Po neslužbenim procjenama, u Vatikanu i okolnim rimskim
ulicama i trgovima okupilo se više od milijun
hodočasnika iz čitavoga svijeta, a najviše ih je bilo iz
rodnih domovina dvojice novih svetaca, Italije i
Poljske.Nisu izostali niti brojni hodoasnici iz naše
Domovine, a samo ih je iz Požege došlo gotovo stotinu,
ponajviše u znak zahvale sv. Ivanu Pavlu II. zbog
njegove zasluge za uspostavom Požeške biskupije.
Izravni prijenos svečanosti i misnoga
slavlja išao je u veliki broj zemalja diljem svijeta,
čiji se vjernici s radošću i zahvalnošću sjećaju
dvojice novih svetaca, a poglavito Ivana Pavla II.,
pape putnika, kako su ga zbog njegovih neumornih
misija evangelizacije svijeta, često nazivali. Na Trgu
Svetog Petra bile su i brojne političke delegacije, te
najviši predstavnici više od stotinu zemalja svijeta,
među kojima i Hrvatske.
Iako u ovom trenutku, kada je većina
iskrenih hrvatskih vjernika pod dojmom netom
završenoga slavlja i djelovanja Duha Svetoga, možda
nije primjereno iznositi političke opaske glede
navedenoga svetog događaja, ipak ću učiniti iznimku
svjestan i kritika kojima ću poradi istoga biti
izložen. Naime, Gospodin nas je poučio svojim
primjerom biti hrabar i ukazivati na svakom mjestu i u
svako vrijeme na sve zlo koje prijeti Njegovu djelu i
opire mu se nastojeći od Njega ljude okrenuti. Samo
zbog toga, a u biti najvećeg razloga, bit ću potpuno
otvoren i reći slijedeće:
Slušajući prijenos svečanoga slavlja,
jasno je i glasno, u nekoliko navrata rečeno kako je
Sv. Ivan Pavao II. za svoga ovozemaljskoga života više
puta izrazio svoju želju da ga se pamti kao papu
obitelji. Njegova briga za obitelj i njenu zaštitu kao
temeljne zajednice ljudskoga života i napretka
cjelokupnog čovječanstva, svima je dobro poznata. Zato
se mnoge obitelji tome novom svecu utječu i traže
zaštitu, ne samo u za njih kriznim trenutcima već i
postojano, još od vremena papinog aktivnog obnašanja
dužnosti prvoga sluge Božjega. Nesumnjivo je kako će
naš dragi novi svetac postati istinski zaštitnik
obitelji i Bogu hvala za to!
Međutim, gledajući u počasnoj loži
političare i moćnike ovoga svijeta, ugledah i našega
predsjednika Ivu Josipovića sa svojom suprugom. Neka
mi dragi Bog oprosti, sam pogled na njega mi je
zatamnio misli i na trenutak poremetio mir koji sam
duboko osjećao prateći kanonizaciju. Ali ipak sam ga
se ubrzo uspio "otresti" jer redatelj TV prijenosa
nije bio pod dirigentskom palicom ravnatelja HTV-a
Gorana Radmana, pa je brzo promjenio kadar s g.
Josipovića na ostala zbivanja. I onda sam počeo
istinski promišljati o riječima iz Evanđelja kojima
nas Gospodin toliko puta upozorava na ljudsko
licemjerje, poglavito moćnika iz političkoga i
vjerskog vrha, koji se rado pojavljuju u prvim
redovima i o Bogu i dobru rado govore, a svojim
djelima suprotno čine. Ali naš predsjednik o Bogu ne
govori nikada, štoviše, izjašnjava se agnostikom što
jest njegovo pravo. On samo protokolarno sudjeluje na
crkvenim slavljima, a osobito u predizborno vrijeme
kada očekuje glasove i tog prostog i neukog
katoličkoga puka, koji osim svoga poštenja i vjere, o
politici i njenim intrigama gotovo ništa ne zna. I
bolje da ne zna jer tako barem ima duševni mir.
Ali problem nastaje kada mu ti isti
političari pokušavaju ukrasti i to jedino što ima.
