Fra Božo, Biblija je temelj kršćanstva i judeokršćanske
civilizacije pa, recite, koliko se danas drži do
Biblije?
- Biblija je prisutna i kada se misli
da nije. Desetljećima izučavam biblijsku poruku s
pomoću različitih metoda i pokušavam je aktualizirati
i prilagoditi suvremenosti. U starozavjetnim temama,
kao i mnogim novozavjetnim, tražio sam i pronalazio
poveznicu s današnjim čovjekom i vremenom pokazujući
diskretno mogućnosti dijaloga biblijske poruke i
suvremenoga postmodernoga svijeta sa svim popratnim
problemima i otvorenim pitanjima. Jer mi je cilj
uvijek bio biblijske tekstove povezati i ugraditi u
život suvremenoga čovjeka te bi teme mogle dobiti
zajednički nazivnik: proročka teologija i biblijska
antropologija.
Kad ste već spomenuli proročku teologiju, a i s obzirom da ste
se dosta bavili prorocima, recite, je li njihova uloga i danas važna?
- Itekako je važna. Nećete vjerovati,
ali proroci su odredili moje djetinjstvo, moj studij,
moje istraživačko djelovanje, pa i moje teološko
djelo. Rođen sam u bosanskoj Posavini, koja je
tragično stradala poslije Drugoga svjetskoga rata,
kada je trećina stanovništva nastradala u ratnim
sukobima ili bila ubijena nakon rata i kada mi je otac
čudom ostao živ. Spasili su ga Bog, vjera i dobrota.
Kako je skupljao hranu i slao sjemeništarcima u
Visoko, za to je dobio priznanje provincijala Bosne
Srebrene, ali i petnaestak knjiga prepričane i
ilustrirane biblijske povijesti zagrebačkog profesora
Janka Oberškoga, koje su ga mogle stajati života.
Od tada vaše zanimanje za Bibliju?
- Kada sada razmišljam, vjerujem da je
to Božje djelo. Otac nije znao što će s tolikim
knjigama pa je izišao na cestu i, osim jedne, koju je
ostavio nama, podijelio ih školskoj djeci. Čim je to
doznala OZNA, a OZNA sve dozna, optužen je za širenje
propagande i osuđen da tri mjeseca provede u podrumu s
nogama u vodi ili da plati globu, koja je iznosila
koliko su koštala dva vola. Otac je nekako pozajmio
novac i platio globu.
A što je bilo s knjigom koju je
ostavio vama?
- Sakrio ju je. Kada sam je dosta
vremena poslije našao i otvorio, prvo što sam ugledao
bio je crtež čovjeka koji sjedi na ruševinama grada i
plače.
Pomislili ste na oca?
- U tom času nisam. Ispod je pisalo:
"Prorok Jeremija plače nad razrušenim voljenim gradom
Jeruzalemom." To me potreslo. Mislio sam: Tko su ti
ljudi koji su razrušili grad da taj čovjek nema gdje
stanovati?
Tako je prorok Jeremija odredio vaš
život?
Život i znanstvenu karijeru. Naime,
kada sam birao temu za doktorski rad, izabrao sam
upravo proroka Jeremiju, koji je živio i djelovao u
vrijeme propasti države Judeje, rušenja voljenoga
grada Jeruzalema i odvođenja naroda u babilonsko
progonstvo. Nisam ni slutio da će se sve to u sličnome
obliku sručiti na mene osobno i na moj narod 1990-ih,
kada su razrušeni mnogi gradovi i sela, uništeni ili
zapaljeni vjerski objekti, protjerani i ubijeni ljudi.
S Jeremijinim iskustvom bilo mi je lakše preboljeti
ratne nevolje. A on je i dalje nastavio sudjelovati u
mom životu.
Kako?
- Čudesno! Nakon obrane doktorata
nisam se mogao odvojiti od proroka Jeremije pa sam od
akademskoga slikara Đure Sedera naručio jednu sliku s
Jeremijom, a on mi je naslikao dvije. Na jednoj je
naslikao Jeremiju koji je digao ruke u zrak
upozoravajući suvremenike na opasnost koja dolazi.
