HRsvijet: Gospodine Palaichu, za početak, Vi ste
američki državljanin hrvatskih korijena?
Michael Palaich: Moji djed i baka
emigrirali su u Sjedinjene Države iz Petrinje i Križa
početkom dvadesetog stoljeća. Ja sam rođen u Detroitu,
Michigan prije 57 godina. Diplomirao sam političke
znanosti i psihologiju. Od mog umirovljenja, moja
supruga Sandra i ja provodimo zimu u Americi, a ljeto
u Hrvatskoj. Moje dvoje odrasle djece voli nas
posjećivati u Hrvatskoj za vrijeme ljeta.
HRsvijet: Autor ste iznimno
zapaženog filma o Bleiburškoj tragediji hrvatskog
naroda, koju mnogi žele negirati. Od kud interes
upravo za tu temu?
Michael Palaich: Kao dječak, čuo sam
baku kad je pričala o svoja dva brata koje su
partizani objesili na telefonske stupove nakon Drugog
svjetskog rata. Mislim, međutim, da bih ovaj film
snimio čak i da Titove komunističke ubojice nisu u
svojim zvjerstvima dotakle i moju obitelj. Ideju o
intervjuiranju preživjelih s Bleiburga dobio sam 1985.
godine. Već tada su mnogi preživjeli s Bleiburga i
Križnog puta umirali zbog visoke starosti. Kad sam
započeo projekt, imao sam za cilj jednostavno snimiti
sjećanja tih ostarjelih svjedoka kako bi buduće
generacije imale priliku iz prve ruke čuti o užasima
koje su Hrvati kad su izgubili svoju državu "morali"
proživjeli.
HRsvijet: Osobitu vrijednost Vašem
uratku daju britanski povijesni izvori kao i
svjedočenja britanskih časnika koji su izravno
sudjelovali u ovoj hrvatskoj tragediji. Što kažu
britanski izvori?
Michael Palaich: Sljedeća faza ovog
projekta odvila se kad sam shvatio da moram
dokumentirati svjedočanstva britanskih suučesnika koji
su bili uključeni u prisilno izručenje Hrvata u
Bleiburgu. Znao sam da će svjedočanstva Hrvata biti
još upečatljivijima ukoliko njihove priče dobiju
potvrdu od britanskih suučesnika u ovom ratnom
zločinu. Čuo sam mnoge priče preživjelih Hrvata koji
su govorili o svojim pokušajima predaje britanskoj
vojsci. Drugi su pričali o tome kako su britanski
avioni Spitfire nadlijetali Bleiburško polje i filmski
snimali ono što se na njemu odvijalo.
HRsvijet: Sudeći prema nekim
informacijama, u prvoj fazi rada na ovom projektu
niste uopće vjerovali u suodgovornost britanske strane
u ovom gnusnom ratnom zločinu. Kako ste uopće došli u
priliku uzeti te izjave?
Michael Palaich: U početnoj fazi
britanskih intervjua, bio sam skeptičan.
Pretpostavljam da sam imao određenu pozitivnu
predrasudu prema Britancima, i nisam mogao zamisliti
da bi oni mogli biti krivi za ratne zločine zbog kojih
su i sami sudili u Nürnbergu. Nikolai Tolstoy je u to
vrijeme živio u Velikoj Britaniji, ali je upravo u to
vrijeme boravio u posjetu Torontu u Canadi, i Ante
Beljo me, jednom prigodom, upoznao s njim. Beljo je
tada, naime, još uvijek radio i živio u Canadi.
Tolstoy je, na koncu, bio ta osoba koja me je spojila
s nekoliko bivših časnika Britanske VIII. Armije, koji
su sudjelovali u prisilnim repatrijacijama zarobljenih
hrvatskih vojnika i civila. Moram ovom prilikom
naglasiti da niti jedan od tih časnika nije ispočetka
htio razgovarati sa mnom. Svi su tvrdili da su imali
vrlo malo veze s tim događajem i da su se uglavnom
bavili Kozacima. Naposljetku su pristali na razgovor
sa mnom. Smatrao sam, a to i danas vjerujem, da ih je
moj američki naglasak razoružao i da su zbog toga
opuštenije govorili o događajima iz prošlosti, što ne
bi bio slučaj da su kojim slučajem razgovarali s nekim
tko ima hrvatski naglasak. Naravno, bio sam u
zrakoplovu za Englesku istog trena, prije nego što su
se imali prilike predomisliti.
HRsvijet: Ni potraga za
dokumentima iz tog doba u Velikoj Britaniji nije uopće
lagana zadaća. Kako je tekao taj dio?
