Javnost ju je
doživljavala prije svega kao poetesu dječjih i
ljubavnih pjesama, no njezin umjetnički opus obuhvaća,
uz poeziju, i aforizme, basne, eseje, epigrame,
kritike, prijevode i autobiografsku prozu, pa je stoga
možemo nazvati klasikom hrvatske književnosti.
Vesna Parun rođena je 10. travnja
1922. g. na otoku Zlarinu. Gimnaziju je pohađala u
Šibeniku i Splitu, a romanistiku i filozofiju
studirala u Zagrebu. Prevodila je sa slovenskog,
francuskog, njemačkog i bugarskog jezika (u Bugarskoj
je živjela pet godina i nakratko bila udata, djece
nikada nije imala).
Bila je posebna i jedinstvena,
kreativna i otvorena, s puno naivnog povjerenja
prilazila je ljudima u kojima je tražila "suradnike,
sugovornike, znance", a nalazila "doslužnike,
klevetnike, Marsijance". Zbog takvih njenih osobina
mnogi su je smatrali za "enfant terrible" ("zločesto
dijete" ili odrasli koji nehotice izrekne stvari
neugodne za nekoga).
Otvoreno je govorila i pisala, nekada o ljudima i
događajima u bivšoj državi, poslije o zbivanjima i
ljudima iz hrvatskog javnog i kulturnog života.
U autobiografskoj knjizi "Noć za
pakost, moj život u 40 vreća" svojim čitateljima
ostavlja specifičan testament. Pregled je to njezinih
radova, obogaćen nepoznatim detaljima intimnog života,
fotografijama iz najranije mladosti i crtežima koje je
sama naslikala. Veliki dio njenih radova, zapise o
važnim događajima i ljudima, fotografije, uspomene...,
sakupljala je i čuvala u vrečama za smeće. Cijeli
život u 40 vreća!
Poezija Vesne Parun poznata je i izvan
granica Hrvatske. Manje je poznato da se na njoj
jedinstveni način suprostavljala "vrijednostima"
nekadašnje države.
Od velike dame hrvatskog pjesništva
opraštamo se s jednom pjesmom i ulomkom jednog njenog
govora.
Priredila Dunja Gaupp
Zahvalnost
Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvjetalim grudima
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća.
Ne glave, samo
fotelje
Zašto bi onda, pitam vas, ovi današnji
kritičari vremena i režima bili manje grlati u svojim
zahtjevima za tek parcijalnim promjenama bez krvi, i
manje drski u proklamiranju tih zahtjeva, u kojima se
umjesto skidanja glava traži samo skidanje s fotelja i
mandata. Zašto bi jednom vremenu bilo dopušteno sve, a
drugom ništa? Kako to da se oni koji su sebi nekad,
sjećam se toga dobro, bili utuvili u program stvaranje
nekog sutrašnjeg veličanstvenog nadčovjeka Komune, u
ime kojeg su lakovjernu i nezrelu djetinju dušu
izvukli na ulice mitinge i barikade - kako to, dakle,
da ti slavni mušketiri revolucija kroz sva ova
desetljeća mira, blagostanja i kulture ne samo nisu
uspjeli sebe doizgraditi i usavršiti do tog zacrtanog
ideala, nego su se čak na očigled srozavali sve to
niže - kako smo eto i ovdje imali priliku u izobilju
čuti - a ti isti odustali dekadenti i mješanci usuđuju
se zahtijevati od svojih podanika anđeosko čistunstvo,
a od protivnika uljudnost i bon-ton.
Prvo što smo od marksizma na fakultetu
naučili bilo je ono čuveno i već otrcano: čovjek
nije ono što sam o sebi misli ili govori. Ako to
važi za pojedince, zašto da ne bi važilo i za grupe
ljudi koje o sebi nešto u sebi misle i naglas govore,
za funkcionere tih grupa, za partije i kongrese? Na
kraju govora svakog marksista bilo bi lijepo čuti
izvinjenje: "Ali ja možda nisam to što o sebi
mislim da sam - i molim vas da to kao dobri marksisti
shvatite i uvažite!" I onda, tko zna, ne bi bilo
danas ove bijedne kuknjave oko istočnih grijehova
prošlosti.
A meni nešto pada na um: za koji je
to socijalizam prolivena pusta krv mladića i
djevojaka, na koji se neprestano pozivamo? Za
utopijski, naravno, za onaj jedan jedini za koji se
onda znalo i u koji se onda vjerovalo, da prelaskom u
realni neće više biti utopijski, ali će ostati
intaktan od neumoljivih zakona realnosti, korupcije i
degeneracije. Nije se dakle ginulo, tada barem ne
ovdje kod nas, ni za kakav realni i postojeći oblik
socijalizma, već za onaj vizionarski divan, negdje
tamo u oblacima. Utopijski. Oni su pali prije nego što
se desila njegova preobrazba u ovaj drugi, nisu dakle
imali priliku ovaj drugi ni da okuse, a kamoli
upoznaju, kao što smo ga upoznali mi.
