Republika Hrvatska vjerskoj je slobodi i vjerskom
pitanju pristupila ustavno i zakonski regulirajući
odnose između države i vjerskih zajednica. Prvi i
najvažniji korak u tom procesu četiri su sklopljena
ugovora s Katoličkom crkvom - o dušobrižništvu u
oružanim i redarstvenim snagama, o odgoju i kulturi, o
pravnim te o gospodarskim pitanjima (ratificirani 1997.
i 1998) - koji su, što nije nevažno, svojim sadržajem
uvelike postali model uređenja odnosa države i s drugim
vjerskim zajednicama.
Već nekoliko godina javljaju se
pojedinci i udruge koji su nezadovoljni sklopljenim
ugovorima između Hrvatske i Svete Stolice. Tako je i
ove godine 20. rujna u organizaciji nevladinih udruga
i inicijativa održan na Cvjetnom trgu u Zagrebu te na
osječkom Trgu Ante Starčevića prosvjed Raskinimo
vatikanske ugovore. Prosvjed u Zagrebu u velikoj je
mjeri bio zasjenjen napadom jednog sudionika na Ružicu
Ćavar, predsjednicu Hrvatskoga pokreta za život i
obitelj, što je događaj žalostan na svaki način.
Unatoč tomu, ne bi trebalo izgubiti iz vida primarni
sadržaj i intenciju prosvjeda, posebice s obzirom na
proglas tada upućen javnosti.
A iz njegova sadržaja može se izdvojiti nekoliko teza:
"Republika Hrvatska je sklopivši ugovore s Vatikanom narušila svoju Ustavom
zajamčenu sekularnost"; "vatikanski ugovori potpisani su u tajnosti, iza
zatvorenih vrata, bez znanja i volje nas hrvatskih građana"; "raskidanje
vatikanskih ugovora ekonomsko je pitanje, a ne svjetonazorsko kako se pokušava
prikazati"; "zakonske privilegije crkvene hijerarhije zajamčene vatikanskim
ugovorima sve ostale hrvatske građane, i vjernike i nevjernike, dovode u
podređeni položaj". Spomenute teze potiču više pitanja: je li ratificiranjem
vatikanskih ugovora, koji, nota bene, nisu vatikanski nego zagrebački jer su
potpisani u Zagrebu, doista narušena sekularnost zajamčena Ustavom? Jesu li
ugovori zaista potpisani u tajnosti? Je li njihovo raskidanje odista samo
ekonomsko pitanje, a ne i svjetonazorsko? Dovode li naposljetku ugovori i
vjernike i nevjernike u podređen položaj?
Što kaže Ustav?
Polazeći od prvoga pitanja, šlagvort
daje jedan među više transparenata s prosvjeda: "Ustav
iznad Biblije". Pogledajmo stoga kako u tome smislu
stoje stvari upravo tu: u Ustavu Republike Hrvatske.
Republika Hrvatska "božićnim" je Ustavom 1990.
definirala slobodu vjere i vjeroispovijedi. Člankom
40. "jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i
slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja",
a člankom 41. "sve vjerske zajednice jednake su pred
zakonom i odvojene od države.Vjerske zajednice
slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati
vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge
zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati
njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć
države."
Tom ustavnom odredbom očituje se dakle volja ustavotvorca
priznati da je izražavanje "vjere ili drugog uvjerenja" u javnosti slobodno te
da su vjerske zajednice važan činitelj društvenog života (osnivaju škole,
učilišta...), ali i poželjan budući da "u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i
pomoć države". Ta ustavna odredba temelj je ugovorima koji su poslije sklopljeni
s više vjerskih zajednica, a prvo s Katoličkom crkvom. Budući pak da je
Katolička crkva u pravnoj osobnosti Svete Stolice subjekt međunarodnog prava,
razgovori u vezi s ugovorima vođeni su od 1993. s njezinim predstavnicima i s
predstavnicima Crkve u Hrvatskoj te su 1996. i 1998. javno potpisana četiri
ugovora, a nakon toga i niz drugih akata.
Ugovori nisu pisani u tajnosti
Budući da Ustav propisuje da su sve
vjerske zajednice jednake pred zakonom, zakonodavac
je, Hrvatski sabor, godine 2002. donio Zakon o pravnom
položaju vjerskih zajednica. Člankom 9. Zakona
predviđena je mogućnost da se "pitanja od zajedničkog
interesa za Republiku Hrvatsku i neku ili više
vjerskih zajednica mogu uređivati i ugovorom koji
sklapaju Vlada Republike Hrvatske i vjerska
zajednica". Na temelju te odredbe sklopljeni su
ugovori sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj,
Islamskom zajednicom u Hrvatskoj, Koordinacijom
židovskih općina i Židovskom vjerskom zajednicom Bet
Israel te s više reformiranih i drugih crkvi.
