Ne samo da je proslava održana pod visokim
pokroviteljstvom predsjednika hrvatskog sabora Luke
Bebića (on osobno, kao i predsjednica VRH-a i njezini
ministri, izuzevši Uzelca, nisu bili nazočni), već joj
je nazočio i predsjednik Republike dr. Ivo Josipović
sa savjetnicima. Uz to, na temelju koalicijskog
sporazuma Sanader - Pupovac iz 2007. godine, Vlada RH
je u svibnju ove godine na zatvorenoj sjednici
donijela odluku da u obnovu spomenika Vanje Radauša
uloži dodatnih 2.163.267 kuna, uz već uloženih
1.600.00 kuna u 2009. godini. Obnova spomenika u Srbu
bila je jedan od zahtjeva SDSS-a za nastavak podrške
Vladi. U suradnji s Uredom predsjednika Republike
Srbije i Zavičajnim udruženjem Ličana iz Srba koje
djeluje u Srbiji, u susjednoj je državi prikupljeno
dodatnih 100.00 'evra'.
Povratak u mračnu, zločinačku prošlost drugog
svjetskog rata
Proslava je, prema očekivanju,
isprovocirala mnoštvo strasnih javnih rasprava i
polemika o povijesnim događajima koji su prethodili
27. srpnja 1941. godine, ali i onima koji su se zbili
neposredno nakon toga. U središtu prijepora našla se
kvalifikacija političke i povijesne biti ustanka: radi
li se o antifašističkom, partizanskom, četničkom ili
'pluralnom' partizansko-četničkom-komunističkom
ustanku. U polemiku se uključilo nekolicina stručno
kvalificiranih znanstvenika (dr. Ivo Banac, dr. Ivo
Goldstein), ali i mnoštvo političara, novinara i
svjedoka tih događaja s različitim osobnim iskustvima,
političkim uvjerenjima i sječanjima. Hrvatski list je
tim događajima dao dužnu pažnju u nizu kritičkih
osvrta glavnog urednika Ivice Marijačića, Vjekoslava
Magaša i Marka Curaća kojima je zajednički nazivnik
teško osporiti: da su 'ustanici' toga dana i nakon
njega počinili niz strašnih zločina. Te 'ustaničke'
četničke zločine ne negira ni sam dr. Milorad Pupovac,
ali ih, također s pravom, smješta u kotekst rasnih
zakona i državnog terora koji je provodila NDH-a.
'Srpski ustanak bez oružja' 1990.
godine
Medijsko i
političko polemičko putovanje u predaleku prošlost s
početka Drugog svjetskog rata (kojim bi se trebali
baviti isključivo povijesničari-istraživači, a mnogi
se tim povijesnim događajima sustavno i bave) skrenulo
je pažnju javnosti od teme koja mi se čini znatno
važnijom za suvremenu hrvatsku državu i društvo: kakvu
je ulogu jedan drugi, 'srpski ustanak bez oružja'
(tako ga je nazvao Jovan Rašković), što se dogodilo u
Srbu 25. srpnja 1990. godine, imao i trebao imati u
najnovijoj hrvatskoj i velikosrbijanskoj povijesti?
Jasan i precizan odgovor na to retoričko pitanje sadržaj je ovog članka. Iako
sam jedini preživjeli sudionik i svjedok iz prve ruke nekih od najvažnijih
događaja iz tog razdoblja (Tuđman i Rašković su mrtvi), na spomenuto ću pitanje
pokušati odgovoriti na temelju svjedočenja drugih (samih velikosrba) i na
temelju lako dostupnih i provjerljivih dokumenata, a ne na temelju osobnih
bilježaka iz tog vremena. Srpski ustanak 'bez oružja' u Srbu 25. srpnja 1990.
godine ima, dakako, svoju predpovijest koja seže do Memoranduma SANU-a i
kasnijeg osmišljavanja projekta Velike Srbije i pripreme Srba za osvajačke
ratove prije i nakon dolaska na vlast Slobodana Miloševića 1986. godine. U
središtu moje pažnje ipak je znatno kraće razdoblje od 23. do 31. srpnja 1990.
godine, tj. razdoblje uoči i nakon 'srpskog ustanka bez oružja' u Srbu.
