Dakle, oni i te naše državne dužnosnike doživljavaju kao
potomke "krvavih hrvatskih zločinaca" iz drugog
svjetskog rata. Stoga bih rado poručio samozvanom
predsjedniku svih Hrvata, Ivi Josipoviću, kao i
cjelokupnoj hrvatskoj vladajućoj garnituri, da pročitaju
knjigu "Tuđman. Prva politička biografija", autora
Jamesa J. Sadkovicha.
J. Sadkovich je američki povjesničar
hrvatskoga podrijetla, preciznije, treće generacije
tamošnjih Hrvata. Predavao je američku i europsku
povijest na sveučilištu Wisconsin i bio stipendist
Zaklade John M. Olin na vojnim i strategijskim
studijima na sveučilištu Yale i td. Dakle, i više nego
relevantna osoba glede poznavanja stavova Zapadne
povjesne elite o turbulentnim zbivanjima na ovim našim
prostorima. Nije mi namjera prepričavati ovu inače
vrlo zanimljivu i poučnu knjigu, već samo želim
ukazati na neke stavove uvaženoga svjetskog
povjesničara naših korijena. Prema njegovim riječima,
u svim relevantnim svjetskim znanstvenim institutima
gdje se i formira širokoprihvaćena svjetska povijest,
nigdje se Hrvate ne spominje u kontekstu njihova
sudioništva u antifašističkom pokretu, već isključivo
kao fašiste i njemačke saveznike.
Prema navedenom autoru, isto je
rezultat propagandnog djelovanja velikosrpskih
povjesničara i diplomacije, bilo s monarhističkih,
bilo s komunističkih pozicija. Iste snage, koje svoje
uporište nalaze u pojedinim hrvatskim političarima
nakon 2000. godine, provode tzv. detuđmanizaciju
stvarajući od prvog hrvatskog predsjednika fašistu, a
time i modernu Hrvatsku obilježavaju i lažno prikazuju
kao reinkarniranu fašističku državnu tvorevinu koja
kao takva ne može opstati u zajednici europskih
slobodarskih naroda. Srpski komunisti također ne
prihvaćaju hrvatski komunistički "antifašizam"
govoreći da je u Hrvatskoj na djelu bio srpski ustanak
protiv ustaške tiranije, a bojeći se u stvarnosti
podjele vlasti sa hrvatskim komunistima u ex
Jugoslaviji.
Nesuprostavljanjem velikosrpskoj
propagandi i bizantinskim diplomatskim podvalama
(poput aktualnog famoznog non-paper dokumenta o
navodnoj današnjoj ugroženosti Srba u RH), današnji
hrvatski režimski povjesničari, sukladno djelovanju
rukovodeće političke garniture, svjesno pristaju na
blaćenje hrvatskoga naroda, a sve u cilju svoje
sluganske politike ili čuvanja stečenih pozicija. Tako
ti naši vrli povjesničari nekritički pristaju na
uveličavanje broja žrtava jasenovačkog logora bez
ikakvih empirijskih dokaza, već isključivo na temelju
osobnih svjedočanstava. Kao žrtve ustaških zločina u
Jasenovcu navode se i imena različitih osoba stradalih
diljem Hrvatske, od bilo čije ruke, pa se primjerice i
70-ak pobijenih mještana Kaštela prilikom
bombardiranja tamošnje crkve tijekom drugog svjetskog
rata našlo na popisu jasenovačkih žrtava. Na istom
popisu se našao i brat uvaženog profesora Slavena
Letice koji čak niti nije ubijen u Hrvatskoj već je
umro u izbjegličkom logoru El Šat u Egiptu.
Što sve mogu proizvesti tzv. osobna svjedočanstva svjedoči i
Jadovno pokraj Gospića, gdje je prema srbijanskim povjesničarima od strane
ustaša ubijeno 30-ak tisuća Srba, da bi obavljenim znanstvenim i speleološkim
istraživanjima utvrđeno da na istom mjestu nema niti jednog jedinog kostura. No
svejedno, znanstvena istraživanja niti za srbijanske niti za sadašnje hrvatske
vlastodršce nisu bitna. Tako se oni i dalje svake godine zajednički okupljaju
pred Šaranovom jamom pokraj Jadovnog, licemjerno oplakujući nepostojeće tisuće
pobijenih ljudi "tamo zakopanih" temeljem srpske historiografske mitologije, a
samo s jednim podlim ciljem, demoniziranja hrvatskoga naroda. Žalosno je i jadno
što na tim skupovima nazoči i HDZ-ov župan Ličko-senjske županije, inače
gospićanin koji itekako zna pravu istinu o Šaranovoj jami ali se istu ne usuđuje
javno kazati.
Hrvatski znanstvenici i povjesničari
trebali bi sastaviti popis svih lažnih žrtava
jasenovačkog logora te argumentirano, s dobivenim
rezultatima razotkriti podvale komunističkog
jugoslavenskog režima i velikosrpskih krugova. To je
sustavan posao čiji se rezultati po završetku
istraživanja odmah trebaju dostaviti inozemnim
sveučilištima i povjesnim institutima, hrvatskoj
diplomaciji i td. Istodobno, hrvatska država treba
javno zahtijevati od službenog Beograda da joj odmah
ustupi cjelokupnu zapljenjenu državnu arhivu NDH koju
Srbija krije kao zmija noge, a ta je arhiva isključivo
vlasništvo hrvatske države. I to bi trebao biti jedan
od uvjeta pristupnih pregovora Srbije o članstvu u EU,
a ne samo vraćanje opljačkanog kulturnog i umjetničkog
blaga u Domovinskom ratu! Cjelokupno razotkrivanje
velikosrpskih podvala protiv Hrvata i hrvatske države
može se završiti u svega nekoliko godina, naravno,
kada bi za to bilo političke volje hrvatskih vlasti.
