crtež: Krunomir Dvorski

Kao što lijepe, šarene opravice u gradskom izlogu zanesu oči djevojčice pa ih zaželi pošto-poto posjedovati, odjenuti, tako i oku ugodne naslovnice knjiga zanesu čitatelja pa, ne sluteći što se krije na stranicama knjige, počnu ju čitati. To se i meni dogodilo s knjigom Marijana Karabina "Usputna stajališta".

Zasićena i razočarana tužnom hrvatskom svakidašnjicom u tuđini i u Domovini, tiskovinama koje obasipaju kupce golotinjom već ogoljele jave ili pak ponavljanjem već ponovljenog, nisam ni pomislila da će me sadržaj knjige Marijana Karabina toliko zainteresirati da ću ju i po drugi put, pa čak i u nekoliko navrata, početi iznova čitati, sve više i dublje prodirući u autorove odnose prema istini o ljudima i događajima koje iznosi hrabro, ne uljepšavajući, ali i ne krivotvoreći činjenice.

Premda knjiga "Usputna stajališta" nije ni roman, ni pripovijest, ni pjesma, ni ogled, ni drama, ni basna, već od svega toga ponešto, ona ostavlja dojam zrelog, promišljenog i snagom iskrenog domoljublja prožetog književno-dokumentarnog djela koje neizravno poučava, a često i dira senzibilnošću izraza, kao i iskrenošću i čistoćom kazivanja.

Kako sam od početka 1972. godine (slom Hrvatskog proljeća) sve do 1991. (uspostava slobodne države Republike Hrvatske) pripadala hrvatskoj političkoj emigraciji, a još i danas Hrvatima izvan Domovine, ujedno sam bila i suputnik autora M. Karabina, čiju sam zapaženu kulturnu i društveno-političku djelatnost u Švicarskoj imala prilike pratiti izbliza, tj. "iz svoje prekrasne daljine" (V.G.Bjelinski iz "Pisma Gogolju") - iz Njemačke.

Pri iznenadnim kratkim osobnim susretima 1988. i 2001. godine, kojom prilikom smo bili uspjeli izmijeniti tek nekoliko rečenica, nisam ni mogla doznati da je riječ o mome političkom istomišljeniku, profinjenom pjesniku i hrvatskom domoljubu.

Iako sam pročitala većinu njegovih tekstova objavljenih u časopisu Marulić, zatim njegov roman "Vjenčanje u crnini", pa knjige "Opredjeljenje za idiotizam", "Tragom jednog sjećanja", "Sedamdeset" (izabrane pjesme) - tek knjiga "Usputna stajališta" razbistrila i otkrila mi je cjelovitost i pravu vrijednost književnika, pjesnika, publicista i domoljuba Marijana Karabina.

Knjiga "Usputna stajališta" podijeljena je na četiri ciklusa. Iz razumljivih razloga ja ću se ovdje osvrnuti samo na neke od onih tekstova koji su me se posebno dojmili.

Tako je u ciklusu "Iz tiskovnih medija" među prvima moju pozornost privuklo izvješće iz glasila "Društvene obavijesti br. 49, Zürich, 20.12.1989." Te znakovite 1989. godine, u organizaciji DKH (Društva književnika Hrvatske) održan je u Zagrebu znanstveni skup "Književnost između dvije domovine" kojemu je, u ime Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj, bio nazočan i Marijan Karabin. Već sama činjenica da te 1989. godine današnje DHK (Društvo hrvatskih književnika) još nije bilo "izašlo iz genitiva", kao i da su javnu povezanost domovinskih pisaca s tzv. hrvatskim emigrantskim piscima jugoslavenske vlasti strogo kažnjavale, ulijevala je strah i nepovjerenje u ishod toga, nakon desetljeća izoliranosti, prvog javnog susreta s hrvatskim domovinskim književnicima. (Tajni susreti neka još ostanu tajnom!) Zato je tim više oduševilo saznanje da je i M. Karabin imao hrabrosti i odlučnosti da, kao jedan od malobrojnih europskih izvandomovinskih pisaca, doputuje u Zagreb i istupi sa svojim referatom "Prednosti i poteškoće pisaca koji žive izvan domovine". Priznajem da sam o tom njegovom činu doznala tek iz njegovih "Usputnih stajališta" i ostala mu ništa manje zahvalna nego što bih to bila da sam kojim slučajem o tome doznala već davne 1989. godine. Tada, ne posve bezopasna, javno izražena želja M. Karabina da bi hrvatski pisci iz DKH trebali spojiti "sve one, koji na bilo koji način sudjeluju u stvaranju i širenju hrvatske književnosti i kulture uopće" još i danas, početkom 21. stoljeća, nije izgubila na aktualnosti pa ju izvandomovinski pisci još uvijek javno i gotovo pobožno ponavljaju, ali ne više na Trgu Republike, već na Trgu bana Jelačića, odnosno u prostorijama DHK (Društva hrvatskih književnika).