Michael Palaich: Treća faza produkcije
dokumentarnog filma o Bleiburgu uključila je potragu
za britanskim dokumentima koji potječu iz svibnja i
lipnja 1945. godine, a koji bi poduprli svjedočanstva
hrvatskih i britanskih svjedoka. Stoga sam morao još
jednom putovati u Englesku gdje sam pretražio
nevjerojatne količine dokumenata u Britanskoj javnoj
arhivi, Carskom ratnom muzeju u Londonu i Ministarstvu
obrane u Londonu.
HRsvijet: Jesu li istraženi svi
dokumenti o britanskom suučesništvu u bleiburškim
događajima?
Michael Palaich: Na žalost, još uvijek
postoji mnoštvo dokumenata o Bleiburgu i prisilnim
repatrijacijama koje istraživači nisu niti dotakli.
Ono što smo Tolstoy i ja našli, jedva je načelo
materijale koji još uvijek čekaju nekog mladog
hrvatskog istraživača koji je spreman na sebe preuzeti
tu odgovornu zadaću.
HRsvijet: Posljednja faza snimanja
filma dogodila se u Hrvatskoj?
Michael Palaich: Konačno su 1990.
godine vjetrovi slobode prohujali cijelom Europom i
narodi koji su bili zatočeni komunizmom počeli su se
oslobađati. Ja sam bio uvjeren da je Jugoslavija na
rubu raspada. Isto sam tako bio uvjeren da Hrvati koji
nikada nisu čuli za Bleiburg, a i hrvatski političari,
moraju vidjeti, u obliku dokumentarnog filma, što se
dogodi kad Hrvati predaju svoju suverenost agresoru,
ili nekom drugom narodu koji u podsvijesti ima samo
vlastite interese. Nadao sam se da će Hrvati, kad vide
taj film, uvidjeti da predaja nikada nije moguća nakon
što je ispaljen prvi hitac u borbi za slobodu. Upravo
iz tog sam razloga zamolio sam preživjele Hrvate s
Bleiburga da se na kraju obrate budućim generacijama
Hrvata. Zamolio sam ih da se obrate hrvatskoj mladeži
koja o ovim stravičnim zločinima nije znala gotovo
ništa.
HRsvijet: I što su kazali?
Michael Palaich: Iako se oni nisu
međusobno poznavali, svi su odgovorili na isti način:
njihova poruka mladim hrvatskim generacijama bila je o
tome koliko je iznimno važno nikada ne predati ili
prodati vlastitu suverenost. Ukratko - naučiti lekcije
iz povijesti.
HRsvijet: Kako je Vaš film prvi
put stigao u Zagreb?
Michael Palaich: U svibnju 1991.
godine prošvercao sam četiri kofera punih filmova u
Hrvatsku preko austrijske granice, dok su vojnici JNA
patrolirali vlakom između Klagenfurta i Jesenica. Znao
sam što bi se dogodilo da su zatražili da otvorim
kofere, ali srećom vojnici su mi povjerovali kad sam
im rekao da je unutra samo odjeća.
HRsvijet: Kakve su bile tadašnje
reakcije na film?
Michael Palaich: Film je po prvi puta
prikazan u Muzeju Mimara u Zagrebu u svibnju 1991. Da,
bilo je nekih u dnu dvorane koji su vikali: "Laži,
laži!" Danas se mnogi od intervjua s glavnim
protagonistima filma mogu naći u video arhivima
Carskog ratnog muzeja pod temom prisilnih
repatrijacija. Muzej isto tako posjeduje transkripte
tih intervjua koji su pohranjeni za daljnja
istraživanja.
HRsvijet:
Tko je najviše pozicionirana britanska figura s kojom
ste razgovarali tijekom snimanja filma?
Michael Palaich: To je Gerald Draper,
koji je bio jedan od tužitelja na Savezničkom sudu za
ratne zločine, od kojih je najpoznatiji Nürnberški
proces. Draper je bio vrhunski stručnjak za pitanje
"ratnih zločina", "zločina protiv čovječnosti" i
"zločina protiv mira". On je isto tako i glavni autor
Britanskog etičkog vojnog kodeksa. Prije svoje smrti,
Draper je više puta bio pozivan na godišnje
obilježavanje holokausta u Izraelu kao jedan od
glavnih govornika.
HRsvijet: Znači, razgovarali ste s
Draperom?
Michael Palaich: Da, intervju s
Draperom trajao je gotovo sat vremena. Odvio se u
njegovom domu u Sussexu u Engleskoj, 1989. godine.
