislim samo na one u medijima prozivane bogate Saudijce, nego primjerice Turke. Činjenica je: u Turskoj živi danas više od 100'000 milijunaša i sve više njih postaju milijarderi. Šampanjac, Gucci torbe i zlatne kreditne karte, to je uglavnom nepoznata strana Turske. Forbes magazin iz New York-a nedavno je nabrojao imena više desetaka turskih milijardera, a jedan londonski privredni magazin zgražao se zbog toga što niti jedan od njih ne pomaže ni muslimanske izbjeglice iz Sirije ili Iraka. Oni okreću glavu i prepuštaju izbjeglice iz tih zemalja da im pomognu internacionalne organizacije. Činjenica je da Turska namjerno potiče masovni bijeg u Europu. Njezin cilj je: destabilizirati i islamizirati Europu.

Nisu dobrodošli u zemljama golfskog zaljeva

Isti scenario se ponavlja u bogatim zemljama golfsko zaljeva, koje sa izbjeglicama igraju svoju geopolitičku igru. "Naftne" zemlje ne žele uzeti izbjeglice, jer se navodno boje nestabilnosti u državi. Ali, stvarnost je još poražavajuća: zemlje poput Saudijske Arabije čak su dozvolile bombardiranje izbjegličkih logora ispred vlastitog praga, primjerice u ožujku 2015. Time su namjerno pojačali izbjegličku struju. Ove izbjegličke struje su geopolitičko oružje.

Geopolitičko oružje

Izbjeglički valovi nisu ništa novo, posljednjih nekoliko desetljeća korišteni su više puta kao nemilosrdno geostrateško oružje. Primjerice, Fidel Castro je 1994. poslao masu čamaca punih ljudi kao "humanitarni napad" na SAD. Tadašnji američki predsjednik Bill Clinton zatvorio je granice za ove kubanske izbjeglice i naredio da ih Američka obalna straža uhiti i zatvori u Guantannamo, gdje je oko 30'000 kubanskih izbjeglica bilo zatvoreno godinu dana.
Clinton je čak dopustio da im se obuku naranđaste kombinezoni - kao što to danas čini američka Vlada sa zatočenicima u Guantanamu. U našem brzo prolaznom vremenu, lako se zaboravi kako je vlada SAD-a, koja nas danas poziva na više ljudskosti u radu s afričkim izbjeglicama koje dolaze čamcima i brodovima, sama postupila s kubanskim izbjeglicama na vlastitoj obali.

Sjedinjene Američke Države danas čvrsto stoje na strani Saudijske Arabije i Turske. Kako Saudijci, tako i Turci nemilosrdno bombardiraju one koji pomažu izbjeglicama. Washington to ni u jednom trenutku nije kritizirao. U međuvremenu Turska, čiji su se milijarderi pritajili, traži međunarodnu pomoći za izbjeglice. Bogate zemlje na Bliskom istoku financirale su prehrambenim bonovima do 2014. tadašnjih 1,7 milijuna Sirijskih izbjeglica, koje su živjele u nekim od lagera na Bliskom istoku. No, potom su ukinuli isplate, kako bi izbjeglice konačno krenule dalje. Svjetski program za prehranu (WFP), UN i EU morali su preuzeti financiranje. Na kraju 2014. godine, UN je ukinula izbjeglicama pomoć u hrani. Tako se pokreću mase ljudi. U srpnju 2015. isto je napravio i WFP. A mi se čudimo zašto se prema izbjegličkom kampu Europa valja azilantski 'tsunami'.

Izazvani izbjeglički valovi

Činjenica je da nas političari i mediji ne izvješćuju istinito. Razloge za to objasnio sam detaljno u mojoj knjizi "Kupljeni novinari". To se ne odnosi samo na pitanje izbjeglica, ali to je u tome dijelu posebno upečatljivo. Konačno, kažu danas mnogi političari i mediji, masovni priliv azilanata nije se mogao predvidjeti. Pa ipak, mnogi izbjeglički valovi namjerno su izazivani i sada se koriste kao geostrateško oružje.

Ne, to nikako nije "teorija zavjere". Svaki je laik u 2015. mogao vidjeti i prepoznati: desetci tisuća sirijskih, iračkih i afganistanskih izbjeglica stigli su na grčki otoku Kos u samo nekoliko dana. To je bilo s razlogom. Samo nekoliko kilometara mora razdvaja Kos od turskog kopna. Bilo je jasno: Turska je željela destabilizirati omrznutog susjeda Grčku i istovremeno se osloboditi sirijskih, iračkih i afganistanskih izbjeglica. Turska želi, to se opet ponavlja, Europu pomoću beskrajne rijeke izbjeglica namjerno destabilizirati i islamizirati. Bez privole Turske humanitarna katastrofa na grčkom otoku Kos bila bi nemoguća. Turska potiče izbjeglice da se presele u Grčku. Atena je u to vrijeme već imala oko 1,5 milijuna izbjeglica u zemlji i sasvim je otvoreno mjesecima prijetila da će ih poslati u Njemačku.