Pa ako se još neslobodne 1989. godine hvatskom emigrantskom piscu M. Karabinu za dva-tri dana provedena na skupu domovinskih i emigrantskih pisaca, kako sam reče "isplatilo živjeti", zašto se i nama, još uvijek hrvatskim emigrantskim piscima, ove slobodne 2011. godine ne bi isplatilo živjeti vjerujući u ispunjenje trajne želje da ćemo biti ubaštinjeni u hrvatsku književost i kulturu kao sastavni, nerazdvojni dio hrvatskog narodnog bića!

Osvrćući se na poglede i zapise M. Karabina ne mogu a da ne kažem još riječ-dvije o njegovoj lucidnosti, objektivnosti te elokventnosti u pristupu nekim izvitoperenim mišljenjima pojedinih pisaca, a koja su svjesno ili nesvjesno, ipak djelovala protuhrvatski. Konkretno mislim na brošuru dr. Jure Petričevića, napisanu na njemačkom i hrvatskom jeziku "Hat der dritte Weltkrieg bereits begonnnen?" ("Je li treći svjetski rat već počeo?"). U svojim kolumnama pod naslovom "Protiv hrvatskih interesa" Karabin je tom brošurom razočaran jer mu "...djeluje poput nekog sektaškog pamfleta koji odbija svojom agresivnošću i neuvjerljivošću", pa nastavlja: "U postavkama i procjenama pisca djelomično manjka sustavnost, a katkada nema ni prave međusobne uzročno-posljedične povezanosti" kao npr. u tvrdnji (Petričevića) da "članica NATO-a Turska ostaje jedini branitelj demokracije i ljudskih prava kao i kršćanske i islamske civilizacije", dok s druge strane izostavljanje činjenica o ulozi Velike Britanije brošuru osiromašuje. Također mu zamjera neke postavke i poluistine o predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, kao npr. mišljenje da predsjednik Tuđman igra "kobnu ulogu" jer se "zalaže za nerazboritu, nepravednu i protupovijesnu podjelu suverene države BiH i time pomaže srpsku agresiju", kao i da je "snagom svoje osobne vlasti prigrabio mnoge druge diktatorske ovlasti" i sl. Karabin posebno zamjera Petričeviću "što je to učinio na stranom jeziku i pred stranim svijetom" i time se, htio on to ili ne, "stavio na stranu protuhrvatskih interesa", da bi se na kraju zapitao: "Zar je baš to ono što u ovom trenutku mi Hrvati trebamo reći toj Europi, o kojoj nam, nažalost, toliko toga ovisi?"

Da i takvi rodoljubi kakav je dr. Jure Petričević nedvojbeno bio, i što mu ne želim niti primišlju umanjiti ili osporiti (a nije to učinio niti Karabin) mogu i na tom polju pogriješiti, svjedoči i jedno osobno iskustvo pri mom prvom (i posljednjem) susretu s njim. Bilo je to na Međunarodnom frankfurtskom sajmu knjiga u listopadu 1987. godine, a prigodom 15. nastupa Hrvatske knjige u slobodi, na štandu CROATIA. Koliko iznenadan, toliko i kratak, taj susret je završio mojim čuđenjem i nelagodom i to samo zato, što sam dr. Petričevića usmeno, (iz straha od mogućih atentata pismene pozive nismo upućivali) pozvala na književnu priredbu "Riječ iseljene Hrvatske" čiji sam inicijator i organizator bila, a na kojoj su svoje književne radove predstavljali hrvatski izvandomovinski autori, prispjeli sa gotovo svih kontinenata gdje žive Hrvati. Njegov odgovor na moj poziv glasio je: "Ja ne ću doći tamo, gdje se radi protiv Hrvatske". Ta, po sjećanju citirana rečenica, još i danas u meni izaziva gorak okus nepromišljenosti, paušalno izrečene osude, bez potrebe za osvjedočenjem i provjerom na licu mjesta. A i on je bio hrvatski emigrant i kao takav morao je poznavati i osjećati bilo svojih hrvatskih suputnika.

