Je li Milorad Pupovac odradio Srb 2010. za beogradske gospodare?

Pokušaj Srpskog narodnog vijeća da oživi tradiciju slavljenja komunističkog "Dana ustanka naroda Hrvatske" u Srbu 27. srpnja (isti je datum slavljen i kao Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine) osobno mi se čini razumljivim. Nakon niza srpskih, srbijanskih i crnogorskih - velikosrbijanskin - ratnih i međunarodno-pravnih poraza u postkomunističkim ratovima, nakon kojih su Srbija i Srbi u međunarodnoj javnosti i pamćenju ostali osramoćeni i označeni kao agresori, ratni gubitnici i genocidni zločinci, logičnim se čini potraga dr. Milorada Pupovca i njegova Srpskog narodnog vijeća za 'korisnom prošlošću' koja bi hrvatskim Srbima mogla vratiti barem djelić izgubljenog ponosa i prava na dobar glas koji im je osigurao komunistički poredak bivše SFRJ. Taj je pokušaj u velikoj mjeri uspio.

Ne samo da je proslava održana pod visokim pokroviteljstvom predsjednika hrvatskog sabora Luke Bebića (on osobno, kao i predsjednica VRH-a i njezini ministri, izuzevši Uzelca, nisu bili nazočni), već joj je nazočio i predsjednik Republike dr. Ivo Josipović sa savjetnicima. Uz to, na temelju koalicijskog sporazuma Sanader - Pupovac iz 2007. godine, Vlada RH je u svibnju ove godine na zatvorenoj sjednici donijela odluku da u obnovu spomenika Vanje Radauša uloži dodatnih 2.163.267 kuna, uz već uloženih 1.600.00 kuna u 2009. godini. Obnova spomenika u Srbu bila je jedan od zahtjeva SDSS-a za nastavak podrške Vladi. U suradnji s Uredom predsjednika Republike Srbije i Zavičajnim udruženjem Ličana iz Srba koje djeluje u Srbiji, u susjednoj je državi prikupljeno dodatnih 100.00 'evra'.

Povratak u mračnu, zločinačku prošlost drugog svjetskog rata

Proslava je, prema očekivanju, isprovocirala mnoštvo strasnih javnih rasprava i polemika o povijesnim događajima koji su prethodili 27. srpnja 1941. godine, ali i onima koji su se zbili neposredno nakon toga. U središtu prijepora našla se kvalifikacija političke i povijesne biti ustanka: radi li se o antifašističkom, partizanskom, četničkom ili 'pluralnom' partizansko-četničkom-komunističkom ustanku. U polemiku se uključilo nekolicina stručno kvalificiranih znanstvenika (dr. Ivo Banac, dr. Ivo Goldstein), ali i mnoštvo političara, novinara i svjedoka tih događaja s različitim osobnim iskustvima, političkim uvjerenjima i sječanjima. Hrvatski list je tim događajima dao dužnu pažnju u nizu kritičkih osvrta glavnog urednika Ivice Marijačića, Vjekoslava Magaša i Marka Curaća kojima je zajednički nazivnik teško osporiti: da su 'ustanici' toga dana i nakon njega počinili niz strašnih zločina. Te 'ustaničke' četničke zločine ne negira ni sam dr. Milorad Pupovac, ali ih, također s pravom, smješta u kotekst rasnih zakona i državnog terora koji je provodila NDH-a.

'Srpski ustanak bez oružja' 1990. godine

Medijsko i političko polemičko putovanje u predaleku prošlost s početka Drugog svjetskog rata (kojim bi se trebali baviti isključivo povijesničari-istraživači, a mnogi se tim povijesnim događajima sustavno i bave) skrenulo je pažnju javnosti od teme koja mi se čini znatno važnijom za suvremenu hrvatsku državu i društvo: kakvu je ulogu jedan drugi, 'srpski ustanak bez oružja' (tako ga je nazvao Jovan Rašković), što se dogodilo u Srbu 25. srpnja 1990. godine, imao i trebao imati u najnovijoj hrvatskoj i velikosrbijanskoj povijesti?

