Tih godina za nju se znalo, ali ove je godine uglavnom
prešućena. Uostalom, vidite da je i za posjete
predsjednika Josipovića Beogradu jedna od točaka bila
otvaranje obnovljenog spomenika u Srbu, ali on nije bio
spominjan, ni usmeno, niti pismeno - vjerojatno zbog
očekivanih prosvjeda.
Bitno je da je
13. Svibnja iz državnog proračuna dodijeljeno
2.136.000 kuna za taj spomenik i to na zatvorenoj
sjednici vlade, što je protuzakonito, budući da je
najviši iznos koji je moguće izdvojiti bez znanja
Sabora 500.000 kuna. Kamen za postolje spomenika
obećala je Republika Srbija i on je dovežen prošlog
tjedna. Znalo se, naime, da njegovo otvaranje mora
biti na najvišoj razini - obaju predsjednika koje
spominjete, a također i dviju vlada.
Drugim riječima, dvije će države na
najvišoj razini potvrditi tu povijesnu laž: naime, da
se tamo 1941. godine dogodio nekakav antifašistički
ustanak, a zbio se ustvari četnički pokolj civilnog
pučanstva! Naravno, bila je to četnička pubuna. Prva
takva buna bila je 12. travnja 1941. godine, kada su
na mostu pobijeni Hrvati, koji su se s pazara u
Gračacu vraćali kući u Štikadu. Nastavljeno je
rušenjem pruga oko Gračaca i drugih mjesta. A onda je
došao 26. srpnja - Sveta Ana - kada su u crkvu na
Kosovu tradicionalno hodočastili Hrvati iz
jugozapadnog dijela Bosne, te Like i Dalmacije. Obično
su dolazili vlakom, iz Drvara je išla uskotračna
željeznica, koja je vodila prema Unskoj pruzi. Skupinu
hodočasnika iz Drvara vodio je Maksimilijan Nestor i
oni su se tog 27. srpnja našli u Srbu,
pobunjenici su ih presreli - zna se točno i tko ih je
vodio. Kod Trubara skinuli su ih s vlaka, poubijali i
pobacali u jame. Druga skupina iz Drvara, na čelu s
velečasnim Zupančićem, išla je na hodočašće u Oštrelj,
na pola puta između Drvara i Bosanskog Petrovca, gdje
je također bila kapelica Svete Ane. Tog istog 27.
srpnja četnici su i njih poubijali, a Zupančić je
spašen, zahvaljujući jednom četniku, koji je znao da
on nije Hrvat, već Slovenac. Sve ovo je, dakle, bilo
prljavo "etničko čišćenje" Hrvata s ciljem stvaranja
"Velike Srbije", što je podrazumijevalo i njenu
granicu s fašističkom Italijom. Prije toga održan je
23. lipnja 1941. godine u Benkovcu sastanak na kojem
su četnici s Talijanima dogovorili početak ustanka.
Dana 11. kolovoza iste godine, dakle, dva tjedna nakon
"ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine" u
Otriću do detalja je dogovoreno da će talijani
financirati, naoružavati i hraniti četnike na tome
području. Nikakvog, dakle, "antifašističkog" ustanka
tu nije bilo...
... prije bi se moglo reći
"fašističkog ustanka"!
Točno. A na tom otrićkom sastanku
ispred pobunjenika bio je Đoko Jovanović, koji je
kasnije visoko kotirao među pobunjenicima, a potom još
više u jugoslavenskoj partizanskoj vojsci i državi.
Bio je i Simo Dubajić, kojega dobro poznamo zbog
zločina nad Hrvatima u Kočevskom Rogu.
Povijesna laž
Vratimo se sadašnjosti: čime je
moguće objasniti da i nekad slavna Hrvatska
demokratska zajednica, u liku predsjednice vlade i
drugih najviših dužnosnika, pristaje na tu opaku
povijesnu laž?
Ja sam jedan od osnivača HDZ-a, koji
je, na žalost, u vrijeme Sanadera bio prisiljen izaći
iz ove stranke. Možete zamisliti kako se osjećam: ovo
je najnoviji, iako jamačno ne i zadnji udarac
Tuđmanovom HDZ-u. Taj najprljaviji posao
"detuđmanizacije" nije obavio nitko izvana, već ljudi
koji su strankom upravljali iznutra, protiv njenih
osnivača i njenog izvornog lika. Tuđman je i zatvorom
plaćao svoju borbu protiv laži o Jasenovcu, ali i laži
o "ustanku naroda Hrvatske" u Srbu, a danas isti taj
HDZ, koji je na vlasti, gazi tog istog Tuđmana. Slična
je sramota kada predsjednica vlade Jadranka Kosor 10.
svibnja polaže vijenac na Bleiburgu, 13. svibnja -
samo tri dana kasnije - na zatvorenoj sjednici vlade
odlučuje o dodjeli 2.136.000 kuna za srbski spomenik,
a 15. istog mjeseca Jarnjak drži vatreni govor na
Bleiburgu - i to kao da je predstavnik oporbe, a ne
stranke koja je nominalno na vlasti. I zamislite taj i
takav HDZ, koji podiže četničke spomenike - dokle se
samo to srozalo!
Notorna antihrvatska političarka
Vesna Pusić izjavila je 27. srpnja 2009. godine u
punom partizansko-četničkom ozračju u Srbu: "Drugovi
borci, borba još nije završila". Srb su pohodili i
milorad Pupovac, Slobodan Uzelac, Zoran Milanović,
Ingrid Antičević marinovič ...
