Međutim, čitanje te knjige navelo me je na razmišljanje
o tome trebaju li žrtve, nakon što je prošlo skoro
četvrt stoljeća od tih strašnih zločina, oprostiti
svojim zločincima i nije li već napokon došlo vrijeme, u
što nas doduše mnogi političari koji su trenutačno na
vlasti uporno već godinama uvjeravaju (od predsjednika
Ive Josipovića do premijera Zorana Milanovića), da se
sve to naprosto mora zaboraviti kao da nije ni
postojalo.
Dapače, predsjednik Josipović se u to ime ljubi tri
puta sa Tomislavom Nikolićem, četničkim vojvodom koji
je još nedavno ponosno izjavljivao "Ja sam četnik i
opet bih to bio u ratu" te "Ja i dalje mislim da je
zapadna granica Srbije Vitrovitica - Karlovac -
Karlobag i uvijek ću tako misliti", a ministrica
vanjskih i europskih poslova g. Vesna Pusić
pokušavajući izjednačiti krivicu za rat tvrdi da su za
njega "odgovorni neki drugi ljudi koji su ih (Hrvatsku
i Srbiju) vodili u to vrijeme" dok je teško reći o
čemu je u više navrata razgovarala sa trenutačnim
srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem koji je 1995.
godine u okupiranoj Glini govorio "Srpska Krajina,
Glina i Banija nikad neće biti Hrvatska", spominjući
"srpske gradove Karlobag, Ogulin", "zločinački režim
Franje Tuđmana" i "nesrpsku fukaru" te da će, ako
njegova Srpska radikalna stranka pod vodstvom
četničkog vojvode i haškog optuženika Vojislava
Šešelja pobijedi, "svi živjeti u Velikoj Srbiji".
Oprost slijedi tek nakon priznanja grijeha i
pokajanja
Trebaju li i mogu li oprostiti roditelji, supružnici
i djeca koji godinama žive u neizvjesnosti jer ne
znaju ni mjesto gdje su njihovi najbliži pokopani,
onima koji su ih ubili? Mogu li oprostiti onima koji
su u tim ubojstvima sudjelovali pa točno znaju gdje
leže kosti ubijenih ali to ne žele ni reći njihovim
najbližima, a kamo li za to odgovarati? Kako će i kada
će napokon rodbina tih žrtava naći svoj mir?
A takvih je nasilno odvedenih i nestalih osoba u
agresiji na Hrvatsku čija je sudbina još uvijek
nerazjašnjena i danas čak 1.663! Mogu li oprostiti
roditelji, djeca i supružnici bespomoćnih ranjenika
odvedenih iz vukovarske bolnice i hladnokrvno
ubijenih? Trebaju li i mogu li oprostiti roditelji
onih 345 djece koje su agresori na Hrvatsku izravno
ubili? Trebaju li i mogu li oprostiti sva mučenja,
batinjanja, lažna strijeljanja i izgladnjivanja tisuće
Hrvata, ali pripadnici ostalih nesrpskih naroda u
Hrvatskoj, koji su bili zatočeni u srpskim
koncentracionim logorima, postojanje kojih država
Srbija ni do danas nije priznala?
Najmlađi od tih logoraša imao je svega 6 godina, a
najstariji je bio čak stariji od 90 godina. Trebaju li
i mogu li oprostiti svojim silovateljima tisuće žena
(točan broj se nikada neće saznati ali sve one žive sa
neizbrisivim ranama na duši) koje su bile najstrašnije
ponižene i zlostavljane pred očima svoje djece, braće
i muževa u svojim kućama ili u srpskim koncentracionim
logorima?
Hrvatski su građani prema vlastitim izjavama odnosno
sukladno popisu stanovništva iz 2011. godine pretežito
kršćani (91,37%), od čega su ogromna većina katolici
(86,28% svih građana). Znatno je manje pravoslavnih
(4,44%), protestanata (0,34%) te ostalih kršćana
(0,30%) dok je 1,47% hrvatskih građana islamske
vjeroispovjedi.
Budući da je oprost grijeha duboko utemeljen u samoj
biti kršćanstva, a i Isus je u Evanđelju zatražio da
ljubimo svoje neprijatelje (Luka 6:27, Matej 5:43-44),
ne bi li se (površno gledajući) trebalo očekivati da
su žrtve već odavno oprostile zločincima koji su ih
silovali, ubili im djecu, očeve ili majke, bez obzira
na to što većina tih zločinaca za svoja zvjerstva
nikada nije bila kažnjena? Ne bi li trebalo očekivati
da će zbog duboko ukorijenjenog kršćanskog pristupa u
našem narodu oprost biti nešto očekivano, nešto do
čega je zapravo već moralo doći?
Točno je da je samoj biti kršćanstva (i ne samo
kršćanstva već i većine drugih religija) svojstveno
opraštati. Međutim, opraštanje nije i ne može biti
bezuvjetno, odnosno da bi se nekome oprostilo on prije
toga mora priznati svoj grijeh i zločin i iskreno se
pokajati zbog njega. Tek mu se tada može oprostiti.