Jasan i precizan odgovor na to retoričko pitanje sadržaj je ovog članka. Iako sam jedini preživjeli sudionik i svjedok iz prve ruke nekih od najvažnijih događaja iz tog razdoblja (Tuđman i Rašković su mrtvi), na spomenuto ću pitanje pokušati odgovoriti na temelju svjedočenja drugih (samih velikosrba) i na temelju lako dostupnih i provjerljivih dokumenata, a ne na temelju osobnih bilježaka iz tog vremena. Srpski ustanak 'bez oružja' u Srbu 25. srpnja 1990. godine ima, dakako, svoju predpovijest koja seže do Memoranduma SANU-a i kasnijeg osmišljavanja projekta Velike Srbije i pripreme Srba za osvajačke ratove prije i nakon dolaska na vlast Slobodana Miloševića 1986. godine. U središtu moje pažnje ipak je znatno kraće razdoblje od 23. do 31. srpnja 1990. godine, tj. razdoblje uoči i nakon 'srpskog ustanka bez oružja' u Srbu.

U to sam doba bio, čitatelju je to vjerojatno poznato, 'osobni savjetnik' predsjednika Republike (u to doba je to još uvijek bio predsjednik Predsjedništva SRH) dr. Franje Tuđmana. Situacija u kojoj smo se nalazili bila je, kako se to običava kazati, 'složena'. Velikosrpski imperijalni, osvajčki i ratni projekt imao je u odnosu na dolazak HDZ-a na vlast pune četiri godine prednosti tijekom kojih su se JNA, Srbijanci, a zatim i prečanski ili 'krajinski' Srbi sustavno spremali za 'rasplet', tj. vojne udare ili ratove u susjednim zemljama. Srbija i Crna Gora konačne su pripreme za rat okončale u svibnju 1990. godine kad je JNA oduzela naoružanje od tzv. teritorijalne obrane: u Sloveniji tek djelomično, u Hrvatskoj u cjelini.

Nakon što smo mi, Hrvati, razoružani, a našim (nabavku oružja općenarodne obrane i društvene samozaštite financirala je privreda bivše republike) oružjem naoružani prečanski ili 'krajinski' Srbi, vodstvo velikosrpskog pokreta (sastavljeno od srpskog dijela predsjedništva SFRJ, Slobodana Miloševića i srpskog dijela vodstva JNA) pristupilo je poslu stvaranja psihoze ugroženosti prečanskih Srba od 'ustaške' ili 'ustašoidne' vlasti koja navodno želi obnoviti NDH.

Idealne osobe za obavljanje tog prljavog i podlog posla za račun svojih beogradskih intelektualnih i političkih gurua - Slobodana Miloševića, Dobrice Ćosića, Matije Bećkovića, Antonija Isakovića, Ljubomira Ljube Tadića, Vuka Draškovića, Veljka Kadijevića i inih - bili su psihijatri dr. Jovan Rašković (zadužen za hrvatske Srbe) i dr. Radovan Karadžić (zadužen za bosansko-hercegovačke Srbe).

Oni su, uz osigurani ratni propagandni stroj iz Beograda (uvježban kroz 'događanje naroda', 'mitinge istine' i 'antibirokratsku revoluciju' od 1986. do 1990.) u lipnju i srpnju 1990. godine dobili zadatak da prečanske Srbe pripreme za 'srpski ustanak bez oružja', kako bi početkom kolovoza mogli započeti "balvan revoluciju", a nakon toga i oružani ustanak koji bi trebao uništiti hrvatske povijesne snove o nacionalnoj slobodi, državi i demokraciji.

Neformalni političko-intelektualni gremi Slobodana Miloševića u kojem su bile ranije spomenute osobe donio je početkom srpnja 1990. godine odluku da se "srpski ustanak bez oružja" organizira u Srbu. Izbor te 'varoši' imao je duboki simbolički smisao, jer je upućivao na metaforički drugi srpski ustanak protiv 'nove NDH'.