Opasnost je prikazao kao oblak iz kojega će pasti
tuča. Druga slika prikazivala je Jeremiju kao starca
naslonjena na štap; gledao je u daljinu kamo je morao
poći u progonstvo, a nije mu se išlo. Za vrijeme rata
1992. srpske postrojbe okupirale su zgrade Franjevačke
teologije u Sarajevu, uzeli profesore kao taoce i sve
opljačkali.
I slike proroka Jeremije?
- To je čudo koje sam spomenuo. Nakon
Daytonskoga sporazuma u kući, koja je bila poput
kostura, nije ostalo apsolutno ništa. Od mojih sto
umjetničkih slika čudom je ostao samo prorok Jeremija,
i to neoštećen, kojega sam potom stavio na omotnicu
svoje knjige pod naslovom Starozavjetni proroci, koja
je postala sveučilišni udžbenik i doživjela tri
izdanja. Tako je Jeremija bio poruka meni, ali i svim
ljudima koji su ostali bez ičega, onima protjeranima i
bez nade.
Želite reći da Jeremija, koji je
živio u 7. i 6. stoljeću prije Krista, i danas
pobuđuje nadu prognanicima? I ovima iz Azije?
- I njima! Svima. Jeremija je u
predvečerje pada Jeruzalema u babilonske ruke bio
zatvoren u kraljevskom dvorištu jer su ga neprijatelji
htjeli smaknuti. Želeći pokazati da će u njegovoj
domovini i dalje ne samo živjeti njegovi sunarodnjaci
nego da će se zemljište kupovati i kuće graditi, iz
zatvora je pozvao bratića da mu proda zemljište kako
bi ga uknjižio na svoje ime. Time je poručio da će i
domovina i narod imati budućnost.
Samo je progonstvo dugo trajalo.
- Jeremija nakon prvoga odvođenja
naroda u progonstvo 598. pr. Kr. po jednome poslanstvu
šalje pismo u Babilon sunarodnjacima i piše im da ne
računaju na skori povratak, nego da grade kuće, da se
žene i rađaju djecu kako ne bi nestali, te im piše da
mole za mir zemlje u kojoj jesu, jer njezin mir bit će
i njihov mir, a Bog će ih se ipak sjetiti i vratiti u
Jeruzalem i njihovu zemlju. To se doista i dogodilo
538. pr. Kr., kad je perzijski car Kir dopustio
Judejcima povratak u Jeruzalem i obnovu grada i hrama.
Jeremijine poruke za prognanike tog vremena vrijede i
za sve prognanike danas.
Jesu li proroci obični ljudi?
- Proroci su bili od Boga pozvani
ljudi da u određenome povijesnom trenutku određenome
narodu prenesu konkretnu poruku kao istinu iz Božje
perspektive. Oni su bili nepotkupljivi, neustrašivi i
istinoljubivi ljudi kojima je istina s Božjega
gledišta bila temelj i smisao života. Znali su da bez
istine nema budućnosti za narod. Njihove su poruke
bile različite, a ipak u biti iste: htjeli su ljude
svoga vremena osloboditi od zla iz prošlosti kako bi
pročišćena sadašnjost imala utemeljenu budućnost.
Do proroka koji govore istinu danas
malo tko drži.
- Bez obzira na to proročanstva
biblijskih proroka mogu se primijeniti i danas.
Primjerice prorok Amos kritizira društvenu praksu
svojih suvremenika i ističe važnost onih vrijednosti
koje danas nazivamo ljudskim pravima i pravima naroda.
Na početku svoje knjige on u Božje ime kritizira
narode koji žanju ljude poput pšenice, koji upadaju na
tuđa područja, hvataju ljude, vode na tržnicu i
prodaju poput stoke, koji razrezuju trudnice i ubijaju
nerođenu djecu, koji ni mrtvacima ne daju mira jer od
njihovih kostiju prave vapno. On govori da je Izrael
gori od tih naroda jer on sva ta zlodjela čini unutar
svoga naroda. Toga smo i danas svjedoci.
I prorok Izaija dosta je kritičan.
- Izaija kritizira kultnu praksu i
odbacuje gomilanje žrtava kojima se želi kupiti
pravednost pred Bogom, što se Bogu gadi. A u
Jeruzalemu, ističe Izaija, zavladali su nesloga i
svađe. Zavladao je opći nered i nepravda. Oni koji
vode narod kopaju put pod njime i potpuno ga zavode.