Draper je za vrijeme intervjua rekao dvije vrlo važne
stvari koji su uključene u film "Bleiburška
tragedija".
HRsvijet: Idemo redom, prvo Titova
pa onda britanska odgovornost. Koji su Draperovi
stavovi kad je u pitanju Titova osobna i zapovjedna
odgovornost, kao i odgovornost njegove
partzansko-partijske strukture od vrha do dna?
Tito i njegovi komunistički krvnici
mogli bi biti optuženi za ratne zločine, ili za
zločine protiv čovječnosti radi hladnokrvnih ubojstva
žena, djece i zarobljenih hrvatskih vojnika. Pojedinci
koji su počinili ubojstva mogli bi biti optuženi za
ratne zločine, kao i časnici koji su im u to vrijeme
bili nadređeni. I sam Tito, sukladno slovu
međunarodnog ratnog prava, mogao je biti optužen za
ratne zločine. Prema Draperu, da je Tito kojim
slučajem bio optužen, i da je nakon toga tvrdio kako
nije znao što su njegovi podređeni činili, to bi bila
neprihvatljiva obrambena taktika od optužbi za ratni
zločin. On je ili znao što se događalo, ili je to
svakako trebao znati. Prema Draperovim tvrdnjama,
"Neznanje nije obrana od optužbe za ratne zločine".
Postoji, međutim, dovoljno dokaznog materijala na
temelju kojeg se može zaključiti da je Tito sasvim
dobro znao da su nad hrvatskim narodom počinjeni ratni
zločini s elementima genocida.
HRsvijet: U čemu se prema
mišljenju tvorca "britanskog etičkog kodeksa" vidi
britanska odgovornost za bleiburšku tragediju?
Michael Palaich: Prema Draperu, bilo
koji britanski vojnik ili časnik koji je poslao žene,
djecu i vojnike u ruke titovih komunista, znajući da
će vjerojatno biti ubijeni, mogao bi biti optužen za
ratne zločine. Draper je isto tako tvrdio kako su
britanske snage mogle biti optužene za ratne zločine
ili za zločine protiv čovječanstva čak i u situaciji
da su, kojim slučajem, "odbile prihvatiti [Hrvate] na
područje pod britanskim nadzorom i dati im zaštitu u
okolnostima u kojima je bilo sasvim jasno da će u
protivnom pasti u ruke Titovih komunista, za koje se
pretpostavlja da će ih desetkovati". U ovom slučaju
Britanci su priznali kako su procjenjivali da će
Titove snage masakrirati Hrvate. Nigel Nicholson je na
koncu priznao kako je Hrvatima lažno kazao da će
vlakom biti poslani u Italiju. Priznao je kako je
raspolagao saznanjima da su po dolasku u Jugoslaviju
zarobljeni Hrvati bili masovno ubijani. On je nadalje
tvrdio da je bio prisiljen prevariti ih obećanjem da
će biti poslani u Italiju, jer inače ne bi bili
dragovoljno ušli u vlakove smrti.
HRsvijet: Razgovarali ste i sa
satnikom Colinom Gunnerom?
Michael Palaich: Colina Gunnera
intervjuirao sam u njegovom domu u Bradburyu u
Engleskoj, godine 1989. Gunner je u vrijeme rata bio u
Kraljevskoj irskoj pješadiji unutar Britanske VIII
armije. Satnik Gunner prisiljavao je Hrvate da prijeđu
most u Lavamundu, u Austriji, čak i nakon što je vidio
da ih se ubija i baca s mosta. On je priznao da je tri
dana i tri noći promatrao ta ubojstva, jer je toliko
dugo trajao prolazak zarobljenih Hrvata preko mosta.
Ubojstva koja je vidio uključivala su žene i djecu.
Gunner je izjavio: "Tito je masakrirao. Tito nije imao
vremena baviti se s ljudima koji su mu bili na putu.
Nitkov je masakrirao."
HRsvijet: Gdje je satnik Gunner
bio u trenucima dok su partizani masakrirali ratne
zarobljenike na mostu u Lavamundu?
Michael Palaich: Gunner je izjavio
kako je sjedio u vojnom vozilu na početku mosta u
Lavamundu, i svojim je očima gledao kako su zarobljeni
Hrvati bili prisiljavani prijeći most, da bi s druge
strane mosta, pred njegovim očima, bili ubijani od
strane partizana.
HRsvijet: Colin Gunner pokazao je
neke emocije dok ste razgovarali s njim o ubojstvima.
Možete li nam reći još nešto o njemu?