Predsjednik Tuđman i nas nekolicina njegovih bliskih suradnika pažljivo smo pratili pripreme ključnih institucija velikosrpskiog pokreta - režima slobodana Miloševića, vodstva JNA, 'srpske palanke' (predvođene Dobricom Čosićem i drugim autorima Memoranduma SANU-a) i vodstva Pravoslavne crkve - za 'srpski ustanak bez oružja' u Srbu. Očekivali smo da će se taj 'ustanak' organizirati na komunistički "Dan ustanka naroda Hrvatske", ali nismo bilii iznenađeni kad je dr. Jovan Rašković zatražio prijam i razgovor s predsjednikom Tuđmanom uoči tog 'ustanka'.

Susret i razgovor dogodio se 23. srpnja 1990. godine. Razgovor je postao poznat po tezi o 'ludom (srpskom) narodu' i integralnom transkriptu razgovora koji je tjednik Danas obavio već 31. srpnja 1990. godine. Manje je poznata činjenica da nam je dr. Jovan Rašković nakon sastanka dao obećanje - nakon što mu je predsjednik Tuđman ponudio ustavnu zaštitu ljudskih i manjinskih prava srpske zejednice u RH i njezinu 'kulturnu autonomiju' - kako u Srbu 25. srpnja 1990. ne će biti proglašen bilo kakav 'srpski ustanak' ili, ne daj Bože, srpska država u državi. A upravo se to dogodilo 25. srpnja 1990. godine!

Nakon niza sastanaka u Beogradu 24. srpnja 1990. godine neslužbeni velikosrpski gremi, na inzistiranje Slobodana Miloševića, donio je odluku da se u Srbu, na tzv. 'Prvom Srpskom saboru u Srbu' usvoji Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda.
Cjeloviti tekst te Deklaracije objavljujemo u posebnom okviru uz ovaj tekst kako bi pokazali da je "srpski ustanak bez oružja" u Srbu 1990. godine imao karakter secesističkog i potencijalno ratničkog dokumenta. Naša odluka (predsjednika Tuđmana, uz moju iskrenu preporuku) o objavi transkripta razgovora Tuđman-Rašković-Letica u tom je kontekstu bila jedia moguća i krajnje racionalna.

Danas, na temelju javnog svjedočenja osobnog Raškovićeva prijatelja Dragana Tanasića (objavljenog u Profilu 7. srpnja 2010. godine pod naslovom 'Zaboravljeni testament Jovana Raškovića') znamo da je Milošević naredio Raškoviću: 'Vi, profesore, treba da naložite krajiškim Srbima da isprovociraju nemire u Hrvatskoj'. Od njega je tražio i da organizira, što je, prema Tanasiću, Rašković odbio učiniti: 'potpuno uništavanje turizma u Hrvatskoj'. Na kraju je od Jove tražio i ovu 'sitnicu': "Čekajte, profesore, nisam još završio! Vi treba, također, da organizujete ubistva uniformisanih Srba u Krajini, milicionera i vojnika, pa da to pripišete zengama, a posle toga da povučete sve svoje poslanike iz Sabora!" Što u djelo nije proveo Jovo, proveli su drugi: Babić, Martić, Mladić, Štrbac i drugi.

Raškovićev govor u Kanadi o 'drugom srbskom ustanku'

Bilo kako bilo, na 'ustanku' u Srbu 1990. godine našli su se, rame uz rame i uz barjake s mrtvačkom glavom i sloganom 'Sloboda ili smrt' današnji ratni zločinci Vojislav Šešelj i Radovan Karadžić, Mile Martić, Arkan i Koljević, ali i svi ključni tvorci utopija o Velikoj Srbiji i demonizatori 'nove NDH' koju treba zatrti u korijenu. Poznato je da su tamo bili Antonije Isaković i kapetan Dragan, ali nije poznato jesu li bili nazočni i otac sadašnjeg predsjednika Srbije Ljubomir Ljuba Tadić i stvarni ideolog teze o 'svim Srbima u istoj državi' Dobrica Ćosić.

Pravi smisao 'srpskog ustanke bez oružja' u Srbu 25. srpnja 1990. godine objasnio je naknadno 'ćaća srpskog naroda u Hrvatskoj 'Jovan Rašković u četnički i pravoslavno nadahnutom, ali i - u odnosu na Hrvate - rasističkom govoru koji je održao na banketu 47. Kongresa SNO-a u kanadskom gradu Kitcheneru 7. listopada 1990. godine. Najvažniji dio tog govora također objavljujem ovdje u posebnom okviru, uz napomenu kako je cjeloviti govor dospupan na internetu, na adresi: http//www.krajinaforce. com/dokumenti/raskovic_govor.html.

