Biti, il ne biti-to je pitanje.
Da li je časnije u duši trpjet
Metke i strelice silovite sudbine
Il' pograbit oružje protiv mora jada
Oduprijet im se i pobjedit?-Umrijet-
-Usnut
Ništa
više; dokončamo li u tom snu
Bol srca i tisuće drugih udaraca
Koje tijelo baštini, tad je to svršetak
Što pobožno ga treba željet. -Umrijet-
-Usnut-
Usnut! I
možda sanjat. Da, tu je smetnja;
Jer snovi što nas u snu smrti mogu snaći,
Kad stresemo sa sebe vrtlog taj zemaljski,
Oklijevat nas čine. Zbog tog obzira
Ta nesreća
života tako dugo traje.
(William Shakespeare Hamlet, preveo
Josip Torbarina, NZ Matice Hrvatske, Zagreb 1979.)
Potaknut tim telefonskim razgovorom, tom
Praljkovom potrebom da se neposredno nakon izricanja presude, kad su još
odzvanjale sučeve riječi u smućenoj mi glavi, prisjeti i posluži stihovima
velikog dramatičara, pjesnika i filozofa Shakespearea kako bi najtočnije izrazio
svoje osjećanje, odlučio sam se večeras poslužiti citatima i parafrazama
dijelova tragedije Hamlet, i u njima potražiti sličnosti, aluzije ili tek
slučajne podudarnosti koje na pjesnički način oslikavaju njegov i položaj
njegovih sudrugova u sudbini koja im je namjenio Haaški sud: dugogodišnje
okajavanje grijeha koje nisu počinili, nametanje krivnje koju nisu skrivili,
poigravanje sa sudbinama i optuživanje pojedinaca i cijelih naroda, iskazivanje
nadmoći svjetskih silnika, oblikovanje, sviranje na njima poput dijaloga
Guildensterna i Hamleta u kojem Hamlet pokazuje svoju odlučnost i ne dopušta
gaženje svog ljudskog dostojanstva, ne dopušta iskrivljavanje niti stvaranje
istine na laži:
Hamlet: Hoćete li svirati na ovoj fruli?
Guldenstern: Ne mogu, moj gospodaru.
Hamlet: Molim vas.
Guiledenstern: Vjerujte mi, ne mogu.
Hamlet: Ali, preklinjem vas.
Guildenstern: Ja uopće ne znam svirati, moj gospodaru.
Hamlet: To je lako kao lagati. Pokrijte ove rupica
prstom i palcem, puhnite ustima i frula će progovoriti
najrječitijom glazbom. Gledajte; tu su rupe
Guildenstern Ali ja ih ne mogu prisiliti da skladno
progovore; nedostaje mi vještina.
Hamlet: No,
sada vidite kakvu bezvrijednu stvar od mene činite!
Htjeli biste svirati na meni; htjeli biste se
pretvarati da to znate; htjeli biste isčupati srce
moje tajne; htjeli biste me ispitati od najniže note
do vrha mog registra. O, ima mnogo glazbe, izvrsnog
zvuka, u ovom malom organu, a ipak ga ne možete
navesti da govori. Krvi mi božje, mislite da je na
meni lakše svirati nego na fruli? Zovite me kakvim god
instrumentom hoćete; premda me možete srditi, na meni
nećete svirati.