Oni su opustošili narod, oteli kuće siromasima, "gaze
lice siromaha". Zlo je postalo dobro, a dobro zlo,
tama je postala svjetlost, a svjetlost tama. Konačno,
tuži se Izaija, ponestalo je pravde kod sudaca koji za
mito brane krivca, a pravedniku uskraćuju pravdu. Zar
i danas ne svjedočimo svemu tome o čemu govori Izaija?
Ne govore li neke kritike proroka i o našem vremenu?
Jona bježi od Boga praštanja i
milosrđa jer se ne slaže da se Bog smiluje i
neprijateljima Izraela. Je li Jona u pravu?
- Jonina je knjiga pravi biser u
književnom i teološkom pogledu, jer otvara mnoštvo
važnih životnih tema od kojih mi se veoma važnom i
prevladavajućom čini odnos Božjega širokogrudnoga
načina djelovanja i ljudskoga, oličena Joninom
uskogrudnošću. Jona bježi od Boga koji je milosrdan i
dobrostiv i izrijekom navodi razlog bijega: "Ah,
Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji
bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš, jer znao
sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i
bogat milosrđem (ljubavlju) i da se nad nesrećom
(zlom) brzo sažališ." Jona se jednostavno ne slaže s
takvom slikom Boga, spremna na smilovanje i
opraštanje. On želi da Izraelovi neprijatelji budu i
Božji neprijatelji. Golub što na herbrejskom znači
Jona, postao je jastreb.
Jonina knjiga završava pitanjem tko u
svome postupanju ima pravo - Jona ili Bog?
- Odgovor na to pitanje trebao bi dati
svaki čitatelj u svom vremenu.
S obzirom da ste se dosta bavili i
biblijsko-antropološkim temama, možete li reći u kakvu
su one odnosu prema današnjem fragmentiranom
postmodernom dobu koje se malo bavi ljudskom
perspektivom?
- U mojim dvjema knjigama Isusova
otvorena antropologija i Božja vladavina kao svijet
novoga čovjeka iznesena je slika iz Božje perspektive.
U njima sam ustvrdio kako je Isusova antropologija
bila otvorena prema svima i zato je univerzalna.
Ukazao sam i na druge koji su došli do takvih
zaključaka. Tako njemački bibličar Norbert Lohfink
zapaža kako Isus svojim životom, propovijedanjem i
djelovanjem stvara "kontrastno društvo" koje se
temelji na "revoluciji vrijednosti" (Gerd Theißen).
Bog se pokazuje kao "novi" i "drukčiji" vladar jer se
obraća jednostavnim, odbačenim, potlačenim,
izrabljivanim, otpisanim ljudima koji u ovome i u
ovako ustrojenu svijetu nemaju nikakve šanse.
Što im Bog nudi?
- Njima Bog vladar daje novu mogućnost
da sudjeluju u Božjoj vladavini i da budu posjednici
"Božjega kraljevstva". Zato što su na zemlji siromašni
oni će postati posjednici Božje vladavine kao novoga
okvira koji Bog stvara u Isusu upravo za ljude bez
nade. Zato Bog u Isusu budi ljudima novu nadu, otvara
novu budućnost, daje im da budu ljudi s ljudskim licem
i čovjekovim dostojanstvom. Iz toga nastaje nov odnos
prema svim ljudima koji pretpostavlja Božju otvorenost
u Isusu, koji se praktički identificira s onima
najmanjima.
Nije li to obećanje za one koji
doista vjeruju, a takvih je danas u materijalističkom
svijetu sve manje?
- To vrijedi za sve ljude jer taj novi
čovjek nije ostavljen u monadnoj zatvorenosti i na
vjetrometini osamljenosti, nego mu Bog omogućuje da u
okviru "otvorenoga komenzaliteta", to jest poziva na
"gozbu otvorenoga stola ljubavi", budu izbrisane
razlike i gdje će svi imati jednake mogućnosti. S
druge pak strane ova poruka o "novome čovjeku" Božje
vladavine bliska je postmodernom nastojanju da se
očuvaju razlike i različitosti.
Ono što ovdje povezuje ljude međusobno
nije ni liberalna ekonomija zadovoljavanja prirodnih
želja, ni liberalna demokracija kao ostvarivanje
sloboda, nego ljubav koja s jedne strane omogućuje
gozbu, a s druge stvara ozračje prihvaćanja i
integracije različitosti. Razlike se ne dokidaju, nego
nastaju novi odnosi na temelju prihvaćanja Božje
vladavine ljubavi i novoga čovjeka koji u toj
vladavini nastaje.
