|
Što se promijenilo 1. srpnja 2013.?
Političarima
je nestao glavni razlog postojanja jer ulazak u EU je
ostvaren.
Dijete ne zna da se rodilo, ali to ne
mijenja činjenicu da se rodilo. Slično je s našim
početkom ovogodišnjeg srpnja, neposredno zacijelo
nećemo osjetiti da se nešto rodilo, da se nešto
promijenilo u našem životu, ali se promijenilo.
Povijest ne ulazi u kuću svakoga pojedinca da mu kaže:
"Evo mene".
Ali ona je
tu i kad nam ne pozvoni na vrata. Tu je premda je od
nas jako daleko kao što su jako daleko prirodni uvjeti
po kojima smo sad u ljetu i o kojima imamo malo
svijesti. Otkad postoje ljudske zajednice ljudi su
bili nevažan ali glavni razlog zbog kojih su
nastajale. |
Pojedince, točnije - mase, uvijek nose neke sile, neki o
njima malo ovisni naumi državnika, ratnika, elita koje
sklapaju sporazume i organiziraju društva i društvene
živote. I uvijek glavne odluke donose veliki, moćni,
bogati. Na žalost, od samoga početka našega puta prema
EU mi smo se postavili kao mali, nemoćni, oni koji mole,
podmićuju, prave ustupke...
Ali ostavimo to sada i upitajmo se -
tko smo od 1. srpnja 2013. godine? Jesmo li se
promijenili? Promijenilo se nešto, i te kako! Ne nama,
ne milijunima nas. Političarima je nestao glavni
razlog postojanja jer je ulazaku EU ostvaren.
Ne nađu li već za pola godine, ili za
godinu dana, novi razlog postojanja, ne omoguće li
oporavak gospodarstva, moći ćemo potvrditi ono što smo
odavno sumnjali - njima je Europa bila samo
elitistički cilj, statusni simbol, ideološka obmana i
šansa da sebe i svoje za visoke plaće u eurima
porazmjeste po unosnim poslovima u raznim tijelima
Unije. Pa ipak, kako god bilo, s vremenom će običan
Hrvat osjetiti kako su mu uklonjene mnoge prepreke u
poslovima, putovanju, školovanju, zapošljavanju,
afirmaciji u struci i znanosti...
I vjerojatno će - a takva mu je
povijesna sudbina - sebe u EU usrećivati puno više
politici unatoč, nego njoj zahvaljujući, te će puno
više biti europski po sebi nego po političkim elitama.
Pa ako mu sada povijest nije pozvonila na vrata, s
vremenom će ga novo prostranstvo mamiti onim što mu
domovina prije nije omogućavala. Ali koliko god se to
prostranstvo činilo spasonosno, moglo bi biti pogubno.
Ne zaštitimo li se, nastavit će proždirati bogatstva
koja su nam još ostala u ljudima, prirodi i strateškim
tvrtkama. Mnogo izloženije konkurenciji, naše će
gospodarstvo još više tonuti, a naš udio u
stanovništvu EU koji je sad manji od jedan posto sve
opasnije će se približavati ništici. Ali, tko zna,
možda nam se i posreći.
U svakom slučaju tek za nekoliko
godina Hrvat će znati u kakvu je to avanturu krenuo 1.
srpnja 2013. godine.
Milan
Ivkošić, Večernji list
01.07.2013.
|
