Kako slavimo Uskrs
Uskrs se slavi od samoga početka
kršćanstva, kao najveći blagdan vjere diljem svijeta.
Zato se za Uskrs svaki vjernik, a i cijela zajednica
nastoji posebno pripremiti kako bi ga mogli dolično i
proslaviti. U crkvenoj godini odgovara mu određeni
vremenski ciklus zvan uskrsni.
Slavljenje
uskrsnog blagdana ima kod Hrvata važno mjesto i u
ciklusu proljetnih običaja, a odlikuje se bogatstvom
raznolikih oblika. Tu nalazimo stare pretkršćanske
elemente isprepletene s novijim kršćanskim i vjerskim
običajima, stopljenim zajedno s novijim u živu narodnu
tradiciju. Iako je mnogo toga već nestalo ili se
promijenilo u minulim stoljećima i desetljećima, neke
tradicije još žive.
Kao najveći blagdan Katoličke crkve Uskrs se u hrvatskom narodu slavio i slavi
od samog početka primanja kršćanstva. Hrvati žive s križem i pod križem više od
1200 godina. Svatko nosi ili ima svoj križ, pa tako i narod. Povijest nas nije
štedila, dapače, bacala nas je u razne vrtloge i iskušenja. No, dubina i snaga
vjere vodile su naš narod kamenim i teškim stazama, a simbol im je bio križ i
Spasitelj na križu. Sve teškoće u životu lakše se prebrode, kada imamo uporište
u čvrstom znaku križa. Uz njega i s njim opstajali smo i opstali na ovim
nemirnim prostorima koje nam je povijesna sudbina namijenila. Uz njega i s njim,
njegujući smo sačuvali žive korijene naših predaka i vrednote kako duhovne tako
i tradicijske koje čine nacionalni identitet našeg naroda. Ali jednako tako pod
njima smo bili i oslonac drugih europskih naroda zasluživši častan naziv
"predziđa kršćanstva".
Specifičnosti običaja diljem Hrvatske
Mnogi od običaja specifični su za pojedine krajeve Hrvatske koji su se samo u
njima očuvali. Tako svaki kraj čuva, uz mnogo ostalih tipičnih za sve Hrvate, i
neka vlastita obilježja i posebnosti Velikog tjedna i uskrsnog slavlja. Između
ostaloga i sami nazivi blagdana nam podvlače te posebnosti. I dok se u nekim
krajevima opće poznati naziv "Uskrs" izvodi od glagola "krsnuti" (oživjeti), u
nekim krajevima naći ćemo stari naziv "Vazam", koji vuče porijeklo od riječi
"vzeti" (uzeti), upućujući nas na obilje mrsnoga blagovanja poslije korizmenog
odricanja. I naziv Cvjetnice, Cvjetne nedjelje koji se u drugim dijelovima naše
zemlje veže uz cvijeće ili palmu u dijelu Dalmacije (Nedilja od polme ili
palmana), u Istri vezan je uz "uliku" (maslinu) pa nosi naziv "Uličnica", a u
ostalim uz stručak propupalog i procvjetalog granja - Cvjetnica.
Dok sjeverna i središnja Hrvatska u uskrsnim običajima posjeduju osobiti
folklorni kolorit, u južnoj Hrvatskoj, od Savudrije do Vitaljine, uz određeni
kolorit nalazimo i jednu neobičnu i izuzetnu duhovnu dubinu Korizme i Uskrsa.
Naročitu pobožnost štovanja Križa i Muke ovdje su njegovale brojne bratovštine.
Kao poseban fenomen nameće se štovanje križa na zapadnom dijelu otoka Hvara,
gdje s u noćnoj procesiji od Velikog četvrtka na Veliki petak može doživjeti
jedinstvena pobožnost "Za križem". Ta pučka pobožnost stara je više od pola
tisućljeća.
U narodu se korizmeno doba smatra pokajnim, dobom očišćenja, trpljenja,
pokore, molitve i posta. Nekada se strogo držalo da se ne buči, ne pjeva ili
pjesma utiša, pa ni glasno ne dovikuje. Nije se svadbovalo ni išlo na zabave.
Posvuda bi zavladala tišina i neobičan mir. Ni nošnja nije smjela održavati
uobičajenu veselost i živost. Zbog toga je i odijevanje tomu bilo prilagođeno.
U okolici Zagreba u Turopolju korizmena nošnja bila je tzv. žutenina
napravljena od žutog platna s pretkivanim bijelim cvjetnim ukrasom. Kao primjer
poslužit će nam nošnja žene iz sela Stupno nadomak Zagreba. U Resniku ta se
odjeća zvala tuženina, u Martinjskoj Vesi prostina, a u Kupinečkom Kraljevcu se
reklo crni se v belini.
