Ono što je zanimljivo jest da one u tome danas nalaze
spremne saveznike na ljevici, među komunistima,
neoliberalnim internacionalistima i humanistima koji
instiktivno odbacuju svaku ideju nacionalne
zavičajnosti. Stvara se tako neka vrsta ujedinjene
fronte između ljevičarskog internacionalizma i
globalističkog kapitalizma, koji oboje vide u
nacionalizmu svojega glavnog neprijatelja. Doista nakon
propasti sovjetskog imperija to je bila i ostala glavna
značajka političkog života u bivšim tzv. Socijalističkim
zemljama.
Dojučerašnji komunisti, koji su prije žestoko
napadali kapitalizam, sada su iznenada postali
najgovorljiviji zagovornici kapitalističke
privatizacije te zajedno s međunarodnim korporacijama
biju bitku protiv nacionalista, koji su postali glavni
izvor otpora protiv rasprodaje nacionalnog bogatstva.
Ta novootkrivena međusobna ljubav između međunarodnih
korporacija i bivših komunista ide tako daleko da
kapitalističke korporacije financiraju te bivše
ljevičare, stranke i pojedince, kako bi pomogli
njihovu kampanju protiv svih manifestacija nacionalne
posebnosti i pokušaja da se nacionalno gospodarstvo
zaštiti od stranih poduzetnika i financijera. Njima je
u interesu potkopati nacionalnu državu.
Upravo takav scenarij, o kojem je E.
Pivčević govorio 2002. godine, potpuno se ostvario u
RH i to na najtragičniji način gubitkom države. Bivše
komunističke strukture u RH postale su gorljivi
ideolozi neoliberalizma i globalizma, glavni
protagonisti privatizacije i rasprodaje, glavni
protagonisti potkopavanja i u konačnici rušenja
hrvatske države. Te strukture postale su hrvatskom
elitom i strateški su dobro rasprostranjene u
ekonomiji, u politici, u medijima u kulturi. One jesu
glavni uzrok pada i propasti hrvatske države, ali nisu
i jedini.
Ako krenemo redom onda je vidljivo da
je većina političkih aktera i stranaka, većina medija,
intelektualnih zajednica i pojedinaca također podržala
ulazak RH u novu integraciju i da su se k tome gotovo
svi vrhovi hrvatskog društva identificirali s novim
neoliberalnim sustavom, koji se vodi motom da je
bogatstvo apsolutno pravo raspolaganja bogate manjine,
da je najbogatiji i najsposobniji i najpametniji te da
mu je time dana sloboda da bogatstvo upotrebljava za
dominaciju nad drugim ljudima.
Kad se i Katolička crkva identificirala s takvim
sustavom i podržala ulazak RH u takav sustav i
zajednicu bilo je jasno da će narod ponovno biti
prevaren, a hrvatska država, nakon kratke
dvadesetogodišnje samostalnosti, doživjeti svoju
propast. U toj njenoj propasti Katolička crkva, po
većini svojih biskupa i nadbiskupa, debelo je
sudjelovala.
Što je s referendumom još izišlo na
vidjelo?
Referendum
je pokazao ono o čemu određeni pojedinci već godinama
govore i pišu, a to je da je u Hrvatskoj na snazi
totalitarna vladavina i stanje diktata. Pokazao je da
je sloboda mišljenja u Hrvatskoj ukinuta, što
potvrđuje tu konstataciju, a pošto je sloboda
mišljenja i njegovo slobodno izražavanje u vrlo uskoj
vezi sa slobodom medija, bez kojih se ne može
realizirati pravo slobodnog formiranja javnog
mišljenja, to jasno daje za pravo onima, koji već
godinama ponavljaju, da mediji u Hrvatskoj nisu
slobodni.
Referendum je potvrdio da u Hrvatskoj nema potrebne javnosti koja je svima
dostupna i u kojoj se formira javno mišljenje, da nema objave javnih kontroverzi
i mnogostrukosti različitih mišljenja. Kao i u sve ostalo vrijeme i u vrijeme
referenduma umjesto informacija građanima se servirala poluistina, laž,
dezinformacija i obmana. Na snazi je bilo selektivno širenje informacija koje je
bilo usmjereno na zaštitu i promicanje ideja i interesa elita na vlasti, što je
jasno potvrdilo poznatu činjenicu da su mediji pod utjecajem udružene političke
i financijske oligarhije i da su kapital i politika uspostavili potpunu kontrolu
nad medijima, da se izravno miješaju u formiranje programa na medijskom prostoru
i da svi oblici javne komunikacije podliježu regulaciji.
