Povodom Dana planete Zemlja - 22. travnja

Čovjek pripada zemlji, a ne zemlja - čovjeku!

Tako reče dobri indijanski poglavica Seattle! Možda je tako razmišljao kao divljak, kao neobrozovan čovjek. Ali ja, vaša jedina majka Zemlja, ne dijelim ljude, ne dijelim svoju djecu na divlje i plemenite, na obrazovane i neobrazovane, niti na bogate i siromašne, jer sve bogatstvo i siromaštvo ljudi pripada meni koja sam vaša majka, a jednako tako i ja pripadam vama jer ste djeca Zemlje. Ja sam pozornica svekolikog života na kojoj ima mjesta za sve uloge bilo one dobre ili one loše, ima mjesta za sva bića bilo čovjeka, bilo flore ili faune..

Na meni se nalaze
mora i oceani, rijeke i jezera, slane i pitke vode i u njima vrvi neizrecivo bogatstvo
života i ljepote.

Na meni se nalaze i golema kopna i otoci, plodna polja, pustinje, zelene šume, stepe, zelena gorja, sniježna brda i zaleđeni polovi, i na njima sve vrvi životom i bilja i bića, a sve više i čovjeka.

Na meni se nalazi
i cjelokupna atmosfera koja je bilijun godina bila Božji i zdravi dah čistoće, i milovala sve živo svojom ružom vjetrova.

Ali ...!

Potresi što razaraju gradove i ubijaju ljude
samo su trzaji moga umornog tijela kojeg više ne mogu obuzdati.

Vulkani koji rigaju pepeo i užarenu lavu
čirevi su i vatrena krv u mome zatrovanom tijelu, punom boli i patnje...! To su moje rane, moj krik, moj vapaj, moj vrisak. Ali, draga djeco, moja bol ne dopire do vaših ušiju, očiju i srdaca...!

Poplave koje su vas zahvatile
to su moje nakupljene suze kojim vas opominjem da mi je patnja postala nesnosna, ali je nitko od vas ne ćuti kao svoju vlastitu bol premda smo jedno i nerazdvojivo tijelo.

Razarajući uragani,
pa ma kakva da im imena davali, to su samo uzdasi boli mog izmučenoga tijela, i umorne duše s kojom više ne mogu vladati...!

Ratovi koje međusobno vodite
predstavljaju mi neizrecivu patnju, jer znače smrt, razaranje prirode, stradanje i muku moje djece. Kad se majci međusobno potuku sinovi - tu nema niti može biti pobjednika - ostaje samo neizreciva bol i ožiljci na mome tijelu.

Atomsko oružje i nuklearke
koja gradite strano su tijelo na mome biću - ona su poput najotrovnijeg krpelja koji se uhvatio za tijelo nevinog djeteta.

Više mi ne pomaže
ni oprost svojoj vlastitoj i dragoj djeci, sve je postalo uzalud jer ne znaju što čine...!
I za sve je već postalo kasno!

Ali...!

S mojim krikom
čut će se i krik moje djece, s mojim posrnućem posrnut će i sav život na meni.
Čuju li moja djeca moj vapaj, vide li moja djeca moju bol, ćute li moja djeca moju patnju? - Ne, gluha su kod zdravih ušiju, slijepa su kod zdravih očiju, bezćutilna su kod zdravih osjetila - jer ne žele čuti, ne žele vidjeti i ne žele osjetiti. Zaigrani su u svojoj sebičnosti, neosjetni u svojoj grabeži, drski u svojoj oholosti - zaboravljaju da sve ima vrijeme svoga trajanja, vrijeme radosti i tuge, vrijeme života i smrti, vrijeme nasatanka i nestanka...!

I kad mi se zatresu brda i doline,
kad mi se uzgiblju silni volumeni vôda môra i oceana, kad poteknu rijeke užarene lave,
kad zapušu otrovni radioaktivni vjetrovi - u svome pohodu neće razlikovati dobrog od zloga, poštenog od nepoštenoga, pravednog od nepravednoga, bogatog od siromašnoga, divljeg od plemenitoga, neće razlikovati dijete od starca, niti Japanca od Kineza ili Francuza. Neće razlikovati ni korov od najljepšeg cvijeta, ni prekrsanog pauna od najotrovnije zmije...!

I više neće biti povratka!

PLANET ZEMLJA

O prelijepa Zemljo, ljepotom odjevena,
Ti, planeto naša plavih oceana.
Kapicama bijelim pôlima pokrivena,
O predraga Zemljo - životom razigrana.

I pustinje tvoje i doline ravne
I visoka gorja i morske sprudi.
I stepe široke, rascvale, travne
- ti Zemljo bića, bilja i ljudi!

Nek ti rijeke teku vodama bistre,
široka ti polja svud ljepotom cvala.
Nek oluje ziblju valove ti čiste,
Svakom živom stvoru da bi radost dala!

Plovi, nebom plovi, Zemljo naša draga,
Neka Mjesec vječno kraj tebe brodi!
Planeto naša, najvećeg nam blaga,
Nek ti svako biće živi - u slobodi!

Mile Prpa