U to sam doba bio, čitatelju je to
vjerojatno poznato, 'osobni savjetnik' predsjednika Republike (u to doba je to
još uvijek bio predsjednik Predsjedništva SRH) dr. Franje Tuđmana. Situacija u
kojoj smo se nalazili bila je, kako se to običava kazati, 'složena'.
Velikosrpski imperijalni, osvajčki i ratni projekt imao je u odnosu na dolazak
HDZ-a na vlast pune četiri godine prednosti tijekom kojih su se JNA, Srbijanci,
a zatim i prečanski ili 'krajinski' Srbi sustavno spremali za 'rasplet', tj.
vojne udare ili ratove u susjednim zemljama. Srbija i Crna Gora konačne su
pripreme za rat okončale u svibnju 1990. godine kad je JNA oduzela naoružanje od
tzv. teritorijalne obrane: u Sloveniji tek djelomično, u Hrvatskoj u cjelini.
Nakon što smo mi, Hrvati, razoružani, a našim (nabavku oružja općenarodne
obrane i društvene samozaštite financirala je privreda bivše republike) oružjem
naoružani prečanski ili 'krajinski' Srbi, vodstvo velikosrpskog pokreta
(sastavljeno od srpskog dijela predsjedništva SFRJ, Slobodana Miloševića i
srpskog dijela vodstva JNA) pristupilo je poslu stvaranja psihoze ugroženosti
prečanskih Srba od 'ustaške' ili 'ustašoidne' vlasti koja navodno želi obnoviti
NDH.
Idealne
osobe za obavljanje tog prljavog i podlog posla za
račun svojih beogradskih intelektualnih i političkih
gurua - Slobodana Miloševića, Dobrice Ćosića, Matije
Bećkovića, Antonija Isakovića, Ljubomira Ljube Tadića,
Vuka Draškovića, Veljka Kadijevića i inih - bili su
psihijatri dr. Jovan Rašković (zadužen za hrvatske
Srbe) i dr. Radovan Karadžić (zadužen za
bosansko-hercegovačke Srbe).
Oni su, uz osigurani ratni propagandni stroj iz Beograda (uvježban kroz
'događanje naroda', 'mitinge istine' i 'antibirokratsku revoluciju' od 1986. do
1990.) u lipnju i srpnju 1990. godine dobili zadatak da prečanske Srbe pripreme
za 'srpski ustanak bez oružja', kako bi početkom kolovoza mogli započeti "balvan
revoluciju", a nakon toga i oružani ustanak koji bi trebao uništiti hrvatske
povijesne snove o nacionalnoj slobodi, državi i demokraciji.
Neformalni političko-intelektualni gremi Slobodana Miloševića u kojem su bile
ranije spomenute osobe donio je početkom srpnja 1990. godine odluku da se
"srpski ustanak bez oružja" organizira u Srbu. Izbor te 'varoši' imao je duboki
simbolički smisao, jer je upućivao na metaforički drugi srpski ustanak protiv
'nove NDH'.
Predsjednik Tuđman i nas nekolicina
njegovih bliskih suradnika pažljivo smo pratili
pripreme ključnih institucija velikosrpskiog pokreta -
režima slobodana Miloševića, vodstva JNA, 'srpske
palanke' (predvođene Dobricom Čosićem i drugim
autorima Memoranduma SANU-a) i vodstva Pravoslavne
crkve - za 'srpski ustanak bez oružja' u Srbu.
Očekivali smo da će se taj 'ustanak' organizirati na
komunistički "Dan ustanka naroda Hrvatske", ali nismo
bilii iznenađeni kad je dr. Jovan Rašković zatražio
prijam i razgovor s predsjednikom Tuđmanom uoči tog
'ustanka'.
Susret i razgovor dogodio se 23.
srpnja 1990. godine. Razgovor je postao poznat po tezi
o 'ludom (srpskom) narodu' i integralnom transkriptu
razgovora koji je tjednik Danas obavio već 31. srpnja
1990. godine. Manje je poznata činjenica da nam je dr.