Time su kampanja i referendum izišli iz okvira demokratskog postupka, a sami
postupci vladajućih elita su time nelegitimni postupci.
Referendum je pokazao kako su neslobodni mediji također važan čimbenik koji je
uzrokovao propast hrvatske države, ali i činjenicu da je u Hrvatskoj premalo
slobodoumnih i hrabrih novinara, kao i potvrdu nerada i nezalaganja HND-a za
slobodu medija u Hrvatskoj. Ta ustanova godinama zatvara oči pred stanjem
neslobode i na osnovu toga se može opravdano postaviti pitanje, kome ta ustanova
zapravo služi i koja je uopće njena svrha??
S
referendumom je na vidjelo izišla i potvrda kako je
veliki dio hrvatske inteligencije, pa i veliki dio one
do jučer nacionalno opredijeljene, u svojoj biti
ropskog, služničkog i oportunističkog karaktera.
Hrvatska inteligencija u svojoj većini podržala je
nešto nečovječno, podržala je nešto što ograničava
slobodu čovjeka i naroda, podržala je ono što
osiromašuje, izrabljuje porobljava, a sve to zbog
kukavičluka, ili osobne sigurnosti, privilegija ,
lagodna života i sklonosti diktata.
Služnički, ropski i oportunistički karakteri uložili
su i ovaj put sve svoje sposobnosti kako bi zbog
takvih sebičnih interesa srušili ideju samostalne
hrvatske države.
Referendum je pokazao da je kulturna sfera hrvatskog društva u većini i u
filozofiji i u znanosti i u umjetnosti samo instrument i moćno oružje u rukama
udružene političke i financijske oligarhije.
Najjasniji primjer tome je HAZU, do jučer Strossmayerov JAZU, a sutra već
moguće EAZU, uvjetno o tome hoće li tu instituciju ubuduće uzdržavati europska
oligarhija.
Ideji nove
integracije i novog ropstva dala je HAZU bezrezervnu
podršku. Bio je to svojevrsni vjetar u leđa
vladajućima i nositeljima ideje novog okvira i to pred
sam kraj kampanje, kad je bilo najučinkovitije. Nije
teško proniknuti u razloge takvog njenog stava, stava
i opredjeljenja za interese udružene oligarhije, a
protiv interesa hrvatskog naroda.
Po podacima do kojih sam uspio doći u kriznoj 2010. godini na svakog njenog
člana potrošeno je više od 400 tisuća proračunskih kuna. Te godine akademija je
ugrabila ukupno 66 milijuna kuna iz državnog proračuna, vjerojatno isto toliko,
ako ne i više i svih ovih godina. Zauzvrat šute o svim kritičnim pitanjima
društva i bezrezervno služe i podržavaju svaki stav i svaku ideju.
Zato ne stoji današnje opravdanje i izlika nove nedemokratski izabrane i
nelegitimne vlasti, kako se povećavanjem PDV-a spašava državni proračun sve dok
se iz proračuna izdvajaju sredstva kako bi se hranili parazitizmi.
Referendum je pokazao i pravo lice
nasljednika siromašnog apostola Petra
Već je
odavno jasno da Katolička crkva u Hrvata (čast
iznimkama) ne služi Onome čija su načela pravda i
pravednost, sloboda i jednakost, moral i etičnost, jer
da zdušno, hrabro i beskompromisno služe, tada bi u
hrvatskome društvu svega toga i bilo, a svega toga
nema, jer služe onim bogovima čija su načela nepravda
i nepravednost, ropstvo i nejednakost, nemoral i
neetičnost. Služe udruženoj oligarhiji, a ne Bogu i
služeći oligarhiji niti ne mogu služiti Bogu, jer ne
može se služiti dvojici gospodara, jer ili će jednoga
mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga
pristajati, a drugoga prezirati. Ne može se služiti
Bogu i bogatstvu. (Luka 16,13).
Da služi lažnim bogovima govori činjenica da je Katolička crkva u Hrvata
rijetka oaza blagostanja u osiromašenoj domovini, koja se kao takva državnoj
tiraniji ne zamjera, a niti se tiranija zamjera njoj i takvo stanje će trajati
onoliko dugo, dok se iz državnog proračuna, toj oazi blagostanja, redovno bude
svake godine slijevalo približno 300 milijuna kuna.
Zato je Crkva u Hrvata jedna poslušna i disciplinirana ustanova, zato iskazuje
posvemašnju nebrigu za interes naroda i pojedinca, zato ne slijedi autonomni put
slobode, zato ne dovodi u pitanje ovaj neoliberalni sustav koji je potkopao i na
kraju dokinuo hrvatsku državu uz blagoslov nje same.
