HAAG I MAJSTOR S MORA

Pred Vama je, vjerni članovi i dragi čitatelji, novi broj Društvenih obavijesti, čiju učestalost izlaženja diktiraju naše financijske mogućnosti, ili rečeno rječnikom modernih hrvatskih stručnjaka, koji izlazi onda kada zatvorimo financijsku konstrukciju.

Naslovna stranica je posvećena dugogodišnjem kolektivnom članu, glazbenom društvu Tamburica iz Voralberga (Austrija), koje je krajem 2003. Proslavilo 25 godina djelovanja. Aktivni članovi Tamburice će nam oprostiti što nam iz tehničkih razloga nije bilo moguće prikazati čitav ansambl, pa se neki neće naći na naslovnoj slici. Ali složiti će se sa nama, da je mlada umjetnička voditeljica Tamburice, Marcela Sigur-Matić, kojoj je uspjelo podići umjetnički nivo grupe na zamjetne visine, zaslužila da bude u prvom planu. Detaljnije o proslavi 25. Godišnjice tog umjetničkog društva možete pročitati u rubrici "iz života zajednice".

Nove optužnice protiv hrvatskih generala iz haške kuhinje, nove što se tiče osoba, a stare što se tiče sadržaja, jer ih očito piše uvijek isti Srbin Savo Štrbac u svojstvu glavnog savjetnika Carle del Ponte za hrvatske slučaje, ponukale su nas da i u ovom broju toj temi damo izvjestan prostor. Ona se doduše provlači u Društvenim Obavijestima od br. 88 (A. Kršnjavi: "Od Stepinca do Veselice i Blaškića") preko br. 99 (O. Gaupp: "Ne smijemo zaboraviti generala Blaškića"), da bi vapajem "Otvoreno pismo - apel" u br. 92 i jednoj tiskovini u Hrvatskoj pokušali probuditi učmale Hrvate. To nam nije uspjelo, i za razliku od Srba koji bi u našoj situaciji složno dignuli i nebo i pakao i zemlju protiv takve nepravde, mi se prepucavamo, pa se čak zadnje "pošiljke" u Haag među nekim Hrvatima u Švicarskoj zlurado komentiraju u stilu: "dobili su konačno što su zaslužili".

Međutim koincidencija novih optužnica sa događajima u Iraku i sa objelodanjenjem sustavne primjene fizičkog i psihičkog mučenja na civilima od strane Amerikanaca i Engleza još većim žarom osvjetljuje nepravdu Haaga prema Hrvatima. Posebno kad se zna, da nas te dvije zemlje uz Nizozemsku, čiji su se zaštitni odredi nečasno ponijeli u Srebrenici, stalno upozoravaju da moramo surađivati s Haagom. I sama retorika, koja se pri tome primjenjuje, pokazuje da su se posvadili sa pravnim pojmovima. Standardna floskula, kojom se čak služi i naš predsjednik države, glasi: optuženi mogu pred sudom dokazati svoju nevinost. A u pravnoj državi optuženik ne mora dokazivati svoju nevinost, nego je sud dužan neupitno dokazati krivnju, ali to očito ne vrijedi za međunarodni sud u Haagu.

Većina stranih izvjestitelja je ili u službi politike svoje zemlje ili iz indiferentnosti ne prepoznaje ogromnu nepravdu prema hrvatskom narodu općenito kao i prema hrvatskim generalima kao pojedincima, a koja se provodi pomoću međunarodnog suda u Haagu. Ipak ima pojedinaca na zapadu koji ne plivaju sa glavnom strujom i koji sa nevjerojatnom jasnoćom i preciznošću opisuju naše nevolje.

Pored već citiranog Jeffrey Kuhnera (DO br. 92) u ovom broju sa zadovoljstvom predstavljamo članke poznatog prijatelja Hrvatske, njegovu ekselenciju Otto von Habsburg i Stephana Baier-a.

Kao nepolitička udruga nismo se direktno osvrnuli na rezulate izbora u Hrvatskoj. Pisac ovih redaka, zagrebačko dijete i kao takav u mladosti vatreni navijač Dinama, ali i veliki prijatelj Hajduka, iz sveg srca čestita majstoru sa mora na pobjedi. I pri tome mislim na oba splitska majstora: onog nogometnog i onog političkog, novog nam predsjednika vlade dr. Ivu Sanadera. Dva hrvatska pola, jug i sjever, dva zagorja, dalmatinska Zagora i Hrvatsko Zagorje, bili su odgovorni tokom povijesti za stvaranje i očuvanje Hrvatske i hrvatstva. Hrvatska država je stvorena na jugu sa srcem u zadarskom zaleđu, pod turskim, mletačkim, mađarskim i austrijskim bremenom tu su ulogu preuzeli Zagorci tamo sve do Varaždina.
Jedan zagrebački Zagorec nam je poklonio divnu himnu ne zaboravljajući ni Dunav ni sinje more, drugi Zagorec nas je gurnuo u Jugoslaviju, a treći Zagorec nas je iz te tamnice odvlekel natrag i stvoril horvatsku domovinu svima na truc. Stvarno je sad red na Dalmatincu da u mirnodobsko vrijeme vrati Hrvatskoj dignitet i stvori modernu i prosperitetnu državu.

Možda će ove riječi neki obzirom na Sanaderovu verbalnu suradnju sa haškim tribunalom, koja sigurno iritira izvjestan dio njegovog biračkog tijela, vidjeti u nesuglasici sa gornjim izlaganjima. Međutim na početku Tuđmanove ere pisac ovih redaka nije bio suglasan sa mnogim njegovim potezima, smatrajući da previše popušta i oklijeva. Vrijeme je pokazalo da je Tuđmanova politika bila vrlo mudra. U haški glib su nas bacili hrvatski jugokomunisti i oportunisti, iz tog gliba teško se izbaviti, čim se više koprcamo tim više tonemo. Sačekajmo, možda je i Sanaderova politika mudra. U svakom slučaju ne može se zanijekati stanovita diplomatska vještina. Pozitivan izvještaj Carle del Ponte o hrvatskoj suradnji sa Haagom sigurno ne odgovara njezinim uvjerenjima - Račanu i Mesiću to usprkos svim ulagivanjima nije uspjelo - nego je rezultat određenih pritisaka koji pokazuju uspjeh Sanaderove diplomacije.

I na kraju ne može se prešutjeti različitost političke kulture sadašnje i prijašnje vlade. Dok Sanader priznaje prijašnjoj vladi izvjesne zasluge u dobivanju pozitivne ocjene u svezi kandidature za Europsku Uniju, Račan i Čačić se busaju u prsa kao jedini zaslužni za izgradnju autoceste Zagreb - Split. Bez obzira na to, da bi sa tim silnim kreditima i moja baka mogla čitavu Hrvatsku isprepletati autoputskom mrežom, pitanje koje se postavlja jest: tko je počeo bušiti tunel kroz Velebit dok su na njegovim visovima još čučali četnici? Tko je imao tu hrabrost i viziju krenuti sa projektom autoceste Zagreb-Split, dok je trećina hrvatskog teritorija bila pod četničkom kamom, a oni koji se tim projektom danas busaju u prsa nisu vjerovali niti u njezino oslobođenje niti u samostalnu Hrvatsku. Zna se, da podsjetimo zaboravne i one koji želi znati, to je bio dr. Franjo Tuđman.

Piše Osvin Gaupp

Uvodnik DO broj 95