Također opisuje kako neke izbjeglice postupaju s
donacijama. U slučaju 13 mladih i jakih Libijaca to je
izgledalo ovako: Prvo su kroz prozor pobacali doniranu
odjeću, onda su pokazali da im alkohol nije stran. Pili
su rakiju do jutra, boce bacali kroz prozor, a opuške
gasili nogom na podu. Među stanovnicima mjesta samo u
nekoliko dana od dolaska, izbjeglice su posijali strah i
užas.
No, nije mi namjera pisati o
iskustvima Nijemaca s izbjeglicama, jer na koncu,
njihova ih je Premijerka pozvala. Zanimljiva su mi
neka druga saznanja o kojima se još uvijek ne zna
puno. U nastavku donosim prijevod nekih autorovih
navoda.
Industrija azila, Udo Ulfkotte
Afrički
super bogataši
Nigdje na zemlji broj milijunaša ne raste brže od
onoga u Africi. Oni se godinama povećavaju dvostruko
brže nego u ostatku svijeta i to naročito u onim
zemljama iz kojih ljudi bježe i od nas očekuju novčanu
pomoć. Navodno prosjački siromašna Etiopija danas ima
250 posto više milijunaša nego još prije 15 godina -
trenutačno ih je 2'800. Samo etiopski (Tycoon) tajkun
Šaih Mohamed Ali Al-Amoudi, vlasnik mnogih afričkih
rudnika zlata i hotela s pet zvjezdica
Sheraton-Addis-Hotela u Adis Abebi, raspolaže s više
od 10 milijardi eura. U Sheraton Addis, koji glasi za
najotmjeniji hotel, stolovi se savijaju pod teretom
izabranih delikatesa, dok samo nekoliko metara dalje,
iza zida, djeca umiru od gladi. Vidio sam to osobno na
licu mjesta. Stranci su ti koji se tamo brinu za
izgladnjele - prije svega Europljani, ali sasvim
sigurno ne etiopski milijunaši.
U sjevernoafričkom Alžiru živi također 4'700 super
bogataša. A u susjednom Maroku, gdje i mlađahni kralj
Mohammed VI raspolaže privatnom imovinom od 1,9
milijardi eura, postoje 4'800 milijunaša. Više od
2'300 multi milijunaša uživaju sav mogući luksuz u
Obali Slonovače, 2'600 u Botswani i 2'700 u Gani.
Činjenica
je: u Africi eksplodira brojka milijunaša i
milijardera. Međutim, bogata elita afričkog
kontinenta, one kojima je sudbina dodijelila
siromaštvo, ostavlja rađe drugima na brigu. Na koncu,
posebno na njemačkom govornom području postoje mnoge
organizacije koje se rado brinu za njih. Mnogi super
bogati Afrikanci se raduju, kada industrija darivanja
i brige za izbjeglice na televiziji i u časopisima
objavljuje srcedrapateljske slike siromašne djece i
tako, čak i najsiromašnijem Švicarskom umirovljeniku
iz džepa izvuče nekoliko franaka. Jer samo dok to
funkcionira, oni mogu bezbrižno uživati u svome
bogatstvu. I umnožavati ga bez skrupula.
Turski milijunaši ne pomažu
Isto je i na Bliskom Istoku i prednjoj Aziji. Broj milijardera eksplodira. Ali
izbjeglice i one kojima je nužda došla do grla, ostavljaju rađe Europljanima i
drugim "bogatim nacijama", koje ne samo zbog financijske i privredne krize
ionako stoje na rubu ponora. Bogataši sa Bliskog Istoka rado plate 28'000 eura
za let zrakoplova kojim prevoze svoj Rolls-Roys ili Ferrari iz Dubaja u London,
kako bi se vikendom u Mayfair-u na nekoliko milja mogli razmetati svojom
bliskoistočnom automobilskom tablicom. A Kuvajčani - kaže statistika - za kratki
dopust u Londonu svaki puta kada izvuku svoju kreditnu karticu izdaju
preračunato 1'885 eura. Mnogi sirijski i irački izbjeglice ispred njihovih
vrata, njih nimalo ne zanimaju. Na koncu, zato postoje izbjeglički domovi u
Europi.
Samo na Bliskom Istoku danas živi 460'000 super bogataša, kojima u međuvremenu
pripada 48 % svijeta. I tu ne mislim samo na one u medijima prozivane bogate
Saudijce, nego primjerice Turke. Činjenica je: u Turskoj živi danas više od
100'000 milijunaša i sve više njih postaju milijarderi. Šampanjac, Gucci torbe i
zlatne kreditne karte, to je uglavnom nepoznata strana Turske. Forbes magazin iz
New York-a nedavno je nabrojao imena više desetaka turskih milijardera, a jedan
londonski privredni magazin zgražao se zbog toga što niti jedan od njih ne
pomaže ni muslimanske izbjeglice iz Sirije ili Iraka. Oni okreću glavu i
prepuštaju izbjeglice iz tih zemalja da im pomognu internacionalne organizacije.
