Podsjetivši da riječ hrestomatija dolazi iz grčkog i
znači "koristan nauk", odnosno "zbirka književnih ili
znanstvenih djela", pokazao je "tu hrestomatiju koja je
tajna, a može se naručiti u knjižarama". Radi se o tri
knjige, dvjema je autor Josipović - "Odgovornost za
ratne zločine pred sudovima u Hrvatskoj" i na engleskom
"Responsibility for war crimes, Croatian perspective -
selected issues", a treća je "Stalni međunarodni kazneni
sud" kojoj su, uz Josipovića, autori Davor Krapac i
Petar Novoselac.
"Dakle, hrestomatije tri komada - koje su u tim
strašnim, tajnovitim okolnostima u (restoranu)
'Vinodolu' i poslije prepričano u biografiji, izručene
neprijatelju", ironično je ustvrdio Josipović.
Naravno, teško je dokazati je li ili nije Josipović
"dilao" dokumente, kao što je to u to vrijeme bila
uobičajena pojava (tada je predsjednik bio najčuveniji
"diler" dokumenata Mesić), ali zgodno je vidjeti što
je rekao Cvetičanin:
"Ručam u Vinodolu s prof. Josipovićem. Ta
renesansna pojava... ostavlja utisak jednostavnog,
unekoliko hladnog čoveka. U dva sata razgovora nismo,
međutim, uspeli da dopremo jedan do drugoga. Doneo mi
je svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i
presuda za ratne zločine. Devedeset i pet odsto Srbi.
Potvrđuje da je izašao iz hrvatske komisije koja vodi
tužbu protiv Srbije. Nije od toga pravio pompu. Kazao
sam da mi prirodno cenimo taj gest".
Sam Josipović kaže da je hrestomatija - zbirka. To
stoji i u Hrvatskom leksikonu:
hrestomatija (grč.: koristan nauk), zbirka
biranih proznih tekstova iz knjiž. ili znanstvenih
djela poznatih autora; antologija.
Zamjenimo, dakle rijec hrestomatija sa zbirka u
spomenutoj Cvetičaninovoj rečenici dobit ćemo: "Doneo
mi je svoju uobičajeno debelu zbirku suđenja i presuda
za ratne zločine." Više sliči na ono što tvde
HDZ-ovci, a ne na Josipovićeve knjige, zar ne?
S druge strane, mnogo je bitnije ono što Josipović
nije komentirao od Cvetičaninovih tvrdnji. Poznato je
da je hrvatsku javnost o tome podsjetio poznati
kolumnist Ivica Šola (kolumnu mu u Večernjem listu
nisu htjeli objaviti!). Zato pogledajmo što je on sve
napisao u tekstu Je li predsjednik Josipović (bio)
prijetnja nacionalnoj sigurnosti? Dnevno.hr, 20. 09.
2014.:
U svojoj "zabelešci" od 1. 3. 2007. godine na str.
203 g. Cvetićanin opisuje kako hrvatski zastupnik
prof. Šimonović nudi povlačenje hrvatske tužbe za
genocid, ako se stvari mogu riješiti nagodbom, ali i
da to nije stav Vlade RH, no da će joj to savjetovati.
Pitam se: Zar je za taj prijedlog prije trebao saznati
srpski ambasador nego Vlada RH? No g. Šimonović ide
dalje i moli (!) srpskog ambasadora za "žuto svetlo"
sa srpske strane "da zna šta da kaže sudu u Hagu: da
zastanu malo dok mi diskutujemo stvar, ili da idu
dalje. Moli, također, diskreciju." No godinu dana
prije toga, čini se, na tajnom sastanku s g.
Cvetićaninom, kako stoji na istoj stranici, tu je
ideju iznio prof. Josipović, nakon čega je Cvetićanin
poslao "hitnu poruku Beogradu".
Za koga i u čije ime je prof.
Josipović nudio nagodbu srpskoj strani? Iz
Cvetičaninove "zabeleške" prof. Josipović ispada,
najblaže rečeno, informator Beograda, kao da zapravo
radi za interese Srbije, a ne za interese mnoštva
masakriranih hrvatskih žrtava od Vukovara do Škabrnje.
To dodatno potkrjepljuje sam Cvetićanin u svojoj
"zabelešci" od 22. 5. iste godine na str 240 - 241
gdje stoji: "Ručam u Vinodolu s prof. Josipovićem. Ta
renesansna pojava... ostavlja utisak jednostavnog,
unekoliko hladnog čoveka. U dva sata razgovora nismo,
međutim, uspeli da dopremo jedan do drugoga. Doneo mi
je svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i
presuda za ratne zločine. Devedeset i pet odsto Srbi.