Smisao skupa u Srbu 2010. godine

Kakav je, nakon svega smisao pokušaja SNV-a da obnovi tradiciju slavljenja 'prvog srbskog (od Srba) ustanka'. Iskreno se nadam da se ponovno ne radi o pokušaju novog neokrunjenog vođe hrvatskih Srba dr. Milorada Pupovca da još jednom služi beogradskim 'gospodarima'.

Naime, samo naivni hrvatski umnici i političari vjeruju da su četiri ratna poraza (u slovenskom, hrvatskom, bosansko-hercegovačkom i kosovskom.NATO ratu) uništila ideju i utopiju o Velikoj Srbiji. Pažljiva analiza - koja ne iziskuje veliki intelektualni napor - javnih istupa ključnih tvoraca ideje o 'pravu Srba da žive u jednoj državi' lako nam otkriva kako se ideje Velike Srbije danas nastoje ostvariti novim sredstvima. Umjesto ratova, tvorci i sljedbenici Velike Srbije iskreno vjeruju kako je tu fantomsku tvorevinu moguće u skoroj budućnosti ostvariti kroz proces EU integracija - mirnim sredstvima.

Umjesto suočenja i pomirenja s povijesnim činjenicama i istinama i umjesto učenja na povijesnim pogreškama, današnja Srbija već deset godina (!) živi novi mit: da u europskom miru može dobiti sve izgubljene ratove!

Tata Tadić i očuh Ćosić

I da paradoks bude potpun: taj novi velikosrpski mit intelektualno ponovno osmišljavaju tvorci Memoranduma SANU-a, u prvom redu otac sadašnjeg srbijanskog predsjednika Lubomir Ljuba Tadić i suvremeni otac - povijest je pokazala kako se zapravo radilo o zloslutnom i zlosretnom očuhu - velikosrpstva: pisac, političar, akademik i neosuđeni ratni zločinac Dobrica Ćosić.

Prvi je ideju kako Srbija u miru može ostvariti ideju o Velikoj Srbiji ili Srpskoj Krajini javno započeo zagovarati upravo Tadić stariji, ekspert za filozofiju povijesti, države i prava. Evo kako je to objašnjavao 1996. godine: "Svugdje gdje stignem, ja podvlačim da voni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gdje su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenima, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u svom ustavu" (citirano prema tjedniku Vreme: www.vreme.com).

Grubu Tadićevu ideju da Srbi trebaju baš od Nijemaca učiti kako u miru dobiti izgubljene ratove nakon toga je prihvatio i razradio istinski demon svih velikosrbijanskih postkomunističkih ratova, zločina, "humanog preseljenja stanovništva", etničkih čišćenja i genocida Dobrica Ćosić. U pretencioznom i patetičnom milenarističkom eseju 'Na kraju XX. Vijeka srpski narod doživio istorijski poraz", objavljenom u beogradskom Nedeljnom telegrafu 29.12.1999. godine, Ćosić priznaje da su Srbi ne samo izgubili četiri rata, već da su u međunarodnoj zajednici osuđeni kao pokretači i glasni protagonisti agresije i ratnih zločina. Objašnjenje za te velike poraze i "nacionalnu nesreću" pronalazi u ovoj, nastrano poetičnoj, apokaliptičnoj tvrdnji: "Otkazao nam je istorijski um".

Polazeći od te teze (da je Srbima "istorijski um" dao otkaz), on nudi "forumlu" velikosrbijanske ideologije u XXI. stoljeću: "Razmišljajući o svojim i srpskim zabludama, greškama i krivcima, ja još nisam dosegao do istine koja me čini spokojnim. Ali sam uveren da Srbi na kraju 20. veka treba u Nemcima da vide primer kako se u miru dobija izgubljeni rat".