Prije
Uskrsa
Današnje starije generacije još se sjećaju pokajnoga ruha bijele ili žute boje
i velikih bijelih marama vezanih ispod vrata kako su nosile žene u Korizmi, a
osobito u Velikom tjednu po čitavoj Posavini, Moslavini i široj zagrebačkoj
okolici.
I u crkvi je posebno obilježeno korizmeno doba. Svećenička služba obavlja se u
ljubičastom odijelu s ljubičastom štolom i kavulom. Nedjelju prije Uskrsa narod
je zvao Cvjetnica (posvuda rašireni naziv), Cvetnica, Cvetna nedelja, Cvetna
nedela (središnja Hrvatska), Cvitna nedilja, Cvitnica (Slavonija), Uličnica,
Uljika (Istra), Maslinska nedjelja (otok Hvar), Nedilja od polme, Palmana
nedjelja (Dalmacija), koju još zovu i nedjelja Muke, jer se na nju u našim
crkvama pjeva Muka Isusova po Meteju, Marku ili Luki.
Cvjetnica je poseban blagdan na kraju korizmenog razdoblja. Djeca i odrasli
nose grančice tek propupalog drveća ili cvijeća na blagoslov ili za posvet u
velikim procesijama s križem, u crkvu. Kitice i grančice mogu biti veće ili
manje, što ovisi o tome tko ih nosi - dijete ili odrasli, ali i o lokalnoj
tradiciji. U sjevernim krajevima to su svežnjevi drijenka (drenka), macica od
vrbe, ljeskovih ili šljivinih šiba, a uz njih ili samostalno, stručci raznog
proljetnog cvijeća i zelenila; u Slavoniji češljuga, lijeska i jelica ili
smrika; u Istri i Primorju obično grančice masline koje su uz lovor i ružmarin,
u Dalmaciji vćinom složeno isprepletene. U Dalmaciji pletu se i palmine grane
(pome) s izrazito umjetničkom izvedbom preplitanja.
Veliki
tjedan
U spomen smrti Kristove na križu, tjedan neposredno prije Uskrsa ljudi žive
sabrano i u molitvi. Na Veliki četvrtak susrećemo se sa simboličkim Zavezivanjem
zvona (umjesto zvona koriste se klepetala i čegrtaljke), pravljenjem i
obilaženjem Božjega groba na Veliki petak navečer i subotu ujutro.
Posljednja tri dana slijedila su brojna događanja s dubokim prožimanjem
crkvenih obreda na koje se u raznim krajevima nadovezuje mnoštvo slikovitih
običaja prožetih lokalnim koloritom. Na poljima se nije radilo i izbjegavali su
se bučni poslovi. Postojale su zabrane i preporuke što valja raditi. Nije se
smjelo obrađivati i dirati u zemlju, mlinari nisu smjeli mljeti žito, a niti
kovači nisu smjeli kovati "jer Isus leži u grobu". Očekivala se uzdržanost,
pokora i post. U crkvama su se održavale ispovijedi za koje je nekada župnik
unaprijed davao i posebne potvrde, još od blagoslova kuća.
Ne samo na selu, već i u gradskim
sredinama - pa i u samome starom Zagrebu - Veliki tjedan bio je posebno
obilježen. Stari Zagrepčani se sjećaju da je pred Drugi svjetski rat u to
vrijeme u svim kinima igrao Ben Hur, a u Velikom kazalištu na Veliki petak
obvezatno se prikazivala Wagnerova opera Parisfal. To je u Zagrebu bio pravi
glazbeni doživljaj na koji se dolazilo iz drugih gradova Hrvatske.
Od kad je Hrvatska samostalna u mnogim mjestima se opet može naći mnogo
prigodnih programa, priredbi i događanja. U Zagrebu ih uz naš Etnografski muzej
svih ovih godina podržava i organizira zagrebačka Pasionska baština.
Od Velikog petka do Velike subote po crkvama se obilaze Božji grobovi, nekad i
kroz cijelu noć što se, nažalost, uglavnom napustilo. U mnogim mjestima stražu
bi čuvali sami ljudi, mladići, vatrogasci, pripadnici pojedinih zanimanja
prikladno odjeveni. Još i danas mogu se ponegdje naći takovi uniformirani
čuvari, dok su prije bili panduri ili orlaši (seoski mladići obučeni u paradne
uniforme, čak s oružjem). U nekim krajevima zadržao se stari običaj Žudija, kao
u Vodicama i Metkoviću, gdje Isusov grob čuva posebna straža obučena u
kostimirane odore rimskih vojnika.
Velikim petkom počinju zadnje pripreme za
Uskrs - spremaju se jela (moći se šunka). Veliki petak karakterizira opće
poznato bojanje jaja. I dok se u Istri, Primorju i dijelu Dalmacije od starine
bojanje samo ponegdje javlja, u drugim dijelovima Hrvatske izuzetno je rašireno,
da bi u Slavoniji i Podravini višebojno ukrašavanje došlo do punog savršenstva.