Potvrđuje da je izašao iz hrvatske komisije koja vodi
tužbu protiv Srbije. Nije od toga pravio pompu. Kazao
sam da mi prirodno cenimo taj gest."
Iz ovih
tvrdnji proizlazi razumna sumnja da je prof. Josipović
redovito ("uobičajeno") donosio srpskom ambasadoru,
možda, povjerljive ili tajne dokumente, jer ne znamo
koje ("uobičajeno debelu hrestomatiju"), pa ne možemo,
za sada, reći da je prof. Josipović radio
protuzakonito (kao g. Mesić u slučaju Haaga). Drugo,
iz Cvetićaninove "zabeleške" proizlazi da je prof.
Josipović nezadovoljan visokim postotkom Srba u
suđenjima za ratne zločine, te da je istupio iz tima
za tužbu jer se stvari nepovoljno razvijaju za Srbiju.
Kako inače shvatiti zahvalu g. Cvetićanina kako "mi
prirodno cenimo taj gest"? Ako je sve to točno, onda
je na čelu hrvatske države čovjek, g. Josipović, koji
je radio protiv interesa zemlje kojoj je na čelu, i
bio informator srpske strane. Tu ne treba smetnuti s
uma da se u srpskoj protutužbi protiv hrvatske u Den
Haagu, srpska strana obilato koristila citatima
Josipovićevog glavnog analitičara, g. Dejana Jovića.
Ali vratimo se hrestomatiji. To doista jesu knjige "Odgovornost za ratne
zločine pred sudovima u Hrvatskoj" i na engleskom "Responsibility for war
crimes, Croatian perspective - selected issues". Naime one jesu zbirke, pa je
čudna tvrdnja samog Josipovića da je on autor (Josipović prisvaja rezultate svih
znanstvenika koji su radili na jednom projektu!). O engleskoj verziji knjige
pisao sam još u Hrvatskom slovu", 25. srpnja 2009., ali i ove godine Dnevno.hr,
28. siječnja 2014. (iako je tekst dan i u mojoj knjizi: Hrvatski genocid:
Napravili zečeve od Srba ipak vam ga dajem u cijelosti).
ŽELI LI JOSIPOVIĆ DOISTA SVU SREĆU GENERALU GOTOVINI?
U
Specijalnom izdanju emisije 60 minuta gost Tihomira
Ladišića bio je predsjednik Ivo Josipović (vidjeti
Portal HKV-a 31. 12. 2013.) i na pitanje boji li se da
bi se na suparničkoj strani na predsjedničkim izborima
mogao biti general Ante Gotovina, Josipović je
odgovorio kako je Gotovina ratni heroj, a kao
političar bi bio nešto sasvim drugo.
Generalu Gotovini želim svu sreću, ali vjerujem da
bih dobio i te izbore.
General može sucu Theodoru Meronu zahvaliti što mu Josipović želi svu sreću,
tj. Meronovoj konstataciji kako je nerazumno optužiti nekoga zato što je
oslobađao okupirana područja svoje domovine. Napomenimo da je po rezoluciji VS
UN-a svojevremeno okupirani teritorij RH i proglašen onim što on i jest:
OKUPIRANIM TERITORIJEM!
Poznato je kako je definicija ratnog zločina dana u Ženevskoj konvenciji od
12. kolovoza 1949. (Protokol I. i Protokol II.), a odredba članka 3. stavak 1.
Protokola II. kaže:
Ne može se pozivati ni na jednu odredbu ovog protokola da bi se ugrozio
suverenitet države ili odgovornost vlade da svim zakonitim sredstvima održava
ili ponovno uspostavi zakon i red u državi ili da brani nacionalno jedinstvo i
teritorijalni integritet države!
A zbog nerazumne optužbe naši generali i cijela Hrvatska bili su godinama na
optuženičkoj klupi u Haagu. Znamo i za navodni zločin: zločinački pothvat
zločinačke organizacije! Ako vjerujemo Josipoviću, sve to ne bi tako bilo da se
njega slušalo. Još je 1998. tražio da Gotovina ode u Haag objasniti tomu Sudu i
nerazumnost optužbe i upozori ih na Ženevsku konvenciju. Logično je da general
objašnjava vrhunskim pravnicima u Haagu takve stvari, zar ne?
O čemu se radi?
Još u vrijeme predsjednika Tuđmana željelo se kriminalizirati "Oluju", dakle
akciju u kojoj se oslobodilo okupirano područje naše države. Znamo da su
pokušali sa "subpoenom" za ministra Šuška. To je bio prvi izravni pokušaj Suda u
Haagu da se Hrvatskoj negiraju prava koja joj pripadaju po međunarodnom pravu.
