Politika ih zanima gotovo isključivo kao razonoda: ako
postoje prijepori i svađe među pojedinim političarima,
političkim strankama, ili pak u nekim strankama postoje
ridikuli - eto ih u javnosti. Vrijedni stranački članovi
nisu zanimljivi. Oni ionako rade nezanimljive poslove:
redovito sudjeluju u radu saborskih povjerenstava i
sjednica, savjesno čitaju zakonske prijedloge ili se
bore kako bi na lokalnoj razini dobro uložili svaku
teško privrijeđenu ili dobivenu kunu kojima probijaju i
asfaltiraju ceste, grade vodovode, obnavljaju škole,
poboljšavaju infrastrukturu svojih sela i općina.
Hoćemo li
onda, u ovo predizborno vrijeme povjerenje pokloniti
onim medijima koje "znatiželja pokreće, a tradicija
obvezuje"? Ili ćemo radije svoje povjerenje dati onima
koji će jasno reći: Ma jasno, glasat ću za Vesnu
Pusić, Zorana Milanovića, Jadranku Kosor? Ili onomu
koji će napraviti anonimnu anketu o rejtingu
političara i političkih stranaka na uzorku od
četrdesetak ispitanika ili manje, jer ankete ionako
služe za potkusurivanje, a ne za stvarne usporedbe
odnosa snaga? Ili onomu koji će iznositi razloge zašto
glasovati za ovu ili onu opciju (uz jasno navijanje za
jednu, njegovu), a zaboraviti da je objavio
nepostojeći "premijerski" ili neki sličan intervju, a
da ga sankcije - makar one profesionalno-etičke - nisu
"ni očešale", nego se njegov apsolutni
neprofesionalizam pokušava javno čak i braniti i
opravdavati?
Bez obzira koji medij odabrali osnovno pitanje na
koje svaki pojedini korisnik medija mora prvo
potražiti odgovor jest zaslužuju li mediji naše
povjerenje, i ako zaslužuju - koji su to mediji?
Ljudskog dostojanstva tu nije dostojno zapletati se u
pokušaj guranja vrućeg krumpira, to jest odgovornosti,
samim medijima, nego se u dubini duše svatko od nas
mora pitati: koje ću medije čitati, gledati, slušati,
pratiti? Koji će mediji, zahvaljujući i meni, i dalje
opstati na javnoj sceni i sukreirati javno mnijenje
jer ih kupnjom ili praćenjem i ja podupirem?
Jer uloga medija i njihova učinkovitost u izbornom
procesu prije svega je zadovoljavanje interesa i
potreba nas birača, napisao sam i uz izbore 2003.
baveći se pitanjem mogu li nas slobodni, etični i
profesionalni mediji izvesti iz partitokracije. Od
tada, mogli bismo reći: sub sole nihil novi est.
Jer nužan uvjet za to autonomno je djelovanje medija,
tj. struktura medijskog sustava koja omogućuje
nezavisno djelovanje medija i poštivanje načela
profesionalizma, kao i regulativu medijskog ponašanja
koja ne zavisi od političkog odnosa snaga, ni u
parlamentu ni u društvu.
U odnosu prema sudionicima izbora
minimalna obveza medija, kao preduvjet slobodnih i
poštenih izbora, njihova je medijska ravnopravnost,
odnosno jednak pristup medijima i nepristran tretman i
ophođenje u izvještavanju o svakom kandidatu i o
svakoj stranci i stranačkim programima. Time se
zapravo jamči da se prednostima medijskoga
posredovanja u komunikaciji između kandidata i birača
podjednako koriste svi izborni rivali i da na
prikladan način mogu predstaviti posebnosti programa
svojih stranaka.
Što se hrvatskih medija tiče, to je
još nemoguća misija. Premda po Kodeksu časti
Hrvatskoga novinarskoga društva iz 2009. (čl. 18) kod
bavljenja političkim sukobima novinar mora uvažavati
građanska prava i slobode sudionika te osnove
demokratskog političkog sustava, a pritom mora
nastojati zadržati primjerenu profesionalnu distancu,
navijačka pristranost i strast još su prisutne kod
hrvatskih novinara, koji takav stav pokušavaju
prikazati kao objektivan i uravnotežen. I takvi nas
novinari i takvi nas mediji pripremaju na još jedne
izbore. Još jedne od "onih presudnih", kako vole
isticati kandidati svih lista koje smatraju da, zbog
svojih političkih i ostalih programa, zaslužuju
četverogodišnji mandat.
Jesu li mediji važni za izbore?
Javnim je medijima u Hrvatskoj, u tom
kontekstu, dužnost da "pošteno i nepristrano" svakoj
od natjecateljskih lista omoguće predstavljanje
javnosti. Uz najrašireniji javni medij - Hrvatsku
(radio)televiziju, i dnevni se tisak zauzima za
predstavljanje političkih takmaca, ali i za
komentiranje pojedinih političkih opcija, i to
pristrano i neobjektivno. Ili možda imate osjećaj da
vas mediji točno informiraju? Ili vas zbunjuju? I, tko
će živ moći uopće pratiti sve što je rečeno, napisano,
viđeno na televiziji, izgovoreno na radiju, pročitano
u novinama? Gotovo nitko. Mogu li onda mediji uopće
pratiti, nastojeći se držati svojih profesionalnih
etičkih postulata, sve te stranke, liste i kandidate,
a da nam ne uskrate naše osnovno pravo na
informiranost?
