Iako sam događaj i poruke hrvatskoga Predsjednika,
predstavnika Hrvatske vlade, političkih predstavnika
Srba u Hrvatskoj i SUBNOR-a, te pokroviteljstvo
Hrvatskoga sabora, nameću doista mnoštvo dvojba, pitanja
i kontroverza, čini se da je samo jedno neupitno: na
djelu je rehabilitacija četništva u Hrvatskoj! Tomu su
pridonijele sve političke elite, i sadašnja vladajuća
politička garnitura kao i oporbeni političari, sudionici
proslave "ustanka" prijašnjih godina.
Hrvatski političari u teatru apsurda
Taj udruženi zločinački pothvat protiv
hrvatskoga naroda, njegove povijesti, državotvornosti
i, posebice, nevinih žrtava, koji se dogodio u Srbu,
završni je čin tročinke "teatra apsurda" u Hrvatskoj.
Prvi je čin odigran nakon završetka
Drugog svjetskog rata kada je američki predsjednik
Harry S. Truman posmrtno u tajnosti dodijelio "odličje
za zasluge" Draži Mihailoviću, zapovjedniku četničkih
odreda jugoslavenske vojske. Puno godina kasnije, kada
više nije bilo političkih razloga da se ta odluka
skriva, 9. svibnja 2005. u uredu američkog vojnog
atašea u Beogradu primila je Gordana Mihailović, kći
"Čiče", kako je to četnički vođa od milja nazivan, u
ime oca spomenuto odličje Američke vlade.
Glavni akteri drugoga čina bili su
srpski narodni zastupnici, mjesto odigravanja je
Narodna skupština Srbije u Beogradu a vrijeme 21.
prosinca 2004. Tada su izglasane izmjene Zakona o
pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih
obitelji kojima su, pučki rečeno, četnici izjednačeni
s partizanima. Tako se u čl. 1. izričito spominje da
"prava utvrđenih ovim zakonom, imaju i pripadnici
Jugoslavenske vojske u otadžbini (prvotni naziv za
četničke postrojbe, op. T. V.) i ravnogorskog pokreta,
počevši od 17. travnja 1941. do 15. svibnja 1945").
Blijedi pokušaji Eugénea Ionesca
Kao što je već spomenuto, treći se čin
dogodio ove godine u Srbu, u kojemu su glavni
protagonisti najviši hrvatski državni čelnici:
hrvatski Predsjednik, predstavnici Vlade i Sabora, te
vladajućih i oporbenih političkih stranaka. Time je s
motrišta hrvatskih nacionalnih interesa zaokružen
krajnje apsurdan proces povijesne revizije, jer teško
je naći primjer u svijetu u kojemu (hrvatsko) državno
čelništvo rehabilitira zločince, tj. slavi i odaje
priznanje onima koji, svojevrsni dramaturški rasplet,
bio bi zahtjev, po uzoru na beogradsku skupštinu, da
se četnici uz partizane izjednače u pravima s
hrvatskim braniteljima! Tako bi se u stilu "svi su
podjednako zaslužni" na istoj razni našli hrvatski
branitelji, koji su podnijeli najveće žrtve i stvorili
sadašnju hrvatsku državu, s članovima SUBNOR-a, koji
su se većinom do posljednjeg trenutka borili protiv
svake pomisli o stvaranju samostalne Hrvatske
uživajući najveće društvene privilegije i boreći se
tijekom cijele svoje zločinačke povijesti za
Jugoslaviju, Tita JNA i Komunističku partiju.
(Usputno, bilo bi dobro da svi zagovaratelji
subnorovskih zasluga u stvaranju sadašnje Hrvatske
predoče hrvatskoj javnosti barem jedan dokument od
1945. do 1990. o njihovu zalaganju za hrvatsku državnu
samostalnost.)