Sve ključne teze iz svoje tisućljetne "oporuke" Ćosić je ponovio prije nepune dvije godine u govoru koji je održao na skupu posvećenom njegovu "književnom portretu" u Trsteniku 16. listopada 2008. koji je NIN pod naslovom Naši porazi nisu konačni objavio 23. listopada 2008. godine.
Kad, dakle, Boris Tadić i svi ključni srpski i srbianski političari danas ili sutra javno izjavljuju da je Oluja "zločin koji se ne smije zaboraviti" ili kad tvrde da je general Ante Gotovina zločinac kojeg Haag u "interesu mira" nikako ne smije osloboditi, oni progovaraju kroz prizmu nove velikosrbijanske doktrine čije su temelje razradili njegov otac i očuh prečanske srpske nacije Dobrica Ćosić.

Slatkorječivost Save Štrbca

U kontekst nove velikosrbijanske ideologije XXI. stoljeća treba staviti i novu retoriku kojom se služi, primjerice, jedan od viđenijih "slijepih" putnika srbijanske imperijalne ratne politike Savo Štrbac. Nakon što mu je svaka ideja o hrvatskoj državi puna dva desetljeća bila zla i zločinačka, odjednom i on slavi ljepote Lijepe Naše i žali zbog vlastitih i nacionalnih zabluda.

Evo kako danas besedi i divani šef Dokumentaciono-informativnog centra "Veritas" i bivši tajnik vlade tzv. Republike Srpske Krajine:
"Jedan sam iz te generacije koja je prošla sve to i imam jasan osjećaj krivice što smo napustili zavičaj. Zapravo nije bitno kako se ta država zvala, jer su se na tom području smjenjivale države i carstva, Mletačka republika, Napoleon, Austrougarska, Turska... Moji Ravni kotari jedno su od najljepših i najplodnijih mjesta, to je bila Kalifornija stare Jugoslavije. Opskrbljivali smo voćem i povrćem čitav Jadran; kao dječak prodavao sam grožđe, lubenice i breskve. A onda smo izgubili ono što nam je ostavljeno u amanet. Moji su preci vjekovima tamo bili, a mi smo otišli. Svako tko je normalan vidi da smo negdje napravili grešku". Nova slatkorječivost Save Štrbca i mitska emigrantska retorika Borisa Tadića imaju isto ishodište i cilj: pokušati ostvariti političke oporuke brojnih arhitekata Velike Srbije: u miru dobiti izgbljene ratove. I to, da apsurd bude potpun, imitiranjem Nijemaca. Kakve li pretencioznosti!

Umjesto zaključka

Ne dovodeći uopće u pitanje iskonsku potrebu ljudi da javnosti otkriju pola stoljeća tajene istine o četničkom teroru, odmazdama i pokoljima u Lici i susjednoj Bosanskoj Krajini ili Turskoj Hrvatskoj 27. srpnja 1941. godine (u župi Boričevac, bosanskom Grahovu, bosanskom Petrovcu, Drvaru i drugdje), nikako ne treba zanemariti činjenicu da su se ti strašni i nekažnjeni zločini dogodili u rasističkoj i zločinačkoj državi NDH. Upravo zbog toga jer se radi o dalekoj prošlosti kojom se trebaju baviti ozbiljni i nepristrani povjesničari-istraživači, a ne političari i novinari "navijači", u ovom sam članku želio pažnju čitatelja usmjeriti na, za današnju, demokratsku i suverenu Republiku Hrvatsku, znatno važniju prošlost iz 1990. godine.

Naime, da bi mogli ostvariti novi projekt Dobrice Ćosića i Ljube Tadića (plašim se: i Borisa Tadića; nadam se: ne i Milorada Pupovca) o "pobjedi Velike Srbije u miru", potrebno je REVIDIRATI suvremenu povijest. Nadam se da su današnji hrvatski "vrhovnici" naučili osnovne lekcije iz državništva, međunarodnog prava, nacionalne sigurnosti i diplomacije i da će i nova doktrina Velike Srbije završiti na povijesnom smetlištu, kao i ranije: agresorske, imperijalne, ratne i - presuda Haaškog suda za Srebrenicu i nova optužnica istog suda protiv Radovana Karadžića to dokazuju - genocidne.

