Kada predsjednik Josipović i drugi obnašatelji najvažnijih državnih funkcija zajapureno govore o pojavi neoustaštva u današnjoj Hrvatskoj, u čemu idu toliko daleko da i u inozemstvu podanički podilaze historijskim manipulatorima govoreći o "ustaškoj zmiji" koja gmiže našom Domovinom (Josipović, u obraćanju zastupnicima izraelskog Kneseta, ili prilikom svoje službene posjete Londonu), sami sebe nastoje prikazati istinskim, a u stvari lažnim antifašistima, koji se gnušaju hrvatske nacionalne povijesti, osim one internacionalne-komunističke.

Tako će naši dužnosnici i tvorca moderne hrvatske države, dr. Franju Tuđmana, olako i nekritički rado svrstati u red hrvatskih nacionalista i obnovitelja NDH, čime stigmatiziraju i samu državu koju u inozemstvu predstavljaju. Tragedija je što ti odnarođeni hrvatski vlastodršci ne znaju da taj isti politički svijet još uvijek zadržava već desetljećima kreirano mišljenje o Hrvatima isključivo kao fašistima, nacističkim slugama i zločincima, bez bilo kakvog znanja ili spominjanja njihovoga antifašizma.

Dakle, oni i te naše državne dužnosnike doživljavaju kao potomke "krvavih hrvatskih zločinaca" iz drugog svjetskog rata. Stoga bih rado poručio samozvanom predsjedniku svih Hrvata, Ivi Josipoviću, kao i cjelokupnoj hrvatskoj vladajućoj garnituri, da pročitaju knjigu "Tuđman. Prva politička biografija", autora Jamesa J. Sadkovicha.

J. Sadkovich je američki povjesničar hrvatskoga podrijetla, preciznije, treće generacije tamošnjih Hrvata. Predavao je američku i europsku povijest na sveučilištu Wisconsin i bio stipendist Zaklade John M. Olin na vojnim i strategijskim studijima na sveučilištu Yale i td. Dakle, i više nego relevantna osoba glede poznavanja stavova Zapadne povjesne elite o turbulentnim zbivanjima na ovim našim prostorima. Nije mi namjera prepričavati ovu inače vrlo zanimljivu i poučnu knjigu, već samo želim ukazati na neke stavove uvaženoga svjetskog povjesničara naših korijena. Prema njegovim riječima, u svim relevantnim svjetskim znanstvenim institutima gdje se i formira širokoprihvaćena svjetska povijest, nigdje se Hrvate ne spominje u kontekstu njihova sudioništva u antifašističkom pokretu, već isključivo kao fašiste i njemačke saveznike.

Prema navedenom autoru, isto je rezultat propagandnog djelovanja velikosrpskih povjesničara i diplomacije, bilo s monarhističkih, bilo s komunističkih pozicija. Iste snage, koje svoje uporište nalaze u pojedinim hrvatskim političarima nakon 2000. godine, provode tzv. detuđmanizaciju stvarajući od prvog hrvatskog predsjednika fašistu, a time i modernu Hrvatsku obilježavaju i lažno prikazuju kao reinkarniranu fašističku državnu tvorevinu koja kao takva ne može opstati u zajednici europskih slobodarskih naroda. Srpski komunisti također ne prihvaćaju hrvatski komunistički "antifašizam" govoreći da je u Hrvatskoj na djelu bio srpski ustanak protiv ustaške tiranije, a bojeći se u stvarnosti podjele vlasti sa hrvatskim komunistima u ex Jugoslaviji.

