Ovo što se dogodilo vukovarskome branitelju Tihomiru Purdi, dogodilo se mnogima prije njega

Uhićenima je svejedno hapsi li ih Haaški sud, hrvatski organi gonjenja ili država Srbija. To što je Srbija bila agresorska država koja je ratovala na hrvatskome teritoriju, palila, rušila i ubijala, pa sada goni one koji su se suprotstavili njezinoj agresiji, može svakome normalnome čovjeku i nezavisnome promatraču biti jedan zastrašujući paradoks, nevjerojatan Skandal, poniženje i sramota, ali budući da znamo kako se politika Hrvatske zadnjih deset godina i ne sastoji ni od čega drugoga osim poniženja, skandala i sramote, onda iščuđavanje i zgražanje nad uhićenjem branitelja Tihomira Purde djeluje kao otkrivanje "tople vode".

Kao da se nešto drugo u odnosu prema hrvatskim braniteljima i moglo dogoditi, kao da se to, uostalom, nije događalo jučer i kao da se već sutra opet ne će dogoditi.

Sve je, dakle, posljedica pomahnitale mazohističke politike koja danas ima za rezultat sljedeću činjenicu: hrvatske branitelje, dakle one koji su stvorili današnju neovisnu državu, hapse svi koji se sjete: Haag, hrvatska država, Srbija, sutra će to činiti Republika Srpska i tko sve ne, a agresore na Republiku Hrvatsku aboliraju svi ti isti čimbenici i još nagrađuju, poput Stanimirovića, uz oduševljeni pljesak Ive Josipovića, Jadranke Kosor, Vladimira Šeksa.

Sve njihove zadivljujuće i veličanstvene bitke u Domovinskome ratu, u mirnodopskome su razdoblju pretvorene u lanjske snjegove, u poraze.

Deset dugih godina šutke se prelazi preko notornoga krivotvorenja povijesti i izvrtanja ključnih činjenica. Da bi se taj zločinački proces uspješno provodio, bilo je potrebno mijenjati vlast, pojedince u strankama koji su koliko-toliko držali do nacionalnih svetinja, promijeniti medije, razbiti braniteijsku populaciju na stotinu udruga, ekskomunicirati i crnim vragovima proglasiti sve one koji su zaslužni i znaju istinu o Domovinskome ratu, rehabilitirati propale režime i pokrete...

Deset godina traje to vađenje utrobe hrvatskome narodu da bi borac za ljudska prava dr. Žarko Puhovski poručio nekidan u jednom intervjuu da se Hrvati kao i Nijemci poslije 2. svjetskog rata moraju suočiti s prošlošću. Od te perverzne analogije, koja nema nikakva etičkoga, znanstvenoga, logičkoga ili činjeničnoga pokrića, samo je još jedan mali korak do nijekanja prava Hrvatima na opstanak, na goli život.

Kada su oni koji su preuzeli državu nakon 2000. pristali na optužbe da se dogodio zločinački pothvat, onda je otvoren teren za reviziju svega što se dogodilo u prvih deset godina samostalnosti. Kada su se u ime te optužbe odrekli generala Gotovine i drugih, onda je bilo moguće slati naoružane odrede na sve niže ratne zapovjednike i zatvarati ih u Hrvatskoj. Kada je Haag porucio Hrvatskoj da ona nastavi tamo gdje je on stao, Hrvatska je to objeručke prihvatila. Kada se Hrvatska dobro zahuktala u tom procesu, poručila je Srbiji da ona ne može sve sama i da joj se pridruži.

Danas je ova država tu gdje jest, bijedna i osramoćena u očima vlastitih građana, ismijana u očima tuđih. Danas joj agresorska zemlja hapsi njezine najbolje ljude, a hrvatski se ministri preko televizijskih ekrana hvale s korektnom suradnjom sa srbijanskim političarima.

A žrtvi te politike, obitelji Tihomira Purde, odnijet će eventualno vrečicu mandarina kako bi troje njegove djece i četvrto nerođeno njihovim slatkastim okusom potisnulo gorčinu ove državne izdaje. Tihomir Purdaje branio svoj dom u Borovu Naselju, devet mjeseci je u srbijanskim logorima podnosio najgora mučenja i sada ga još uhićuju te mu žele suditi. Ne sudi se onima koji su razarali Borovo Naselje, ne sudi se onima koji su organizirali logore u Srbiji, ni onima koji su okrutno mučili hrvatske zatočenike. Nitko nije mogao pretpostaviti ovakav oblik porobljenosti i neslobode hrvatske države u kojoj državni poglavari nemaju snage za krik protiv tog pljuvanja po pravdi.

Nema malih hrvatskih boli u zadnjih deset godina. Ova je velika, ali sol na ranu stavljaju hrvatski vlastodršci samim time što tu desetogodišnju povijest ne smatraju pogrešnom, a još manje tragičnom. Čak je vjerojatnije da iz svojih komfornih ureda ismijavaju sve one koji još gaje neke vizije i iluzije i koji su sada potreseni svime što se događa. A što se tiće konsternacije branitelja i vrijednosti Domovinskoga rata, živo im se fučka za to. Još koju godinu će se, reda radi, klanjati Vukovaru i Kninu, a onda ni to. Onda će već i ti simboli postati tamne strane Domovinskoga rata.

Dotad će se već i zadnji hrvatski branitelji u dubokoj samoći, jedinoj zaštiti pred sudnjim danom što im ga navješćuju, sramiti svojih slavnih epopeja kao neke boljetice. Eto, pod kakvom sramnom vlašću živimo čitavo desetljeće. Pojedine braniteljske udruge reagiraju prosvjednim konferencijama za novinare na kojima ponavljaju fraze koje nikoga ne zbunjuju niti posebno uzbuđuju. Vlast se ne zabrinjava, zna da revolt kratko traje, zna da vremenu treba dati vremena pa da se sve zaboravi i da se Tihomira Purde već za sedam dana nitko ni sjećati ne će. Sama ta braniteljska populacija, razjedinjena, posvađana i politički izmanipulirana, danas ne predstavlja apsolutno nikakvu snagu u hrvatskome društvu.

Više se čuje i cijeni glas neke plačeničke protuhrvatske tzv. civilne udruge nego glas pola milijuna branitelja. Tek kada bi njih desetak ili petnaestak tisuća na Markovu trgu ogorčeno prosvjedovalo i zatražilo prestanak ovoga nečuvenoga progona, onda bi to bio glas i znak da je ova zemlja došla do moralnoga dna i da se dalje ne može. Ali nema onoga tko bi poveo ovako razjedinjene branitelje i tko bi rekao: "Ustajmo dok nas sve ne pozatvaraju!" Jer ništa se neće promijeniti sve dok se ne shvati da za nepravdu nije odgovoran samo onaj koji je čini, nego i onaj koji je trpi.

Piše Ivica Marijačić

Hrvatski list, 13. siječnja 2011.