U jednoj banci:

Zoran Milanović: Dobar dan. Molim vas, možete li mi unovčiti ovaj ček?

Šalterska službenica: Naravno, gospodine. Možete li mi dati osobnu?

ZM: Paaa, zapravo, i ne nosim svoju osobnu sa sobom. Nekako mislim da mi i ne treba. Valjda znate tko sam, je li..

ŠS: Da, znam tko ste (nasmije se), ali to su pravila naše banke. Žao mi je što inzistiram, ali to sam obvezna napraviti.

ZM: Ali, možete pitati bilo koga ovdje, sigurno svi znaju tko sam.

ŠS: Gledajte, ja vam vjerujem, ali ipak trebam neki dokaz.

ZM: Preklinjem vas, isplatite mi ovaj novac, nemam sad osobnu sa sobom, to sam ja, premijer.

ŠS: Mogu vam samo ispričati jedan sličan primjer. Prekjučer je tu ušao Mario Mandžukić, također bez osobne iskaznice. Nakon rasprave, jedan čovjek koji je bio u redu na drugom šalteru, viknuo je: Mandžo, ide lopta. Mandžukić se okrenuo, skočio i škaricama pogodio loptu i zabio je u rašlje ulaznih vrata. Nakon toga, svima je bilo jasno da je to Mario Mandžukić, pa smo mu isplatili novac. Eto, možda nam i vi možete nečim dokazati da ste to baš upravo vi.

ZM: Uh, sad ste me baš zatekli. Totalno sam bez ideje. Nemam pojma što bih napravio, ništa mi ne pada na pamet...

ŠS: Jel' vam odgovaraju novčanice od 500 i 200 kuna ili da sve isplatim po 100?

Da umreš od smijeha! Ali, bez dvojbe, to je predsjednik Vlade Republike Hrvatske!