U Hrvatskoj su nazočne dvije suprotstavljene ideologije,
s tim da državnu politiku vode oni ideolozi koji su bili
i ostali protiv samostalnosti Hrvatske. Te dvije
međusobno suprotstavljene ideologije razlog su današnjem
stanju, a to su: Jedna ideologija je nacionalna
prohrvatska stvorena u Domovinskom ratu. Ta nacionalna
ideologija suprotstavila se velikosrpsko-četničkoj
agresiji na Hrvatsku, koja je desetljećima držala
hrvatski narod obespravljenim po nacionalnim, kulturnim
i ekonomskim pitanjima, a Hrvatsku i hrvatski narod
sistematski pljačkala.
Druga ideologija je anacionalna,
velikosrpsko-četničko-komunistička koja je vladala od 1945. do 1990. godine, a
1991. izvršila vojnu agresiju na Republiku Hrvatsku. To samo po sebi govori da
je to ideologija koja je bila protiv stvaranja samostalne Hrvatske, pa je
logično da ruši sve što simbolizira hrvatski nacionalni identitet i hrvatsku
samostalnost. Ako nema hrvatske samostalnosti, tad nema ni hrvatskih nacionalnih
interesa, a na nacionalnim interesima se zasnivaju sve države demokratske
Europe. Taj rušilački program, oni su sami nazvali "detuđmanizacija" samostalne
Hrvatske i sistematski ga provode od 2000. godine. Taj rušilački nagon, uzročnik
je svih posljedičnih problema koji nas prate, a koji su posebno vidljivi u
propasti hrvatskog gospodarstva. Taj problem možemo riješiti jedino i isključivo
na predsjedničkim i parlamentarnim izborima.
Suradnja s velikosrpskim ideolozima
Ideološka poveznica velikosrpsko-četničkih i jugo-komunističkih
ideologa - Velikosrpska ekspanzionistička politika, u raznim oblicima i
intenzitetom, traje još od Garašaninovog programa iz Načertanija od 1844.
godine. U realizaciji te antihrvatske politike bili su uključeni mnogi
velikosrpski ideolozi. Svaka od tih ekspanzionističkih ideologija zasnivala se
na nekom obliku intelektualne i ekonomske obespravljenosti hrvatskog naroda, pa
sve do fizički torture i likvidacije hrvatskih domoljuba.
U tom mračnom razdoblju za hrvatski narod, posebno od 1945. do
1990. godine, jugo-komunistički ideolozi su, u ime i za račun programa
velikosrpske zločinačke ideologije, provodili tu politiku, koja se zasnivala na
obespravljenost hrvatskog naroda, pljački Hrvatske, progonu hrvatskih domoljuba,
te pojedinačnim i masovnim likvidacijama sviju onih koji nisu prihvaćali taj
zločinački režim.
U skladu sa stoljetnom težnjom srpskog
ekspanzionizma, godine 1991., srbočetnički agresor
izvršio je vojnu agresiju na Republiku Hrvatsku. Uz
velike ljudske žrtve i ogromnu materijalnu štetu,
hrvatski branitelji, u oslobodilačkoj operacijom
Oluja, uspjeli su zaustaviti agresora i osloboditi
Hrvatsku. Rušenjem Jugoslavije, i hrvatski
jugo-komunistički ideolozi su se osjetili ugroženim pa
su pasivno ili aktivno stali na strani srbočetnički
politike. U svim takvim ratovima pobjednici su
likvidirali one koji su bili na strani neprijatelja
ili barem onemogućili ih da učestvuju u političkim
aktivnostima, a posebno u donošenju bilo kakvih odluka
suprotnih ideologiji i interesu pobjednika.
Međutim, hrvatska pobjednička elita, u dobroj
namjeri pomirbe, nije to učinila, a to je rezultiralo
ovim apsurdnim stanjem koje danas imamo u RH. Apsurd
je u tome što se hrvatski branitelji nalaze u statusu
progonjenih zvijeri, a poraženi u ratu su u foteljama
vlasti. Praksa je pokazala da sa ideološkim zločincima
nema pomirbe, oni su samo čekali povoljni trenutak da
nastave tamo gdje agresor zaustavljen, a to su u
potpunosti dočekali 2000. godine. Tako su došli u
priliku da ruše nacionalne temelje samostalne
Hrvatske, stvorene u Domovinskom ratu, a to su nazvali
"detuđmanizacija" samostalne Hrvatske.
Ta antihrvatska
velikosrpsko-četničko-komunistička mašinerija do danas je toliko upropastila
Hrvatsku i hrvatsko gospodarstvo, a hrvatsku vanjsku politiku usmjerila
približavanju aboliranim srbočetničkim ideolozima, s ciljem izjednačavanja
krivnje. Taj program izjednačavanja krivnje, u sebi sadrži zaštitu i prikrivanje
zločina i zločinaca iz vremena srbočetničke agresije, a tako i onih iz razdoblja
1945. - 1990. godine.