Činjenica je da Turska namjerno potiče masovni bijeg u Europu. Njezin cilj je:
destabilizirati i islamizirati Europu.
Nisu dobrodošli u zemljama golfskog zaljeva
Isti scenario se ponavlja u bogatim zemljama golfsko zaljeva, koje sa
izbjeglicama igraju svoju geopolitičku igru. "Naftne" zemlje ne žele uzeti
izbjeglice, jer se navodno boje nestabilnosti u državi. Ali, stvarnost je još
poražavajuća: zemlje poput Saudijske Arabije čak su dozvolile bombardiranje
izbjegličkih logora ispred vlastitog praga, primjerice u ožujku 2015. Time su
namjerno pojačali izbjegličku struju. Ove izbjegličke struje su geopolitičko
oružje.
Geopolitičko oružje
Izbjeglički valovi nisu ništa novo, posljednjih nekoliko desetljeća korišteni
su više puta kao nemilosrdno geostrateško oružje. Primjerice, Fidel Castro je
1994. poslao masu čamaca punih ljudi kao "humanitarni napad" na SAD. Tadašnji
američki predsjednik Bill Clinton zatvorio je granice za ove kubanske izbjeglice
i naredio da ih Američka obalna straža uhiti i zatvori u Guantannamo, gdje je
oko 30'000 kubanskih izbjeglica bilo zatvoreno godinu dana.
Clinton je čak dopustio da im se obuku naranđaste kombinezoni - kao što to
danas čini američka Vlada sa zatočenicima u Guantanamu. U našem brzo prolaznom
vremenu, lako se zaboravi kako je vlada SAD-a, koja nas danas poziva na više
ljudskosti u radu s afričkim izbjeglicama koje dolaze čamcima i brodovima, sama
postupila s kubanskim izbjeglicama na vlastitoj obali.
Sjedinjene Američke Države danas čvrsto stoje na strani Saudijske Arabije i
Turske. Kako Saudijci, tako i Turci nemilosrdno bombardiraju one koji pomažu
izbjeglicama. Washington to ni u jednom trenutku nije kritizirao. U međuvremenu
Turska, čiji su se milijarderi pritajili, traži međunarodnu pomoći za
izbjeglice. Bogate zemlje na Bliskom istoku financirale su prehrambenim bonovima
do 2014. tadašnjih 1,7 milijuna Sirijskih izbjeglica, koje su živjele u nekim od
lagera na Bliskom istoku. No, potom su ukinuli isplate, kako bi izbjeglice
konačno krenule dalje. Svjetski program za prehranu (WFP), UN i EU morali su
preuzeti financiranje. Na kraju 2014. godine, UN je ukinula izbjeglicama pomoć u
hrani. Tako se pokreću mase ljudi. U srpnju 2015. isto je napravio i WFP. A mi
se čudimo zašto se prema izbjegličkom kampu Europa valja azilantski 'tsunami'.
Izazvani izbjeglički valovi
Činjenica je da nas političari i mediji ne izvješćuju istinito. Razloge za to
objasnio sam detaljno u mojoj knjizi "Kupljeni novinari". To se ne odnosi samo
na pitanje izbjeglica, ali to je u tome dijelu posebno upečatljivo. Konačno,
kažu danas mnogi političari i mediji, masovni priliv azilanata nije se mogao
predvidjeti. Pa ipak, mnogi izbjeglički valovi namjerno su izazivani i sada se
koriste kao geostrateško oružje.
Ne, to nikako nije "teorija zavjere".
Svaki je laik u 2015. mogao vidjeti i prepoznati: desetci tisuća sirijskih,
iračkih i afganistanskih izbjeglica stigli su na grčki otoku Kos u samo nekoliko
dana. To je bilo s razlogom. Samo nekoliko kilometara mora razdvaja Kos od
turskog kopna. Bilo je jasno: Turska je željela destabilizirati omrznutog
susjeda Grčku i istovremeno se osloboditi sirijskih, iračkih i afganistanskih
izbjeglica. Turska želi, to se opet ponavlja, Europu pomoću beskrajne rijeke
izbjeglica namjerno destabilizirati i islamizirati. Bez privole Turske
humanitarna katastrofa na grčkom otoku Kos bila bi nemoguća. Turska potiče
izbjeglice da se presele u Grčku. Atena je u to vrijeme već imala oko 1,5
milijuna izbjeglica u zemlji i sasvim je otvoreno mjesecima prijetila da će ih
poslati u Njemačku.