Jovan Rašković nakon sastanka dao obećanje - nakon što
mu je predsjednik Tuđman ponudio ustavnu zaštitu
ljudskih i manjinskih prava srpske zejednice u RH i
njezinu 'kulturnu autonomiju' - kako u Srbu 25. srpnja
1990. ne će biti proglašen bilo kakav 'srpski ustanak'
ili, ne daj Bože, srpska država u državi. A upravo se
to dogodilo 25. srpnja 1990. godine!
Nakon niza
sastanaka u Beogradu 24. srpnja 1990. godine
neslužbeni velikosrpski gremi, na inzistiranje
Slobodana Miloševića, donio je odluku da se u Srbu, na
tzv. 'Prvom Srpskom saboru u Srbu' usvoji Deklaracija
o suverenosti i autonomiji srpskog naroda.
Cjeloviti tekst te Deklaracije objavljujemo u
posebnom okviru uz ovaj tekst kako bi pokazali da je
"srpski ustanak bez oružja" u Srbu 1990. godine imao
karakter secesističkog i potencijalno ratničkog
dokumenta. Naša odluka (predsjednika Tuđmana, uz moju
iskrenu preporuku) o objavi transkripta razgovora
Tuđman-Rašković-Letica u tom je kontekstu bila jedia
moguća i krajnje racionalna.
Danas, na temelju javnog svjedočenja osobnog Raškovićeva prijatelja Dragana
Tanasića (objavljenog u Profilu 7. srpnja 2010. godine pod naslovom
'Zaboravljeni testament Jovana Raškovića') znamo da je Milošević naredio
Raškoviću: 'Vi, profesore, treba da naložite krajiškim Srbima da isprovociraju
nemire u Hrvatskoj'. Od njega je tražio i da organizira, što je, prema Tanasiću,
Rašković odbio učiniti: 'potpuno uništavanje turizma u Hrvatskoj'. Na kraju je
od Jove tražio i ovu 'sitnicu': "Čekajte, profesore, nisam još završio! Vi
treba, također, da organizujete ubistva uniformisanih Srba u Krajini,
milicionera i vojnika, pa da to pripišete zengama, a posle toga da povučete sve
svoje poslanike iz Sabora!" Što u djelo nije proveo Jovo, proveli su drugi:
Babić, Martić, Mladić, Štrbac i drugi.
Raškovićev govor u Kanadi o 'drugom
srbskom ustanku'
Bilo kako
bilo, na 'ustanku' u Srbu 1990. godine našli su se,
rame uz rame i uz barjake s mrtvačkom glavom i
sloganom 'Sloboda ili smrt' današnji ratni zločinci
Vojislav Šešelj i Radovan Karadžić, Mile Martić, Arkan
i Koljević, ali i svi ključni tvorci utopija o Velikoj
Srbiji i demonizatori 'nove NDH' koju treba zatrti u
korijenu. Poznato je da su tamo bili Antonije Isaković
i kapetan Dragan, ali nije poznato jesu li bili
nazočni i otac sadašnjeg predsjednika Srbije Ljubomir
Ljuba Tadić i stvarni ideolog teze o 'svim Srbima u
istoj državi' Dobrica Ćosić.
Pravi smisao 'srpskog ustanke bez oružja' u Srbu 25. srpnja 1990. godine
objasnio je naknadno 'ćaća srpskog naroda u Hrvatskoj 'Jovan Rašković u četnički
i pravoslavno nadahnutom, ali i - u odnosu na Hrvate - rasističkom govoru koji
je održao na banketu 47. Kongresa SNO-a u kanadskom gradu Kitcheneru 7.
listopada 1990. godine. Najvažniji dio tog govora također objavljujem ovdje u
posebnom okviru, uz napomenu kako je cjeloviti govor dospupan na internetu, na
adresi: http//www.krajinaforce. com/dokumenti/raskovic_govor.html.
Smisao skupa u Srbu 2010. godine
Kakav je,
nakon svega smisao pokušaja SNV-a da obnovi tradiciju
slavljenja 'prvog srbskog (od Srba) ustanka'. Iskreno
se nadam da se ponovno ne radi o pokušaju novog
neokrunjenog vođe hrvatskih Srba dr. Milorada Pupovca
da još jednom služi beogradskim 'gospodarima'.