Michael
Palaich: Colin Gunner je bio vrlo neobičan čovjek.
Pridružio se Britanskoj vojsci kao neškolovani novak.
Postao je časnikom kao posljedica svoje vojne službe,
što je koliko ja znam vrlo rijetko. Rekao mi je da je
na kraju počeo uživati u ratu, u "baraži", kako je on
to zvao. Pod stare dane se propio. Pretvarao se da ga
sjećanja na izručenja Hrvata i njihovu smrt nisu
mučila, ali to očito nije bilo točno. Bilo je očito da
ga ta sjećanja već desetljećima progone kad nije mogao
savladati emocije dok se prisjećao tih davnih
iskustava. Intervjuirao sam ga 1989. godine,
četrdesetčetiri godine nakon Bleiburga, a krivica koju
je osjećao još ga je uvijek progonila. Jedan
zanimljivi detalj o dijelu intervjua u kojem se
rasplakao je to da sam ja naslutio da se Gunner nije
osjećao ugodno dok sam ga snimao. Prije intervjua, bio
je vrlo emotivan, ali čim sam uključio kameru, sabrao
se i postao zatvoren. Nakon mnoštva intervjua naučio
sam da se nikad ne zna kako će ljudi reagirati na
kameru. Zato sam na kraju intervjua pustio da kamera
snima dalje. Počeo sam spremati stvari kao da smo
završili. Mislim da mu je to pomoglo da se opusti i
sve emocije koje je zatomljivao tijekom intervjua
izašle su na vidjelo, jer je mislio da ga se više ne
snima. To je samo jedna usputna priča.
Ja nisam
suosjećao niti s jednim od tih ostarjelih Britanaca.
Oni su vrlo slobodno razgovarali o počinjenim ratnim
zločinima, kao kad bismo nas dvojica razgovarali o
dobroj košarkaškoj utakmici. Godine 1989. bio sam vrlo
aktivan u pokretu za oslobođenje Hrvatske i morao sam
se zaista suzdržavati kako bih iz tih staraca izvukao
priču.
HRsvijet: Već ste spomenuli
satnika Nigela Nicholsona, koji je imao jednu od
zapaženijih izjava u vašem filmu?
Michael Palaich: Intervju s Nigelom
Nicholsonom obavio sam u njegovom domu u Cranbrooku u
Engleskoj godine 1989. Nigel Nicholson bio je
obavještajac u Britanskoj VIII armiji. Kasnije se
bavio politikom i postao je član parlamenta Velike
Britanije. Mnogi ne znaju da je nakon Bleiburga još
uvijek bilo nekoliko desetaka tisuća Hrvata,
muškaraca, žena i djece, koji su bili prisilno vraćeni
u Jugoslaviju, u ruke Titovim komunističkim snagama,
putem takozvanih prisilnih repatrijacija. Upravo je
Nicholson bio osoba koja je smislila podlu prijevaru
koja jeolakšala izručenje zarobljenih Hrvata u ruke
jugoslavenskih komunista.
HRsvijet: O kakvoj prijevari se
radilo?
Michael Palaich: Nicholson je priznao
kako je u to vrijeme procjenjivao da bi se Hrvati
opirali da su kojim slučajem znali kako će biti
vraćeni u Jugoslaviju, jer su bili u potpunosti
svjesni što ih čeka u tom slučaju. Stoga je smislio
podlu prijevaru obećavši zarobljenim Hrvatima da idu u
Italiju. Rekao im je kako će ih zapadni saveznici
uskoro pozvati da sudjeluju u ratu protiv komunizma.
Na jednom mjestu u svom dnevniku, kojeg sam potajice
snimio i koji ću u skoroj budućnosti objaviti, on je
napisao: "Žrtve ne znaju kuda idu". Primijetit ćete da
je upotrijebio riječ "žrtve". U scenama koje
podsjećaju na otpremu Židova u nacističke
koncentracijske logore, 60-80 ljudi ugurano je u
stočne vagone, vrata su zaključali izvana i nisu bila
otvorena sve dok vagoni nisu stigli na odredište u
Jugoslaviji. Na toj strani granice oni koji su
preživjeli, bili su poslani na Križni Put.
HRsvijet: Razgovarali ste i s
general bojnikom Breidenom?
Michael Palaich: Taj sam intervju
obavio 1989. godine u domu general bojnika Bredina u
Essexu u Engleskoj. Njegovo ime i adresu dobio sam od
svećenika po imenu Sean Quinlan. Vlč. Quinlan navodno
je bio kapelan u Britanskoj VIII. armiji. Bredin je
godine 1945. imao čin potpukovnika. Kao visoki časnik,
on svoje ruke nije izravno uprljao događajima na
Bleiburgu ili prilikom prisilnih repatrijacija Hrvata.
