Što je uzrok nagomilanoj mržnji?
Uzroka ima više. Pretjerana
demokratizacija društva i nedostatak autentične
elite svuda su stvorili privid da je baš svako
mišljenje valjano i razborito. Ne poštuje se znanje,
rad ni učinak. Čak ne bih ustrajavao na tomu da je u
nas nerazvijena kultura dijaloga i kompromisa.
Dijalog postoji tamo gdje razgovaraju civilizirani
ljudi. Ali anonimne internetske rasprave, i one s
potpisanim sudionicima, festivali su mržnje, gnjeva
i vrijeđanja. Manipulatori preko noći lansiraju
nepostojeće reputacije i nude medijski razglas
neznalicama. Dakle, mržnja je proizvod straha. Kajin
se boji Abela. Ali, za razliku od biblijskoga
Kajina, koji je nosio božji znak, da ga tko, našavši
ga, ipak ne ubije, naši Kajini nisu kažnjeni čak ni
znakom.
Što je Crkva, koja još živi na
Stepinčevoj karizmi, mogla učiniti glede ublažavanja
mržnje?
Crkva, kao i svaki moralni
autoritet, može samo djelovati primjerom. Zato se
njezini protivnici uvijek koriste slabostima u
njezinim redovima, primjerima nedosljednosti i
licemjerja. Iz toga slijedi da je najbolje što Crkva
može učiniti unutarnja katarza, posebno tamo gdje je
bilo propusta. Crkva je posebno pozvana otklanjati
učinke javnih grijeha počinjenih u njezino ime, koji
zapravo znače njezinu negaciju. Potpuno je
neprimjereno da svećenik, i to gvardijan važnoga
samostana, brani pozdrav "Za dom spremni!" i sam se
njime koristi. To je ne samo negacija Stepinčeva
djela nego i izdaja Evanđelja.
Nije li to odveć teška optužba?
Došlo je vrijeme da govorimo posve
otvoreno, jer vremena su odveć teška da bismo mogli
otrpjeti još jednu rundu ludosti. Oni koji nisu
svjesni svih negativnih učinaka ustašluka moraju u
najmanju ruku razmisliti o tomu što je ustaški
pokret donio Hrvatskoj i hrvatskom narodu. A
pogotovo što je donio Srbima, Židovima i
protivnicima fašizma.
Znači li to da je došlo vrijeme
realnijega sagledavanja ustaškog pokreta?
Zar ima išta što ne bismo znali o
njegovoj ideologiji, politici, praksi? Uostalom, o
tome sam i pisao. Štoviše, mislim da je lakše pisati
povijest, pa i ustašku, nego govoriti o povijesti.
Ne znači li realnije
sagledavanje i činjenicu da su ustaše proizvod
vremena i okolnosti?
U to osobno nikad nisam sumnjao. Čak
nisam sumnjao da je i među njima bilo mnogo dobrih
ljudi, koji su bili zavedeni vremenima i okolnostima
pa, ako hoćete, i emocijama. Ali zar se isto ne može
reći i za komuniste? Dobre namjere se, znate, ne
računaju. Dobre namjere nisu zatvorile Mačeka,
Meštrovića i Iliju Jakovljevića. Dobre namjere nisu
zaklale Mihovila Pavleka Miškinu. Dobre namjere nisu
prodale dijelove Dalmacije - to samo na saldu
djelovanja prema hrvatskim vrijednostima, ne
spominjući sve drugo, o čemu, ponavljam, također
treba razmisliti. Uostalom, kad već spominjete
Stepinca, zar nisu i njemu ustaše prijetile? Zar i
njega Pavelić nije ponižavao?
Glede Stepinca, tko je u pravu,
vi ili monsinjor Batelja, koji tvrdi da je prije vas
otkrio neke istine o Stepincu?
Nije riječ o istinama, nego o
autentičnu ispisu nadbiskupova obrambenoga govora na
sudu. Ja sam objavio jednu verziju, a monsinjor
Batelja drugu, vrlo sličnu. No, da mi se monsinjor
Batelja osobno obratio prije nego što se latio
pisanja u Glasu Koncila, zajedno bismo doznali da
nas je ipak preduhitrio - sic transit gloria mundi!