Supstancijalnom razaranju hrvatske države i njenom nestanku uzrok je i
Katolička crkva u Hrvata, a razloga tome, između ostalog, ima tristo milijuna.
Ne samo hrvatsku državu, već i samu sebe crkva, takva kakva jest, supstancijalno
tj. u svojoj suštini, biti, stvarnosti i zbilji razara.
Referendum
je na vidjelo iznio i svu slabost nacionalno
orijentiranih snaga. Pokazao je da određene pojačane
aktivnosti određenih grupa i pojedinaca u zadnjim
godinama nisu bili dostatni za uspjeh spram udruženog
kapitala i bivših komunista, te da ta nastojanja nisu
i ne mogu prikriti nerad i loše upravljanu desnicu
svih ovih dvadeset godina.
U svih ovih dvadeset godina u kontinuitetu nije bilo dovoljno vatre,
požrtvovnosti, idealizma i revolucionarstva, stalne požrtvovnosti, stalne borbe,
nije bilo jasne orijentacije i žrtvovanja ideji. Nije bilo ćutila i snage za
uspjeh, nego samo za uspjeh ove ili one osobe, a na takvoj ideologiji padaju
ideje. Na takvoj ideologiji morala je propasti i ideja hrvatske državne i
narodne slobode. Jalovost, beskrvnost, bezidejnost, razjedinjenost i posvađanost
rezultirala je jačanjem, a u konačnici i uspjehom ideja zablude, koje su dovele
do nove tragedije i neuspjeha.
Zato velika odgovornost za gubitak države leži na hrvatskoj desnici i onima
koji su njom u ovih dvadeset godina upravljali.
Uslijed pomanjkanja snaga i ideja ni narod nije bio u mogućnosti razviti ona
ćutila i snage da bi uspjela ideja očuvanja slobode. I zato je narod, iako u
manjinskom broju, na referendumu slijedio put oportunizma i idejnih zabluda. Ali
ne i iz samo tog razloga.
Hrvatski čovjek danas nema i ne može imati osjećaj barem malog, ili minimalnog
životnog zadovoljstva, ispunjenosti i sreće iz razloga, jer on ne može
zadovoljiti elementarne životne potrebe. Mnogi obespravljeni, osiromašeni,
prevareni i gladni perspektivu i izlazak iz takvog stanja nisu više vidjeli u
hrvatskoj državi i njenim institucijama, već u novoj integraciji, jer se nadaju
povoljnim kreditima, kakvom takvom poslu u zemljama EU-a. Nadaju se kori kruha
pa makar i u statusu sluge ili roba. Na što je danas hrvatski čovjek spreman
govore riječi jednog radnika brodogradilišta od prije pola godine: Prodajte me
komu hoćete samo da imam za koru kruha.
Upravo to govori da su se mnogi zgrozili sami nad sobom, da su zamrzili svoju
državu i ideju svoje države, vjeru u sebe i svoju slobodu, što je u konačnici i
bio cilj, kako bi se s narodom moglo upravljati kud se i kako hoće u čemu se i
uspjelo.
Za novu
integraciju glasovali su i mnogi željni slobode,
vladavine prava i demokracije s nadom da će Europa
biti onaj čimbenik koji će sve to oformiti i
ostvariti.
Ali krivo je to shvaćanje, jer za Europu je dovoljno
da u nekoj zemlji postoji pravo organiziranja većeg
broja stranaka, što se te stranke natječu na redovitim
izborima i što postoji opće aktivno i pasivno pravo
glasa. Globalni EU kapitalizam ne nameće više od
minimalistički koncipirane demokracije koja se
preferira više iz suštinskih razloga. Ono što je za EU
i globalizam značajno je globalni obuhvat tržišta kao
polja konkurencije, plasman i profitabilnost
investiranja. Za njih je potrebna liberalizacija i
uklanjanje političkih barijera, ali ne i demokratski
sistem vladavine u svakoj zemlji. Za to ćemo se, ako
to želimo, morati izboriti sami, no preduvjet tome je
vlastita država, tako da tko želi slobodu mora raditi
i na tom preduvjetu.
Međutim taj rad neće biti jednostavan ni lak, jer će uzročnici propasti
hrvatske države s vremenom još više biti pretvoreni u svjesnog uništavatelja
svega što je slobodarsko i hrvatsko, jer to su bili i činili i svi oni koji su
pristajali na jugoslavenstvo i Jugoslaviju.
Omrčen, Mirko
|