U ponedjeljak, drugog dana svjedočenja Vukojević je
govorio pred sudskim vijećem Visokog zemaljskog suda u
Münchenu o svojem radu u državnim tijelima Republike
Hrvatske, o istraživanjima žrtava II. svjetskog rata i
poraća, te posebno o istraživanjima ubojstava hrvatskih
političkih emigranata u inozemstvu. Jučer, završnog dana
Vukojevićevog svjedočenja, na red je došlo odgovaranje
na pitanja sudskog vijeća i sudionika u postupku.
Očekivano, Vukojevićevo svjedočenje počelo je pitanjima
suca Manfreda Daustera o radu saborske Komisije za žrtve
rata i poraća, ali i pitanjima usmjerenim na početke
suradnje Vukojevića i Bože Vukušića, još jednog važnog
svjedoka u ovom postupku.
Smijeh u sudnici do suza
Na suđenju je bila osobito impresivna sigurnost, smirenost i
lakoća, te fina ironija kojom je Vukojević, danas već skoro osamdesetogodišnjak,
odgovarao na postavljena pitanja i, posebno, na upite obrane. Kao posebno
iznenađenje valja reći da je svjedočenje Vice Vukojevića bilo, uz svu ozbiljnost
teme i institucije u kojoj se suđenje odvija, na trenutke i zabavno, što je bilo
iznenađenje za kompletnu publiku u sudnici jer je Vukojević osoba od gotovo 80
godina, poznat u javnom životu po svojoj ozbiljnosti.
Ina - mjesto za uhljebljivanje sinova 'narodnih heroja'
Govoreći o INI, Vukojević je naveo da je INA u komunizmu bila
poznata kao društvo "Petar Fleković i sinovi", referirajući se na tadašnjeg
generalnog direktora INE koji je s mjesta predsjednika vlade SRH po partijskom
zadatku postavljen za direktora INE sa zadatkom da sredi stanje u INI i utječe
na sinove narodnih heroja Josipa Broza, Mike Špiljaka i Mate Ujevića kojima je
INA služila za uhljebljenje.
U drugom trenutku, njemački odvjetnik Josipa Perkovića, Peter
Wagner, u namjeri omalovažavanja važnosti Stjepana Đurekovića kao direktora za
poslovanje INE, pita Vukojevića zna li možda je li INA 1982./1983. godine bila
jedna jedinstvena pravna osoba ili se sastojala od više pravnih osoba, te koliko
je direktora tada INA imala. Ne vodeći računa koga ispituje, jer Vice Vukojević
diplomirani je pravnik, predsjednik Društveno-političkog vijeća Sabora nakon
prvih demokratskih izbora i umirovljeni član Ustavnog suda Republike Hrvatske,
Wagner dodaje i rečenicu u kojoj nudi Vukojeviću da mu, ako je to potrebno
odnosno ako Vukojević to ne razumije, objasni pojam pravne osobe.
Vukojević mrtav-hladan prelazi preko ove, objektivno, uvrede, i
do u detalje objašnjava korporativnu strukturu INE, prvo do 1974. godine te
zatim i nakon 1974. godine, prema Ustavu SRH i Zakonu o udruženom radu. Nabraja
i objašnjava pojmove SOUR, RO, RZ i OOUR te izlaže do u detalje korporativnu i
poslovnu strukturu INE.
Tijekom tog predavanja na licima sudaca, već nakon minutu ili
dvije Vukojevićevog izlaganja, pojavljuje se osmijeh da bi se sve završilo
glasnim smijehom cijele sudnice. Vukojević, i dalje sasvim miran i smrtno
ozbiljan, nakon desetak minuta izlaganja, staje i mirno priopćava Wagneru da je
on završio s odgovorom, pita ga je li zadovoljan odgovorom i treba li mu još
neki detalj.
Na to se sudac Manfred Dauster, smijući se, obraća Wagneru:
"Gospodine Wagner, sada, nakon što smo čuli ovo vrlo poučno predavanje iz
komunističkog korporativnog prava, ja bih volio znati kamo vodi ovo Vaše
pitanje?". Wagner na to jedva hvata zraka i kaže: "Hvala, nemam više pitanja!".
Naravno, u publici ponovno smijeh do suza.
Vanjski suradnik Komisije - dr. Bauer iz Pullacha
Slično, objašnjavajući rad Vijeća za ubijene političke emigrante
u inozemstvu, čiji su članovi bili Vukojević, saborska zastupnica Gordana Turić
i Bože Vukušić, Vukojević je rekao da su u rad vijeća uključili i dr. Bauera kao
vanjskog suradnika napominjući da je Bauer bio iz Pullacha. Inače, Pullach je
općina u sastavu Münchena, poznata po sjedištu BND-a, njemačke tajne službe. U
izlaganju o Baueru, Vukojević je nekoliko puta ponovio riječ Pullach da bi u
jednom trenutku Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo postavio pitanje: "Tko je taj
Bauer?"
Vice je odgovorio da je dr. Bauer bio povjesničar, diplomat
NDH-a, izbjeglica u Njemačkoj poslije II. svjetskog rata i da zna da je dr.
Bauer radio u Pullachu. Nobilo ga je zatim upitao koja je bila njegova
kvalifikacija za članstvo u Vijeću, na što Vukojević odgovara da je Bauer bio
poznata osoba i da je radio u jednoj državnoj ustanovi u Pullachu.
Nakon toliko spominjanja Pullacha, Nobilo, očigledno htijući
dobiti odgovor da je dr. Bauer bio zaposlenik BND-a i njemački špijun, upitao je
kako je Vice upoznao Bauera, na što Vukojević odgovara da se Bauer 1991. godine
vratio u Hrvatsku i da je stanovao u Opatičkoj ulici, niti 10 metara od
Vukojevićevog kabineta koji je tada bio u Hrvatskom saboru.
"Pa zar je to dovoljan kriterij da nekoga uzmete u vijeće, samo
zato jer stanuje 10 metara od vašeg kabineta?", upitao je Nobilo.
"Ne, ne, to nije dovoljno, ali vidite on je radio u Pullachu",
ponovno je odgovorio Vukojević.
Na kraju je obrana protestirala, Perkovićev odvjetnik Richard
Beyer konačno je direktno upitao je li Bauer radio u BND-u. Nadovezao se i
Nobilo i upitao je li Vukojević izvijestio Hrvatski sabor da je u Vijeće jedne
saborske komisije, dakle u državno tijelo, stavio čovjeka iz BND-a, na što je
Vukojević odgovara: "Jesam li ja rekao da je on radio u BND-u? Stanovao je i
radio u Pullachu - ništa više nisam rekao". U sudnici ponovno smijeh,a protesti
obrane smijeh samo pojačavaju.
Naravno, većina u publici se pitala tko je famozni dr. Bauer.
Dr. Ernest Bauer bio je urednik najpoznatijeg hrvatskog časopisa "Kroatische
Berichte" ("Hrvatska izvješća") koji je u Njemačkoj izlazio na njemačkom jeziku,
te član Hrvatskog narodnog vijeća. Nakon smrti dr. Ivana Jelića bio je jedno
vrijeme i predsjednik Hrvatskoga narodnog odbora u Münchenu - političke
emigrantske organizacije koju je u Berlinu osnovao dr. Branko Jelić i s kojom je
usko surađivao i Stjepan Đureković od 1982. godine, kada je došao u Njemačku, pa
do svoje smrti.
Suđenje se nastavlja 12. svibnja 2015.
godine.
Izvor: Narod.hr
(107) |