- nitko doli Vladimir Dedijer. Treba opetovano
provjeravati izvore. Vrijedi to za mene, monsinjor
Batelju, pa i urednika Glasa Koncila, koji još nije
našao potrebnim da čitatelje obavijesti o postojanju
moje knjige Hrvati i Crkva. Doduše, to nije učinio
ni Vijenac.
Jesu li uzrok mržnji i
polarizaciji našega društva i oslobađajuće presude
generalima u Haagu? Jesu li presude razgoropadile
ljevicu?
Za onu ljevicu koja nije odustala od
jugoslavenskog projekta, kriminaliziranje Oluje
politički je obvezatno. Jugoslavija se legitimirala
na ustaškim zločinima i to s tezom da bi odustajanje
od Jugoslavije značilo obnovu NDH, dakle zločinačke
države. Naime, Stipe Mesić i drugovi u pravu su kad
kažu da je Europa zasnovana na pobjedi nad fašizmom,
ali su zaboravili dodati da je riječ o Europi iz
1945. s obnovljenom Jugoslavijom i dogovorom između
saveznika da se ne dopusti obnova njemačkoga
fašizma. Europa u kojoj mi živimo dograđena je 1989.
pobjedom nad komunizmom, ujedinjenjem Njemačke te
raspadom Jugoslavije i Sovjetskog Saveza.
Ljevica koja nije odustala od
Jugoslavije i zavjetovana je povijesnom
jugokomunističkom pokretu, oslobođenje okupiranih
hrvatskim prostora u operaciji Oluja nužno vidi kao
svoj poraz. Zato je vrlo važno odvojiti Oluju od
zločina koji su je pratili i shvatiti kako su svi
hrvatski propusti uvijek u službi jugoslavenskoga
projekta, jer služe kao dokaz da je hrvatska
neovisnost opasna za europsku sigurnost. U tom je
smislu oslobođenje Gotovine i Markača poraz za
jugoslavensku ljevicu. Ono je neke stvari
razjasnilo. Ponavljam, uzrok mržnje je strah.
Koliko mržnji svojim "pametnim"
istupima pridonosi i bivši predsjednik Stjepan
Mesić?
On je svoj posao obavio. Trenutno se
zadovoljava tek epizodnim ulogama, primjerice
egzegezom papinih poruka...
Rekli ste jednom da postoji
opasnost obnove komunizma u svim bivšim
komunističkim državama, s tim da je u Hrvatskoj veća
nego, primjerice, u Poljskoj ili Mađarskoj. Mislite
li to još?
Ako govorimo o partijskoj državi
lenjinskoga tipa, mislim da takva mogućnost srećom
nije izgledna, čak ni kod nas. No kad je riječ o
obnovi komunističkog mentaliteta, on je u Hrvatskoj
već na djelu i vezan je uz relativiziranje
Jugoslavije, u apologiji o prednostima jugoslavenske
"socijalne države".
Zar nije bilo bolje?
Uskoro ću dati izraditi bedž s
natpisom "Nije bilo bolje!" Dosadilo mi je slušati
notorne gluposti - i to ne samo mlađih ljudi, koji
se mogu pravdati neiskustvom - o nepostojećim
socijalnim prednostima komunističkoga sustava.
Je li se u nas komunizam
revitalizirao i uz pomoć "kape partizanke, kape
ljubavi", kako joj tepa predsjednik Josipović?
Takav stav, koji sigurno nije štetio
komunističkoj stvari, diskvalificira Josipovića za
ulogu nepristrana predsjednika, kojemu se svi Hrvati
mogu obratiti. Da ne bi bilo nesporazuma: nisam za
osudu partizanskoga pokreta kao takva, niti na
hrvatsku situaciju za Drugoga svjetskog rata gledam
izvan vremenskog konteksta ili bez suosjećanja za
hrabrost i žrtvu naših očeva i djedova, koji su zbog
nedostatka stvarnih političkih alternativa bili u
partizanima. No kad gledamo na partizane, pa i na
kapu s crvenom komunističkom zvijezdom, nikad ne
smijemo zaboraviti tko je partizane držao
prikovanima za svoje posebne ciljeve, tko je s njima
došao na vlast i kakva je bila ta vlast. Ni ovdje se
dobre namjere ne računaju.