Naime, samo naivni hrvatski umnici i političari vjeruju da su četiri ratna
poraza (u slovenskom, hrvatskom, bosansko-hercegovačkom i kosovskom.NATO ratu)
uništila ideju i utopiju o Velikoj Srbiji. Pažljiva analiza - koja ne iziskuje
veliki intelektualni napor - javnih istupa ključnih tvoraca ideje o 'pravu Srba
da žive u jednoj državi' lako nam otkriva kako se ideje Velike Srbije danas
nastoje ostvariti novim sredstvima. Umjesto ratova, tvorci i sljedbenici Velike
Srbije iskreno vjeruju kako je tu fantomsku tvorevinu moguće u skoroj budućnosti
ostvariti kroz proces EU integracija - mirnim sredstvima.
Umjesto suočenja i pomirenja s povijesnim činjenicama i istinama i umjesto
učenja na povijesnim pogreškama, današnja Srbija već deset godina (!) živi novi
mit: da u europskom miru može dobiti sve izgubljene ratove!
Tata Tadić i očuh Ćosić
I da
paradoks bude potpun: taj novi velikosrpski mit
intelektualno ponovno osmišljavaju tvorci Memoranduma
SANU-a, u prvom redu otac sadašnjeg srbijanskog
predsjednika Lubomir Ljuba Tadić i suvremeni otac -
povijest je pokazala kako se zapravo radilo o
zloslutnom i zlosretnom očuhu - velikosrpstva: pisac,
političar, akademik i neosuđeni ratni zločinac Dobrica
Ćosić.
Prvi je ideju kako Srbija u miru može ostvariti ideju o Velikoj Srbiji ili
Srpskoj Krajini javno započeo zagovarati upravo Tadić stariji, ekspert za
filozofiju povijesti, države i prava. Evo kako je to objašnjavao 1996. godine:
"Svugdje gdje stignem, ja podvlačim da voni gubitak Srpske Krajine i slavonskih
zemalja, gdje su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan
gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenima, jer ni Nemci nisu
Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u svom ustavu"
(citirano prema tjedniku Vreme: www.vreme.com).
Grubu Tadićevu ideju da Srbi trebaju
baš od Nijemaca učiti kako u miru dobiti izgubljene
ratove nakon toga je prihvatio i razradio istinski
demon svih velikosrbijanskih postkomunističkih ratova,
zločina, "humanog preseljenja stanovništva", etničkih
čišćenja i genocida Dobrica Ćosić. U pretencioznom i
patetičnom milenarističkom eseju 'Na kraju XX. Vijeka
srpski narod doživio istorijski poraz", objavljenom u
beogradskom Nedeljnom telegrafu 29.12.1999. godine,
Ćosić priznaje da su Srbi ne samo izgubili četiri
rata, već da su u međunarodnoj zajednici osuđeni kao
pokretači i glasni protagonisti agresije i ratnih
zločina. Objašnjenje za te velike poraze i "nacionalnu
nesreću" pronalazi u ovoj, nastrano poetičnoj,
apokaliptičnoj tvrdnji: "Otkazao nam je istorijski
um".
Polazeći od
te teze (da je Srbima "istorijski um" dao otkaz), on
nudi "forumlu" velikosrbijanske ideologije u XXI.
stoljeću: "Razmišljajući o svojim i srpskim zabludama,
greškama i krivcima, ja još nisam dosegao do istine
koja me čini spokojnim. Ali sam uveren da Srbi na
kraju 20. veka treba u Nemcima da vide primer kako se
u miru dobija izgubljeni rat".
Sve ključne teze iz svoje tisućljetne "oporuke" Ćosić je ponovio prije nepune
dvije godine u govoru koji je održao na skupu posvećenom njegovu "književnom
portretu" u Trsteniku 16. listopada 2008. koji je NIN pod naslovom Naši porazi
nisu konačni objavio 23. listopada 2008. godine.