Međutim, on je priznao da je znao za operaciju
prisilnih repatrijacija uz upotrebu prijevare, što je
završilo masovnim pokoljem ratnih zarobljenika. Bredin
je izravnije bio uključen u repatrijacije Kozaka koje
su sovjetski komunisti doslovce masakrirali.
HRsvijet:
Koji su Vaši dojmovi nakon ovih razgovora vođenih s
britanskim časnicima?
Michael
Palaich: Neki od britanskih sudionika u ovim ratnim
zločinima, kao što je Nigel Nicholson, opisuju svoju
ulogu na vrlo hladan i proračunat način, bez nekih
prevelikih emocija. Dok slušamo ovu ostarjelu gospodu,
moramo imati na umu da iako nisu uživali u tome što su
počinili, oni su vjerno izvršavali zapovjedi koja su
dobili. Nicholson je smislio kako prevariti Hrvate. U
slučaju kapetana Colina Gunnera, promatrač bi mogao
zaključiti kako ga uloga koju je odigrao 1945. godine
još uvijek muči. Međutim, on je naš intervju započeo
riječima: "Čujte, da mi netko naredi, ja bih vas
ustrijelio kao psa, da dobijem naređenje, i to mi
ništa ne bi značilo."
Jasno je da bi
on i četrdeset i pet godina nakon masakra još uvijek
izvršio nezakonitu naredbu da pošalje muškarce, žene i
djecu u smrt. Za Colina Gunnera nije bilo razlike
između zakonite i nezakonite vojne naredbe. Zapravo
nije uopće bitno da li ratni zločinac ima dvadeset ili
osamdeset godina, te da li zbog počinjenih zločina
osjeća grižnju savjesti ili ne. O tim bi se pitanjima
trebalo raspravljati na suđenju, ali ona ne bi trebala
utjecati na odluku o tome da li treba podignuti
optužnicu ili ne.
HRsvijet: Što onda učiniti?
Michael Palaich: Godine 1995. bio sam
pozvan sudjelovati u obilježavanju pedesete obljetnice
Bleiburga. To je uključilo turneju Hrvatske i
Hercegovine, te držanje predavanja na temu Bleiburga
zajedno s Nikolaiem Tolstoyem i još dvojicom Britanaca
koji su godine 1945. radili u izbjegličkim logorima u
Koruškoj. Održao sam i kratak govor u Saboru u
Zagrebu. Već sam tada izjavio da smatram da bi
britanski časnici koji su sudjelovali u predaji Hrvata
u Bleiburgu, te u prisilnim repatrijacijama Hrvata u
Koruškoj, trebali biti optuženi za ratne zločine po
istim kriterijima po kojima se sudilo nacistima u
Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata.
HRsvijet: Zašto?
Michael Palaich: Kao prvo, Britanci su
znali da će ih Titovi partizani najvjerojatnije
pobiti. Ako pokušaju tvrditi da to nisu znali, moramo
se zapitati zašto su o Hrvatima govorili kao o
"žrtvama". Nadalje, svjedoci kao što su Kapetan Colin
Gunner, priznali su mi 1989. godine da su sami vidjeli
"pokolj" žena i djece u Lavamundu 1945. godine. Teško
je tvrditi da nešto niste znali, ako ste priznali da
ste to vidjeli vlastitim očima, i unatoč tomu i dalje
nastavili izručivati Hrvate. Osim toga, prema
tužitelju za ratne zločine Geraldu Draperu, vojnik je
obvezan izvršiti "zakonita naređenja", a ne naređenja
koja rezultiraju pokoljem. Naposljetku, britanski
časnici kao Kapetan Nigel Nicholson bili su
obavještajci koji su djelovali na području
Klagenfurta, Viktringa, Villacha i Rosenbacha. Upravo
je Nigel Nicholson (bivši britanski parlamentarni
zastupnik) priznao da je osmislio sadistički plan
prijevare Hrvata kojima se reklo da idu u Italiju, dok
su zapravo bili isporučeni Titu i njegovim ubojicama.
HRsvijet: Kako su Vaše britanske
kolege reagirali na tako intonirane stavove?