Zanemarimo li načas činjenicu da je
oštrica spomenutog prosvjeda bila uperena samo protiv
"vatikanskih ugovora", iako na temelju sličnih ugovora
više vjerskih zajednica "troši" proračunski državni
novac, očigledno je da spomenutim ugovorima,
"vatikanskim" i drugim, država nije prekršila Ustav,
nego ga je poštovala, a pritom nije prestala biti
sekularna budući da nijedan vjerski službenik ne
obnaša javnu vlast.
Ivan Pavao II. i Franjo Tuđman
O tome da ugovori nisu potpisani u tajnosti, nego
javno, ne treba trošiti riječi. Jednako tako, nema
govora o tome da su potpisani protiv volje hrvatskih
građana. Iako se o njima, kao ni za druge odluke
tijela javne vlasti, građane nije izravno pitalo,
ondašnja Vlada je kao izraz izborne većine potpisala
spomenute ugovore (a tako su druge ugovore s vjerskim
zajednicama potpisale i Vlade nakon nje), dakle prema
istom načelu kako sve demokratski izabrane vlade
postupaju i u drugim pitanjima imajući izborni mandat
zastupati sve građane. Tvrditi dakle da su ugovori
potpisani "bez znanja i volje nas hrvatskih građana"
znači iskrivljavati činjenice i dovoditi u sumnju
demokratske standarde.
A kada je riječ o građanima, ulazimo u
treće pitanje, pitanje o naravi i svrsi tih ugovora.
Jasno je naime da njihovo značenje nije niti može biti
samo ekonomsko, nego jest i svjetonazorsko. I od toga
ne treba bježati. Ugovori su izraz činjenice da u
Hrvatskoj povijesno i u kontinuitetu trinaest stoljeća
žive katolici - "praktični" ili "nepraktični",
svejedno je. Oni dakle nisu zbrda-zdola na brzinu
skupljena skupina građana nego dio dvije tisuće godina
stare univerzalne duhovne ustanove koja se zove
Katolička crkva, koju kao subjekt međunarodnog prava
predstavlja Sveta Stolica.
A ta Crkva nije sastavljena samo od vjerskih "dužnosnika" i
"službenika" nego je svojom većinom "sveti narod", "sveta zajednica Gospodnja"
(usp. Teološki rječnik) odnosno "narod Božji", kako kaže II. vatikanski koncil.
Shvaćati dakle Katoličku crkvu samo kao njezin hijerarhijski ustroj, a tako
implicitno, u strukturalnom smislu, zapravo bilo koju vjersku zajednicu, znači
lišiti je smisla postojanja. To pak treba ne samo znati da bi se razumjelo, nego
i razumjeti da bi se znalo. Budući pak da vjera i očitovanje vjere ne ostaju
unutar crkve (kao ni unutar bilo koje druge bogomolje), nego zahvaćaju mnoge
vidike društvenog života, spomenuti ugovori in ultima linea sadržajno
ispunjavaju Ustav u "slobodnom javnom očitovanju vjere" katoličkih vjernika.
Ugovori i sekularnost
Ekonomski vidici ugovora nisu dakle
njihova bit, nego dio njihova cjelovita značenja i
sadržaja. A oni su u činjenici da vjernici, u ovom
slučaju katolici, nisu izvan države i društva, nego su
njihov dio, uzajamno s drugima posvećeni radu za opće
dobro, dobro svih, bez razlike na vjersko uvjerenje.
Ti i takvi građani katolici, uz ostalo, plaćaju porez
kao svi drugi te imaju pravo na ravnopravnu
participaciju u javnim dobrima. Ako tko osjeća da
neželjeno financira Crkvu, ne bi li njezini vjernici
mogli također reći da plaćajući porez neželjeno
financiraju mnogo toga što im nije po volji, pa ipak
zbog toga ne tvrde da je Biblija iznad Ustava, nego
nastoje živjeti tako da daju "Bogu Božje, a caru
carevo", pa i onda kad osjećaju da "carstvo" nije
najpravednije prema njima?
Spomenutim ugovorima nitko prema tome
nije doveden u podređeni položaj jer njima nitko nije
privilegiran. Nije prijeporno da u demokratskom
društvu svatko slobodno iznosi svoje mišljenje, pa,
ako želi, u skladu s demokratskim normama prosvjeduje
protiv čega mu drago, tako i protiv "vatikanskih
ugovora". Ipak, ne bi trebalo smetnuti s uma da su
upravo ugovori između Republike Hrvatske i Svete
Stolice, uz ostalo, izraz demokratskog i sekularnog
karaktera države - inače nikakvih ugovora ne bi
trebalo! - te ujedno paradigma uređenja odnosa između
države i vjerskih zajednica u Hrvatskoj pojedinačno i
u cjelini, čime se na stanovit način učvršćuju temelji
društvenoga dijaloga i mira.
"Tko ima uši, neka čuje!"
Autor: Vladimir Lončarević, Vijenac
538
|