Uz batik tehniku ukrašavanja voskom u Slavoniji i Posavini poznato je vezenje
koncem. Pisanica se u tim krajevima središnje i sjeverne Hrvatske davala kao dar
i poklanjala u znak prijateljstva, u jadranskoj Hrvatskoj u te svrhe služilo je
posebno pecivo kojim se jaje ukrasno oplitalo. Ukrašavanje uskrsnih jaja
(šarenih jajca) znatne je starine, možda i pradavne. Iako se simbolika i značaj
šarenih jaja više ne navodi i spominje, to je stara tradicija koja je izgubila
značenje, a pretpostavlja mladost, jakost i zdravlje, plodnost i obilja.
Pisanice
Koliko truda i preciznosti treba za ta mala remek-djela teško je i reći, ali
ta se vještina strpljivo uči uz majku i baku od malih nogu. Osim
novoprikupljenih pisanica, Etnografski muzej u Zagrebu čuva izuzetno vrijednu
zbirku starih pisanica koje su se sakupljale još od samog osnutka Muzeja 1919.
godine.
Veliku subotu karakterizira jutarnji blagoslov uskrsne vatre, a navečer
unošenje svjetla u crkvu. Na Veliku subotu pripravljalo se bogato i raznovrsno
blagdansko jelo koje će se na Uskrs nositi na blagoslov. Osim kuhane šunke,
kobasica i jaja, bilo je mnoštvo peciva, pogača, kruhova (svčenica) i kolača
(gibanica, kuglofa).
Na Veliku subotu u Jaskanskom
prigorju, Žumberku, Posavini, Pokuplju, Kalničkom kraju, dijelu Zagorja i
Podravine radili su se veliki zeleni stošci od borovice, raznoga granja, borovih
grana, loze, kukuruzovine i slame. Negdje je prikupljane materijala počinjalo
još na Cvjetnicu pa su se na određena mjesta vozila puna kola tih sirovina.
Stošci su se zvali vuzmenjaki, vuzmenke, vuzemke, bazmenke, uzelnjaki,
vuzmenjki, vuzmice. Svaki kraj, dio sela ili mjesta pravio ga je za sebe. U
ravničarskom kraju slagali su se pred crkvom usred sela ili kod raspela, a u
pobrežju na što višem ili vidljivijem brdašcu. Oko njega skupljala se mladež,
osobito djeca, da bi ga čuvali čitave noći. Na Uskrs u zoru zapalili su ga i
gledali čiji je plamen najveći. Takve vatre mogu se povezivati preko križevačkog
područja s Hrvatskim zagorjem i s ostalom srednjom Europom. Oko Jastrebarskoga,
Krašića te oko Križevaca i Ivanca običaj paljenja uskrsnih vatri održao se sve
do danas.
Uskrs je naš najveći i najljepši blagdan. Oda radosti života, pobjeda dobra
nad zlim. Kao što sve toga dana odiše uzvišenošću i obiljem, od radosnog srca do
svečanog stola, blagdan Uskrsa slavio se u najsvečanijoj narodnoj nošnji, punoj
vrijednog nakita. Nošnja Srijema izvezena je svilom, u Baranji kiti se
jaspricama, a u Slavoniji zlatom.
Uskrs je blagdan svjetla i veselja.
Uskrsnuće je središnji i temeljni događaj vjere. Simbolizira ga posebna, velika
uskrsna svijeća koja se pali na Uskrs i svih 7 uskrsnih nedjelja. Boja
bogoslužja je bijela. U izložbi simbolično dominira bijela dalmatika, misnica za
đakona. Đakoni su nekad pomagali apostolima u praktičkim službama, tako danas
đakoni pomažu kardinalu za vrijeme svečanih misa, jednako i za Uskrs. Čest ukras
na uskrsnim misnicama je osim uskrsnog Spasitgelja i Marijin lik, jer je po
predaji bila prvi svjedok Isusova uskrsnuća.
Kao najveći blagdan, Uskrs (Vazam, Vuzem, Vuzam) u našem narodu naročito se
svečano slavilo. Nakon blagovanja posvećenog jela obukao se svatko što je ljepše
mogao, osobito momci i djevojke, te krenuo u crkvu. Pa i veselo brujanje zvona
poslije trodnevnoga muka kao da govori o veselju svakog pojedinca. Svatko osjeća
da je došlo novo blagoslovljeno doba i da počinje novi život. Zbog toga se
nastoji obući bar nešto novo od odjeće ili obuće. Na misi se okuplja cijelo
mjesto, a rođacima i prijateljima čestita Uskrs. Nekada su se razmjenjivale
pisanice, naročito među mladima, a povelo bi se i kolo uz pjesmu prvi put nakon
korizmenog razdoblja.
Napisao Josip Barlek, kustos
Etnografski muzej
Zagreb
|