O ključnoj pretpostavci da se to ne dogodi, želji Srbije da Hrvatska povuče tužbu za genocid, čitajte u ljedećem broju Hrvatskog lista.

Piše Slaven Letica

Hrvatski list, 12. Kolovoza 2010.

22.08.2010.

*****

Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda, usvojena na tzv. Srpskom saboru u Srbu 25. srpnja 1990.

Polazeži od univerzalnog principa o pravu naroda na samoopredjeljenje uključujući i pravo na odcjepljenje, te polazeći od postojećih normi u Ustavu SFRJ i Ustavu SRH da he SR Hrvatska država i srpskog naroda u Hrvatskoj, a radi zaštite svoje nacionalne suverenosti i slobode, srpski narod koji živi na istorijskim teritorijama objedinjenim današnjim granicama SR Hrvatske, donosi i objavljuje na Srpskom saboru održanom u Srbu dana 25. jula 1990. godine,

DEKLARACIJU o suverenosti i autonimiji srpskog naroda

1. U granicama SR Hrvatske koja je država i srpskog naroda koji živi u SR Hrvatskoj, srpski narod je na osnovu svojih geografskih, istorijskih, društvenih i kulturnih osobenosti suveren narod sa svim pravima koja sadržava suverenost naroda. Srpski narod u SR Hrvatskoj ima puno pravo da se u zajedništvu sa hrvatskim narodom ili samostalno pri uspostavljanju novih odnosa u Jugoslaviji opredjeljuje za federativno ili konfederativno državno uređenje. Ne može se bez učešća srpskog naroda u Hrvatskoj birati oblik jugoslavenskog zajedništva, a to naročito vrijedi za situacije legitimnog odcjepljenja. Odcjepljuju se narodi, a ne države (naprotiv, prema važećim ustavima odcjepljuju se republoike, op. a.). Srpski narod daje sebi pravo da se na istorijskim teritorijima koje objedinjuju sadašnje granice Hrvatske opredjeljuje s kim će živjeti, u kom će rećimu živjeti i kako će se povezivati s drugim narodima u Jugoslaviji. Nitko drugi nema istorijsko pravo da određuje sudbinu srpskog naroda koji tu živi vjekovima i prije stvaranja države Hrvatske.

2. Na osnovu svoje suverenosti, srpski narod u Hrvatskoj ima pravo na autonomiju. Sadržaj te autonomije zavisit će od federativnog ili konfederativnog uređenja Jugoslavije. U uslovima federativnog državnog uređenja srpski narod ima pravo na nesmetanu i bez oraničenja upotrebu u službene i pravne svrhe srpskog književnog jezika, pisma ćirilice, škola i srpskih školskih programa, kulturnih i političkih institucija, preduzeća, štampe i srpske radiotelevizije. Organizacija ovakve autonomije može se provesti samo putem pune opštinske samouprave, posebno u opštinama gdje je srpski narod većinsko stanovništvo i povzeivanjem tih opština u zejednice. U uslovima konfederativnog državnog uređenja Jugoslavije, srpski narod u Hrvatskoj ima pravo na političku terirorijalnu autonomiju.

3. Kao politički predstavnik srpskog naroda u Hrvatskoj konstitui9še se Srpski sabor koji zasjeda u Srbu. Kao izvršni organ Srpskog sabora konstituiše se Srpsko nacionalno vijeće.

4. Srpsko nacionalno vijeće ima pravo da organizuje plebiscitarno izjašnjavanje srpskog naroda po svim pitanjima bitnijim za njegov položaj u Hrvatskoj i Jugoslaviji, kao i drugim pitanjima koja se tiču ostvarivanja srpskog suvereniteta i autonomnosti.

5. Srpsko nacionalno vijeće predstavlja smostalan organ koji između dva zasjedanja Srpskog sabora sprovodi odluke Srpskog sabora i ove Deklaracije te priprema pitanja o kojima će se izjašnjavati Srpski sabor i plebiscitarno srpski narod.

6. Srpski sabor na zasjedanju u Srbu 25. jula 1990. godine proglašava ništavnim za srpski narod u Hrvatskoj sve ustavne i zakonske promjene koje negiraju njegov suverenitet kao naroda i umanjuju njegovo autonomno pravo.