Nesuprostavljanjem velikosrpskoj propagandi i bizantinskim diplomatskim podvalama (poput aktualnog famoznog non-paper dokumenta o navodnoj današnjoj ugroženosti Srba u RH), današnji hrvatski režimski povjesničari, sukladno djelovanju rukovodeće političke garniture, svjesno pristaju na blaćenje hrvatskoga naroda, a sve u cilju svoje sluganske politike ili čuvanja stečenih pozicija. Tako ti naši vrli povjesničari nekritički pristaju na uveličavanje broja žrtava jasenovačkog logora bez ikakvih empirijskih dokaza, već isključivo na temelju osobnih svjedočanstava. Kao žrtve ustaških zločina u Jasenovcu navode se i imena različitih osoba stradalih diljem Hrvatske, od bilo čije ruke, pa se primjerice i 70-ak pobijenih mještana Kaštela prilikom bombardiranja tamošnje crkve tijekom drugog svjetskog rata našlo na popisu jasenovačkih žrtava. Na istom popisu se našao i brat uvaženog profesora Slavena Letice koji čak niti nije ubijen u Hrvatskoj već je umro u izbjegličkom logoru El Šat u Egiptu.

Što sve mogu proizvesti tzv. osobna svjedočanstva svjedoči i Jadovno pokraj Gospića, gdje je prema srbijanskim povjesničarima od strane ustaša ubijeno 30-ak tisuća Srba, da bi obavljenim znanstvenim i speleološkim istraživanjima utvrđeno da na istom mjestu nema niti jednog jedinog kostura. No svejedno, znanstvena istraživanja niti za srbijanske niti za sadašnje hrvatske vlastodršce nisu bitna. Tako se oni i dalje svake godine zajednički okupljaju pred Šaranovom jamom pokraj Jadovnog, licemjerno oplakujući nepostojeće tisuće pobijenih ljudi "tamo zakopanih" temeljem srpske historiografske mitologije, a samo s jednim podlim ciljem, demoniziranja hrvatskoga naroda. Žalosno je i jadno što na tim skupovima nazoči i HDZ-ov župan Ličko-senjske županije, inače gospićanin koji itekako zna pravu istinu o Šaranovoj jami ali se istu ne usuđuje javno kazati.

Hrvatski znanstvenici i povjesničari trebali bi sastaviti popis svih lažnih žrtava jasenovačkog logora te argumentirano, s dobivenim rezultatima razotkriti podvale komunističkog jugoslavenskog režima i velikosrpskih krugova. To je sustavan posao čiji se rezultati po završetku istraživanja odmah trebaju dostaviti inozemnim sveučilištima i povjesnim institutima, hrvatskoj diplomaciji i td. Istodobno, hrvatska država treba javno zahtijevati od službenog Beograda da joj odmah ustupi cjelokupnu zapljenjenu državnu arhivu NDH koju Srbija krije kao zmija noge, a ta je arhiva isključivo vlasništvo hrvatske države. I to bi trebao biti jedan od uvjeta pristupnih pregovora Srbije o članstvu u EU, a ne samo vraćanje opljačkanog kulturnog i umjetničkog blaga u Domovinskom ratu! Cjelokupno razotkrivanje velikosrpskih podvala protiv Hrvata i hrvatske države može se završiti u svega nekoliko godina, naravno, kada bi za to bilo političke volje hrvatskih vlasti. Od ovih današnjih to je iluzorno očekivati ali već slijedeća, nadajmo se domoljubna vlast, taj bi zadatak odmah trebala realizirati u svrhu zatvaranja stranica povijesti iz 2. svjetskog rata i poraća koje tako razarajuće djeluju na hrvatsko društvo.

Samozvani predstavnik Srba u Hrvatskoj, Milorad Pupovc, govoreći o sukobu Hrvata i Srba u 2. svjetskom ratu često voli kazati kako su zločine prvi započeli Hrvati ustaše i koji su koncem travnja 1941. g. upale u selo Gudovac u bjelovarskom kraju te ubile nekoliko srpskih civila, a potom u Krnjaku na Kordunu, itd. Pupovca bi također, kao i Josipovića, trebalo podučiti povijest pa, kada već voli inzistirati na tome tko je prvi započeo međunacionalni sukob u Hrvatskoj, kazati kako je prvi zločin ipak počinila srpska vojska nad hrvatskim civilima. Dogodilo se to dana 08. travnja 1941. (dakle, dva dana prije proglašenja Nezavisne države Hrvatske i dolaska ustaške vlasti i postrojbi!) u selu Donji Mosti kod Bjelovara, kada su razvojačene postrojbe odreda "Dušan Silni" kraljevine YU, koje su bile u rasulu nakon munjevite njemačke pobjede, zvjerski pobile 12 nedužnih hrvatskih civila.