Ta zajednička ideologija s velikosrpskim ideolozima, vidi se i u zahtjevu za
povlačenje Hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid izvršen nad hrvatskim
narodom. Ta zajednička ideologija vidi se i u umnožavanju broja žrtava u
Jasenovcu i u zajedničkom sjećanju na 27. srpanj, koji je po povijesnim
činjenicama, poznat kao četnički ustanak protiv hrvatskog naroda. Ta zajednička
ideologija još bolje se vidi u odnos na žrtve Bleiburga i Križnog puta jer ti
zločini su se punih 45 godina skrivali, bili su državna tajna, a ova vlast je
ukinula pokroviteljstvo Hrvatskog sabora u odavanju pijeteta tim žrtvama.
Pred vratima smo predsjedničkih izbora
Osnovno pravilo kod svakih izbora,
tako i kod predsjedničkih, da birači znaju kome ne smiju dati svoj glas, a to su
protivnici samostalne Republike Hrvatske. To su sluge velikosrpsko-komunističkog
režima, progonitelji hrvatskog naroda, a posebno progonitelji hrvatskih
branitelja. Ako znamo koliko je taj velikosrpski i velikosrpsko-komunistički
režim učinio zla Hrvatskoj i hrvatskom narodu, samo po sebi kazuje da samo luđak
može za predsjednika izabrati osobu iz tog miljea. Isto tako znamo da je
današnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, ideološki i genski
slijednik tog režima od kojeg se nije odvojio i dalje svim svojim bićem zastupa
i provodi tu antihrvatsku jugo-komunističku ideologiju, koju je provodio i
njegov prethodnik Stipe Mesić.
Ocjena
Etičkoga sudišta o Ivi Josipoviću
U skladu s poznatim činjenicama,
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, na svojoj prvoj
sjednici 20. listopada 2014., u Vukovaru, jednoglasno
je zaključilo da podigne ETIČKU OPTUŽBU ZA VELEIZDAJU
protiv predsjednika Republike Hrvatske IVE JOSIPOVIĆA,
protiv bivšeg predsjednika Stipe Mesića, protiv
ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i saborskog
zastupnika Milorada Pupovca, i ostalih učesnika
"detuđmanizacije" samostalne Hrvatske. Hrvatsko
nacionalno etičko sudište brojnim je argumentima
utvrdilo da je aktualni predsjednik Republike Hrvatske
Ivo Josipović ukupnim svojim djelovanjem nanio i
nanosi veliku štetu hrvatskim nacionalnim interesima.
1. Ivo Josipović je dosljedno cijeli svoj mandat
provodio britansku i velikosrpsku strategiju koja je
sustavno krivotvorinama pokušala pretvoriti agresiju
Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku i Bosnu i
Hercegovinu u navodni građanski rat s podijeljenom
odgovornošću i krivnjom.
2. U posjetu Vukovaru zajedno s bivšim predsjednikom Srbije
Borisom Tadićem javno je demonstrirao prihvaćanje velikosrpskih krivotvorina o
izjednačavanju zločina.
3. U Dubrovniku je u pozivu za koncert
beogradske Filharmonije izdajnički pretvorio agresiju
Srbije, Crne Gore i JNA na Dubrovnik u splet nesretnih
politika amnestirajući agresore.
4. U skupštini Bosne i Hercegovine
lažno je optužio hrvatsku politiku 90-ih godina za sve
zlo u Bosni i Hercegovini.
5. Sklopio je strateško partnerstvo s Velikom
Britanijom i prihvatio provoditi britansku politiku u
regiji tako da se više brinuo za regiju nego za svoju
Hrvatsku.
6. U Izraelskom Knessetu teško je
optužio vlastiti hrvatski narod lažno ustvrdivši da u
hrvatskim srcima još uvijek živi ustaška zmija.
7. Pokušavao je do zadnjeg trenutka
povući Hrvatsku tužbu pred Međunarodnim sudom pravde
protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj.
8. Ivo Josipović bio je politički
pokrovitelj djelovanja pete haaške kolone u Hrvatskoj
na čelu sa Vesnom Teršelić i Zoranom Pusićem te im je
za izdajničko djelovanje dodjeljivao odličja i najveća
priznanja čime se objektivno i sam svrstao u petu
kolonu.
9. Autoritetom predsjednika Hrvatske zatražio je od
Ustavnog suda Republike Hrvatske ocjenu ustavnosti
Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata
pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike
Srbije. Dakle, Ivo Josipović je s najvišeg mjesta
vlasti u Hrvatskoj proučio: "Slažem se da vojni sudovi
JNA sude i presuđuju hrvatskim braniteljima, slažem se
da Srbija aktivira te optužnice."
10. Sprječavao je istraživanje i osude
komunističkih zločina te je veličao crvenu zvijezdu
petokraku kao simbol pravde i slobode čak je tvrdio da
je Hrvatsku stvorio Tito i komunisti a da su je
hrvatski branitelji samo još jedanput obranili od
nasrtaja velikosrpske politike.
11. Ivo
Josipović snosi moralnu i drugu odgovornost što je u
Ured Predsjednika uveo kao svoje savjetnike notorne
protivnike hrvatske državnosti kao što su Dejan Jović,
Budimir Lončar i Dariju Šilović Karić.
(Nastavak slijedi) Ivan Runje
http://www.hrvatski-fokus.hr
/index.php/feljtoni/12093-veleizdajnici-pred-vratima-smo-predsjednickih-izbora-3
(99) |