Zato se
opravdanim čini pitanje: kakva je uopće uloga i kakav
je (ili bi trebao biti) odnos medija i politike, a
osobito pak medija i izbora. Jesu li mediji uopće
važni za izbore? Kada su političari (i dakako
znanstvenici) četrdesetih godina prošloga stoljeća
shvatili važnost medija, počela su se provoditi
istraživanja o tome kakav utjecaj mediji imaju na
birače u SAD-u. Paul Lazarsfeld i Bernard Berelson
proveli su opsežna istraživanja izbornih ponašanja i
zaključili da je većina birača, bez obzira na medijske
izvještaje, već odlučila komu će dati svoj glas. To
stabilno biračko tijelo već je imalo relativno snažna
i dugotrajnija politička i ostala uvjerenja, pa ih
mediji nisu mogli bitno omesti u glasovanju. Nešto
duža izloženost medijima u tijeku predizborne kampanje
rijetko je dovodila do promjene mišljenja birača i
utjecala na njihovo odlučivanje za kandidata ili
stranku, a poslije je dokazano da mediji učvršćuju,
ali ne mijenjaju već uvriježene stavove i bitno ne
utječu na odluke.
Valja reći da su na ovakav zaključak istraživače
dovele i odlike američkoga izbornog procesa u to doba.
Naime, on je bio dvostranački, a ne poput našega
sadašnjega hrvatskoga "višestranački", premda se dvije
najjače stranke i dalje bore za prevlast, a nakon
eventualne izborne pobjede spremne su u koaliciju
privući sve koji na nju pristanu. Pokazali su i da
mediji ipak imaju ograničeno djelovanje, čime su
potvrdili da mediji nisu svemoćni. To je ujedno dobar
razlog da se ne moramo bojati kako je moguća apsolutna
manipulacija medijima u prilog određenoj ideologiji
ili stranci, koja vlastite interese promiče i
"podmeće" kao interese cijeloga naroda, a svoje
probitke predstavlja kao opće dobro.
I po sebi znamo da smo izbirljivi, da
sve medije ne čitamo i ne pratimo, nego smo
jednostavno i selektivno neke izbacili sa svog
jelovnika. Jednako tako, selektivna je i pozornost
koju im posvećujemo, kao i naše pamćenje. Sve to
zajedno čini utjecaj medija na konkretno ponašanje
ljudi uopće, a u ovom slučaju birača pred glasačkom
kutijom - veoma ograničenim. No, sedamdesetih godina
istraživači su došli do zaključka da mediji nisu samo
prijenosnici, već da se svaki element jednostavnog
lanca komunikator - mediji - publika mora promatrati u
složenom društvenom kontekstu. U tom se kontekstu na
medije gleda kao na veoma složene društvene
institucije, koje utječu na održavanje dominantnih
odnosa u društvu.
Mediji su, prema Niklasu Luhmannu
"samostalni podsustav" unutar društvenih sustava. Sami
tematiziraju, sami određuju što će biti, a što neće
biti vijest. Njihov je ključni učinak svakodnevnoj
stvarnosti dati - smisao. Oni nam pružaju - ili bi
trebali pružiti - kartu za razumijevanje svijeta u
kojemu živimo, a svakome događaju ili akteru, osobito
političarima, jamče značenje i važnost. Ako političara
nema u medijima - kao da i nije političar, a mediji ih
danas sve više tretiraju kao celebrityje koji su
"poznati zato što su poznati" (tj. zato što se
pojavljuju u javnosti), a ne zato što su učinili nešto
posebno za društvo.
Od interpretacije do manipulacije
Zato su značenja koja mediji pripisuju
pojedinim događajima i ljudima samo jedna moguća
interpretacija društvene stvarnosti. Tako će pojedini
novinari kroz svoje komentare, manje ili više
otvoreno, zagovarati određene ideje prikazujući ih kao
opće dobro kojemu bi trebali težiti svi hrvatski
građani i "prokazivati" onu stranku koja mu ne
odgovara, pozivajući sve birače da je "kazne" na
sljedećim izborima.
Imalo pismen čitatelj neće nasjesti
takvoj "profinjenoj interpretaciji" svojega životnog
svijeta, već će o toj interpretaciji dobro razmisliti.
No mnogo je onih koji riječi u javnosti poznatih
kolumnista neće dovoditi u pitanje. Unatoč silnu trudu
da budu što objektivniji (ili da ostave takav dojam),
mnogi novinari ipak jednostrano interpretiraju. A tim
i takvim interpretacijama mogli bismo zapasti na
područje nedopustive manipulacije i ideologije.