Čini se da bi suvremeni povijesni
"botaničari", koji žele u Hrvatskoj umjetno uzgojiti
nekakav braniteljsko-subnorovsko-četnički smrdljivi
trolist i time pljunuti u lice svim poginulim i živim
hrvatskim braniteljima, invalidima i njihovim
obiteljima, stavili, izgleda, u istu razinu i
pripadnike četničkih postrojba koji su klali, mučili,
palili, silovali, rušili, etnički "čistili" hrvatske
prostore u stvaranju Velike Srbije, plana koji su
odmah već u rujnu 1941. dostavili izbjegličkoj
jugoslavenskoj vladi u London. U tom kontekstu
svjetski glasoviti književnik i dramatičar Eugene
Ionesco, tvorac teatra apsurda, i sva njegova djela,
od "Ćelave pjevačice" i "Stolica" do "Neplaćenog
ubojice", "Zračnog pješaka", "Nosoroga" i dr.,
izgledaju tek kao početnički i blijedi pokušaji u
usporedbi sa sadašnjim teatrom apsurda u Hrvatskoj i
njegovim mehaničkim, gotovo lutkarskim likovima (što
je također jedno od bitnih obilježja Ionescovih djela)
na hrvatskoj političkoj pozornici.
Naime, vrednovanje povijesnih zbivanja
zanemarivanjem logičkog dijaloga, ne samo s drugim
znanstvenim ocjenama i pogledima nego i s neupitnim
povijesnim činjenicama, doista je samo i jedino -
apsurd!
Povijesni agnosticizam hrvatskoga
Predsjednika
Da apsurd u
Srbu bude još veći, pobrinuo se i hrvatski
Predsjednik, koji je u sada već pomalo
prepoznatljivome agnostičkom stilu (tj. ne zamjeriti
se nikome a dodvoriti se svakome, od Apsoluta do
birača, na što je nedavno upozorio jedan od vodećih
hrvatskih teologa dr. Tonči Matulić), nakon što je dva
mjeseca ranije, točnije 20. lipnja, odao počast
žrtvama Bleiburga i križnih putova, generalizirajući,
bez ikakvih nijansa, uz gromoglasno skandiranje
okupljenih "Tito, Tito!", izjavio: "Neki od vas nose i
kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke
ljubavi i mira... slobodu i demokraciju su nosili
partizani" (Jutarnji list).
Tako se bivšem predsjedniku, koji je svojedobno započeo reboljševizaciju
hrvatske prošlosti i sadašnjosti, pridružio i sadašnji Predsjednik
nastavljajući primjenjivati dvostruka mjerila prema totalitarnim ideologijama,
njihovim ideolozima, sljedbenicima i provoditeljima, te ikonografiji. O
njihovim razlozima doista je teško govoriti i bilo bi preuzetno tvrditi je li
riječ o istinskom uvjerenju u komunističko mesijanstvo, možda, o najobičnijem
pranju savjesti njihovih očeva ili nečemu trećem. No, da se povijesno
gledajući kape partizanke s crvenom zvijezdom petokrakom i, što je najvažnije,
svime onime što one predstavljaju, ne mogu tako olako i generalizirajuće
vrednovati, pokazuju povijesne činjenice. One su neprijeporne, "ubojite" i ne
može ih iskriviti ni jedan autoritet bilo koje državne funkcije, pa ni
predsjedničke.
Zato glasovita sintagma "suočavanje s
prošlošću" nije "ezervirana" samo za hrvatske
generale, branitelje i hrvatsku sirotinju u
Domovinskome ratu, kako se to uvriježilo u današnjoj
hrvatskoj javnosti, posebice medijima, politici,
nevladinim udrugama i pojedinim profesorima suvremene
hrvatske povijesti, nego itekako vrijedi i za sve
subnorovce, titoiste, "antifašiste", bivše ili
prikrivene komuniste, kao i one visoke državne
dužnosnike koji se javno hvale članstvom u Savezu
komunista, skupa s dvojicom hrvatskih predsjednika,
bivšim istrošenim i pomalo primitivnim u svojim
izjavama o povijesnim događanjima, kao i sadašnjim,
uglađenim i kulturnim profesorom i maestrom.
Piše
Tomislav Vuković
GLASA KONCILA,
29. kolovoza 2010.
Nastavlja se
u idućem broju GLASA KONCILA
25.08.2010. |