Hrvatska je ušla u pravni spor i pobijedila na tom sudu. Dapače, sam Sud je
konstatirao da se od Hrvatske ne može tražiti veliki broj tajnih dokumenata ("na
stotine").
Ali, tadašnji sveučilišni profesor s Pravnog fakulteta "ne zna" za to pa danas
kaže: Kažete, dakle, da ničega ovog ne bi bilo da su se zločini na vrijeme
procesuirali.
Tako je. Podsjetit ću da je jedan od najvažnijih razloga moje ostavke na
članstvo u Savjetu za suradnju s Haaškim sudom 1998. bilo to što Savjet nije
prihvatio moj prijedlog da se generalu Gotovini u Hrvatskoj omogući razgovor s
haaškim istražiteljima. Vjerujem da bi on, kao što je to učinio general Petar
Stipetić, već tada razjasnio svoju ulogu u ratnim događajima. I danas se u
javnosti raspravlja o tome tko je odgovoran za to što Gotovini nije omogućen
razgovor s istražiteljima. Mislim da to danas više nije važno, nema potrebe to
pitanje otvarati. Mogu pretpostaviti da su svi postupali u dobroj namjeri.
Vjeruje li netko da je Josipović doista sve to radio u "dobroj namjeri". Ili
su preko njega iz Haaga pokušali "iznutra" promijeniti presudi o subpoeni? Nisu
Josipoviću vjerovali ni u tadašnjim vlastima pa su godinu kasnije donijeli
Deklaraciju kojom se oduzima pravo Haškom sudu raspravljati o "Bljesku" i
"Oluji". Dolaskom na vlast 2000. upravo je Josipović sastavio tekst nove
Deklaracije kojom je novi sastav Sabora poništio ono što Josipović nije uspio
ostvariti kao član Savjeta za suradnju s Haaškim sudom. Donijeta je saborska
odluka o Hrvatima kao manje vrijednoj vrsti, na koju se ne odnosi međunarodno
pravo. Čak je danas poznato i to da je sam tekst Josipović prvo poslao u Haag
"na odobrenje".
S druge strane, kako očito Mesić samo ponavlja Josipovićeve stavove, nameće se
pitanje je li Mesićevo protuzakonito davanje transkripata (dao ih je na tisuće,
protuzakonito, a sam Sud je ustvrdio da ih se ne može tražiti na stotine!)
povezano s Josipovićem. Zato je zanimljivo što sam Josipović o tome kaže: A
mislite li da je važno i drugo pitanje, tko je haaškim tužiteljima dao tzv.
brijunske transkripte?
Tu je važno reći da je, bez obzira na sav teret i sve stradanje koje su prošli
generali, Hrvatska imala dužnost surađivati s Haagom, pa i da daje dokaze.
Danas, temeljem ove presude, kritizirati one koji su provodili poslove suradnje
ne bi bilo korektno. Da se nije surađivalo, Hrvatska danas ne bi bila pred
vratima EU. Pri tome ne želim reći da je riječ o trgovini, riječ je jednostavno
o izvršavanju obveza koje je svaka država imala prema Statutu Suda.
Treba li ponoviti da je Mesić protuzakonito dao na tisuće dokumenata i to
nakon što je sam sud utvrdio da oni ne mogu tražiti na stotine takvih
dokumenata? Da, tko je zapravo autor one Sanaderove izjave kako nema toga što
neće uraditi samo da Hrvatska uđe u EU? Josipović? Josipović navodno ne poznaje
to da sudovi trebaju dokazati krivnju optuženome pa je svo vrijeme pozivao
Gotovinu da se preda sudu i dokaže svoju nevinost. Doista je bilo hvale vrijedno
to pozivanje da se Gotovina preda i objasni Sudu spomenutu nerazumnost njihovih
postupaka, zar ne? Zato je i čestitao Sanaderu uhićenje našeg generala.
Josipović je bio veoma aktivan da stručnjacima s Pravnog fakulteta objasni te
nove tendencije o ulozi generala u izravnom objašnjavanju na sudu što je razumno
i što piše u međunarodnom pravu. Zapravo, ovdje ću spomenuti samo kako su ti
naši znanstvenici djelovali kao znanstvenici, s napomenom kako su moji navodi
vjerojatno samo vrh sante leda.
