Novi srpski predsjednik Tomislav Nikolić smatra da je Hrvatska mirnom reintegracijom izvršila agresiju na srpski grad Vukovar. To je logičan zaključak koji proizlazi iz njegove izjave kako je "Vukovar bio srpski grad", uz dodatak da se stoga "Hrvati nemaju što tamo vraćati".

Uz ovu izjavu dobar dio stranih, pa i domaćih medija govori o Nikolićevom "ekscesu", kao da se radi o nekom neočekivanom, izoliranom ispadu radikala kakav je Toma Grobar, da je većina Srbije ipak nešto drugo. Ma kakav "eksces"! Na prošlim izborima u Srbiji imali smo zapravo tri inačice istoga "ekscesa", uz neke estetske nijanse. Za bivšeg predsjednika Tadića isusovac Ruđer Bošković je srpski znanstvenik, kao što je za kolege njegovoga oca dubrovačka književnost srpska književnost, pa onda je i Dubrovnik logično, kao i Vukovar, bio srpski grad.

"Mali Sloba" Ivica Dačić, koji čini važnu kariku nove vlasti, u kampanji je rabio retoriku utemeljitelja svoje stranke Slobodana Miloševića, uključujući i Miloševićevo zveckanje oružjem na Gazimestanu. Tako Dačić kaže: "Srbija ne smije kazati da neće ratovati za Kosovo." Dačićevu izjavu, kao uostalom i sličnu Miloševićevu na Gazimestanu prije dvadeset godina, nitko nije ozbiljno shvatio, tek kao mali "eksces".

Srbija nije prošla katarzu

U tom smislu izjava Tomislava Nikolića o Vukovaru kao srpskom gradu odražava prevladavajuće stanje svijesti u Srbiji, koja kao država zajedno s njenim građanima nije prošla katarzu, koju od politike s početka devedesetih odvraćaju tek nove okolnosti u kojima ona naprosto nije moguća. No Srbija 1992. godine i Srbija 2012. godine ista je.

Kao što je većina Srba nekoć izabrala Slobodana Miloševića, tako je danas većina Srba izabrala četničkog vojvodu Tomislava Nikolića, iza jednog i drugog stoji podrška naroda, oni nisu kao lideri nikli iz zrakopraznog prostora, oni nisu nikakav "eksces", već pravilo, kao i "light" verzije poput Dačića, Miloševićevog nasljednika. Sve interpretacije koje idu amnestirati Srbiju u smislu "većina Srba ipak nije podržavala Miloševića" su bajka.

Srbija je bila i ostala najveći problem u regiji zato što ne odustaje od svojih mitova, od "snova", kako se pjesnički izjavio Nikolić, tek ih premješta na nerealiziranu, nedosanjanu razinu, što bi trebalo postati objektom ne političke, već psihoanalitičke ekspertize. Kao što psihoanalitiku zaslužuju i naši političari zaljubljeni u Beograd do te mjere da ne vide, ili ne žele vidjeti, da je i umiveno lice Srbije tek obrazina četničke guje.

Nije lako graditi mostove

Hrvatska treba ulagati napore oko normalizacije odnosa, ali jednako tako treba realnosti pogledati u oči i priznati da sa susjedom kao što je Republika Srbija, gdje smo na prošlim izborima imali tri inačice istoga ili sličnoga, kako devedesetih tako i danas, nije lako graditi mostove. Razlog tome leži u činjenici da Srbija još nije sebi pogledala u oči s obzirom na nedavnu prošlost, što su srpskom narodu likovi poput četnika Tome Grobara još uvijek prihvatljivi. Vukovar "srpski grad", kao i velikosrpstvo, nisu nikakav "eksces", već kontinuitet srpske politike na Balkanu, većinsko raspoloženje u Srbiji, što su i birači potvrdili.

Piše Ivica Šola
Glas Slavonije