Michael Palaich: Nakon mog govora
jedan od britanskih pozvanika oštro me prekorio. On je
ustvrdio kako Nigel Nicholson nipošto ne bi smio biti
optužen za ratne zločine jer je pokazao hrabrost kada
je u jednom od svojih obavještajnih izvješća u lipnju
1945. naveo da prosječni britanski vojnik proces
prisilne repatrijacije smatra "neugodnim". Moj je
odgovor na to bio kako se ta obrana može uzeti u obzir
na suđenju, kao što se može uzeti u obzir i dob
optuženoga. Međutim, koliko mi je poznato, zločin
ubojstva ne zastarijeva, niti zastarijevaju ratni
zločini koji su rezultirali ubojstvima.
HRsvijet: Znači, zagovornik ste
sudskog procesa za Bleiburg i suučesništvo u
komunističkim zločinima?
Michael Palaich: Po mom mišljenju, ako
se držimo kriterija drugog svjetskog rata kako bismo
donijeli odluku o tome treba li nekome suditi za ratne
zločine, Nigel Nicholson je odličan kandidat, kao i
mnogi drugi Britanci. Činjenica da je netko star,
bolestan ili da osjeća grižnju savjeti, ili da je
dobar građanin, nikada nije bila prihvaćena kao razlog
da se nekome ne sudi za počinjeni zločin. Ja se još
uvijek dobro sjećam slika dr. Andrije Artukovića
kojega su na nosilima unijeli u jugoslavenski sud kako
bi mu se sudilo za ratne zločine zbog kojih su ga
Sjedinjene Države 1986. godine izručile tadašnjoj
Jugoslaviji.
HRsvijet: Kolike su zapravo
bleiburške žrtve, što kažu svjedoci?
Michael
Palaich: Svi preživjeli Hrvati pričaju svoju priču iz
vlastite perspektive. Kada ih se upita, na primjer,
koliko je ljudi s njima marširalo iz Bleiburga, oni
kažu da ne znaju. Zašto? Bilo je toliko tisuća ljudi
da ako je netko bio u sredini te mase ljudi, nije
mogao vidjeti kraj kolone. Ako je netko bio na kraju
kolone, nije mogao vidjeti njen početak, i obrnuto. Na
ovom mjestu moramo govoriti o nečemu vrlo važnome:
brojevima.
Nema načina odrediti broj Hrvata prisilno izručenih
u Bleiburgu, niti onih koji su kasnije prisilno
vraćeni u Jugoslaviju, na temelju svjedočanstava
preživjelih. Stoga se moramo osloniti na službene
procjene Britanske VIII armije iz svibnja i lipnja
1945. godine.
Na Bleiburgu
bilo 200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 civila
HRsvijet: Što kažu britanski
dokumenti?
Michael Palaich: Britanski dokumenti
podupiru tvrdnje da su britanski avioni Spitfire
nadlijetali nad poljem Bleiburga i snimali scenu koja
se odvijala ispod njih. Dokumenti pohranjeni u Carskom
ratnom muzeju to potvrđuju. Službeni dokumenti
Britanske osme armije navode da je na Bleiburgu bilo
200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 civila. Colin
Gunner, britanski svjedok ubojstvima u Lavamundu tvrdi
da su muškarci, žene i djeca koračali po četvero u
jednom redu dok su prelazili preko mosta u Lavamundu.
On je isto tako izjavio da im je trebalo tri dana i
tri noći da prijeđu most. Bilo bi relativno lako
izračunati broj ljudi koji je prešao most na osnovu
tih informacija. Moramo se međutim podsjetiti da je
svega polovica ljudi išla preko Lavamunda. Prema Petru
Milošu, još jednom preživjelom koji je kasnije postao
predsjednikom Počasnog Bleiburškog Voda, druga
polovica je napustila Bleiburško polje i išla izravno
do Dravograda. Njihov broj se ne može odrediti.
Postoje dvije ceste koje vode od Bleiburga do
Dravograda, i iz nekog su razloga Hrvati bili
razdvojeni u dvije kolone. Osim ovih brojki, moramo
dodati i broj hrvatskih žrtvi koje je Britanska VIII.
armija izravno poslala u smrt u stočnim vagonima, baš
poput žrtava nacista koje su na isti način poslane u
koncentracijske logore. Dokumenti britanske vojske,
koje sam snimio i koje ću uskoro objaviti, navode da
je 60-80 Hrvata stavljeno na svaki stočni vagon. Nakon
što su vagoni napunjeni, bili su zaključani izvana
kako bi se spriječila mogućnost bijega. Rečeno im je
bilo da idu u Italiju, ali su bili poslani ravno u
Jesenice. Žrtve su shvatile da idu u Titove ruke tek
kad su stigle su Rosenbach i na stanici vidjele Titove
partizane s crvenom petokrakom na kapama. Bivši
britanski obavještajac Nigel Nicholson izjavio je da
su mnogi Hrvati počinili samoubojstvo kad su stigli u
Rosenbach, dok su još bili u stočnim vagonima. Kroz
proreze na vagonima mogli su vidjeti crvene petokrake
partizana, i tada su shvatili da su ih Britanci podlo
prevarili. Britanci su podrobno dokumentirali broj
žrtava koje su prisilili u te vagone i poslali u smrt.