Tako naš vrli predsjednik Josipović rado sudjeluje u
gay paradama i promovira istospolne zajednice,
zalažući se za njihove brakove i za posvojenje djece.
Pri tome naš predsjednik, mimo svih uvriježenih
političkih standarada EU na koje se tako rado poziva
te venecijanskoga kodeksa, a koji priječe agitiranje
predsjednika i drugih državnih dužnosnika u
referendumskim kampanjama, oštro i opetovano napada
organizatore referendumske inicijative "U ime
obitelji", sotonizirajući njihove aktiviste kroz svoje
režimske medije kao nazadnjake, klerike, neobrazovane,
netolerantne, širitelje mržnje i kako sve ne.
Štoviše, naš g. Josipović, koji danas napuhano sjedi na Trgu
Svetoga Petra i sluša glas Petrova nasljednika, u potpunosti ignorira i većinski
izraženu volju hrvatskoga naroda na istom referendumu, govoreći kako će svejedno
homoseksualna zajednica dobiti sve ono što joj je aktualna hrvatska vlast i
željela svojim zakonima dati, inspirirana istim takvim zakonima importiranim u
Europu iz SAD-a. I tako, naš predsjednik koji u svom prvom, i, nadamo se
posljednjem mandatu, gotovo nikada nije spomenuo hrvatski narod (samo građane)
niti Boga, zbog koga, paradoksalno, danas samozadovoljno i sjedi u počasnoj
loži, ubire političke bodove u tko zna kojem po redu vlastitom igrokazu za neuki
narod.
A da čitava ova priča ipak ne bi
završila bez djela ruku njegova miljenika Gorana
Radmana, bitno je naglasiti kako je direktan prijenos
HTV preuzimao samo do trenutka pozdrava Josipovića
upućenog papi Franji na njihovom susretu po završetku
misnoga slavlja. Nakon njihovog rukovanja prijenos je,
normalno, odmah i prekinut. Ali u svemu tome ipak je
ostalo primjetno kako je većina državnika, a također i
bračni parovi dviju kraljevskih obitelji, iz
Španjolske i Belgije, ponizno poljubila ruku
aktualnome papi, ali ne i naš Josipović koji se samo
rukovao i bljedoliko nasmiješio, a njegova supruga
(iako su to prije nje gotovo sve pripadnice nježnijega
spola učinile) nije se udostojila prignuti svoja
koljena i poljubiti ruku Svetome ocu.
S jedne strane netko će reči kako naš
državnički dvojac barem nije licemjeran. Ali ti bi
pametnjakovići ipak trebali znati da se u ovakvim
prilikama ne radi o njih dvoje kao privatnim osobama,
već prije svega o predstavnicima svoga hrvatskoga
naroda koji golemom većinom ipak ispovjeda katoličku
vjeru. I zato su Josipović i njegova supruga morali
suspregnuti svoj ego i svoj bezbožnički svjetonazor
podrediti narodu kojega predstavljaju. Naravno da
Josipović u tom leglu političkih moćnika nije jedini
licemjer, ali je zasigurno jedini državnik koji o
svome narodu, na bilo kojem međunarodnom susretu ili
sudjelovanju na nekom političkom forumu i sl., nije
rekao lijepu riječ. Štoviše, svjedočili smo puno puta
da je hrvatski narod umjesto štitio i hvalio, on
blatio i ocrnjavao.
Ono što je na kraju svega ovoga
najbitnije. Božansko milosrđe je beskonačno i nema
čuda koje ono ne može učiniti ukoliko je čovjek
spreman otvoriti svoje srce Istini i Ljubavi. Možda
ovakve Josipovićeve nazočnosti svetim misama upravo to
i učine. Ali bez obostrane suradnje Bog ne želi
djelovati. A oni koji sav svoj život provedu ogrezli u
užitcima svoje moći ipak će se u času svoje posljednje
borbe na samrtnoj postelji, u strahu pred ništavilom
koje im prijeti, upitati što su dobroga učinili i za
sobom narodu i bližnjima ostavili. Svi će oni redom, u
svome zadnjem trenu i pri zdravoj svijesti zavapiti
tome istom i jedinom Bogu riječima: "Oprosti mi Bože"!
Autor: Zoran Meter
dnevno.hr |