Povijesna odgovornost Njemačke
O Atenskom ministru obrane "Berliner Tagesspiegel" je 2015. pisao: "Panos
Kammenos prijeti Njemačkoj s ilegalnim imigrantima". U "Spiegel-u" je objavljen
naslov: "Prijetnja iz Grčke: cinična igra s izbjeglicama". Grčka koristi
migraciju kao oružje za financijske iznude. Podsjetnik: Atena tih mjeseci ponovo
treba novi milijardni paket spasa. No, Njemačka (glavni financijer) nije htjela
platiti. Prijetnja s migrantima je djelovala. U kolovozu 2015. godine Atena je
dobila dodatnih 86 milijardi eura. Još i više: Njemačka je Vlasti u Ateni
obećala ubuduće preuzimati dio azilanata koji dolaze u Grčku.
Drugi primjer iz tih dana u kolovozu 2015. godine: Mnoge europske zemlje su
zatvarale granice, jer bi Njemačka trebala preuzeti teret migracijskih tokova.
Njemačka bi trebala biti dom za izbjeglice u Europi. Britanci, koji su prošlih
godina od Iraka preko Sirije do Libije tamošnje zemlje prekrili ratom i ljudima
oduzeli sadašnjost i budućnost, zatvorili su svoj otok. Ljudi bez prava
useljenja, bili su nepoželjni. London je izgradio visoke ograde na Euro tunelu.
Izbjeglička struja, koju su uzrokovali Britanci svojim ratovima na Bliskom
istoku, nije njihov problem.
Drugačije se uostalom ne ponašaju ni Sjedinjene Američke Države koje su
potpalile i inicirale ratove i građanske ratove od Afganistana do Libije i time
pokrenule struju izbjeglica. Ni njima to nije problem. Štoviše, davali su
savjete Nijemcima, kako bi mogli uzeti još više izbjeglica iz tih zemalja. Ni
Francuzi nisu drugačije postupili. Radilo se o francuskim interesima, kada se
svojevremeno francuske legionare u Africi trebalo zaštiti u operacijama u
prijašnjim francuskim kolonijama i francuskoj sferi utjecaja. Francuska nije
propustila izbjeglice koje su sa talijanske granice htjele ući u Francusku.
Francuska ih je zatvorila u zatočeničke logore. Francuska nije htjela
izbjeglice.
I cijela Europa se derala: "Izbjeglice? Ne kod nas!! Poljska, Češka, Bugarska
- sve u koru zahtijevaju da Njemačka preuzme svoju povijesnu odgovornost.
Članice EU-a su s Njemačkom solidarne samo kada mogu ispružiti ruku. Drugim
riječima: radi se o novcu - uključujući i pitanje izbjeglica. Nitko ne želi
platiti.
Izbjeglice i petrodolar
Meksički milijarder Hugo Salinas Price rekao je 2011.: Gaddafi nije svrgnut
zbog demokracije i ljudskih prava, nego zato što je htio uvesti afričku valutu
koja bi bila osigurana pologom u zlatu, i tako postala konkurencijom američkom
petro-dolaru. U prvom koraku Gaddafi više nije htio naftu prodavati za dolare,
nego - do uvođenja vlastite valute - u eurima. Time je izazvao američku
centralnu banku i vrhove financijske elite. Nekoliko godina prije njega istu je
grješku napravio i Saddam Hussein. I on je okrenuo leđa petro-dolaru i planirao
iračku naftu prodavati u eurima ili nekoj valuti osiguranoj zlatnom podlogom.
Ellen Brown je u međunarodno priznatom "Asia Times" pisala o tome zašto su
Saddam Husein i Gaddafi stvarno svrgnuti. I zašto su nastale struje izbjeglica.
Jer, prva stvar koju su pobunjenici u Libiji uz potporu SAD-a napravili 19.
ožujka 2011., bilo je stvaranje nove libijske centralne banke u Bengaziju, koja
je u potpunosti vođena po željama SAD-a. Prije nego je Gaddafi svrgnut i ubijen,
francuski predsjednik Sarkozy nazvao je Gaddafijeve planove stvaranja valute sa
zlatnom podlogom "izravnom prijetnjom financijskom sustavu". Ubojstvom Gaddafija
ti su planovi postali neostvarivi.
Umjesto njih nastala je nestabilnost i pojavila se rijeka izbjeglica.
