Oni govore o progonu Srba, o protusrpskoj kampanji,
reustašizaciji Hrvatske, nasilju, povratku u 1941. i u
desetotravanjsku NDH... izmišljaju, zatim, anonimne
prijetnje i općenito proizvode histeriju slično Jovanu
Raškoviću u 90-ima. Kad bi danas sastav policije na
rubnim područjima bio isti kao i 90-ih, uz ovakvu
Pupovčevu ili Jovanovićevu ratno-psihološku pripremu
opet bismo imali blokade prometnica. Možemo tek
zamisliti kako bi govorili da je išta od toga istina.
Možemo tek pretpostaviti kako bi drhtala cijela
zemlja da je hrvatski mladić ubio dvojicu srpskih kao
što je nedavno srpski ubio dvojicu Hrvata uz psovanje
ustaške majke. Klasičnom projekcijom, svoje
nacionalističke ispade srpski predstavnici pripisuju
Hrvatima ne bi li domaću i vanjsku javnost odvratili
od prave istine.
U optužbama Hrvatske više nemaju granice. Milorad
Pupovac optužio je čak i ljevičarskoga splitskog
gradonačelnika Ivu Baldasara za urbani rasizam samo
zato što nije dopustio u romskome trubačkom sastavu
nastup u sklopu božićnoga blagdanskog programa u
Splitu pa ispada da hrvatski katolici ne smiju više
bez dopuštenja srpskih političara organizirati ni
proslavu vlastitih blagdana.
Ministar školstva u Milanovićevoj Vladi,
najpoznatiji po tomu što je bio nazočan ritualnome
paljenju hrvatske zastave na beogradskoj Marakani i po
slanju hrvatskih udžbenika povijesti na svojevrsnu
recenziju četničkome vojvodi Tomislavu Nikoliću,
žestoko se obrušio na dr. Nikicu Gabrića, inače
ljevičarskoga političkog aktivista u Nacionalnome
forumu, samo zato što jer Gabrić ocijenio da ministar
Jovanović ne može provesti svoje reforme u školstvu
jer ne može postići konsenzus. Jovanović je to
pročitao kao Gabrićev nacionalistički napad.
Pupovac ne oklijeva svakoga dana u svojim nastupima
optužiti Katoličku crkvu, HDZ, čak i Vladu (kojoj ne
niječe dobre namjere, ali zamjera nedjelovanje), mnoge
skupine i pojedince. Svake godine sve su žešće njegove
poruke s božićnoga domjenka Srpskoga nacionalnog
vijeća (nije jasno što on kao kumrovečki polaznik, pa
samim time i ateist, ima uopće raditi na tom vjerskom
okupljanju). Ponaša se i kao pravni ili povijesni
ekspert, premda je daleko od tih struka, a najviše kao
predstavnik službenoga Beograda te govori o potrebi
povlačenja hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid
pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu.
Srpski je patrijarh u svojoj optužujućoj božićnoj
poslanici za tobožnji progon Srba prekrojio Hrvatsku
svevši ja na područje zapadno od famozne velikosrpske
crte Virovitica-Karlovac-Karlobag. Pupovac, Jovanović,
Irinej - s triju adresa istodobno pljuju po Hrvatskoj.
Samo je hrvatskim političkim slijepcima to
diskontinuitet u njihovu djelovanju. Očito je da za
svu trojicu ne postoji tako dobro uređena i sređena
Hrvatska koju će oni prihvatiti. Još 90-ih Pupovac je
u vrijeme najsurovije agresije Srbije, JNA i Srba u
Hrvatskoj na Hrvatsku te u vrijeme najtežih pokolja
Hrvata, pokušao tu okrutnost svojih potisnuti lažima o
navodnome hrvatskom prekrštavanju 14 tisuća
pravoslavne djece, još tada je Srpska pravoslavna
crkva blagoslovila agresiju i svaki zločin nad
Hrvatima...
Naravno, nisu oni problem broj jedan u Hrvatskoj.
Pravi problem su oni koji ne reagiraju na te povijesne
podvale, a u opisu im je radnoga mjesta. Bilo je neke
nade da će hrvatski predsjednik Ivo Josipović svesti
Pupovčevu politiku na pravu mjeru i to prije nekoliko
godina kada su se njih dvojica sukobila. Sukob je
generirao Pupovac u svome projugoslavenskom i duboko
protuhrvatskom "manjinskom" listu optužujući
Josipovića za korupciju u slučaju Zampa. Tada mu je
Josipović žestoko odgovorio nazivajući Pupovca
etnobiznismenom.
Na žalost, ta osobna razina nije iskorištena da se i
sa službene adrese razotkrije bit Pupovčeve
"manjinske" politike u Hrvatskoj, čime se pokazalo da
je Josipović daleko ispod potrebne državničke razine
jer kod njega ne postoji prijeko, potrebna emocionalna
i svaka druga identifikacija s narodom kojemu pripada
i državom koju vodi. U tom pogledu, nema razlike
između njega i premijera.
Danas sve ove verbalne, u biti velikosrpske,
agresije na Hrvatsku ne bi bilo kad bi Hrvatska imala
istinske državnike koji čvrsto stoje na obrani istine,
činjenica i hrvatskog dostojanstva. Umjesto toga, i
sami "državnici" zapravo se pridružuju Pupovcu,
Irineju i Jovanoviću klevetama o tobožnjoj
nacionalističkoj radikalizaciji Hrvatske pa se stječe
dojam da većinski Hrvati i nemaju svog predstavnika na
vrhu vlasti. Niti ih tko predstavlja, niti ih tko
zastupa.
Piše: Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik
09.01.2014. |