|
Ovo što se dogodilo vukovarskome branitelju Tihomiru
Purdi, dogodilo se mnogima prije njega
Uhićenima je svejedno hapsi li ih Haaški sud, hrvatski
organi gonjenja ili država Srbija. To što je Srbija
bila agresorska država koja je ratovala na hrvatskome
teritoriju, palila, rušila i ubijala, pa sada goni one
koji su se suprotstavili njezinoj agresiji, može
svakome normalnome čovjeku i nezavisnome promatraču
biti jedan zastrašujući paradoks, nevjerojatan
Skandal, poniženje i sramota, ali budući da znamo kako
se politika Hrvatske zadnjih deset godina i ne sastoji
ni od čega drugoga osim poniženja, skandala i sramote,
onda iščuđavanje i zgražanje nad uhićenjem branitelja
Tihomira Purde djeluje kao otkrivanje "tople vode".
Kao da se nešto drugo u odnosu prema hrvatskim
braniteljima i moglo dogoditi, kao da se to, uostalom,
nije događalo jučer i kao da se već sutra opet ne će
dogoditi. |
Sve je, dakle, posljedica pomahnitale mazohističke
politike koja danas ima za rezultat sljedeću činjenicu:
hrvatske branitelje, dakle one koji su stvorili današnju
neovisnu državu, hapse svi koji se sjete: Haag, hrvatska
država, Srbija, sutra će to činiti Republika Srpska i
tko sve ne, a agresore na Republiku Hrvatsku aboliraju
svi ti isti čimbenici i još nagrađuju, poput
Stanimirovića, uz oduševljeni pljesak Ive Josipovića,
Jadranke Kosor, Vladimira Šeksa.
Sve njihove zadivljujuće i
veličanstvene bitke u Domovinskome ratu, u
mirnodopskome su razdoblju pretvorene u lanjske
snjegove, u poraze.
Deset dugih godina šutke se prelazi
preko notornoga krivotvorenja povijesti i izvrtanja
ključnih činjenica. Da bi se taj zločinački proces
uspješno provodio, bilo je potrebno mijenjati vlast,
pojedince u strankama koji su koliko-toliko držali do
nacionalnih svetinja, promijeniti medije, razbiti
braniteijsku populaciju na stotinu udruga,
ekskomunicirati i crnim vragovima proglasiti sve one
koji su zaslužni i znaju istinu o Domovinskome ratu,
rehabilitirati propale režime i pokrete...
Deset godina traje to vađenje utrobe
hrvatskome narodu da bi borac za ljudska prava dr.
Žarko Puhovski poručio nekidan u jednom intervjuu da
se Hrvati kao i Nijemci poslije 2. svjetskog rata
moraju suočiti s prošlošću. Od te perverzne analogije,
koja nema nikakva etičkoga, znanstvenoga, logičkoga
ili činjeničnoga pokrića, samo je još jedan mali korak
do nijekanja prava Hrvatima na opstanak, na goli
život.
Kada su oni koji su preuzeli državu
nakon 2000. pristali na optužbe da se dogodio
zločinački pothvat, onda je otvoren teren za reviziju
svega što se dogodilo u prvih deset godina
samostalnosti. Kada su se u ime te optužbe odrekli
generala Gotovine i drugih, onda je bilo moguće slati
naoružane odrede na sve niže ratne zapovjednike i
zatvarati ih u Hrvatskoj. Kada je Haag porucio
Hrvatskoj da ona nastavi tamo gdje je on stao,
Hrvatska je to objeručke prihvatila. Kada se Hrvatska
dobro zahuktala u tom procesu, poručila je Srbiji da
ona ne može sve sama i da joj se pridruži.
Danas je ova država tu gdje jest,
bijedna i osramoćena u očima vlastitih građana,
ismijana u očima tuđih. Danas joj agresorska zemlja
hapsi njezine najbolje ljude, a hrvatski se ministri
preko televizijskih ekrana hvale s korektnom suradnjom
sa srbijanskim političarima.
A žrtvi te politike, obitelji
Tihomira Purde, odnijet će eventualno vrečicu
mandarina kako bi troje njegove djece i četvrto
nerođeno njihovim slatkastim okusom potisnulo gorčinu
ove državne izdaje. Tihomir Purdaje branio svoj dom u
Borovu Naselju, devet mjeseci je u srbijanskim
logorima podnosio najgora mučenja i sada ga još
uhićuju te mu žele suditi. Ne sudi se onima koji su
razarali Borovo Naselje, ne sudi se onima koji su
organizirali logore u Srbiji, ni onima koji su okrutno
mučili hrvatske zatočenike. Nitko nije mogao
pretpostaviti ovakav oblik porobljenosti i neslobode
hrvatske države u kojoj državni poglavari nemaju snage
za krik protiv tog pljuvanja po pravdi.
Nema malih hrvatskih boli u zadnjih
deset godina. Ova je velika, ali sol na ranu stavljaju
hrvatski vlastodršci samim time što tu desetogodišnju
povijest ne smatraju pogrešnom, a još manje tragičnom.
Čak je vjerojatnije da iz svojih komfornih ureda
ismijavaju sve one koji još gaje neke vizije i iluzije
i koji su sada potreseni svime što se događa. A što se
tiće konsternacije branitelja i vrijednosti
Domovinskoga rata, živo im se fučka za to. Još koju
godinu će se, reda radi, klanjati Vukovaru i Kninu, a
onda ni to. Onda će već i ti simboli postati tamne
strane Domovinskoga rata.
Dotad će se
već i zadnji hrvatski branitelji u dubokoj samoći,
jedinoj zaštiti pred sudnjim danom što im ga
navješćuju, sramiti svojih slavnih epopeja kao neke
boljetice. Eto, pod kakvom sramnom vlašću živimo
čitavo desetljeće. Pojedine braniteljske udruge
reagiraju prosvjednim konferencijama za novinare na
kojima ponavljaju fraze koje nikoga ne zbunjuju niti
posebno uzbuđuju. Vlast se ne zabrinjava, zna da
revolt kratko traje, zna da vremenu treba dati vremena
pa da se sve zaboravi i da se Tihomira Purde već za
sedam dana nitko ni sjećati ne će. Sama ta
braniteljska populacija, razjedinjena, posvađana i
politički izmanipulirana, danas ne predstavlja
apsolutno nikakvu snagu u hrvatskome društvu.
Više se čuje i cijeni glas neke plačeničke
protuhrvatske tzv. civilne udruge nego glas pola
milijuna branitelja. Tek kada bi njih desetak ili
petnaestak tisuća na Markovu trgu ogorčeno
prosvjedovalo i zatražilo prestanak ovoga nečuvenoga
progona, onda bi to bio glas i znak da je ova zemlja
došla do moralnoga dna i da se dalje ne može. Ali nema
onoga tko bi poveo ovako razjedinjene branitelje i tko
bi rekao: "Ustajmo dok nas sve ne pozatvaraju!" Jer
ništa se neće promijeniti sve dok se ne shvati da za
nepravdu nije odgovoran samo onaj koji je čini, nego i
onaj koji je trpi.
Piše Ivica
Marijačić
Hrvatski list, 13. siječnja 2011.
Pretplatite se na Hrvatski list
Pretplata za inozemstvo za 12 mjeseci:
Europa - 180 EU / SAD - 200 EU
BANKA, Hypo Alpe-Adria-Banl
KORISNIK: LUX d.o.o. Zadar
IBAN: HR 722500 0091101293696
BIC: HAABHR22
|
|