General Slobodan Praljak nije bio
iznenađen prvostupanjskim ishodom suđenja mnogo puta je u razgovorima na
uvjetnoj slobodi nagovještao ishod 2:1, od samog početka suđenja je shvatio
kolika je intelektualna i ljudska nesposobnost, profesionalni manjak i višak
predrasuda kojima su se vodila dva suca (Mađar i Švicarac). Nespremni razumjeti
i prihvatiti sve argumente obrane, zadojeni svojim komunističkim (Mađar) i
svojim socijalističkim nasljeđem (Švicarac), ali i potpunom profesionalnom
nesposobnošću na koju je čak i pismenim podnescima upozoravao glavni sudac
Antonetti ( da do nekih njihovih zaključaka ne bi došao ni student prve godine
prava) ponašali su se kao oni pravnici/odvjetnici o kojima govori Hamlet u svom
razgovoru s grobarima nad Ofelijinim grobom. Dvojica pravnika, Mađar i Švicarac,
kao da su gledali samo svoj mali, materijalni interes i veliki politički interes
svojih mentora, nezainteresirani za široku sliku svijeta koji ne poznaju i
dramatičnih događaja o kojima presuđuju:
Hamlet : (uzima lubanju
iz groba)
Tu je još jedna. Zašto to ne bi bila
lubanja nekog odvjetnika? Gdje su sada njegove smicalice, njegova cjepidlačenja,
njegove parnice, njegove spletke i dovitljivosti? Zašto trpi da ga taj prosti
lopov prljavom lopatom mlati po bundevi, i ne prijeti da će ga tužiti za
povredu? Hm! Možda je on u svoje vrijeme bio veliki zastupnik dobara i možda je
imao svoje obveznice, svoje mjenice, svoje dionice i kapare, svoja dupla
osiguranja, svoje punomoći. Je li to puna moć njegovih punomoći? Je li to njegov
finis te mu je fina tikva puna fina praha? Hoće li mu osiguranja i dupla
osiguranja osigurati i od njegovih dobara više od nekoliko pustih papira?Sve
darovnice njegovih imanja jedva bi stale u tu rupu. (pokazuje na grob)
Praljak, Prlić, Stojić, Petković, Ćorić,
Pušić jedino su se mogli pouzdati u um i ogromno sudačko iskustvo francuskog
suca Antonettija i njegov trud kako bi razumio, kako bi duboko prodro u zamršena
pitanja: od široke povijesne slike BiH do nasitnijih pojedinosti telefonije,
navodne blokade Mostara pa do rušenja Staroga mosta. On je u dugim raspravama
tražio od Praljka i ostalih objašnjenja, razloge, povijesno-tradiocionalne
uzroke sukoba koji su doveli do optužnice koja ih je teretila. To se i vidjelio
u njegovom izdvojenom mišljenju i intervjuu koji je dao neposredno nakon
izricanja presude.
Antonetti je i iz tako zamršenog klupka
političko-vojno-povijesno-kulturološko-vjersko-nacionalnog pitanja koje sa sobom
nosi BiH izvukao onu jedinu nit istine: Ne postoji ZZP (Zajednički zločinački
pothvat) i međudržavni sukob dok su druga dva suca od početka do kraja suđenja
ostajala na položaju krajnje neprijateljskog odnosa i nerazumijevanja optuženika
i njihove odbrane.
Neposredno nakon presude general Praljak je bio smućena
nedostatkom svake logike, svakog razumnog objašnjenja, svake uzročnoposljedične
argumentacije koja bi dokazala njegov ili crimen svakog od šestorice, ta to je
jedino i zahtijevao u svojoj završnoj riječi: da ga Sud u krivnju uvjeri
razumnim činjenicama i on će prihvatiti i krivnju i presudu.
Za takvu presudu nisu trebale godine suđenja, mnoštvo svjedoka
niti ogromne sume novca da bi se činilo kao da su suci prepisali tužbu, odbacili
svaki argument obrane, optužili vodstvo jedne države, Hrvatske, za udruženi
zločinački pothvat protiv druge (BiH) i cijeli jedan konstitutivan narod
(hrvatski), znane i neznane sa svojom legitimnom vojnom silom HVO za agresiju,
secesiju i razbijanje države koja jedno vrijeme nije ni postojala, u kojoj su se
sukobljavale tri zamisli o njenom funkiconiranju, u kojoj su se sukobljavali
interesi mnogih sila, poticalo zlo i nije se brinulo o ljudskim i ostalim
pravima i zaštitama. Slavio se krvavi pir u kojem su se mnogi dobri ljudi, među
njima i šestorka Hrvata iz BiH, našli na položajima s kojih su činili sve kako
bi se zlo smanjilo na najmanju moguću mjeru.
U Hamletu kao da se odražava i odnos hrvatske politike prema
zahtjevima svjetskih moćnika i Haaškog suda, njihova podložnost, savitljivost,
oportunizam, snishodljivost i sluganstvo? Zar se sve to ne ocrtava u dijalogu
Hamleta i Polonija u kojem Polonije spremno odgovara svakom pa i
nanevjerojatnijem Hamletovom zahtjevu za iskrivljavanjem istine kako bi
zadovoljio njegovu, svakoga moćnika, volju i hir?
Hamlet: Vidite li
onaj tamo oblak koji gotovo ima oblik deve?
