Prema sumnjivoj, teško ili bolje rečeno ničim dokazanoj
optužnici, proglašen je krivim jer je 31. listopada
1991. kao pripadnik 57. samostalnog bataljuna ZNG-a iz
Grubišnog Polja u selu Rastovcu, prigodom ratnih
operacija, navodno ubio civila Petra Slijepčevića i to u
vrijeme kad je bio sa svojom suprugom, koja se kao
glavni svjedok uopće nije pojavila na beogradskom sudu,
već je svoj iskaz, u nekoliko verzija, dala
istražiteljima u Bjelovaru, ali i to je bilo dovoljno da
Marić bude osuđen na drastičnu kaznu.
Što je poduzela Hrvatska da spasi ovog
istaknutog hrvatskog branitelja, za kojim čak nije
bila raspisana ni tjeralica, niti ga je itko tražio
ili pitao za slučaj za koji se tereti, sve dok se nije
kobnoga dana našao na srpskom graničnom prijelazu, i
kad je tamo neki službenik u nekoj bilježnici ugledao
njegovo ime? Malo, ili bolje rečeno - ništa.
Sjetimo se samo da je slično prošao i
vukovarski branitelj Purda, ali tada je cijela
Hrvatska, na čelu sa Vladom, bila "na nogama" i ovaj
se čovjek iz BiH zrakoplovom hrvatske Vlade vratio kao
heroj u Hrvatsku, te ga je posjetila i tadašnja
predsjednica Jadranka Kosor, a bila mu je čak i kuma
jednom dijetetu, te se samo o tom kumstvu pisalo sto
puta više nego o sudbini Veljka Marića, koji je
ostavio troje malodobne djece i suprugu, koji danas
gotovo sa simboličnim prihodima žive u podstanarskom
stanu. Supruga mu je tek nedavno zaposlena kao
spremaćica u jednoj obrazovnoj ustanovi, nedaleko
Grubišnog Polja gdje stanuju.
Zanimljivo je i naprosto neshvatljivo
da je Marića osudio sud u Beogradu, dakle u Srbiji,
državi u kojoj nikada nije ratovao, ali koja je bila
agresor na Republiku Hrvatsku. To bi bilo isto tako
kao da je nakon II. svjetskog rata Njemačka osuđivala
ruske ili američke vojnike što su navodno činili i
zločine u vrijeme kad su se borili protiv fašizma. U
presudi Veljku Mariću "u ime naroda" (od 23.rujna
2011.) među ostalim piše (čujte sad ovo!): "...da je
kršio pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba, koji se tada odvijao na tom dijelu Republike
Hrvatske između hrvatskih oružanih formacija u koje su
spadale jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova
(MUP), Zbora narodne garde (ZNG) i Narodne zaštite
(NZ) s jedne strane i pripadnika Teritorijalne obrane
(TO) Grubišnog Polja u kojem su većinom bila lica
srpske nacionalnosti sa druge strane, te istovremeno u
kontekstu oružanog sukoba na širem području Republike
Hrvatske, a koji nije imao karakter međunarodnog
sukoba, između hrvatskih oružanih formacija i Jedinica
Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), (baš tako sve sa
početnim velikim slovima, op.a.), protivno članu 3
stav 1 tačka 1a IV. Ženevske konvencije o zaštiti
građanskih lica za vrijeme rata od 12.8. 1949., te
Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije o zaštiti
žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba"!
U presudi se dalje navodi da je ovo
nedjelo "učinio prilikom akcije "čišćenja" sela
Rastovac, koje su sprovodile hrvatske oružane
formacije, te da je uniformiran i naoružan ušao u kuću
porodice Slijepčević, gdje je u prisustvu njegove
supruge, lišio života Petra Slijepčevića, lice srpske
nacionalnosti". Stoga ga je sud u Beogradu, prošle
godine(!) osudio za "izvršeno krivično djelo ratni
zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav
1 KZ Socijalističke Republike Jugoslavije"!!!!
Dakle, drugim riječima, svi koji su se
do 15. siječnja 1992., kad je Hrvatska i međunarodno
priznata, borili protiv agresora Srbije (Jugoslavije)
mogli bi, ukoliko dođu u Srbiju proći kao Veljko
Marić. To važi i za hrvatske branitelje iz Vukovara i
Škabrnje, ali ne važi(!) za srpske zločince koji su do
priznanja Hrvatske ubijali, klali, palili, otuđivali,
rušili...Slučaj Marić to, i samo to, potvrđuje.
Ono što je u cijeloj priči još
žalosnije je činjenica da je ovaj hrvatski branitelj -
dragovoljac iz Grubišnog Polja ostao sam, bez ikakve
potpore hrvatske države, bez novčanih sredstava, da mu
je obitelj naprosto "na ulici", da im pomažu u
granicama svojih mogućnosti tek neke gradske ustanove
i nitko, nitko više. Od moralne potpore ne može se
živjeti. A Marić je danas zatvoren u logoru Sremska
Mitrovica, gdje ga jednom mjesečno posjećuje supruga i
svaki puta neko od njegove djece. Dođu tamo i mogu s
njim razgovarati "preko stakla" (telefonom jedan sat,
a donedavno su mogli samo 30 minuta)!
I dok je Marić osuđen i ostavljen da u
zatvoru bivšeg agresora "trune" 12 godina, sjetimo se
da je na Nurnberškom procesu, suđenju njemačkim
fašistima koje su organizirali saveznici nakon II.
svjetskog rata, Karl Donitz, zamjenik Hitlera, dobio
tek deset godina robije! Gdje je tu pravda?
Svi oni koji žele
pomoći obitelji Marić mogu već danas uplatiti novčani
prilog na ime njegove supruge Marijane
Lončarević-Marić, I. N. Jemeršića 48, Grubišno Polje,
na tekući račun u PBZ banci, broj računa:
2340009-3213562912.
Molim Vas da ovaj tekst o hrvatskom branitelju Veljku Mariću,
nepravedno osuđenom na 12 godina zatvora u Srbiji, pošaljete na što više
adresa-da se ne zaboravi!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke
(UBIUDR)
tel/fax: 048-651-573, 099-6651-562
mladen.pavkovic@podravka.hr
www.ubiudr.podravka.hr |