U na početku spomenutu razgovoru
rekli ste da je Miroslav Krleža najviše pridonio
širenju komunističke ideologije u Hrvatskoj prije
1941. Treba li Krleži oprostiti komunističku
ideologiju ili se prema njemu odnositi kao recimo
prema Mili Budaku?
Totalitarne ideologije ne praštaju
se nikomu, pa ni Krleži. Tim više što je njegov
utjecaj bio ključan u hrvatskoj - i ne samo
hrvatskoj - elitnoj inteligenciji. Premda je u
Krležinu slučaju relativno lako odijeliti djelo od
ideologije, tendencioznost je očigledna u njegovu
povijesnom pristupu, primjerice u vrlo
rasprostranjenoj populističkoj ideji da je
vlasništvo posljedica "kriminala i grabežljive
violencije", da spomenem samo nosivu misao u
njegovoj fikcionalnoj genezi uvijek problematične
buržoazije, koja je, eto, odgovorna za sva zla ovog
svijeta. Nisam za odbacivanje Krleže, koji je silno
utjecajan književnik, velik u svom jeziku i viziji
te zabavan u svojim ekscesima, ali nisam ni za
krležijansko idolopoklonstvo.
Za to nije ni Rezolucija Europskog
parlamenta od 2. travnja 2009, koja ističe "važnost
održavanja uspomene na prošlost, jer ne može biti
pomirenja bez istine, sjećanja i poticanja moralne
obnove". No sadašnja hrvatska vlast toga se ne drži
kada je riječ o blajburškim žrtvama i žrtvama
križnih putova. Hoćemo uskoro doživjeti i
otkopavanje tih "jama", kako ih je Mesić nazvao, oko
Zagreba i diljem Hrvatske?
Član sam Povjerenstva za
istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja,
groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i
poslijeratnog razdoblja (naziv namjerno nejasan) pri
Ministarstvu branitelja, što je "postkomunistički"
nadomjestak za buduću ozbiljnu politiku prema
žrtvama lijevog i desnog totalitarizma. Ipak, na
lokaciji Tupale-Sinac 30. prosinca otkriveno je,
citiram iz službene najave, spomen-obilježje "15
žrtava komunističkog režima ubijenih u rujnu 1946.
godine". To je važan trenutak, jer se SDP-ova
sadašnja vlada, vlada sljednice komunističke
partije, prvi put poklonila žrtvama komunističkog
režima.
Da ne bude i zadnji put!?
Nije to ni dovoljno, ni zamjena za
ukidanje saborskoga pokroviteljstva nad
komemoracijom u Bleiburgu, ali je ipak vrijedno
pozornosti. Siguran sam da ćemo doživjeti
otkopavanje svih naših "jama".
Hoćemo li uskoro dočekati da se
u nas izjednače nacifašizam i komunizam? Da naši
nasljednici komunizma prihvate da su komunistički i
ustaški zločini zapravo zločini dvaju ne identičnih,
ali u mnogočemu istih totalitarizama?
Ta dva ideološka i partijsko-državna
sustava nisu istovjetna, po mnogočemu se razlikuju,
ne nužno uvijek u korist komunista. Ali kad kažemo
da ta dva totalitarizma nisu ista, to još ne znači
da su njihovi zločini bitno različiti. I jedni i
drugi otvarali su logore, koristili se robovskom
radnom snagom, protjerivali čitave narode, zapravo
utjecali jedni na druge. Sve je to prilično jasno,
ali borba za bolju prošlost stoji na putu
prihvaćanja očiglednih sličnosti.
Najavljuje se mogućnost da EU
zabrani komunističke insignije. Bi li to koristilo
nama?