Kad, dakle, Boris Tadić i svi ključni srpski i srbianski političari danas ili
sutra javno izjavljuju da je Oluja "zločin koji se ne smije zaboraviti" ili kad
tvrde da je general Ante Gotovina zločinac kojeg Haag u "interesu mira" nikako
ne smije osloboditi, oni progovaraju kroz prizmu nove velikosrbijanske doktrine
čije su temelje razradili njegov otac i očuh prečanske srpske nacije Dobrica
Ćosić.
Slatkorječivost Save Štrbca
U kontekst
nove velikosrbijanske ideologije XXI. stoljeća treba
staviti i novu retoriku kojom se služi, primjerice,
jedan od viđenijih "slijepih" putnika srbijanske
imperijalne ratne politike Savo Štrbac. Nakon što mu
je svaka ideja o hrvatskoj državi puna dva desetljeća
bila zla i zločinačka, odjednom i on slavi ljepote
Lijepe Naše i žali zbog vlastitih i nacionalnih
zabluda.
Evo kako danas besedi i divani šef Dokumentaciono-informativnog centra
"Veritas" i bivši tajnik vlade tzv. Republike Srpske Krajine:
"Jedan sam iz te generacije koja je prošla sve to i imam jasan osjećaj krivice
što smo napustili zavičaj. Zapravo nije bitno kako se ta država zvala, jer su se
na tom području smjenjivale države i carstva, Mletačka republika, Napoleon,
Austrougarska, Turska... Moji Ravni kotari jedno su od najljepših i najplodnijih
mjesta, to je bila Kalifornija stare Jugoslavije. Opskrbljivali smo voćem i
povrćem čitav Jadran; kao dječak prodavao sam grožđe, lubenice i breskve. A onda
smo izgubili ono što nam je ostavljeno u amanet. Moji su preci vjekovima tamo
bili, a mi smo otišli. Svako tko je normalan vidi da smo negdje napravili
grešku". Nova slatkorječivost Save Štrbca i mitska emigrantska retorika Borisa
Tadića imaju isto ishodište i cilj: pokušati ostvariti političke oporuke brojnih
arhitekata Velike Srbije: u miru dobiti izgbljene ratove. I to, da apsurd bude
potpun, imitiranjem Nijemaca. Kakve li pretencioznosti!
Umjesto zaključka
Ne dovodeći
uopće u pitanje iskonsku potrebu ljudi da javnosti
otkriju pola stoljeća tajene istine o četničkom
teroru, odmazdama i pokoljima u Lici i susjednoj
Bosanskoj Krajini ili Turskoj Hrvatskoj 27. srpnja
1941. godine (u župi Boričevac, bosanskom Grahovu,
bosanskom Petrovcu, Drvaru i drugdje), nikako ne treba
zanemariti činjenicu da su se ti strašni i nekažnjeni
zločini dogodili u rasističkoj i zločinačkoj državi
NDH. Upravo zbog toga jer se radi o dalekoj prošlosti
kojom se trebaju baviti ozbiljni i nepristrani
povjesničari-istraživači, a ne političari i novinari
"navijači", u ovom sam članku želio pažnju čitatelja
usmjeriti na, za današnju, demokratsku i suverenu
Republiku Hrvatsku, znatno važniju prošlost iz 1990.
godine.
Naime, da bi mogli ostvariti novi projekt Dobrice Ćosića i Ljube Tadića
(plašim se: i Borisa Tadića; nadam se: ne i Milorada Pupovca) o "pobjedi Velike
Srbije u miru", potrebno je REVIDIRATI suvremenu povijest. Nadam se da su
današnji hrvatski "vrhovnici" naučili osnovne lekcije iz državništva,
međunarodnog prava, nacionalne sigurnosti i diplomacije i da će i nova doktrina
Velike Srbije završiti na povijesnom smetlištu, kao i ranije: agresorske,
imperijalne, ratne i - presuda Haaškog suda za Srebrenicu i nova optužnica istog
suda protiv Radovana Karadžića to dokazuju - genocidne.
O ključnoj pretpostavci da se to ne
dogodi, želji Srbije da Hrvatska povuče tužbu za
genocid, čitajte u ljedećem broju Hrvatskog lista.
