Vratio sam se u Hrvatsku i uložio mnogo dolara (sigurno sa sedam znamenki), poslujem, zarađujem, zapošljavam.
U Hrvatsku su došla i neka od moje djece, sa fakultetskim obrazovanjem, kćerke se udale, imaju djecu, posluju uspješno i zapošljaavaju druge. Sin ulaže u turizam. Brinu se sami o svojoj egsistenciji. Zvuči idealno i sve bi bilo tako, kada se svako jutro ne bih budio sa mislima da vratim hrvatskim institucijama svoju osobnu iskaznicu i zatražim da me se ispiše iz hrvatskog državljanstva, i da još jedanput odem, da pustim svoje kosti negdje daleko od svoje voljene Domovine, daleko od svog voljenog naroda, daleko od države koju sam i ja stvarao.
Ne, ne želim otići, to me tjeraju hrvatske vlasti. Nije ovo država koju sam stvarao, nije ovo Vlada koja se brine za svoj narod, za svoje građane. Izabrao ih je narod, izabrali smo ih mi i sada nas zanemaruju.
Policija mi upada u kuću po noći kad neki od nas već spavaju, naoružani, bez da nam daju do znanja, bez ikakvog naloga. Idem na policijsku postaju dati iskaz, a oni ne će ništa zapisati, već mi kažu da oni to mogu i da imaju pravo na to. Bunim se vlastima, Vladi, predsjenici države. Policija dolazi u kuću da mi preda papir gdje piše da se sutradan ujutro u 10 sati javim u policijsku postaju ili će me inaće uhititi. Dođem u policiju, oni napišu izvještaj kojeg moram potpisati, daju mi kopiju i kažu da će me tužiti, jer sam se bunio i pisao Predsjednici Republike Hrvatske o tome što mi se dogodilo. I tu je bio kraj tog slučaja.
Hodam ulicom grada sa kćerkom, zaustavi me čovjek, pokaže mi značku i kaže: Hrvatska Policija.
Dovodi me do mog auta i pretražuje auto. Ispituje mene, ispituje kćerku, provjerava dokumente, morao sam mu objasniti sa kime sam danas ranije razgovarao u gradu. Pitam zašto, a on meni. jer sam mu sumnjiv. Nije rekao zašto. Zamislite, u mom rođenom gradu gdje baš i nisam neki stranac.
Dolazim iz New Yorka u Zagreb. U zračnoj luci čekam u redu da predam putovnicu. Bilo je 4 ili pet linija, po oko 50 ljudi u svakoj. Predam putovnicu i policajac u onoj kućici me gleda i kaže: "Za Vama je raspisana
tjeralica."
Da li da se smijem, jer sam sada važna osoba od internacionalnog znaćaja, ili da plačem, jer sam u elitnoj grupi sa ratnim zločincima. Policajac zaustavi cijelu liniju iza mene, zatvori je, i mene uz pomoć još par policajaca privode sa strane do onih kućica u kojima su bili policajci. Ljudi na linijama samo bulje u mene i čude se koji sam ja to kriminalac. Nisu mi rekli zašto sam uhićen, samo su pregledavali moje dokumente i gledali neki papir. Sada ih je bilo njih 5 policajaca. Jedan je došao izvan te kućice i daje mi papir da potpišem da sam primio dokument. Nisam htio potpisati, jer mi nisu dali nikakav dokument.
Onda se sjetio da mi da taj dokument na kome je pisalo da sam vozio prebrzo na cesti između Rijeke i Zagreba u nekom mjestu za koje nisam nikad ni čuo. Gledam datum događanja, izvadim iphone i gledam kalendar. Taj sam dan bio u New Yorku na fizioterapiji ramena, nisam ni bio u Hrvatskoj. Nikad mi nisu poslali neku opomenu ili kaznu za brzu vožnju, koje ni nije bilo sa moje strane, jer ni nisam bio u Hrvatskoj, na moju kućnu adreasu u Hrvatskoj. Bila su tamo stalno moja djeca, oni bi mi bili javili. Pisalo je da moram platiti kaznu od nekih nekoliko tisuća kuna i rekli su ako mi je krivo neka idem u to neko mjesto na policiju koja mi je dala tu kaznu, ili neka idem na sud. Drugi dan sam išao na poštu i uplatio tih nekoliko tisuća kuna, najjeftinija opcija i najbrža.
Otok Krk
Imam 11 apartmana na prvoj i drugoj etaži dviju zgrada koje se drže jedna za drugu.