Protiv sam toga. Mislim da je lakše
otrpjeti posve omrznute znakove poput srpa i čekića
sa ili bez kalašnjikova te kukastoga križa i
četničkih ocila, nego upuštati se u zabrane, koje
mogu biti samo parcijalne. Nisam za to da
komunističke ili fašističke insignije, pa i imena
povezana s totalitarnim pokretima, uživaju javnu
počast. Vjerujem da ljudi imaju pravo na privatnost
u svojim domovima i na svom posjedu i nikakvo
"ispravno mišljenje", makar bilo u službi
demokratskoga poretka, nema pravo nametati gotova
rješenja onima koji ih ne žele prihvatiti u svom
privatnom prostoru.
Znači li to da treba promijeniti
imena svih ulica i trgova koji nose Titovo ime, a to
se ne radi i zato što je, kako se govori, Tito bio
mason?
Komunistička ideologija ne tolerira
nikakva tajna društva, a posebno ne masone, koji su
po svojoj formaciji dio elitnoga segmenta društva.
Nije mi poznato da je među masonima bilo mnogo
bravara ili nadničara. Prije bih rekao da je riječ o
građanskom potpornom društvu s elementima
opsjenarstva. U svakom slučaju, posve je jasno da
nam ne trebaju Titove ulice i trgovi.
Je li Tito i danas opterećenje
za Hrvatsku? Srbijanska političarka i povjesničarka
Latinka Perović u razgovoru mi je rekla i: "Tito je
bio opterećenje ljudima koji su u partiji i državi
mislili".
O tome nema nikakve sumnje. S Titom
ste u sukobu s demokratskim vrijednostima,
vladavinom prava, da ne nabrajam. Ako želite misliti
svojom glavom, ne treba vam Tito.
Dakle, sazrelo je vrijeme da
"umre" i Udba?
Koliko se zna, Udba formalno ne
postoji, ali postoje bivši udbaši koji dokazuju da
nisu radili ono što su radili niti bili ono što su
bili. Recimo, jedan predsjednik Vlade neovisne RH
bio je dugogodišnji šef svih kaznenih ustanova u
vrijeme diktature koja je u zatvor slala sve one
koji su za hrvatsku neovisnost. Ispada da su svi
bili protiv režima koji su opsluživali, svi su
tražili načina da pomognu svojim žrtvama, da ih
upozore na propuste i ubrzaju dolazak neovisne
Hrvatske. Ukoliko su naši udbaši nekoga i priklali,
to je bila neka druga udbaška vrsta - udbaši
izvanzemaljci. Kako vidite, živjeli smo u zabludi.
Teško je naći bivšeg udbaša koji se kaje zbog svoje
prošlosti.
Znači, i dalje ćemo biti
zaštićeni njihovim "dobročinstvom", medijskim i
političkim?
Nažalost, u nas je još normalno da
se udbaše štiti od međunarodnih uhidbenih naloga, da
se izmišljaju razlozi kako bi ih se zaštitilo. U tim
okolnostima ne može biti ni govora o lustraciji
Udbinih kadrova iz javnog života. Oni će djelovati
dok ih se ne zaustavi.
Cenzuriraju li udbaši naš
medijski prostor?
Da. Mnoštvo je primjera cenzure i
trgovine u doziranju činjenica. Najnoviji je primjer
bunkeriranje HTV-ova serijala Zločini komunizma u
Hrvatskoj, redatelja Krešimira Čokolića. Ovdje sam i
osobno pogođen, jer sam jedan od komentatora u tom
nedvojbeno iznimnom analitičkom djelu o toj temi.
Zamislite mentalitet sadašnje HTV-ove nomenklature,
koja doista misli da može cenzurirati tridesetak
sudionika, među kojima je čak dvanaest iz
inozemstva, a među njima i tako poznate ličnosti kao
što su Stéphane Coutois, Alain de Benoist i Louise
Lambrichs, da spomenem samo one iz Francuske. Zbog
toga nema prosvjeda naših novinarskih i književnih
udruženja. To nije tema.
Živimo li opet u dobu
proletkulta? Ulazak u EU kao da je osnažio ne samo
kulturnu ljevicu nego i komunistički mentalitet
Hrvatske.