Povijesna odgovornost Njemačke

O Atenskom ministru obrane "Berliner Tagesspiegel" je 2015. pisao: "Panos Kammenos prijeti Njemačkoj s ilegalnim imigrantima". U "Spiegel-u" je objavljen naslov: "Prijetnja iz Grčke: cinična igra s izbjeglicama". Grčka koristi migraciju kao oružje za financijske iznude. Podsjetnik: Atena tih mjeseci ponovo treba novi milijardni paket spasa. No, Njemačka (glavni financijer) nije htjela platiti. Prijetnja s migrantima je djelovala. U kolovozu 2015. godine Atena je dobila dodatnih 86 milijardi eura. Još i više: Njemačka je Vlasti u Ateni obećala ubuduće preuzimati dio azilanata koji dolaze u Grčku.

Drugi primjer iz tih dana u kolovozu 2015. godine: Mnoge europske zemlje su zatvarale granice, jer bi Njemačka trebala preuzeti teret migracijskih tokova. Njemačka bi trebala biti dom za izbjeglice u Europi. Britanci, koji su prošlih godina od Iraka preko Sirije do Libije tamošnje zemlje prekrili ratom i ljudima oduzeli sadašnjost i budućnost, zatvorili su svoj otok. Ljudi bez prava useljenja, bili su nepoželjni. London je izgradio visoke ograde na Euro tunelu. Izbjeglička struja, koju su uzrokovali Britanci svojim ratovima na Bliskom istoku, nije njihov problem.

Drugačije se uostalom ne ponašaju ni Sjedinjene Američke Države koje su potpalile i inicirale ratove i građanske ratove od Afganistana do Libije i time pokrenule struju izbjeglica. Ni njima to nije problem. Štoviše, davali su savjete Nijemcima, kako bi mogli uzeti još više izbjeglica iz tih zemalja. Ni Francuzi nisu drugačije postupili. Radilo se o francuskim interesima, kada se svojevremeno francuske legionare u Africi trebalo zaštiti u operacijama u prijašnjim francuskim kolonijama i francuskoj sferi utjecaja. Francuska nije propustila izbjeglice koje su sa talijanske granice htjele ući u Francusku. Francuska ih je zatvorila u zatočeničke logore. Francuska nije htjela izbjeglice.

I cijela Europa se derala: "Izbjeglice? Ne kod nas!! Poljska, Češka, Bugarska - sve u koru zahtijevaju da Njemačka preuzme svoju povijesnu odgovornost. Članice EU-a su s Njemačkom solidarne samo kada mogu ispružiti ruku. Drugim riječima: radi se o novcu - uključujući i pitanje izbjeglica. Nitko ne želi platiti.

Izbjeglice i petrodolar

Meksički milijarder Hugo Salinas Price rekao je 2011.: Gaddafi nije svrgnut zbog demokracije i ljudskih prava, nego zato što je htio uvesti afričku valutu koja bi bila osigurana pologom u zlatu, i tako postala konkurencijom američkom petro-dolaru. U prvom koraku Gaddafi više nije htio naftu prodavati za dolare, nego - do uvođenja vlastite valute - u eurima. Time je izazvao američku centralnu banku i vrhove financijske elite. Nekoliko godina prije njega istu je grješku napravio i Saddam Hussein. I on je okrenuo leđa petro-dolaru i planirao iračku naftu prodavati u eurima ili nekoj valuti osiguranoj zlatnom podlogom.

Ellen Brown je u međunarodno priznatom "Asia Times" pisala o tome zašto su Saddam Husein i Gaddafi stvarno svrgnuti. I zašto su nastale struje izbjeglica. Jer, prva stvar koju su pobunjenici u Libiji uz potporu SAD-a napravili 19. ožujka 2011., bilo je stvaranje nove libijske centralne banke u Bengaziju, koja je u potpunosti vođena po željama SAD-a. Prije nego je Gaddafi svrgnut i ubijen, francuski predsjednik Sarkozy nazvao je Gaddafijeve planove stvaranja valute sa zlatnom podlogom "izravnom prijetnjom financijskom sustavu". Ubojstvom Gaddafija ti su planovi postali neostvarivi.