Jedna hrvatska svjedokinja bila je u to vrijeme mala
djevojčica i vidjela je te vagone pune Hrvata. "Kuda
idete?" zavikala je prema njima s tračnica. "Idemo u
Italiju." bio je odgovor.
HRsvijet:
Što kažu iskazi žrtava?
Michael Palaich: Svaki hrvatski vojnik
imao je vlastitu priču užasa. Neki su bili svjedocima
suludih ubojstava koje su počinile partizanske žene, a
koje bi zvučale kao proizvod nečijeg poremećenog uma,
da nisu bile istinite. Drugi su pobjegli usred noći i
danima se nepomično skrivali na istom mjestu jer su se
bojali da bi ih i najmanji pokret mogao izdati. Mnogi
koji se nisu međusobno poznavali i koji su bili
intervjuirani u različitim zemljama govorili su o
određenom razdoblju kad se brutalnost još više
povećala nakon što su nove partizanske ubojice
pristigle kako bi preuzele kolone smrti. Neki se čak
prisjećaju kako su partizani ubili neke nevine
hrvatske seljanke koje su izašle iz svojih kuća kako
bi pregladnjelim Hrvatima ponudile sirovu koricu
krumpira dok su marširali kroz njihovo selo. Svi su
oni proživjeli masovna ubojstva, mučenje i pokolj,
počinjene na najbrutalniji i ponižavajući način.
HRsvijet: Vaša usporedba tih
zločina i ovih počinjenih u Domovinskom ratu?
Michael Palaich: Intervjuirati
hrvatske preživjele i britanske sudionike znači
slušati stotine sati najužasnijih ljudskih sjećanja.
Nažalost, za vrijeme hrvatskog Domovinskog rata, bio
sam prisiljen slušati iste priče koje je ovoga puta
pričala nova generacija žrtava. Osuđeni ratni zločinac
kojeg sam intervjuirao u Sarajevu opisao mi je svoju
ulogu u nedavnim ratnim zločinima. Ovoga puta su Srbi,
a kasnije i ostatak svijeta, taj pokolj nevinih ljudi
nazivali etničkim čišćenjem. U Karlovcu sam
intervjuirao preživjele sramotnog logora smrti
Omarske. Od njih sam čuo o nezamislivim okrutnostima
srpskih vojnika koje su čak i mene zaprepastile. Zašto
to sve govorim? Zar nam je sudbina ponoviti ta
iskustva svake druge generacije? Zašto treba
dokumentirati svjedočanstva? Zašto treba sakupiti
dodatnu dokumentaciju? Ako ne naučimo lekcije iz
povijesti, zar ćemo zaista biti osuđeni na ponavljanje
istih grešaka? Zar su samo određeni ljudi pravno
odgovorni za ratne zločine? Da li je istina da
pobjednici ne samo pišu povijest, nego da su osim toga
nedodirljivi kad se radi o ratnim zločinima?
HRsvijet: Kako gledate na
veličanje komunističkih simbola u današnjoj Hrvatskoj
Državi?
Michael
Palaich: Hrvati od 1945. godine oplakuju stotine
tisuća svojih žrtava. Nekoliko je knjiga objavljeno na
tu temu, filmovi i dokumentarci su snimljeni. Ipak, do
današnjeg dana niti jedan Titov partizanski ubojica
nije doveden pred sud. Dapače, u Hrvatskoj se danas
neki ljudi ponosno slikaju s crvenom petokrakom na
glavi, dok se istodobno iskapaju masovne grobnice
njihovih žrtava iz drugog svjetskog rata. Možda to i
nije ista osoba koja je pobila Hrvate, možda to nije
ista glava s istom kapom. Ali ta crvena zvijezda je
simbol kojeg su nosili ubojice članova obitelji
njihovih sugrađana. Prilikom nedavne posjete Rovinju,
s užasom sam vidio kako se u jednom kiosku prodaje
duhan za cigarete pod nazivom "Tito". Na paketu je
bila slika Tita s crvenom petokrakom na čelu. Kad sam
pozvao na red prodavačicu, njezin je odgovor bio: "To
je Belgijski duhan." "Da, ali vi ga prodajete."
uzvratio sam. U prošlosti je crvena zvijezda bila
simbolom smrti kojeg su ponosno nosili pripadnici
komunističke partije dok su ubijali Hrvate 1945.
godine. Danas se, nevjerojatno, ponovo s ponosom
izlaže u javnosti. Još je veća izopačenost to što
počinitelji ratnih zločina još uvijek slobodno hodaju
ulicama zajedno s nama, bez da su ikada bili u
sudnici, a još manje u zatvorskoj ćeliji.