Prizemlje je restaurant i nije moj prostor. Posjedujem to već dugi niz godina. Iznajmljujem apartmane. Novi vlasnik prostora i vlasnik restorana porezali su moje kanalizacijske cijevi i cijevi za dovod vode i prespojili ih bez mog znanja. Od zasebne kanalizacije koju sam imao, sada sam spojen na njihovu i na njihovu kuhinju. Smrad od kuhinje dolazi kroz te cjevi u moje apartmane kad njihova kuhinja radi. Ovo je sada tako već treća godina. Zovem inspekcije, pišem e-maile, šaljem pisma, šalje pisma i moj odvjetnik. Tužim. Sud ne reagira, jednostavno nas zanemaruje. Lokalne inspekcije nam kažu da to nije u njihovom nadležnosti. Šaljem pisma ministarstvima, vladi RH, Predsjednici, državnom inspektoratu, saboru. Šalje to i moj odvjetnik. Odgovori stižu od samo nekih, da to nije u njihovoj nadležnosti; da su proslijedili nekom drugom; da će mi se javiti. Nitko se ne javlja, nitko ne šalje inspektore. Nitko ni ne nazove pitati što se to ustvari događa.
Tri su to godine već. I ova je turistička sezona već skoro gotova, ja imam neke apartmane zaključane zbog smrada, odbijam goste, gubim eure, gubim živce.
Državni inspektorat iz Zagreba je po mojoj prijavi, istina, tražio pismeno od nadležnih inspekcijskih službi u Županiji Primorsko Goranskoj da poduzmu izvide i utvrde činjenice iz prijave. Tu se događa glavna opstrukcija, budući nas nijedna od prozvanih inspekcijskih službi nije ni kontaktirala, ni bila u našim apartmanima da bi utvrdili stanje stvari. To ih međutim nije spriječilo da besramno izvrnu istinu i da državnom inspektoratu pošalju izvještaj kako je sve u redu i kako je u restoranu (koji je uzrok našeg problema) nema smrada i sve je u redu. Još nam se dakle i rugaju, jer normalno da ne smrdi u restoranu već povratni plinovi i smrad odlaze (zbog nepravilne izvedbe kanalizacijskog sistema u restoranu) kroz kanalizacijske cijevi na gornje etaže, u naše apartmane. Ni u unutrašnjosti automobila ne smrde ispušni plinovi iz auta, već smrad i štetni plinovi izlaze kroz auspuh. Ista je stvar u konkretnom slučaju, samo što taj auspuh ne ispušta u zrak već u naše apartmane.
Naravno, ne mislim da bih trebao tražiti vezu za ovako nešto, jer mi pravna zaštita mora biti zajamčena. Ako Vlada, misnistarstva, Sabor, Predsjednica, inspektorati, sud, nitko od lokalnih ni državnih vlasti to ne može riješiti, i ako nije u nićijoj nadležnosti, živim li ja uopće u DRŽAVI ili u nekoj tvorevini koja postoji za interes male grupe ljudi koja ni ne zna da tu postojimo i mi: NAROD.
Možda sam lud, možda su svi u Hrvatskoj prezadovoljni, možda sam ja jedini Hrvat kojem se tako nešto događa, možda ljudi, osobito mladi i mi povratnici, masovno naseljavamo u Hrvatsku, pa se taj trend
treba zaustaviti. Možda bi trebalo pouspješiti iseljavanje. HaHa.
Možda je moj grijeh što sam Hrvat, što sam stvarao hrvatsku državu, što sam se žrtvovao (ali sa zadovoljstvom) dok se je ova država stvarala, možda zato što nisam nikad pitao ništa za uzvrat, jer sam smatrao da mi je to bila dužnost, možda zato jer sam povratnik, možda jer ulažem u Hrvatskoj i zapošljavam ljude, možda zato jer volim svoju Domovinu i svoj narod, možda zato jer sam rođen u djelu Hrvatske koja još uvjek nije prihvaćena kao dio ove države, možda zato jer sam obrazovan, jer sam poslovni čovjek, doktor i profesor.
MOŽDA ZATO JER LJUDI POPUT MENE SMETAJU VLADAJUĆOJ ELITI. I to na lokalnoj i na državnoj razini. Ne treba zanemariti ni lokalnu komunističku vlast koja sve drži pod kontrolom već 70 godina, sada isto kao i prije.
Čija je ovo država?
Očito nama, mojoj generaciji, nije uspjelo, nadajmo se da će uspjeti nekoj budućoj generaciji, ali je žalosno zašto su ljudi ginuli. A ja, ja sam pomalo i star, ako sam u miru i zadovoljstvu živio u Americi 50 godina, priviknut ću se lagano na to opet, pokušat ću zaboraviti to što se zove Republika Hrvatska. I ako se pokrene još neki pokret za stvaranje neke nove hrvatske države priklonit ću se i ja.
Ili ću ostati u ovoj mizeriji i patiti sa ostalim Hrvatskim narodom. Dobro da me ima puno, uostalom i moja zadnja knjiga pjesama koju sam izdao, se zove: “Koliko to mene u meni ima”. Možda će taj JEDAN od mene ipak negdje biti sretan.
Prof. Dr. Mario Viscovich, New York, 19.07.2019.
(Nasuprot mišljenju hrvatskih Vlasti ipak sam ljudsko biće i ja.)
Priredila D. Gaupp
|