To je želja i pape Franje, koji
neprestance govori o čovjeku milosrđa, kojega stalno
nedostaje.
- Milosrđe je u pravom smislu značajka
biblijskih tekstova Staroga i Novoga zavjeta, koja
poput potke povezuje razne događaje u jednu logiku
ponašanja. Čini se nevjerojatno, ali pojam milosrđe
upotrebljava se podjednako u obama zavjetima, iako bi
se mogao dobiti dojam da je milosrđe tipična tema
Novoga zavjeta. Već ta činjenica ukazuje na važnost te
zbilje u obama dijelovima Biblije, kao i u životu
uopće.
Zašto je tako?
- To je zato jer milosrđe ili ljudska
empatija prema drugima, osobi i onima u potrebi počiva
ponajprije na Božjem milosrđu i Božjoj empatiji za
ljude općenito. U hebrejskom jeziku postoji više
naziva za milosrđe i smilovati se ili biti milosrdan.
Tu je ponajprije glagol hanan, što znači biti
milostiv, smilovati se. Iz toga glagola izvedena je i
riječ hen - milost, koja se u biblijskim
tekstovima vrlo često veže uz sintagmu naći milost u
nečijim očima. Drugi glagol jest raham, vrlo
čest glagol u značenju smilovati se nekomu. Zanimljivo
je istaknuti da izvedenica iz glagola rehem označava
majčinsko krilo, utrobu, nutrinu. U starini je
postojalo mišljenje da iz nutrine dolazi ne samo život
nego i svi osjećaji koji su dubinski i veoma važni.
Mislite da papa Franjo u svom
razmišljanju i djelovanju polazi uvijek od izvorne
biblijske poruke?
- Da. To je učinio i u ovome slučaju
procjenjujući da u kršćanstvu danas treba istaknuti
lice milosrdnoga Boga, koji poziva sve ljude i daje im
novu mogućnost. Štoviše, i kršćanstvo bi trebalo
djelovanjem i ponašanjem pokazivati upravo to Božje
lice. Papa to i naglašava u najnovijoj buli
Misericordiae vultus (Lice milosrđa).
Korizma je, vrijeme pripreme za Uskrs
- velike tajne i istine od koje kršćanstvo zapravo
živi. Ali uz Isusovo uskrsnuće vezani su i događaji
Velikoga tjedna, prije svega oni Velikoga petka. Kako
sve to povezati u smislenu poruku za današnjega
čovjeka?
- Nedavno sam pisao uvodni članak za
časopis upravo o toj tematici jer je sve to povezano
uz ljudski život, uz njegovu tragičnost i nadu, uza
smrt i život kao njegove sastavne dijelove. Isus očito
nije želio patnju, razapinjanje i smrt. Ali Isus je
živio tako da ga je taj put Istine i Života stajao
zapravo života u svoj tragičnosti koja se odigrala s
njime.
Isus nije slučajno stradao.
- Nije. Njegov je put svakoga
istinskoga pravednika, koji živi od Istine i za
Istinu, koji od svoga životnoga puta ne odustaje. Isus
je umro, a da za to nije okrivio druge. Njegova žrtva
nije proizvela lanac osvete i novih žrtava. Dogodilo
se prvi put u ljudskoj povijesti da je žrtva pozvala
na neosvećivanje i na neuzvraćanje na zlo zlim.
Može li današnji čovjek to razumjeti?
- U poimanju suvremenoga čovjeka i
društva govor o žrtvi nosi paradoksalna i suprotna
obilježja. Žrtva se u životu suvremenoga čovjeka,
prožetu dubokim interesom i sebičnošću, predočava kao
ostatak prošlosti te se na sve moguće načine u osobnom
životu želi izbjeći. To se najbolje može vidjeti iz
jednoga stiha pjesme Johna Lennona Imagine iz
godine 1971. koja je svojedobno slovila kao istinska
himna mira: "Nothing to kill or die for" (ne
ubijati nikoga i ne umrijeti ni za koga). U ovom se
vremenu opet s izrazitom empatijom govori o različitim
žrtvama kao posljedicama nasilja: o žrtvama socijalne
nepravde, o žrtvama seksualnoga izrabljivanja, o
žrtvama obiteljskog nasilja, o žrtvama raznih
ideologija, o žrtvama ratova i progona.
