|
Drugoga lipnja, oko 9:30 sati, na ulaznim vratima
zagrebačke katedrale, hrvatska je policija uhitila
dipl. ing.
Josipa Kokića, poznatog aktivista i borca za čast i
dostojanstvo, te ljudska i narodna prava hrvatskoga
naroda.
On je 1.
lipnja pred zagrebačkom katedralom započeo štrajk
glađu i žeđu. Planirao je sjediti na jednoj od klupa u
blizini katedrale. Ispred je imao drveni stalak sa
dvije male hrvatske zastave i natpisima:
"Cilj i svrha moga štrajka glađu i žeđu jest
ostvarenje emisije na javnoj televiziji HTV,
informacije o bitnim negativnostima EU, jasne i
argumentirane, iz usta poštenih intelektualaca i
znalaca o svemu što stoji u Lisabonskom sporazumu!
O mojoj
namjeri, nakon svih ignoriranja javnosti izvijestio
sam odavno sve odgovorne u Crkvi i državi, kao i Sv.
Oca Benedikta XVI, a do danas odjeka nema! Moj zahtjev
je glas naroda, a to je ujedno temeljno ljudsko i
narodno pravo, dobiti informacije o tako sudbonosnom
pitanju za opstanak i budućnost naroda i države,
njegove slobode i suverenosti!!! Zagreb, 1. lipnja
2011. Josip Kokić"
|
Također je bio drugi natpis, pod naslovom "Važne izjave
dvojice kardinala, Stepinca i Kuharića":
"Kardinal
Stepinac: 'Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo
uspravni u svojem dostojanstvu, teško ćemo stradati,
ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit
ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod!!! Bio bih
ništarija kad ne bih osjećao bilo svoga naroda!!!'
Kardinal
Kuharić: 'Ima istina od kojih se ne može i ne smije
odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, ima
položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!!!'"
Zatim,
natpis kao javno pitanje Josipa Kokića:
"Tko još od
najodgovornijih u Crkvi osjeća bilo svoga naroda, koji
iz dna srca i duše želi sačuvati svoju slobodu i svoju
državnu suverenost, izborenu u krvi i suzama, koje ne
prestaju teći za one koji su položili svoje živote na
oltar domovine?"
Istoga dana navečer došli su mu
policajci Prve policijske postaje, Strossmayerov trg
3, i zabilježili sve njegove osobne podatke. Rekao im
je da će i 2. lipnja biti na istome mjestu. Međutim,
ujutro 2. lipnja, dvojica policajaca su došla s
nakanom da ga uhite i povedu u policijsku postaju. On
im je uspio izmaknuti i ući u katedralu. Policajci za
njim nisu ulazili.
Josip je bio na svetoj misi u 9 sati,
na blagdan Uzvišenja Gospodinova. Primio je i sv.
pričest i na kraju blagoslov, kao i svi ostali
vjernici. Na sv. misi bila je i Josipova supruga. On
je izišao nešto iza ostalih vjernika. Još smo tu bili
samo nas nekoliko, koji se nismo udaljili. Josipa je
na izlazu čekala mlada policajka i tražila od njega
osobnu iskaznicu. On joj odmah nije htio dati, s
obrazloženjem da su njezini kolege već zabilježili tko
je on. Mi smo ga nagovorili da ipak pokaže osobnu
iskaznicu, što je on i učinio.
U međuvremenu je zapazio kako sa
drugoga kraja trga ispred katedrale žurno dolaze
dvojica policajaca, koji su ga htjeli uhititi prije
sv. mise, te je Josip opet naglo krenuo prema ulazu u
crkvu. Policajka je potrčala za njim i pred vratima
katedrale se počela boriti sa Josipom dok nisu trkom
pristigli i ostali policajci koji su ga savladali.
Josip je vikao "Zašto me uhićujete?",
"Ja nisam ništa kriv!", "Ja nisam kriminalac, a vi
niste hrvatski policajci, nego ste komunistička
milicija!"
Josipova supruga, majka njihove
četvero djece, je plakala i nastojala obraniti svoga
muža, dok i nju nisu savladali. Zatim su Josipa
strpali u policijska kola. Osobno sam tom prizoru i ja
nazočila, uz još neke vjernike. Mi smo, potreseni,
ukočeno promatrali taj nevjerojatni i grubi događaj.
Nakon svega, pitam sebe, sve vas,
cijelu hrvatsku javnost i posebno sve odgovorne
političke, duhovne, medijske, intelektualne i kulturne
institucije Republike Hrvatske, zašto su nam takvi
prizori potrebni? Zašto je bilo potrebno da jedan
toliko osjetljiv čovjek, za moralne vrijednosti i za
istinsku demokraciju, u slobodnoj državi Republici
Hrvatskoj mora štrajkati glađu i žeđu samo zato što
želi ostvariti osnovno pravo za svakoga razumnog i
moralnog čovjeka, pravo na objektivne informacije
naroda o, kako je rekao, sudbinskim pitanjima koja se
tiču opstanka i budućnosti toga naroda?
Zar moramo trpjeti da nas se
neprekidno zavarava, od strane medija u stranim rukama
i od strane glavnih političkih stranaka, vladajućeg
HDZ-a sa svojim koalicijskim partnerima, pa i takvima
koji samo ucjenjuju i izvlače novac, čak i za četničke
spomenike, kao i moćnog oporbenog SDP-a, sa sebi
sličnim partnerima, koji mrze sve što je hrvatsko?
Zar moramo, glede ponižavajućeg,
plaćenog sa svim moralnim i materijalnim vrijednostima
i mukotrpnog ulaska Hrvatske u EU, čak slušati najveći
cinizam i uvredu od strane predsjednice Vlade
Republike Hrvatske, Jadranke Kosor, da će za Dan
državnosti, koji je uveo SDP, da bi zbunjivao hrvatski
narod, a ipak sadašnji Dan državnosti, 25. lipnja,
kada je Republika Hrvatska donijela Deklaraciju o
nezavisnosti i suverenosti, 1991. godine, za koju su
hrvatski branitelji najviše žrtvovali, upravo njima
pokloniti datum završetka pregovora ulaska Hrvatske u
Europsku uniju, dakle negaciju neovisnosti i
suverenosti koju smo čekali i za koju se hrvatski
narod borio i žrtvovao 889 godina i za koju su se
borili hrvatski branitelji u pobjedonosnom Domovinskom
ratu, pa i Josip Kokić, svojim stradanjima u
komunističkom sustavu, sudjelovanjem u Domovinskom
ratu, kao i sada štrajkom glađu i žeđu, pa i
uhićenjem?
Zaista, o tempora, o mores!
Dr. Ružica
Čavar
Predsjednica za život i obitelj
http://youtu.be/hUsknW1POuI |