U vremenu proletkulta zacijelo ne,
za to je potrebno angažiranje ljevice koja traži
politiku tamo gdje su mase. Naša kulturna ljevica ne
traži nadahnuće u masama. Ona golica pomodnu zlatnu
mladež, koja osjeća potrebu da otkupi vlastito
podrijetlo, često primitivno i provincijalno. Upravo
je umro Amiri Baraka (Leroi Jones). Sjećam se kako
sam 1964. u New Yorku gledao njegovu dramu Dutchman.
To je bilo autentično svjedočanstvo pobunjena
čovjeka, koji nije želio državna priznanja, pažnju
ili novac. U Hrvatskoj bi kulturna ljevica
pripremila revoluciju na državnim kunama. Sad možda
i na EU-projektima.
I administracija Unije ponaša se
komesarski kao da je dijete komunizma, o čemu piše
njemački pjesnik H. M. Enzensberger u knjizi Nježni
monstrum Bruxelles ili Europa lišena suverenosti.
Enzensbergerov je esej važan upravo
zato što je on svjestan svih pozitivnih učinaka
Unije - šest desetljeća mira, napretka, slobodnog
kretanja, odustajanja od monopola i protekcionizma;
sve to govori da ovo nije prazna polemika nego
upozorenje o logici birokracije koja nije samo
smiješna, neučinkovita i rasipna (sjetimo se samo
rasprava o tome možemo li s pravom neka vina
nazivati teranom ili prošekom!) nego također znači
uzurpaciju vlasti i oduzimanje narodne suverenosti.
Ipak, za razliku od starih komesara duha,
eurobirokrati su luckasti. Što reći o odluci da se
na malenoj Malti uvede IBAN s 31 znamenkom?!
Glede uzurpacija bojite li se da
bi dogovorena, a onda propala, promjena našega
Ustava mogla eliminirati referendumsko odlučivanje?
Toga se ne bojim jer nisam pristaša
olakih referenduma. Naravno, oni ne bi bili problem
i pod sadašnjim uvjetima da imamo bolji i
odgovorniji Sabor. Moram reći da u paketu ustavnih
promjena, koje srećom vjerojatno neće proći, ima i
mnogo gorih prijedloga. Primjerice, vrlo su opasni
prijedlozi amandmana koji bi mijenjali dijelove čl.
15. i čl. 83. Ustava RH, kojima se želi postići
"konstitualizacija" običnih i organskih zakona,
odnosno, kad politička vlast raspolaže potrebnom
većinom, omogućiti donošenje problematičnih zakona
po postupku za promjenu Ustava, što bi onda vezalo
ruke Ustavnom sudu. Niti je dobro priznati snagu
ustavnog zakona zakonu koji određuje prava
nacionalnih manjina, jer to izdvaja skupinu
hrvatskih građana kao poseban dio naroda po etničkom
kriteriju. Narod je zajednica državljana, ne agregat
etniciteta.
Što mislite o sve češćim
istupima hrvatskih Srba koji su nezadovoljni
Pupovčevom politikom za Srbe u Hrvatskoj?
S obzirom da se zastupnik Pupovac
bavi svim i svačim - od glazbe na splitskim božićnim
priredbama do promicanja zaslužnih komunističkih
jurista - možda se osjećaju zapostavljenima.
S obzirom na to, kako shvatiti
traženje hrvatskoga premijera Milanovića da Srbija
rješava problem ćirilice u Hrvatskoj?
Možda je Milanović uočio ironične
primjedbe iz Srbije po kojima bi srbijanske vlasti
prije zauzimanja za prava ćiriličnih natpisa u
Hrvatskoj trebale poraditi na zaštiti ćirilice u
Srbiji.
Glede ubijanja Vukovaraca u ime
ćirilice, je li potreban moratorij na ćirilicu u
Vukovaru i na provjeru popisa stanovništva?