7. Srpski narod u Hrvatskoj ne traži ništa više od onih prava koja drugi savremeni narodi Evrope odavno imaju i uživaju.

*****

Dio govora dr. Jovana Raškovića na banketu 47. Kongresa SNO-a u Kanadi 7. listopada 1990. godine

Hrvatski narod odlučio se za samostalnu, nezavisnu hrvatsku državu koju vodi HDZ, antisrpska i srbofobična orgaizacija. Mi, Srbi u Hrvatskoj, ne priznajemo jednostranački, srbofobični hrvatski parlament. Mi ne priznajemo službeno srbožderstvo!

Zbog toga smo, kao što znate, u Srbu 25.7., u prisustvu 150 000 ljudi, osnovali naš Srpski parlament. Osnovali smo naš parlament, osnovali smo našu, srpsku, vladu! To smo učinili baš u onim trenutcima kada je hrvatsko 'vrhovništvo', kako oni sebe često nazivaju, izdalo zastave sa šahovnicama. To što su skinuli zvijezdu petokraku, neka im je! Zvijezdu mi nismo tražili ni na jednoj zastavi, niti ćemo je tražiti! Ali ne priznajemo ni novi znak. Ne priznajemo, braćo i sestre, ni ustašku 'šahovnicu' od koje su ginula naša sabraća, naši preci! Mi nikada ne ćemo priznati zastavu sa 'šahovnicom' za zastavu Hrvatske, a kamoli za zastavu srpskog naroda!

Međutim, srpska autonomija u Hrvatskoj nije konačno riješenje. Ona je prelazni oblik, ona je dokaz da u Hrvatskoj postoji srpski narod i da taj srpski narod ima pravo da SAM odluči s kim će živjeti, kako će živjeti i u kojoj će državi živjeti! Ukoliko dođe, a svi su izgledi za to, do konačnog komadanja Jugoslavije, onda mi stojimo na stanovištu da se ne odcjepljuju ove takozvane države koje je formirao AVNOJ, jer AVNOJ je farsa, AVNOJ je komunistička izmišljotina, pa su i ove države, koje su stvorene sa svojim čudnim i čudovišnim granicama nešto što nam je ostavio komunizam u baštinu.

Ako ima pravo hrvatski narod da traži svoju državu, onda i srpski narod u Hrvatskoj, i srpski narod u Bosni i Hercegovini može provesti jedan referendum, jedan plebiscit za stvaranje države koja bi se zvala Krajina! Krajina ne bi bila samo država etničkog karaktera! Krajina u sebi nosi i određena istorijska opredjeljenja. Krajina je prostor u kome su živjeli slobodni ljudi. Oni nikad nisu bili kmetovi, kao oni koji su živjeli malo dalje od njih! Hrvatski narod u to je vrijeme živio u Austro-Ugarskoj, zemlji teškog i primitivnog feudalizma u kojoj je svaki feudalac imao pravo da oduzme kmetu ženu i da spava s njom, da oduzme najljepše kćeri kmetove i da spava sa njima, da im oduzima hranu i ljetinu.

To se nije dogadjalo s Krajišnicima! Krajišnici su živjeli slobodno, obrađivali su svoje njive, imali su svoja imanja... Dakle postoji još jedan duboki društveni razlog da se Krajina obnovi u svim njezinim prostorima! Krajina je isotriski bila država. Krajišnici su po mentalitetu isti ljudi! Isti ljudi žive i sa jedne i sa druge strane Une i ti ljudi treba da se ujedine. Krajina, kad se formira, biće država od 3'100'00 ljudi, biće dva puta veća od Makedonije i jedan i po put veća od Slovenije.

Kada sam iznio ovu ideju o Krajini u Drvaru, onda je nastalo oduševljenje koje je trajalo više od dvadeset minuta. Ja nisam ponovo mogao uzeti riječ dvadeset minuta! A onda su spontano, bez dirigovanja i bez nekog velikog smisla za gornje ili donje melodije počeli pjevušiti: "Popićemo Unu, popićemo Unu!"