Umjesto njih nastala je nestabilnost i pojavila se rijeka izbjeglica. "Bild-Zeitung" pisao je doduše o "milijardskom blagu" i zlatu Libije, ali ništa o tome zašto je Gaddafi stvarao tone rezervi zlata. To je za čitatelje iz perspektive "Bild-a", očito bilo prilično nevažno, jer bi se u protivnom mogli pitati zašto su pod Gaddafijem u Libiji električna energija, stanovanje, liječnička pomoć i još mnogo toga bili besplatni, a danas se moraju skupo plaćati.

Kroz namjerno uništavanje cijele sjeverne Afrike i Bliskog istoka (što su glasno odobravali njemački političari i mediji 2010./2011.) nastale su nestabilne države s posljedicom ratova i građanskih ratova, bezizglednost, nezaposlenost, gladi i konačno izbjegličkim pokretima. Svi kritičari one američko-europske politike koja je sjevernu Afriku i Daleki istok rušenjem Vlasti nasilno htjela "demokratizirati", to su svojevremeno točno predvidjeli.

Borba protiv krijumčarenja - samo izgovor

Europski vojnici će se možda u budućnosti, iz navodno čisto humanitarnih razloga, boriti protiv trgovine ljudima u Sjevernoj Africi. EU namjerava poslati pomorske, kopnene i zračne snage. No, izbjeglice su samo izgovor. Naši državni propagandni aparati punom brzinom pripremaju ljude na to, da će europski vojnici možda čak uči u Sjevernu Afriku i tamo se boriti. Najveće naftne tvrtke u Italiji i Francuskoj u potpunoj su tišini proširili svoju suradnju s nacionalnim tajnim službama. Oni vrlo dobro znaju da vojni planovi nisu za dobrobit izbjeglica, nego prije svega zbog europske opskrbe energijom.

Interesi naftnih korporacija

U Libiji, većina objekata za proizvodnju nafte, četiri godine nakon pada bivšeg diktatora Gaddafija još uvijek nije u pogonu. Ova sjeverno afrička država trenutno izvozi samo 500.000 barela dnevno, što je oko dvije trećine manje nego 2010. godine. K tome, rivalizirajuće pobunjeničke islamističke trupe onemogućavaju da se u lukama za koje se bore, može utovariti to malo nafte. Velika naftna polja pod kontrolom su boraca tzv. islamske države (IS). Za velike europske naftne kompanije to je financijska katastrofa.

Već prije četiri godine, NATO je u Libiji ratovao vojnim sredstvima, navodno za demokraciju i ljudska prava. Istina je, međutim, da se htjelo biti prisutno u vrijeme preraspodjele naftnih koncesija nakon svrgavanja Gaddafija i zadržati kontrolu nad naftnim poljima, lukama i rafinerijama u pozadini. No, uobičajena stabilnost u Gadafijevom dobu, nije uspostavljena do danas. I upravo prema tim međunarodnim transportnim rutama, gdje naftni teretni brodovi dugo čekaju na utovar, krijumčari usmjeravaju svoje brodice i barke u sve većem broju. Drugim riječima: umjesto nafte i plina teretnjaci sada moraju utovariti Afrikance.

Energetska opskrba u fokusu

Pod izgovorom borbe protiv krijumčarskih grupa, Amerikanci i EU žele vojno, a u korist domaćih naftnih kompanija, natrag pod nadzor staviti opskrbu energijom, proizvodnju nafte i prijevoznih pravaca. Tajni planovi u pozadini njemačkim čitateljima nisu priopćeni. Londonski dnevnik "Guardian" informirao je Britance 13. svibnja 2015. o tajnom dokument EU-a na 19 stranica koji govori o tome da će se vojnom akcijom intervenirati u sjevernoj Africi, a za akciju zatražiti odobrenje za "humanitarni UN-mandat". (članak "migrantska kriza: plan EU za napad na Libiju"). Prema tome, već su počeli NATO izviđački letovi iznad Libije.

Ali, uz osiguranje naftnih ruta, radi se i o još nečem. Kao nekada Gaddafi, odjednom i novi vladari libijskih naftnih polja - IS-borci - naftu više ne žele obračunavati u dolarima. Dakle, NATO se ne bori samo za naftu, nego i za stabiliziranje dolara. Izbjeglice su dobrodošla kulisa, kako bi se ti interesi u svjetlu međunarodne javnosti mogli prikazati kao potrebni i uz "kolateralne žrtave". Konačno, tajne službe EU zemalja već odavno upozoravaju da radikalni IS borci grade vojne kampove za obuku u Libiji, a mogu postati opasnost za snage EU-a. Sve se to sada može opravdati krinkom "humanitarne vojne akcije", kao što to žele Washington i Bruxelles.

Dunja Gaupp, HKZ

www.hkz-kkv.ch