U Vukovaru prvo treba prekinuti s
aparthejdom - društvenim, školskim, institucijskim,
političkim. Mislim da je primjena modela A (nastave
na jeziku i pismu nacionalnih manjima) u osnovnom i
srednjoškolskom obrazovanju sigurno betoniranje
etnički podijeljena Vukovara. Dugoročno, to je
kultiviranje iredente pod državnim okriljem i trajan
izazov pomirenju između Hrvata i Srba, ne samo u
Vukovaru. Kada bi vukovarsko društvo bilo
integrirano, onda bi poznavanje ćirilice bilo ne
samo bezbolno nego i korisno. Ovako, to je simbol
protivničkog tabora, koji ili prijeti ili kojemu se
prijeti. Oni koji se prave da to ne vide zapravo
priželjkuju sukob.
Treba li povući optužnicu za
genocid protiv Srbije, što je kao mogućnost najavila
Vesna Pusić? Ne bi li povlačenje pomoglo
velikosrpstvu da nastavi projekt Velike Srbije, kako
je u Europskom parlamentu rekla Ruža Tomašić?
Kad bi se ispunila sva hrvatska
traženja prema Srbiji, napose kad je riječ o ratnim
zločinima, njihovu procesuiranju, identificiranju i
povratu ostataka žrtava, povratu kulturnog i
opljačkanog blaga, kao i povratu arhivalija već
dogovorenih po ugovoru o sukcesiji te pristajanju na
objektivan prikaz uzroka i posljedica rata protiv
Hrvatske, o tome bi se moglo razmisliti. Budući da
srbijanska strana sva ta traženja ispunjava na
kapaljku, često na način koji je ponižavajući, te
budući da nema nikakvih naznaka da je srbijanska
javnost imalo poljuljana u vjeri da je bila žrtva, a
ne pokretač ratova iz 1990-ih, ne vidim zašto bi se
o tome uopće razmišljalo.
I zato što nam je politika često
nelogično kompromiserska. Je li kompromiserstvo i
popustljivost hrvatske vlasti prema kapitalu
posljedica političkog nejedinstva, što potiču i neki
inozemni centri moći?
Upravo suprotno, Hrvatska je po svim
mjerilima iznimno negostoljubiva prema kapitalu,
posebno stranom kapitalu. To je razlog zašto nama ne
pristižu investicije, koje su dosta tipične za druge
tranzicijske zemlje. Mi smo specijalisti u odbijanju
investicija i stvaranju ozračja pravne i svake druge
nesigurnosti za rijetke ulagače koji nam zakucaju na
vrata. Sve se to pokriva raznim floskulama o
neoliberalizmu, upravo onako kako ste vi to
postavili.
Vi ne vidite problem u
neoliberalnom kapitalizmu koji čovjeku nudi slobodu
i ljudska prava, ali ne nudi i rad za dostojan
život?
Ja vjerujem u učinkovitost
kapitalizma. Uostalom, kako se može dokazati da
"neoliberalni" kapitalizam ne nudi rad za dostojan
život? Zapadni svijet proizvod je kapitalizma. Zašto
mislite da naši radnici, a sve više i stručnjaci,
hrle u zapadne zemlje? Zato što ovdje imaju previše
rada za dostojan život, ali premalo slobode i
ljudskih prava?
Idu zato što ovdje nemaju posla,
a onda nemaju ni slobode.
Kapitalizam i sloboda idu zajedno.
Neosocijalistički ideolozi tvrde kako kineski
primjer dokazuje da kapitalizam više ne generira
slobodu, kako je (zasad, kažu "nažalost") moguće
postići veliki napredak bez demokratizacije društva.
Uvjeren sam da su opet u krivu. Kina nije nikakva
iznimka. Njezina jednopartijska diktatura neće
opstati ukoliko krene u nove reforme, među kojima je
posebno važna odluka o povratu zemlje seljacima.
U razgovoru 2009. rekli ste da
je Putin prosječni despot bez dugoročnih
perspektiva. Čini se ipak da su mu perspektive još
dugoročne?
Kako se uzme. On je unazadio Rusiju.