Tek nakon toga pokolja uslijedio je koncem travnja osvetnički pohod hrvatskih oružanih snaga u selu Gudovac. Ali kaosu ratnog vihora drugog svjetskog rata na ovim prostorima, i to Pupovac vrlo dobro zna, prethodili su nebrojeni zločini kraljevske velikosrpske vojske i žandarmerije nad hrvatskim življem , od 1918. pa do 1941. godine. Sjetiti se uvijek treba Prosinačkih žrtava u Zagrebu, ubojstva pl. Šuflaja, hrvatskog intelektualca svjetskog značaja i borca za hrvatsku slobodu, Sibinjskih žrtava, Senjskih žrtava, Stajničkih žrtava, Velebitskog ustanka protiv velikosrpskog fašizma i njegovih žrtava, ... Ne spominje Pupovac niti Boričevac gdje je koncem lipnja 1941. g. pobijeno ili raseljeno 2600 Hrvata, a mjesto do temelja spaljeno skupa s katoličkom crkvom.

Tamo se sada u blizini, točnije u Srbu, svako ljeto pod pokroviteljstvom predsjednika Josipovića slavi četnički dernek, tzv. antifašistički ustanak zasnovan na pokolju Hrvata civila. Pa Udbina, gdje je od 1600 Hrvata na kraju rata ostao broj 0. Prijeboj kod Plitvica, od 1400 Hrvata, ostalo 0. Gvozdansko na Banovini, ostalo Hrvata 0. Zrin, Hrvati pobijeni i prognani, a imovina konfiscirana uz donešen nečuveni zakon "ako neki Hrvat dokaže da nije bio fašist može se vratiti". Španovica kod Pakraca, od nekoliko tisuća Hrvata na kraju rata ostalo 0, a komunistička vlast potom naseljava Srbe iz BiH i ostalih djelova Hrvatske te mijenja ime mjesta u Novo Selo! Neka "demokrata" Pupovac otvoreno kaže i navede samo jedno srpsko selo na prostoru čitave NDH (uključno i BiH) gdje je od pripadnika HOS-a pobijeno njegovo cjelokupno stanovništvo tj. svedeno na nulu, što ne znači da nije bilo zločina. A da ne spominjemo velikosrpske zločine u Domovinskom ratu. Pa tko je onda u toj cjeloj priči genocidan? Vesna Pusić to očito ne zna kada govori o ukidanju hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid.

Ali nije mi namjera polemizirati s bilo kim na ovu temu. Namjera mi je samo otvoriti oči onim političkim sljepcima u našemu narodu koji još uvijek ne vide što je u Hrvatskoj danas na sceni, a na sceni je zatiranje svega domoljubnog u ime nečeg nadnacionalnog, europejskog, regionalnog. Na sceni je otvorena unutarnja agresija. A sve to u vrijeme dok u našoj okolici rastu nacionalizmi i posezanja za hrvatskim teritorijem. Namjera mi je utjecati na promjenu svijesti ljudi o potrebi političkog djelovanja i aktivizma, kako ne bismo i na dalje bili jedina država u Europi, a vjerojatno i u svijetu, u kojoj manjina odlučuje o sudbini većine, a sve pod krinkom navodnih ljudskih i manjinskih prava.

Aktivizam umjesto lijenosti. Djelovanje na dobrobit zajednice umjesto razarajuće individualne ugode. Istina i pravda umjesto podmetanja i laži. I ono najvažnije, ljubav umjesto mržnje. To je recept za zdravo i napredno društvo i opstanak hrvatskoga naroda te svih drugih nacionalnih manjina koje ovoj državi žele dobro. Tek tada će nam svima biti bolje.

Autor: Zoran Meter
Izvor: dnevno.hr