Polonije: Mise mi, zaista sliči devi.
Hamlet: Meni se čini da sliči lasici.
Polonije: Ima leđa poput lasice.
Hamlet: Ili poput kita.
Polonije: Mnogo
je nalik na kita.
Postoji i dijagnoza stanja u državi u
kojoj se dogodio zločin, skrivanje i stvaranje nove istine osnovane na laži. Dok
Hamlet odlazi za Duhom svog oca koji će ga na najvišem bastionu Elsinora
upoznati s istinom o njegovoj smrti dvojica Hamletovih pratitelja progovaraju o
državi:
Marcel:
Nešto je trulo u državi danskoj.
Dobri Horacije ne gubi nadu, on zna da je posljednji
presuditelj Svemogući, njegova je posljednja riječ
istina.
Horacije:
Nebesa će je voditi.
Nebesa su vodila Hrvatsku i BiH prema
završetku krvavog klanja hrvatskim pobjedama i
slamanjem srpskog ratnog stroja 1995? Tko je u takav
rasplet vjerovao 92., 93., 94? Te godine 1994. nakon
Srebrenice i u očekivanju pada Bihaća Carl Bildt i
Velika Britanija su predlagale da se Srbija proglasi
pobjednikom i završi rat. Sile nesklone Hrvatskoj,
nesklone i kivne na navodne razbijače Jugoslavije,
prvenstveno Hrvatsku, dok su podupirale stvarnog
razbijača Srbiju, radile su potajno i podlo,
rafinirano i cinično na prividu u kojem će agresor
(Srbija i Crna Gora, nju nikako ne treba apsolvirati
od krivnje, crnogorski junaci su 1991. kao i njihovi
đedovi i prađedovi 1808. i 1918. popalili i
popljačkali sve hrvatsko do zidina Dubrovnika) postati
pobjednici i biti nagrađeni teritorijalnim dobitcima
dok će napadnute Hrvatska i BiH biti pobjeđene,
kažnjene i prisiljene biti izjednačene sa svojim
napadačima.
Hamlet:
U podlu igru
sumnjam. O da već je noć!
Dotad mir, moja dušo! Makar zakopana,
Podla će
djela izaći na svjetlo dana.
Hamlet je tragedija o oklijevanju, ne
činjenju, o kasnoj odluci. I mi smo oklijevali, nismo dovoljno činili. Što nam
je sada činiti? Što nam valja činiti? Sjećati se! Ne zaboraviti! Pronositi
istinu, govoriti je, pisati. Kao što Hamlet pamti, kao što se on sjeća istine o
umorstvu svoga oca:
Duh: -Čuj, o
čuj, čuj! Ako si ikad volio svog dragog oca-
Hamlet: O Bože!
Duh: Osveti podlo, gadno njegovo umorstvo.
Hamlet: Umorstvo?
Duh: Umorstvo što je podlo u svakom slučaju;
Al ovo bješe podlo, gadno, nakazno.
Hamlet: Hitro ga otkrij, da na brzim krilima,
Ko što su zakletve i misli ljubavne,
Na osvetu poletim.
.................................................
Duh: Čuj
Hamlete:
Razglasiše da me je zmija ujela
Dok u svom vrtu spavah; tako je sva Danska
Krivotvorenim prikazom o mojoj smrti
Grubo prevarena. Znaj, vrli mladiću;
Zmija što je tvog oca na smrt ujela
Sad nosi krunu njegovu.
................................................
Zbogom,
zbogom,zbogom! Sjećaj me se.
(duh odlazi)
Hamlet:
O, sve vi čete nebeske! O, zemljo! Što još?
Da dodam pakao?-O fuj!-Izdrži, Srce
Ti moja snago, nemoj ostarjeti smjesta,
Već na noge me podigni.-Da te se sjećam!
Da jadni duše, sve dok ima pamćenja
U ovoj glavi zbunjenoj.-Da te se sjećam!
...............................................................
To je
tvoja lozinka:
Zbogom,
zbogom! Sjećaj me se!
Što nam je dalje činiti nakon ove
neizdržljive, grube prevare, podlog, gadno juridičkog umorstva?