Kako razumjeti bijeg od svakog oblika
osobne žrtve kad je u pitanju vlastiti probitak, a
istodobno gajiti dubok osjećaj za žrtve koje se nanose
drugima?
- To je moguće jer današnji čovjek
živi u procjepu vlastite egzistencije, ali i pod
utjecajem novovjekovnoga liberalizma. Liberalni stav,
podupiran i od strane protestantske teologije, može se
izraziti i na drukčiji način: održavanje vlastitoga
života najviši je moralni zakon utemeljen na vladavini
razuma. Prema Jürgenu Habermasu upravo je razumski
utemeljen moralni zakon definitivno odbacio žrtvu.
Nasuprot takvu shvaćanju žrtve poznati antropolog René
Girard, koji je istraživao ulogu žrtve u povijesti
kultne prakse, vidi povezanost svih žrtava u žrtvi
Isusa Krista, koji žrtvom vlastitoga života u
vlastitoj slobodi dovodi do ukidanja "žrtvenoga jarca"
i otvara mogućnost oslobađanja od nasilja, ne
proizvodnjom novoga nasilja nego raskidanjem tog
začaranoga kruga koji proizvodi uvijek iznova novi val
nasilja. S tog se razloga može držati da je s Isusovom
žrtvom u povijesti čovječanstva nastupilo novo
razdoblje koje će voditi prema eshatološkom cilju
uklanjanja svakoga oblika nasilja i žrtava.
Znači li to da uskrsnuće nije
isključivo onostrana stvarnost?
- Da, uskrsnuće nije isključivo
onostrana stvarnost. Naprotiv, stvarnost uskrsnuća
obasjava ljudski život u cjelini i daje mu pravi
smisao, kao što to uostalom i Pavao tvrdi: Ako Isus
nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera. Uskrsnuće je
svjetlo usmjereno i prema zemlji, ali i svjetlo koje
kroz smrt osvjetljava čovjekov put prema nebu.
Uskrsnuće je stoga neprocjenjivo važna i ozbiljna
stvarnost za sve ljude.
Prije svega, uskrsnuće poučava da na
Isusovu grobu nije ostao teški kamen mržnje,
neuklonjivi kamen nepravedne osude, zastrašujući kamen
ništavila i napuštenosti od svih, nego kako je Isusov
grob bio otvoren Božjom ljubavlju koja je u konačnici
pobijedila mržnju, nepravdu i sve moguće interese koji
su se preko Isusove smrti prelamali. Uskrsnuće je u
pravome smislu pobjeda i pravde, i dobrote, i ljubavi,
i života. Zato je Isusova poruka istinska i prava
poruka za život u najširem smislu riječi - poruka za
sve ljude.
Uskrs je dokaz da je Sveti Pavao bio
u pravu?
- Uskrs je rješenje zagonetke
čovjekove patnje, smrti, neuspjeha. Činjenica Uskrsa
pokazuje nedvojbeno da nema konačnoga svjetla bez
prolaska kroz tamu života, da nema kruha bez naporna
rada, da nema uspjeha bez velikoga truda i napora, da
nema osmišljavanja života bez vlastite žrtve. Na tom
tragu stoji i iskustvo starih Rimljana po kojemu se
samo preko trnja može stići do zvijezda. To iskustvo
obogaćeno onim teološkim iz Isusova života izriče da
se samo po križu može doći do svjetla uskrsnuća. Oni
pak koji vjeruju da jednim jednostavnim potezom mogu
čovjeka osloboditi patnje i bolesti umišljaju da imaju
veće ovlasti od sama Boga i vjeruju da do uskrsnuća
mogu doći jednostavno bez Velikoga petka i onoga što
se tada dogodilo. U tom je smislu Pavao imao pravo
gradeći svoju teologiju križa.
Iz odgovora se vidi da ste jednu od
knjiga posvetili vjeri u Boga. Nedavno je Predrag
Šustar, sadašnji ministar znanosti, obrazovanja i
sporta, na televiziji govorio o povezanosti znanosti i
religije pa, kažite, može li dobar vjernik biti dobar
znanstvenik?