1. Responsibility for war crimes: Croatian
perspective - selected issues / Ivo Josipović, ed. - Zagreb, Pravni fakultet,
2005. - (Monografije Pravnog fakulteta u Zagrebu = Monographiae Facultatis
iuridicae Zagrabiensis).
U Uvodu Josipović kaže: Republika Hrvatska, država koja je nastala iz krvavog
raspada bivše Jugoslavije, odigrala je direktnu i značajnu ulogu u razvoju novog
međunarodnog kaznenog prava. Hrvatska je bila među prvim zemljama koje su
preporučile osnivanje 'ad hoc' tribunala za bivšu Jugoslaviju. Njezini su
građani bili žrtve ratnih zločina, ali su također bili i optuženi pred Haškim
tribunalom. Hrvatska ima bogatu povijest i suradnje i sukobljavanja s Haškim
tribunalom, a njezina budućnost u Europi i dalje ovisi uglavnom o njezinoj vezi
s Haagom i ratnim zločinima općenito. Hrvatski su sudovi sproveli brojne sudske
procese vezane uz ratne zločine, no njihovo iskustvo i (pravne i političke)
posljedice tih procesa nisu još uvijek jasne. Štoviše, za vrijeme utemeljenja
Međunarodnog kaznenog suda, Hrvatska je bila među onim zemljama koje su aktivno
i snažno podupirale njegovo utemeljenje, preko 'Grupe istomišljenika'.
No ipak, pitanje odgovornosti za
ratne zločine često je stvaralo različite emocije i različite profesionalne,
političke i moralne stavove i u široj javnosti i među pravnicima u Hrvatskoj. To
je nedvojbeno bilo jedno od pitanja koje je u najvećoj mjeri zaokupljalo
hrvatsku javnost u zadnjih petnaest godina. U svakom slučaju, pitanje
odgovornosti za zločine počinjene tijekom posljednjeg rata ostat će relevantna
tema još dugo vremena, a njezin će odgovor odlučiti o budućnosti Hrvatske. Zbog
važnosti novih tendencija u međunarodnom kaznenom pravu za Hrvatsku, Pravni
fakultet Sveučilišta u Zagrebu, s potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i
športa, započeo je projekt pod nazivom "Hrvatska i međunarodno kazneno
sudovanje." Ova je knjiga rezultat prve faze rada na ovom projektu, u kojoj
mnogi hrvatski pravni stručnjaci sudjeluju kao istraživači. Cilj projekta je
promicati proučavanje međunarodnog kaznenog prava i odgovornosti za ratne
zločine u hrvatskoj pravnoj znanosti.
Dakle, Pravni fakultet pod dirigentskom palicom prof. Josipovića šalje svijetu
cijelu knjigu na engleskom jeziku u kojoj se ne spominje agresija na Hrvatsku, u
kojoj se ne spominje razlika ratnih zločina agresora i zločina u ratu onih koji
se brane. Dapače, izuzetno su spremni u davanju doprinosa tim "novim
tendencijama" koje očito nije razumio sudac Meron pa ih je nazvao "nerazumnim".
Ja sam svojevremeno koristio termin "suludim".
2. Potom su stručnjaci s Pravnog fakulteta u HAZU-u
predstavili svoj projekt o "Udruženom zločinačkom pothvatu". Nitko od njih nije
se osvrnuo na činjenicu da sud u Haagu ne uzima u obzir zločin protiv mira, tj.
zločin agresije i činjenicu da sintagma o "zločinačkom pothvatu zločinačke
organizacije" služi samo za obranu agresije i agresora. Na to sam ih osobno
upozorio u diskusiji. Srećom, prije mene je dobio riječ predsjednik Akademije
pravnih znanosti Hrvatske profesor emeritus Željko Horvatić. Između ostalog,
upozorio je kako se grdno varaju oni koji vjeruju da će svojim presudama u Haagu
izmijeniti povijest Domovinskog rata, njihove će presude biti dokumenti njihove
sramote kao stručnjaka. Poznato je da su mnogi stručnjaci zbog toga i napuštali
taj sud.
Bilo je rečeno da će biti tiskana knjiga sa svim izlaganjima i diskusijama. Od
mene nikada nije tražena moja diskusija! Ne bi me iznenadilo da ta knjiga i nije
tiskana zbog nepodobnih dikusija: moje i profesora Horvatića.
(Profesor Horvatić je, uz npr. dr. Vukovića i dr. Hrvoja Kačića, bio među
rijetkima koji su branili čast hrvatske pravne znanosti.)