Napredna omladina moje generacije
započela je svoj mukotrpni put riječju: moram.
Onda je to moram postepeno evoluiralo, da se napokon
prometne u moramo, da se izrodi u moraš.
Riječ najapsurdnija i najneljudskija od svih
postojećih. I to je bio kraj utopije, kraj mišljenja,
kraj jezika kao mosta sporazumijevanja.
Ta riječ, zakrilivši pravu suštinu
moranja, iza kojeg se krije moralni postulat, stvorila
je od ove planete robijašnicu. Ona je toljaga, nož,
plinska komora. Ušla je u svaku poru svakidašnjice,
ugnjezdila se u biće, prožela, kako bi se reklo, sve
strukture.
Od straha pred njom čovjek ili se stavlja pod
okrilje onih koji je izgovaraju, ili s pravom traži
azil u apolitičnosti, seksomaniji, drogi. Droga
poslušnosti i droga vlasti razornije su od hašiša i
marihuane. Ideologija kao droga, dogma kao giljotina.
Samodršci ne bi bili ono što jesu, da
ih takvima ne čine njihovi obožavatelji i doušnici.
Tako je po uzoru onog Darwinova zakona prirodnog
odabiranja, zacario u ljudskoj vrsti zakon društvenog
odabiranja: ostaju samo najkukavičkiji i
najpohlepniji, koji se onda dalje množe,
multiciplirajući svoje političke vrline, a ljudske
manjkavosti u nedogled - s izgledom da sutra imamo
umjesto države rezervat, a umjesto kulture cirkusku
šatru - u kojoj nam odabrani vještaci i vještice
pokazuju blještave numere, ali ne i njihovu
onkrajkulisnu cijenu koštanja. Trik, ali ne i pozadinu
trika. Privid, ali ne i način funkcioniranja tog
privida. A mi mo kupili ulaznicu za Hamleta, a ne za
groficu Maricu. Za socijalizam, a ne za cirkus.
Između države koja odumire i
državotvoraca nikad budnijih. Između apolitičnog
građanina i pomahnitale politike. Država je postala
odjednom važnija od ljudi u njoj, koletivna besvijest
od pojedinačne svijesti, odnosi pseudo-proizvodni od
odnosa međuljudskih. Dobili smo tako pseudo-društvo,
pseudo-odnose i pseudo-kongrese. Kao da je revolucija
jedina čovjekova domovina, a domovina njegov jedini
kozmos!
"Svi su ljudi djeca kad u mraku dišu"
- rekoh u jednoj svojoj davnoj pjesmi, i ostajem pri
tome. Ljude ne treba učiti bratstvu, treba ih samo
odučiti od bratimljenja sa rđavom politikom. Uostalom,
nikad mi se riječ bratstvo nije činila idealnom,
milije mi je pobratimstvo - kao ono Ujevićevo "lica u
svemiru" - jer zna što je učinio već jedan od prvih
Ljudi na zemlji svom rođenom bratu, Kain Abelu.
Priznavajući bratstvo možda upravo činimo obratno:
navlačimo na sebe drevno rodoskrvno prokletstvo.
Pisac i današnja civilizacija jedna je
od zadanih tema ovog kongresa. Čudno. U Danteovom
paklu posljednji krug je Deveti. Ovaj kongres je
Deveti. Da nije i on nedajbože, posljednji krug onog
bačenog kamenčića u vodu koji se zove jugoslavenska
književnost?
Čemu kukati za propašću ove
civilizacije, odavno najavljivanom, sustavno
pripremanom, tražiti među nama krivce za nešto što je
ustvari skrivila nama našu bratoubilačku povijest, jer
smo braneći civilizaciju, koju još nismo ni bili
dosegli osudili sebe u doglednom neminovnom času na
njezine prve grobare. Ili smo mi, naprotiv, te prve
stidljive ljubičice, prve laste njezina potajnog
preporoda - jednog dana, iznenadno, na nekom drugom
smo uhu poezije prišapnutom mjestu iza devet obronaka,
na đubrištu starog neproduhovljenog svijeta i njegove
otuđene papirnate kulture kojoj, evo, naši suvremenici
okreću leđa i posižu radije za čarima lijepih Brena,
kao normalni ljudi, dojučerašnji čobani i orači, a ne
za čarima Heideggera ili Manna bez mane - kako ga
zovu, govorio je Mića Danojlić, seljaci u njegovoj
Ivanjici.
Vesna
Parun,
9. kongres književnika, 19. travnja 1985., Novi Sad
26.10.2010.
|