- To je veliko i teško pitanje jer bi
zahtijevalo opsežan i svestran odgovor, a da ga se
krivo ne bi razumjelo.
Recite ukratko.
- Ukratko mogu reći da je vjera
egzistencijalna kategorija i da u nekom smislu zahvaća
život svakoga čovjeka. Ako se želi uspostaviti bilo
kakav oblik zajedništva, potrebno je imati povjerenja
u drugoga čovjeka. Bez toga nemoguće je bilo kakvo
zajedničko djelovanje. Također bi bez vjere bio
nemoguć i bilo kakav izum jer izumitelj vjeruje da je
moguće probiti dosadašnje granice znanja i pomaknuti
ih naprijed. Dakle, bez vjere nema nikakva uspjeha u
životu jer je za uspjeh potrebno imati povjerenja u
sebe i svoje suradnike. I moja knjiga u tom smislu ima
naslov: Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti. Vjera
znači da i ono nemoguće može postati moguće! Imajući
to na pameti, zašto onda ne bi i znanstvenik poput
ministra Šustara mogao i smio biti vjernik? Jedino ako
je drug Staljin, kao nekoć, rekao da nema Boga. Nadam
se da su ta vremena ipak nepovratno prošla.
Mogu li se ljudska iskustva vjere
primijeniti u području teologije?
- Mogu. Biblija ne ulazi strogo u
područje znanosti, ali ne isključuje znanost. Ona samo
naglašava da su korijeni svijeta i čovjeka izvan
čovjekovih moći kao što su i početak i završetak
života čovjeka pojedinca izvan njegove moći
odlučivanja. Čovjek ne može utjecati ni na početak
egzistencije, a ni na njezin završetak. Istinski
vjernik vjeruje u život koji veže uz Boga, u njegove
temelje kao temelje istine. Uostalom, u hebrejskom
jeziku pojam istina, 'emet, izvedenica je od glagola
'aman, koji u određenim oblicima znači vjerovati,
opstati.
Vjerovati zato olakšava nošenje
ljudskoga života i uključuje vjeru u određene
vrijednosti. Zato bi dobar znanstvenik mogao biti
dobar vjernik jer vjeruje i u ono što još svojim očima
ne vidi, ali naslućuje. Veliki hrvatski pjesnik
Silvije Strahimir Kranjčević u pjesmi o Mojsoju kaže:
"Kad u ideale svoje sumnjat počneš, mrijeti ti ćeš!"
Vjera ne može štetiti životu, ona ga može
osmišljavati, nositi i otvarati budućnosti.
Može li Biblija izmiriti različitosti
današnjih religija i kultura, ponajprije islamske,
židovske i kršćanske?
- Biblija je rasvjetljavanje ljudske
egzistencije i života iz Božje perspektive. To svjetlo
odozgor ne znači nipošto prisilu, nego poziv i poticaj
na otvorenost prema Vertikali i prema horizontali.
Biblija nastoji svojom porukom razgrađivati nasilje,
netoleranciju, ratove i sukobe najrazličitijih vrsta.
U tome ide tako daleko da zahtijeva pozitivan stav i
prema onima koji nisu prijateljski raspoloženi prema
čovjeku ili prema nekom narodu.
Što se tiče odnosa prema židovstvu i
islamu, Biblija ima dodira velikim dijelom sa
židovstvom jer je najveći dio Staroga zavjeta i
židovska vjerska baština, ali isto tako i s islamom
jer Kuran također uvažava dobar dio Staroga zavjeta i
Isusa kao jednoga od proroka. Sve tri religije zapravo
su religije knjige. Nadam se da će u budućnosti svete
knjige postati ishodište razgovora i vraćanja na
izvore međusobnog uvažavanja u različitosti.
Neće biti sukoba civilizacija?
- Ne
vjerujem u sukob civilizacija jer vjerujem u
vrijednost ljudskoga uma i u Božje vođenje ljudske
povijesti. I onda kad ljudi pišu krivo, Bog će naći
načina - opet preko ljudi - pisati ljudsku povijest
pravo. Ne vjerujem u moć ljudske sile i nasilja,
vjerujem u snagu Duha.
Razgovarao Andrija
Tunjić, Vijenac
www.hkz-kkv.ch
naslovnica |