Piše Slaven Letica
Hrvatski list, 12. Kolovoza 2010.
22.08.2010. |
Dio govora dr.
Jovana Raškovića na banketu 47. Kongresa SNO-a u
Kanadi 7. listopada 1990. godine
Hrvatski narod odlučio se za
samostalnu, nezavisnu hrvatsku državu koju vodi HDZ,
antisrpska i srbofobična orgaizacija. Mi, Srbi u
Hrvatskoj, ne priznajemo jednostranački, srbofobični
hrvatski parlament. Mi ne priznajemo službeno
srbožderstvo!
Zbog toga smo, kao što znate, u Srbu 25.7., u
prisustvu 150 000 ljudi, osnovali naš Srpski
parlament. Osnovali smo naš parlament, osnovali smo
našu, srpsku, vladu! To smo učinili baš u onim
trenutcima kada je hrvatsko 'vrhovništvo', kako oni
sebe često nazivaju, izdalo zastave sa šahovnicama. To
što su skinuli zvijezdu petokraku, neka im je!
Zvijezdu mi nismo tražili ni na jednoj zastavi, niti
ćemo je tražiti! Ali ne priznajemo ni novi znak. Ne
priznajemo, braćo i sestre, ni ustašku 'šahovnicu' od
koje su ginula naša sabraća, naši preci! Mi nikada ne
ćemo priznati zastavu sa 'šahovnicom' za zastavu
Hrvatske, a kamoli za zastavu srpskog naroda!
Međutim, srpska autonomija u Hrvatskoj nije konačno
riješenje. Ona je prelazni oblik, ona je dokaz da u
Hrvatskoj postoji srpski narod i da taj srpski narod
ima pravo da SAM odluči s kim će živjeti, kako će
živjeti i u kojoj će državi živjeti! Ukoliko dođe, a
svi su izgledi za to, do konačnog komadanja
Jugoslavije, onda mi stojimo na stanovištu da se ne
odcjepljuju ove takozvane države koje je formirao
AVNOJ, jer AVNOJ je farsa, AVNOJ je komunistička
izmišljotina, pa su i ove države, koje su stvorene sa
svojim čudnim i čudovišnim granicama nešto što nam je
ostavio komunizam u baštinu.
Ako ima pravo hrvatski narod da traži svoju državu,
onda i srpski narod u Hrvatskoj, i srpski narod u
Bosni i Hercegovini može provesti jedan referendum,
jedan plebiscit za stvaranje države koja bi se zvala
Krajina! Krajina ne bi bila samo država etničkog
karaktera! Krajina u sebi nosi i određena istorijska
opredjeljenja. Krajina je prostor u kome su živjeli
slobodni ljudi. Oni nikad nisu bili kmetovi, kao oni
koji su živjeli malo dalje od njih! Hrvatski narod u
to je vrijeme živio u Austro-Ugarskoj, zemlji teškog i
primitivnog feudalizma u kojoj je svaki feudalac imao
pravo da oduzme kmetu ženu i da spava s njom, da
oduzme najljepše kćeri kmetove i da spava sa njima, da
im oduzima hranu i ljetinu.
To se nije dogadjalo s Krajišnicima! Krajišnici su
živjeli slobodno, obrađivali su svoje njive, imali su
svoja imanja... Dakle postoji još jedan duboki
društveni razlog da se Krajina obnovi u svim njezinim
prostorima! Krajina je isotriski bila država.
Krajišnici su po mentalitetu isti ljudi! Isti ljudi
žive i sa jedne i sa druge strane Une i ti ljudi treba
da se ujedine. Krajina, kad se formira, biće država od
3'100'00 ljudi, biće dva puta veća od Makedonije i
jedan i po put veća od Slovenije.
Kada sam iznio ovu ideju o Krajini u Drvaru, onda je
nastalo oduševljenje koje je trajalo više od dvadeset
minuta. Ja nisam ponovo mogao uzeti riječ dvadeset
minuta! A onda su spontano, bez dirigovanja i bez
nekog velikog smisla za gornje ili donje melodije
počeli pjevušiti: "Popićemo Unu, popićemo Unu!"
|