Od ovih današnjih to je iluzorno očekivati ali već
slijedeća, nadajmo se domoljubna vlast, taj bi zadatak
odmah trebala realizirati u svrhu zatvaranja stranica
povijesti iz 2. svjetskog rata i poraća koje tako
razarajuće djeluju na hrvatsko društvo.
Samozvani predstavnik Srba u
Hrvatskoj, Milorad Pupovc, govoreći o sukobu Hrvata i
Srba u 2. svjetskom ratu često voli kazati kako su
zločine prvi započeli Hrvati ustaše i koji su koncem
travnja 1941. g. upale u selo Gudovac u bjelovarskom
kraju te ubile nekoliko srpskih civila, a potom u
Krnjaku na Kordunu, itd. Pupovca bi također, kao i
Josipovića, trebalo podučiti povijest pa, kada već
voli inzistirati na tome tko je prvi započeo
međunacionalni sukob u Hrvatskoj, kazati kako je prvi
zločin ipak počinila srpska vojska nad hrvatskim
civilima. Dogodilo se to dana 08. travnja 1941.
(dakle, dva dana prije proglašenja Nezavisne države
Hrvatske i dolaska ustaške vlasti i postrojbi!) u selu
Donji Mosti kod Bjelovara, kada su razvojačene
postrojbe odreda "Dušan Silni" kraljevine YU, koje su
bile u rasulu nakon munjevite njemačke pobjede,
zvjerski pobile 12 nedužnih hrvatskih civila.
Tek nakon toga pokolja uslijedio je koncem travnja osvetnički
pohod hrvatskih oružanih snaga u selu Gudovac. Ali kaosu ratnog vihora drugog
svjetskog rata na ovim prostorima, i to Pupovac vrlo dobro zna, prethodili su
nebrojeni zločini kraljevske velikosrpske vojske i žandarmerije nad hrvatskim
življem , od 1918. pa do 1941. godine. Sjetiti se uvijek treba Prosinačkih
žrtava u Zagrebu, ubojstva pl. Šuflaja, hrvatskog intelektualca svjetskog
značaja i borca za hrvatsku slobodu, Sibinjskih žrtava, Senjskih žrtava,
Stajničkih žrtava, Velebitskog ustanka protiv velikosrpskog fašizma i njegovih
žrtava, ... Ne spominje Pupovac niti Boričevac gdje je koncem lipnja 1941. g.
pobijeno ili raseljeno 2600 Hrvata, a mjesto do temelja spaljeno skupa s
katoličkom crkvom.
Tamo se sada u blizini, točnije u Srbu, svako ljeto pod
pokroviteljstvom predsjednika Josipovića slavi četnički dernek, tzv.
antifašistički ustanak zasnovan na pokolju Hrvata civila. Pa Udbina, gdje je od
1600 Hrvata na kraju rata ostao broj 0. Prijeboj kod Plitvica, od 1400 Hrvata,
ostalo 0. Gvozdansko na Banovini, ostalo Hrvata 0. Zrin, Hrvati pobijeni i
prognani, a imovina konfiscirana uz donešen nečuveni zakon "ako neki Hrvat
dokaže da nije bio fašist može se vratiti". Španovica kod Pakraca, od nekoliko
tisuća Hrvata na kraju rata ostalo 0, a komunistička vlast potom naseljava Srbe
iz BiH i ostalih djelova Hrvatske te mijenja ime mjesta u Novo Selo! Neka
"demokrata" Pupovac otvoreno kaže i navede samo jedno srpsko selo na prostoru
čitave NDH (uključno i BiH) gdje je od pripadnika HOS-a pobijeno njegovo
cjelokupno stanovništvo tj. svedeno na nulu, što ne znači da nije bilo zločina.
A da ne spominjemo velikosrpske zločine u Domovinskom ratu. Pa tko je onda u toj
cjeloj priči genocidan? Vesna Pusić to očito ne zna kada govori o ukidanju
hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid.
Ali nije mi namjera polemizirati s
bilo kim na ovu temu. Namjera mi je samo otvoriti oči
onim političkim sljepcima u našemu narodu koji još
uvijek ne vide što je u Hrvatskoj danas na sceni, a na
sceni je zatiranje svega domoljubnog u ime nečeg
nadnacionalnog, europejskog, regionalnog. Na sceni je
otvorena unutarnja agresija. A sve to u vrijeme dok u
našoj okolici rastu nacionalizmi i posezanja za
hrvatskim teritorijem. Namjera mi je utjecati na
promjenu svijesti ljudi o potrebi političkog
djelovanja i aktivizma, kako ne bismo i na dalje bili
jedina država u Europi, a vjerojatno i u svijetu, u
kojoj manjina odlučuje o sudbini većine, a sve pod
krinkom navodnih ljudskih i manjinskih prava.
Aktivizam umjesto lijenosti.
Djelovanje na dobrobit zajednice umjesto razarajuće individualne ugode. Istina i
pravda umjesto podmetanja i laži. I ono najvažnije, ljubav umjesto mržnje. To je
recept za zdravo i napredno društvo i opstanak hrvatskoga naroda te svih drugih
nacionalnih manjina koje ovoj državi žele dobro. Tek tada će nam svima biti
bolje.
Autor: Zoran Meter
Izvor: dnevno.hr
|