"Bild-Zeitung" pisao je doduše o "milijardskom blagu" i zlatu Libije, ali ništa
o tome zašto je Gaddafi stvarao tone rezervi zlata. To je za čitatelje iz
perspektive "Bild-a", očito bilo prilično nevažno, jer bi se u protivnom mogli
pitati zašto su pod Gaddafijem u Libiji električna energija, stanovanje,
liječnička pomoć i još mnogo toga bili besplatni, a danas se moraju skupo
plaćati.
Kroz namjerno uništavanje cijele sjeverne Afrike i Bliskog istoka (što su
glasno odobravali njemački političari i mediji 2010./2011.) nastale su
nestabilne države s posljedicom ratova i građanskih ratova, bezizglednost,
nezaposlenost, gladi i konačno izbjegličkim pokretima. Svi kritičari one
američko-europske politike koja je sjevernu Afriku i Daleki istok rušenjem
Vlasti nasilno htjela "demokratizirati", to su svojevremeno točno predvidjeli.
Borba protiv krijumčarenja - samo izgovor
Europski vojnici će se možda u budućnosti, iz navodno čisto humanitarnih
razloga, boriti protiv trgovine ljudima u Sjevernoj Africi. EU namjerava poslati
pomorske, kopnene i zračne snage. No, izbjeglice su samo izgovor. Naši državni
propagandni aparati punom brzinom pripremaju ljude na to, da će europski vojnici
možda čak uči u Sjevernu Afriku i tamo se boriti. Najveće naftne tvrtke u
Italiji i Francuskoj u potpunoj su tišini proširili svoju suradnju s nacionalnim
tajnim službama. Oni vrlo dobro znaju da vojni planovi nisu za dobrobit
izbjeglica, nego prije svega zbog europske opskrbe energijom.
Interesi naftnih korporacija
U Libiji, većina objekata za proizvodnju nafte, četiri godine nakon pada
bivšeg diktatora Gaddafija još uvijek nije u pogonu. Ova sjeverno afrička država
trenutno izvozi samo 500.000 barela dnevno, što je oko dvije trećine manje nego
2010. godine. K tome, rivalizirajuće pobunjeničke islamističke trupe
onemogućavaju da se u lukama za koje se bore, može utovariti to malo nafte.
Velika naftna polja pod kontrolom su boraca tzv. islamske države (IS). Za velike
europske naftne kompanije to je financijska katastrofa.
Već prije četiri godine, NATO je u Libiji ratovao vojnim sredstvima, navodno
za demokraciju i ljudska prava. Istina je, međutim, da se htjelo biti prisutno u
vrijeme preraspodjele naftnih koncesija nakon svrgavanja Gaddafija i zadržati
kontrolu nad naftnim poljima, lukama i rafinerijama u pozadini. No, uobičajena
stabilnost u Gadafijevom dobu, nije uspostavljena do danas. I upravo prema tim
međunarodnim transportnim rutama, gdje naftni teretni brodovi dugo čekaju na
utovar, krijumčari usmjeravaju svoje brodice i barke u sve većem broju. Drugim
riječima: umjesto nafte i plina teretnjaci sada moraju utovariti Afrikance.
Energetska opskrba u fokusu
Pod izgovorom borbe protiv krijumčarskih grupa, Amerikanci i EU
žele vojno, a u korist domaćih naftnih kompanija, natrag pod nadzor staviti
opskrbu energijom, proizvodnju nafte i prijevoznih pravaca. Tajni planovi u
pozadini njemačkim čitateljima nisu priopćeni. Londonski dnevnik "Guardian"
informirao je Britance 13. svibnja 2015. o tajnom dokument EU-a na 19 stranica
koji govori o tome da će se vojnom akcijom intervenirati u sjevernoj Africi, a
za akciju zatražiti odobrenje za "humanitarni UN-mandat". (članak "migrantska
kriza: plan EU za napad na Libiju"). Prema tome, već su počeli NATO izviđački
letovi iznad Libije.
Ali, uz osiguranje naftnih ruta, radi se i o još
nečem. Kao nekada Gaddafi, odjednom i novi vladari libijskih naftnih polja -
IS-borci - naftu više ne žele obračunavati u dolarima. Dakle, NATO se ne bori
samo za naftu, nego i za stabiliziranje dolara. Izbjeglice su dobrodošla kulisa,
kako bi se ti interesi u svjetlu međunarodne javnosti mogli prikazati kao
potrebni i uz "kolateralne žrtave". Konačno, tajne službe EU zemalja već odavno
upozoravaju da radikalni IS borci grade vojne kampove za obuku u Libiji, a mogu
postati opasnost za snage EU-a. Sve se to sada može opravdati krinkom
"humanitarne vojne akcije", kao što to žele Washington i Bruxelles.
Dunja Gaupp, HKZ
www.hkz-kkv.ch
|