Okupljati se kao večeras? Kao na dan
izricanja presude? Kao osam dana prije tog teškog i
ponižavajućeg dana, 29. svibnja 2013. u ovom istom
prostoru, ili poput skupine BiH studenata na Markovom
trgu? Glasno su rekli što misle, glasno su rekli
istinu. I spasili svoju dušu. Jer istina će
pobijediti!
Moliti se?
Raščlanjavati do u sitnice presudu i sve njene
posljedice?
Okupiti se, poput mladih hrvatskih povjesničara i
stručno pripomoći obrani?
Pisati pisma podrške osuđenicima? Sudu u Haagu? UN-u
poput akademika Josipa Pečarića? Hrvatskoj vladi?
Tražiti od
hrvatske Vlade neka otvori arhive, upregne sve
najbolje pravničke umove, okupi najbolje odvjetnike,
odrješi kesu i u žalbenom postupku pomogne srušiti tu
sramotnu presudu.
Mnogo je pitanja? Na mnoga ja ne znam
odgovore.
Jedno sigurno znam - Ne smijemo, ne
možemo ŠUTJETI!
Moramo govoriti, suprotstavljati se
laži i sudskom nasilju.
Vršiti pritisak na politiku, Vladu,
Sabor da na posljetku nešto stvarno učini - dade
podršku, novac, otvori arhive, angažira odvjetnike
koji su se dokazali u obrani generala Gotovine,
Markača, Čermaka, ljude koji će svim svojim srcem
rušiti tu lažnu konstrukciju o zločinačkom pothvatu i
agresiji na susjednu BiH, koji će stvarati ozračje
neslaganja s prividnim stvaranjem, virtualnim
modeliranjem prošlosti, Domovinskog rata i ratova na
području bivše Jugoslavije, u kojem je Hrvatska
presudom Šestorki BiH Hrvata postala jedina država
otpužena za agresiju i zajednički zločinački pothvat.
U kojoj su osuđeni svi pripadnici HVO-a i
bosanskohercegovački Hrvati, Hrvatska i njeni čelnici,
pokojni predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak i
mnogi znani i neznani.
Ni Slobodan Milošević nije posthumno proglašen krivim za
agresiju, ratne zločine i genocid u BiH kao što su proglašeni krivim Tuđman,
Šušak i mnogi znani i neznani, među njima i ja mojim skromnim udjelom u obrani
BiH. Izokrenuta je istina, bezočnim manipuliranjem stvorena nova stvarnost, nova
povijest, nova prošlost. Pred očima stotine tisuća svjedoka koji su živjeli tu
stvarnost, tu povijest, tu prošlost. Koji nisu željeli rat ni smrt, ratne
bogalje, siročad, silovane majke i djevojke. Koje nikakav konglomerat loših
politika niti naconalistička politika nisu poveli u rat već nam je on bio
nametnut, planiran, pa čak i urođen u samoj nakaznoj prirodi bivše jugoslavenske
države, njenih političara, partije, njene oružane sile.
Svi mi smo bili njene žrtve, nama su oduzeli i ukrali tolike
godine naših života, ponajviše žrtvama i junacima poput bosanskohercegovačke
šestorke kojima su presudili 111 godina tamnice. Tolike godine suza, boli,
nesreće i zla. Tko će nam to vratiti, tko će osuditi prave pokretače rata, prave
kradljivce naših života za to razbojstvo, za taj strašan zločin kad je Haaški
sud, pojedince i države, krive za otpočinjanje rata oslobodio svake krivnje za
agresiju, ratne zločine i genocid?
Tko?
Možemo li to mi, svaki ponaosob,
svojim slabim moćima ili zajedno, promijeniti? Na
ovakvim mjestima ili na onima gdje narod odlučuje, na
izborima ili širokom lepezom demokratskih sredstava,
od građanskog neposluha do demonstracija. Ako ne
izaberemo ni jedan od tih načina ostaje nam onaj
Hamletova prijatelja Horacija: PO ISTINI ĆU PRIČATI !
Horacije: I dajte da neupućenom svijetu kažem
Kako se sve to zbilo. Tako ćete čuti
O neljudskim i bludnim, groznim činima,
Nepromišljenu sudu, slučajnom ubojstvu,
O smrti što je lukavost i sila skrivi,
I konačno o neumješnim spletkama
Što pale su na glave začetnika. Sve to
Po istini
ću pričati.
Zagreb, 13. lipnja
2013.
Miroslav Međimorec |