No, bilo kako bilo, dr. Jure Petričević zacijelo nije pogriješio što je dio svoje bogate ušteđevine, na prijedlog odvjetnika i djelatnika Matice hrvatske Lava Znidarčića, oporučno darovao (kao zakladu) najpoznatijoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi - Matici hrvatskoj, a koja je tim novcem dala sagraditi novu Palaču Matice hrvatske, u kojoj će, nadajmo se, riječ hrvatska odzvanjati u djelima i srcima hrvatskih književnih djelatnika, širiti se, cvjetati i ostati prepoznatljivom odrednicom hrvatskog identiteta te tako zaslužiti zahvalnost svih današnjih i budućih hrvatskih naraštaja.

U toj knjizi kolumne iz ciklusa "Pisma jednog povratnika", spadaju, po mojem mišljenju, među najzanimljivije i ponajbolje njezine dijelove, ne samo zbog autorove objektivne percepcije aktualnih zbivanja u izvando-movinstvu i u Republici Hrvatskoj, njegovih subjektivnih mišljenja o mnogim segmentima hrvatske svakidašnjice, već i po uvođenju njegova alter ega - "susjeda Iveka" u humorom obasjan međuprostor zbivanja i razmišljanja.

"Baš je super taj moj susjed Ivek", tvrdi i sam autor u tekstu "Treba znati meglu prodati", što mu čitatelj zaista može i odobriti, ali, dakako, tek ako pažljivo pročita cijelu knjigu. A za one, koji još nisu imali tu priliku, evo tek nekoliko Ivekovih mudrositnica:

"Ljudi su vam se tak vlienili da jednostavne više nečeju niš delati. Čak niti - decu."
"Pri nas ima pune ljudi ki su tak bedasti da vu svoje bedastoće ne vidiju - kak im je dobre."
"Ova revolucija svoju decu ne - papa. Ovem sad je preveč liepe, a da bi si s tim - kvarili svoje želuce." itd., uvijek ponovno u tom i takvom tonu i smislu.

Ne želeći ovdje ulaziti u analizu objavljenih pjesama i u kriterije odabira njihovih autora, osjetila sam se počašćenom što je urednik u tri navrata objavio po jednu pjesmu iz triju mojih stihozbirki. A dobro je što je, za manje upućene čitatelje , uz autore uvrštene u Književni kutak, u ovoj knjizi objavio i nekoliko svojih pjesama kao npr. "Zavičaj", "Dvie želje", "Oprosti"- pisane simpatičnom kajkavštinom stubičkoga kraja, što im, uz naglašenu domoljubnu tematiku, tipičnu za mnoge hrvatske emigrantske pjesnike, daje posebnu čar.

ZAVRŠNE MISLI

Nema više "Hrvatskog puta" u Torontu, gdje još i danas živi pjesnikinja Ljerka Lukić koju je za hrvatske čitatelje na njemačkom govornom području otkrio M. Karabin. Nema više ni hrvatskog časopisa "Riječ" u Wiesbadenu koji je marno uređivao bračni par Andrijević; nema ni "Pletera" u Münchenu, a nema ni one naše, srcu prirasle "Hrvatske revije" Vinka Nikolića - u kojoj smo i Karabin (rjeđe) i ja (češće) rado objavljivali svoje pjesme. Nema "Hrvatske budućnosti" u Chicagu. Na našu veliku žalost nema više ni jedinog hrvatskog časopisa na njemačkom jeziku "Kroatische Berichte" s kojim je ime urednice Ivone Dončević ostalo trajno povezano. Pa kao što je časopis Hrvata njemačke pokrajine Baden-Württemberg "CROtime" (Hrvatsko vrijeme) nedavno ugašen, tako su i svi drugi, ovdje spomenuti, već pali u zaborav. Ipak, riječi hrvatske, sve ono što je u tim časopisima i desetljećima bilo zapisivano - ostalo je zapamćeno, kao što će ostati i knjiga prof. Marijana Karabina "Usputna stajališta", nastala voljom i nadahnućem, ljubavlju i vjerom, srcem Domovini vjernoga sina. Zahvaljujući tome, ona će zasigurno opstati i biti svjetionikom koji osvjetljava puteve i stranputice onih koji jesu, ali i onih koji će neminovno doći te nastaviti promicati, čuvati, štovati i oplemenjivati riječ hrvatsku.

Osobno vjerujem u trajnost pisane književne riječi hrvatske te ovim skromnim "Viđenjima jedne suputnice" zahvaljujem književniku Marijanu Karabinu što joj je hrabro i odlučno krčio put čak i u onom "strašnom času" kada je slobodna država Hrvatska bila tek san, zamišljena sjajna zvijezda na nedokučivom Nebu nadanja!

Malkica Dugeč, u Stuttgartu, 20. siječnja 2011.

Osvrt na knjigu: Marijan Karabin USPUTNA STAJALIŠTA
Naklada STIH, Zagreb, 2010.