Interpretacijama se neke vrijednosti afirmiraju više
nego druge te stavlja predznak i obilježava neka
vrijednost kao nazadna, a drugo mišljenje smatra
naprednim.
Tako će bez ikakva dodatnog
objašnjenja većina komentatora u medijima političare
ljevice nazvati naprednima, političare desnice
nazadnima. Koji su kriteriji za takvo određivanje,
mediji ne tumače. Prema mišljenju uglednoga hrvatskog
komunikologa Pavla Novosela, koje je iznio u razgovoru
za Hinu 5. veljače 2003., u našim medijima o pojedinim
temama ili strankama na djelu nije cenzura, nego
sofisticirane manipulativne tehnike, koje većina ljudi
nije kadra prepoznati kao laž. Manipuliranje javnim
mnijenjem razvijeno je u svijetu, pa i u nas, do
neslućenih razmjera.
Da su na djelu "sofisticirane
manipulacijske tehnike", lako je uočljivo na primjeru
prešućivanja, svrhovitog redanja obavijesti,
drogiranje svijesti senzacionalističkim događajima i
napisima, isticanje senzacija krupnim pismom i na
druge načine, zatim interpretacija obavijesti kakva će
nekomu odgovarati, krivotvorenje anketnih rezultata
(jedna stranka dobiva 15 i više posto glasova za samo
jedan tjedan), postavljanje "javnosti" usmjerenih
pitanja (svaka je sličnost s novim prilogom u
nedjeljnom Dnevniku javne televizije slučajna) i tomu
slično. Novosel je upozorio da mediji svijest naših
građana oblikuju u skladu s vrednotama "dirigističkog
kapitalizma", koje nemaju nikakve veze sa zajedničkim
životom, obitelji, solidnim stvaralačkim radom,
moralom. A sve bi nam to, na sljedećim izborima,
itekako trebalo biti važno.
Bez etike nema politike
"Kako je uopće moguće govoriti o etici
novinarskoga poziva u vrijeme kad novinarski kruh
ovisi o vlasnicima medija ili o nekim vladajućim
grupama u organizacijama za koje rade. O prevlasti
morala tu ne može biti ni govora", smatra Novosel.
Zato je i način na koji mediji izvještavaju o izborima
i predstavljaju sudionike izbora postao važna
društvena - i politička i pravna i istraživačka -
tema.
Kako je pojedinac danas uronjen u
brojna iskustva, a područja koja ne poznaje dovoljno
sve više rastu, uočljivo je da velik dio informacija o
svijetu oko sebe može dobiti i dobiva - samo posredno,
posredovanjem medija. Sve je manje neposrednih
iskustava. Tako se pokazalo da su izbori nezamislivi
bez značajne uloge medija, a jasno je postalo da
demokratsko obilježje nekog društva i izbora
podrazumijeva jednake šanse za predstavljanje u
medijima svim kandidatima i strankama. Hoće li to biti
moguće i u Hrvatskoj u predizbornoj kampanji, s mnogo
stranaka, lista i tisućama kandidata, teško je reći.
No čega bi se onda, barem načelno,
morali držati mediji? Promatrano sa stajališta
profesionalne novinarske etike kriteriji se nameću
sami od sebe: istina, objektivnost, nepristranost,
poštenje u izvještajima, prikazima, kao i u
komentarima. Bez dobre medijske i novinarske etike ne
može se govoriti ni o dobroj i poštenoj medijskoj
politici. Uloga medija i njihova učinkovitost u
izbornom procesu, valja ponoviti još jednom, prije
svega znači zadovoljavanje interesa i potreba birača.
U odnosu prema sudionicima izbora, minimalna obveza
medija, kao preduvjet slobodnih i poštenih izbora,
jest njihova medijska ravnopravnost, odnosno jednak
pristup medijima i nepristran tretman i ophođenje u
izvještavanju o svakome kandidatu. Takve obveze, jasno
je, vrijede ponajprije za javne medije, tj. medije
koji se financiraju iz javnih prihoda i koji služe
svim građanima.
Drugi, takozvani komercijalni mediji
zbog važnosti izbora tijekom izborne kampanje u mnogim
se zemljama uključuju u taj proces po pravilima koja
vrijede za javne medije, te tako jamče ravnopravan
tretman svih onih koji bi htjeli postati upravljačka
elita. Dobro bi bilo da je i u Hrvatskoj tako, ili da
bude tako, kako se opet ne bi govorilo o cjenicima za
nastupe pojedinih političara u medijima. No to ipak
nije najsretnije rješenje, jer profesionalizam i etika
ipak nemaju cijene, a pravo građana na informiranost
trebalo bi biti iznad partikularnih interesa. A
izabrati dobre političare koji će sljedeće četiri
godine upravljati državnim i društvenim poslovima
jamačno pripada baš u tu kategoriju.
Danijel
Labaš
Vijenac broj
461, 3. studenoga 2011.
( HKZ pojašnjenje: lat. sub sole nihil novi est
= pod suncem ništa novoga)
|