3. Dobro je baciti pogled na knjigu: Ivo Josipović,
"RATNI ZLOČINI" - Priručnik za praćenje suđenja, Osijek, 2007. U njoj se može
vidjeti i ovo:
- POJAM AGRESIJE SE U TOJ KNJIZI OD 123. str. NIJEDNOM NE SPOMINJE
- Zločin protiv mira - 3 puta
Od poznatih dokumenata iz međunarodnog prava za koje znam, ovaj sveučilišni
profesor u knjizi spominje Rimski statut, a Londonski statut iz 1945. - ne
spominje.
Josipović ne spominje ni Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva, što ga
je prihvatila Komisije za međunarodno pravo OUN 1996. Ne spominje ni Rezoluciju
br. 3314 Opće skupštine OUN od 14. prosinca 1974. Dopunski protokol uz Ženevsku
konvenciju od 12. kolovoza 1949. (PROTOKOL I. i PROTOKOL II.) - spominje, ali ne
i odredbu članka 3. stavak 1. Protokola II. koju sam već naveo.
Kada je završio sam proces generalima, i kada je iz završnih riječi odvjetnika
naših generala postala očita sva bijeda Tužiteljstva u Haagu, Josipović se
javlja s tvrdnjom kako su se zločini u Oluji dogodili i za to netko treba
odgovarati. (Nije jasno je li možda Josipović smatrao da je zločin to što se
Olujom spasilo 160 do 180 tisuća muslimana koji su bili u okruženju u od UN-a
zaštićenoj zoni Bihać i to neposredno poslije genocida u Srebrenici, ili misli
da je zločin to što je Hrvatska vojska od srpskih hrabrih ratnika napravila
zečeve - da parafraziramo Slobodana Miloševića - pa su u bijegu tenkovima gazili
svoje sunarodnjake. Uostalom, Josipović aktivno pomaže i nagrađuje one koji
pokušavaju dokazati kako je Oluja bila zločinački pothvat.)
Slično se ponovilo uoči izricanja prvostupanjske presude. Na to se zapravo
odnose riječi biskupa Vlade Košića izrečene na Blagdan sv. Josipa Radnika u
Crkvi Sv. Josipa Radnika u Sisku, 1. svibnja 2011. (vidjeti i Vlado Košić,
Biskup na prvoj crti, Sisak, 2013.):
Ovih sam dana imao osobnu prepisku s jednim visokim dužnosnikom koji je, nakon
što smo mi biskupi pozvali na molitvu za optužene hrvatske generale, izjavio da
se na tom "međunarodnom sudu" ne postupa po molitvi nego po zakonima. Zamolio
sam ga da ne vrijeđa veliku većinu vjernika koji žive u našoj Domovini, jer ako
on ne drži ništa do molitve, mnogi vjeruju u moć molitve. On mi je odgovorio da
nije htio vrijeđati, ali da je jedno područje javnih poslova, a drugo duhovnost
i religija, koju radikalnu podjelu ja, međutim, ne prihvaćam. Istina, nije
dovoljno samo se moliti, kad treba raditi, ali i rad treba proizlaziti iz
molitve jer jedino tako dobiva na svojoj vrijednosti budući da se u molitvi od
Boga traži smisao svakog rada, blagoslov i njegov konačni uspjeh.
Josipović, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, uoči prvostupanjske
presude hrvatskim generalima hrvatskim biskupima kaže da se na tom "međunarodnom
sudu" ne postupa po molitvi, nego po zakonima. I kao znamo - presude su bile
nerazumne!
Da sigurno Predsjednik želi generalu Gotovinu svu sreću, zar ne? Zašto i ne bi
kada je i postao predsjednik zahvaljujući gore spomenutim zaslugama s generalom
Gotovinom u glavnoj ulozi. Zato bi doista bilo zanimljivo vidjeti bi li
Josipović izborio i drugi mandat kada bi se u tu utrku upustio i general
Gotovina.
Jasno je da će se teško moći dokazati Josipovićevo "dilanje" dokumenata, jer
je sigurno da srpski veleposlanik nikada ne bi svjedočio protiv Josipovića koji
je predvodnik u provođenju velikosrpskog Memoranduma 2 SANU. S druge strane,
nema dvojbe da sve što je do sada otkriveno samo produbljuje optužnicu protiv
Josipovića kao veleizdajnika, koju je u Vukovaru usvojilo Hrvatski nacionalni
etički sud, koji je u njoj i govorio o tužbi za genocid:
7. Pokušavao je do zadnjeg trenutka povući Hrvatsku tužbu pred Međunarodnim
sudom pravde protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj.
Ali očekivana promjena vlasti u RH može i to promijeniti.
Autor:
Akademik Josip Pečarić
www.hkz-kkv.ch |