Pod izgovorom da uvodi red zapravo je uspostavio
autokratsku strukturu, koja je odgovorna samo njemu
i koja preventivno djeluje protiv svakoga pokušaja
demokratizacije društva. Crkva mu je postala novi
idejni servis, koji služi kao društveno vezivo u
nedostatku stare ideologije. Svoj sustav izdržava
izvozom sirovina, posebno nafte i plina, ali u
trenutku kad su alternativni izvori goriva sve više
isplativi (uljni škriljac) može računati sa sve
manjim prihodima. U međuvremenu, malo je učinio za
infrastrukturu, posebno izvan velikih urbanih
središta europske Rusije. Zdravstvo i školstvo mu se
raspada, u zemlji raste otpor protiv moskovskog
centralizma, a Rusija sve više postaje trećerazredna
sila.
Koja se, po mišljenju
geopolitičara, sve više uvažava.
Koja svoj prestiž dokazuje
pritiscima na slabije susjede (Ukrajina, Gruzija) te
na Balkanu i dijelovima Bliskog istoka. Ne bih rekao
da se Putin može pohvaliti nekim osobitim uspjesima.
Sve je kod njega privid. Nabildana muskulatura koja
krije slabe udove. I, naravno, predstava za mase -
Soči, za četiri godine nogometno prvenstvo. Sve u
svemu, dosta žalosno.
Jesu li već ponuđene ankete o
izborima budućega predsjednika RH obeshrabrivanje
mogućih protukandidata Josipoviću?
Što bi drugo i bile, posebno kad
Josipović kontrolira najveći dio medijskih poluga.
Nije valjda samo to?
Istina, on privlači prividom
staloženošću i odmjerenošću. "On je gospon!" To ima
učinka među preplašenim građanima, koji traže
nekakvo utočište u lošim vremenima. No, ako malo
odmotamo vremeplov, ako se vratimo "kapi
partizanki", ako malo razmislimo o Josipovićevoj
vanjskoj politici, njegovu pas de trois s Dodigom i
Tadićem, posve je jasno da ima prostora za izborno
nadmetanje, koje naravno neće biti ni lako ni
pošteno. Protiv Josipovića se ne može ići kampanjom
šarma ili imidža, nego tvrdim i uvjerljivim
argumentima. Treba raspršiti nezdrave isparine,
prazne geste, isprazne riječi, cijeli jedan sustav
praznine.
Kao što se to javno u anketama
čini s "razapinjanjem" Karamarka, koji je stalno
najnepopularniji?
Da. Već prije nego što je preuzeo
vodstvo svoje stranke Karamarko je bio predmetom
podmetanja i insinuacija na račun "armiranja svoje
vlasti policijsko-obavještajnim kadrovima". Koje sve
besmislice nisu izgovorene protiv tog povučena
čovjeka u nastojanju da se prikaže zaplotnjakom,
špijunčinom, krajnjim desničarom, klerofašistom,
tvrdolinijašem čija stranka "i dalje ostaje
izgubljena u vremenu i prostoru", zbog kojega se
Tuđman "danas vjerojatno prevrće u grobu kad ga
čuje". Tvrdilo se kako su mu savjetnici sljedbenici
Lady Thatcher i generala Pinocheta, kako je svojom
lošom politikom iznimno zaslužan za stabilnost
Milanovićeve vlade, itd.
Vjerujete li vi tim "dokazima"?
Budući da sam uvjeren da ništa od
ovoga nije točno, mogu samo konstatirati da je
Karamarko, unatoč pretjeranoj zaokupljenosti
Tuđmanom i bavljenjem nekorisnim koalicijskim
slagalicama, HDZ ipak usmjerio prema tržišnim
gospodarskim rješenjima i novom partnerstvu sa
Zapadom. SDP možda misli da se može izvući uz šepavu
priču da je - koliko god loš - HDZ još gori. Sve
više postaje jasno da na taj način želi
demoralizirati birače i odvratiti ih od birališta
ili prema raznim trećim opcijama. Zato je i ovdje
potreban Karamarkov jači angažman tvrdim i
uvjerljivim argumentima kako neuspjeh ne bi dobio
novu šansu. Vjerujem da će katastrofa Kukuriku
koalicije prisiliti HDZ na učinkovitiji javni
nastup.
Razgovarao Andrija Tunjić
Vijenac 519 - 23. siječnja 2014.
|