Bio je to doista nevjerojatan primjer
do koje mjere može iči izdaja u vrhu "hrvatske"
politike.
Učinilo se, i spunim razlogom, da
je na djelu opet savez partizana i četnika, koji sada
sebe naziva "savzeom za Europu", protiv Hrvata
katolika, koje oni zovu ustašama. Je li javnost uopće
svjesna ozbiljnosti ove tvrdnje i opasnosti jednog
takvog saveza za budućnost hrvatske države i naroda?
Sve ove naše bitke imaju svoje
ishodište u prosincu 1918. godine kad je stvorena
Jugoslavija. Istina, sukoba je bilo i ranije, ali tada
počinje jasno izdvajanje onih koji su za Hrvatsku, od
onih koji su za Jugoslaviju - kraljevsku, komunističku
ili globalistički "zapadni Balkan", svejedno. I tu
bitku, na neprijateljskoj strani, počeo je upravo
Pusićkin djed Grgo Anđelinović, koji je na trgu bana
Jelačića poubijao hrvatske domobrane. Kako onda, tako
i danas: zajednički nazivnik, koji je uvijek sabirao
sve te hrvatske neprijatelje uvije je bio isti. Ta
borba - učini se ponekad, nesmanjenom žestinom - traje
i danas.
"Hrvatska šutnja"
O ovom sramotnom slavljenju
četništva u današnjoj hrvatskoj državi vi ste pisali
najviše, ali oglašavali su se i mnogi drugi, pa ipak -
u skladu s najnovijom "hrvatskom šutnjom" - nema
djelotvornog otpora. Izuzetak su hrvatsko žrtvoslovno
društvo, Autohtona Hrvatska stranka prava i još
ponetko. Zašto nema otpora, koji bi bio narazini ove
prijetnje i političke provokacije u Srbu?
Moj rad, koji teži poštivanju
hrvatskih žrtava kroz povijest i želi da se one više
nikad ne ponove, vezan je upravo uz Hrvatsko
žrtvoslovno društvo. Prosvjedi za 27. srpnja na
hvatskoj strani su najvljivani, ali ne znam što će se
sve od toga ostvariti, jer sam ovih dana zauzet
vlastitim radom na istoj stvari. Hrvatski medji
većinom nisu hrvatski i ignoriraju tu provokaciju, ali
ja sam dugo živio vani i bili su mi dostupni mnogi
dokumenti i materijali, koji već cijelo stoljeće šire
četničku ideologiju, pa tako i oni iz samih njihovih
krugova. Postoji gomila takvih dokumnata o Đoki
Jovaniću i Milanu Šijanu, četnicima, a potom
partizanima. Nakon Titove smrti Srbi su pokrenuli
veliku kampanju za rehabilitiranje četništva kao
"antifašizma". Ja sam čak radio jedan povijesni
elaborat, koji je kasnije prihvatila Hrvatska bratska
zajednica SAD-a i Kanade, čime smo pred američkim
Kongresom onemogućili podizanje spomenika Draži
Mihajloviću u Washingtonu. A sada, evo, doživljavamo
da je četništvo rehabilitirano u Srbiji, u pola Bosne
i Hercegovine, potom u svijetu, a sada, evo -
zahvaljujući našim bijednim elitama i anesteziranom
narodu - i u Hrvatskoj!
Hoće li, dakle, nekakvih prosvjeda
u Srbu 27.sSrpnja s hrvatske strane ipak biti?
Ne znam. Sve se događa vrlo tajnovito,
ljetne su vrućine, ljudi su na odmorima, a ni Srb nije
na dohvatu ruke... Ali, opći politički smjer je jasan:
posjet Josipovića Beogradu, najave povlačenja tužbe
protiv Srbije i mnogo toga drugog.
Ipak, da ostanemo uz najaktualniju
temu: neki, recimo tako, dobronamjerni Hrvati
upozoravaju da je bolje ne otići na prosvjed u Srb,
jer da time "ugrožavamo tamošnje Hrvate". Ne sliči li
to već ozračju koje je za Hrvate vladalo u zloglasnoj
"SAO Krajini"?
Hrvati su otamo prognani 1941.godine,
pa danas ima samo malo onih protjeranih u Domovinskom
ratu iz Bosne i Hercegovine. Hrvatska država bi morala
brinuti i o njima današnjima, ali i onim prognanima u
2. svjetskom ratu. Protjerani stanovnici uništenog
hrvatskog Borićevca jos nisu dobili ni minimum
zadovoljštine, a o drugim pravima da i e govorimo.
Spomenici zlu
I konačno, ako se ili, bolje, kad
se taj spomenik zlu podigne - a nije jedini, jer i
drugdje u Hrvatskoj planiraju, možda ne baš tako
provokativni, ali ipak sramotni spomenici izdaji
(kakav je onaj Miljenku Smoji u Splitu) - kako
nastaviti borbu protiv tih mračnih simbola i političke
prakse?
Hrvati velikim dijelom ne shvaćaju
značenje simbola u politici i povijesti. Srbi žele i
svoje četnike prevesti u "antifašiste" i u tome
uvelike uspijevaju, a istodobno se Hrvatima i dalje
nameće genocidni pečat u starom jasenovačkom duhu. Sve
to vodi smo jednom: novom/starom Balkanu za Hrvate i,
moguće, novoj srpskoj pobuni. Ako Hrvati ovo ne shvte,
onda im je, ne samo država, već i sam opstanak u
pitanju.
Razgovarao
Domagoj Barić
Hrvatski list 22.07.2010.
26.07.2010. |