Čovjek koji
prigrli ideju osobne slobode mora osuditi i fašizam i
komunizam
HRsvijet: Kakvo je vaše gledište o
sudskim procesima i ukupnoj problematici istraživanja
zločina komunizma?
Michael Palaich: Budući da se danas u
Hrvatskoj toliko govori o ratnim zločinima, potrebno
je i zločine počinjene nad Hrvatima 1945. godine
dokumentirati svjedočanstvima preživjelih, vladinim
dokumentima i forenzičnim dokaznim materijalima.
Međutim, to sve ima malo smisla ako se odgovorni neće
dovesti pred sud, i Hrvatima konačno pružiti osjećaj
pravde. Nadalje, međunarodna zajednica ne smije
sistematično prebirati po ratnim zločincima i
odlučivati koga će dovesti pred sud, a koga
ignorirati, na temelju njihove narodnosti. Ne možemo
prihvatiti da su u prošlosti određeni pojedinci bili
osuđeni za ratne zločine zato što su krcali ljude u
stočne vagone, dok su Britanski časnici koji su
učinili to isto kasnije postali članovi parlamenta, i
nikada nisu bili optuženi za ratne zločine. Ne možemo
prihvatiti da su Sjedinjene Države izručile osamdeset
godišnjeg dr. Andriju Artukovića Jugoslaviji 1986.
godine, dok je određeni Hrvat i bivši Titov partizan
slobodno živio u Mississaugi u Canadi većinu svog
života unatoč tomu što je pobio bezbrojne Hrvate u
Jazovki godine 1945. Ne možemo prihvatiti da ulice i
trgovi u Hrvatskoj nose ime Josipa Broza Tita, istog
onoga koji je organizirao pokolj cijele generacije
Hrvata, dok njegovi sljedbenici tvrde kako je on heroj
jer se borio protiv fašizma. Čovjek koji prigrli ideju
osobne slobode mora osuditi i fašizam i komunizam.
Fašizam i komunizam su antiteza osobnoj slobodi.
Opozicija fašizmu ne znači da je netko dobar čovjek,
ako je taj isti bio komunist koji je ubijao 1945.
godine. Isto tako, opozicija komunizmu ne znači da je
netko dobar čovjek ako je isti taj ubijao na drugoj
strani 1941. godine.
HRsvijet: Gdje je konačno
rješenje?
Michael Palaich: Rješenje je
jednostavno. Nemojmo biti selektivni kod predvođenja
ratnih zločinaca pred sud. Ne smijemo samo slati
Hrvate u Hag, dok oni koji su odgovorni za ratne
zločine 1945. godine još uvijek hodaju ulicama, čak i
ako hodaju uz pomoć štapa. Ne smijemo imitirati
selektivni tretman ratnih zločinaca u zemljama kao što
je Velika Britanija, dok su sami Britanci desetljećima
znali da su neki od njihovih vlastitih vojnika
počinili ratne zločine protiv Hrvata, i to po
definiciji njihovih vlastitih tužitelja nakon Drugog
svjetskog rata. Suđenje ratnim zločincima nije stvar
osvete. Ono je stvar pravde. Hrvatska neće zacijeliti
sve dok njena zagnojena rana koja se zove Bleiburg ne
zacijeli, a jedini je lijek za to pravda za žrtve.
Satnik Gunner (1945) - "Hrvati su
ubijani bičem u glavu i bačeni s mosta, stotinu puta.
Ubijali su djecu. Bilo je i djece u naručju. Tri dana
su tako prolaziili Hrvati preko mosta. Puna tri dana i
tri noći su prolazili. Bilo ih je 300.000. Sramimo se
i danas, da nismo mogli reći zapovjednicima da idu k
vragu."
Stjepan Mesić: "Bleiburg je ustaški
dernek; Antifašizam je čist kao Domovinski rat; U
Bleiburgu nije bilo žrtava" |
Ivo
Josipović: "S ponosom nosite partizanske kape" |
Priredila D. Gaupp
|