Pritom oprostiti nikako ne znači isto što i
zaboraviti. U Katekizmu Katoličke crkve stoji da se
treba iskupiti kajanjem kako bi se dobilo Božje
oproštenje, dakle po njemu niti Bog ne oprašta
bezuvjetno.
Biblija govori o kajanju, opisujući ga kao >promjenu
spoznaje o svome grijehu što ima za posljedicu
promjenu ponašanja< kao preduvjetu opraštanja, a Ivan
Krstitelj je onima koje je krstio govorio je da moraju
svojim djelima pokazati da je njihovo kajanje stvarno
uvjetujući oproštenje grijeha kajanjem (Luka 3:3,
Matej 3:6, Marko 1:4, ). I u Djelima apostolskim
(3:19) jasno piše da je kajanje uvjet za oprost
grijeha: "Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu
grijesi vaši".
Pravoslavlje i islam također traže
kajanje
Kajanje je uvjet za oprost grijeha i u
Pravoslavnoj crkvi. Protojerej Fjodor Borodin je
napisao "Kršćanin je obvezan apsolutno bespoštedno
osuđivati svoje grijehe - bez toga je nemoguće iskreno
kajanje", a protojerej-stavrofor dr. Mateja Matejić
"Kajanje nije luksuz, već neophodna potreba. Kajanje
ne samo što će nam pomoći da mi budemo bolji, nego će
i svijet u kome živimo također biti bolji."
Nije to tako samo u Kršćanstvu. I Islamska vjera zahtijeva da neko tko je
griješio čini tevbu - kajanje i da zatraži oprost za svoje grijehe odnosno uči
da tek kajanje briše grijehe (Taberani, Ahmed - hasen). Islam također itekako
zahtijeva da se traži oprost (halal) ako je netko nekome učinio nekakvo zlo ili
nepravdu. Imam Buhari je zabilježio hadis u kojem stoji: ''Tko svome bratu učini
nepravdu... neka odmah od njega zatraži halal".
Napokon, iako u Kur'anu stoji jasni naputak za kažnjavanje zločinaca: "Mi smo
u njemu propisali; glavu za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i zub za zub, a
da rane treba uzvratiti." (sura Al-Maide u 45 ajetu) u nastavku je odmah i "A
onome tko od odmazde odustane biti će mu od grijeha iskupljeno". Ipak, Kur'an
također poručuje "I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti;
On, doista prima pokajanje, On je milostiv." (sura Al Baqara u 37 ajetu). Dakle
sukladno Kur'anu, čak je Adam dobio Božji oprost tek kad je shvatio svoj grijeh
i iskreno se pokajao.
Međutim, držim da je najbolje odnos prema opraštanju opisao Sveti otac papa
Franjo u svojoj knjizi O životu i vjeri koja je nedavno objavljena i u hrvatskom
prijevodu (Verbum, 2013.). U njoj Sveti otac, kao da govori upravo o odnosu
prema onima koji su počinili zločine u agresiji na Hrvatsku, piše "...Može li se
oprostiti onome tko se nije pokajao za zlo koje je počinio? I onome tko, držimo
li se nauka katekizma, ne pokazuje volju da se na neki način iskupi za štetu
koju je nanio...Treba blagosloviti prošlost kajanjem, praštanjem i davanjem
zadovoljštine.
Praštanje moraju pratiti i ostale dvije dimenzije. Ako mi je netko nešto
skrivio, moram mu oprostiti, ali on će oprost doživjeti kada se pokaje i iskupi.
Ne možemo reći: "Opraštam ti i neka bude kao da se ništa nije
dogodilo"...Praštanje nije jednostran čin, nije samovoljna odluka onoga koji
prašta. Moram biti voljan udijeliti oprost, a on stupa na snagu tek onda kada ga
druga strana može primiti. A može ga primiti tek kada se pokaje i poželi se
iskupiti..... Jedno je dati oprost, a drugo moći ga primiti.
Ako udarim svoju majku i zamolim je da mi oprosti, znajući da ću opet na nju
dići ruku, ona će mi možda udijeliti oprost, ali ja ga neću primiti jer je moje
srce zatvoreno. Za primanje oprosta potrebna je pripravnost." Jesu li se oni
koji su načinili tolika zvjerstva u agresiji na Hrvatsku pokajali i tako
otvorili svoja srca za oprost, dakle ispunili temeljni uvjet za primanje oprosta
od svojih žrtava?
U Starom zavjetu (Propovjednik 3) piše: "Sve ima svoje doba i svaki posao pod
nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja... Vrijeme ubijanja i
vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme
smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja... Vrijeme ljubljenja i vrijeme
mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira." Prošlo je vrijeme umiranja, ubijanja,
rušenja, mržnje i rata i već je odavno došlo vrijeme mira, no je li napokon
došlo i vrijeme opraštanja? Vjerujem da jest, ali prije toga ipak naprosto mora
doći vrijeme kajanja i davanja zadovoljštine jer bez toga nema i ne može biti ni
oprosta.
Autor: Akademik Željko Reiner
Hrvatski tjednik
28.08.2014. 99 |