Svake godine na sebe i svoje suradnike, mahom ideološke
prijatelje i trbuhozboračke podanike, potroši 50-ak
milijuna kuna. Da nije takva beskorisna predsjednika,
stanje u Hrvatskoj ne bi bilo nimalo gore nego što je
danas, s tim da bismo imali barem ušteđenih četvrt
milijarde kuna. Nitko ne zna što je on dobro i korisno
napravio za državu u zadnjih pet godina.
Došao je na Pantovčak s megalomanskom ispraznicom o
tobožnjoj novoj pravednosti koju će provesti u državi,
a danas znamo da bezakonje i nemoral nikad nisu bili
veći. Svojom pristranošću, ideološkom zadrtošću i
jednostranim interpretacijama povijesti i sadašnjosti,
dvostrukim mjerilima i selektivnom pravdom pojačao je
vrijednosni kaos i podjele u društvu.
Kao kula od pijeska ruši mu se povjerenje koje je
dobio na predsjedničkim izborima prije pet godina, a
dobio ga je nakon izbornoga inženjeringa kojim je
razmrvljeno konzervativno biračko tijelo kako bi se
upravo njemu popločao put na Pantovčak što je, dakako,
bila prljava manipulacija aktera s ljevice i s desnice
(slična manipulaciji Ive Sanadera kada je
kandidiranjem Jadranke Kosor omogućio Stjepanu Mesiću
drugi mandat).
Josipović je zbog toga sav nervozan i
uspaničen jer žarko žudi za drugim predsjedničkim
mandatom. Kad se bonvivani naviknu na lagodan život (a
njegov je takav cijeli život) te na osjećaj moći teško
im pada mogući odlazak. Zato on, premda je do izbora
za predsjednika države još dugo, intenzivno vodi
kampanju. Jedini ju on i vodi jer HDZ-ova
kandidatkinja gotovo još nije rekla ni riječi budući
da ju posao u NATO-u u tomu priječi do rujna.
Josipović izmišlja neprijatelje,
vrijeđa protukandidatkinju, nameće se na javnim
priredbama, poput koncerta za prikupljanje pomoći
poplavljenim područjima kada je protiv volje rokera
Gorana Bare sjeo za glasovir. Stalno i bez ikakve
posebne svrhe posjećuje gradove i županije dovodeći u
čudo lokalne čelnike kojima je to najobičnije
gubljenje vremena. Nedavno je tijekom posjeta
Zadarskoj županiji došao na Silbu i položio vijenac na
grob pokojnome branitelju. Čovjek je bio branitelj,
ali srećom nije poginuo, nego je umro prirodnom smrću.
Takvih je grobova, na žalost, na tisuće po cijeloj
Hrvatskoj pa nitko nije znao čemu odjednom takav
posjet.
U bezličnim i besadržajnim godinama
svoga mandata, tijekom kojih nije imao ni jedan susret
sa stranim kolegama vrijedan pamćenja i značenja,
medijsku pozornost izazivao je uglavnom klevetničkim
govorima na račun vlastitoga naroda i ustrajnim
izvrtanjem povijesti. Sada očajnički želi drugi mandat
u državi i u narodu koji je klevetao.
Neke "sitnice" odaju sve o ljudima i
strasti koju ulažu u svoje karijere. Na finalnoj utakmici Svjetskoga nogometnog
prvenstva u nogometu između Njemačke i Argentine vidjelo se kako glasno njemačku
himnu, ne prvi put, pjevaju kancelarica Angela Merkel i predsjednik te države.
Jesmo li ikad vidjeli Josipovića, njegova prethodnika Mesića ili aktualnoga
premijera Milanovića da tako ponosno pjevaju hrvatsku himnu? Nikada. Njima je to
teret, protokolarna nužnost koju ne mogu izbjeći.
Treba imati dušu za svoju zemlju i svoj narod da bi ih mogao voditi i da bi
mogao biti istinski državnik. Kad imaš dušu, nije problem svjetonazora kojemu
pripadaš. I Angela Merkel bila je ljevičarka, ali je spoznala samu sebe,
povijesnu neumitnost i snagu istine te bi danas po strasti kojom brani i
ostvaruje interese svoga naroda u očima hrvatskih nakaradnih ljevičara bila
proglašena ekstremisticom da kojim slučajem djeluje u Hrvatskoj.
Za razliku od nje, Josipović i drugovi nisu doživjeli nikakve metamorfoze.
Štoviše, on iznova želi rehabilitirati zločinački režim i pokret koji je nanio
toliko zla hrvatskome i drugim narodima. Što više izbijaju na vidjelo činjenice
o sramnome ponašanju njegova oca u komunističkoj Jugoslaviji, Josipović s još
više žara brani to doba.
Takvim ponašanjem ne može, dakako, impresionirati hrvatske birače koji su sve
ravnodušniji prema njemu. Koji ga se sada ne bi sjetili ni kad na posao ne bi
dolazio mjesecima i koji će mu dati crveni karton na sljedećim predsjedničkim
izborima. Osim ako obavještajna i paraobavještajna nomenklatura ne priredi neki
novi inženjering, neku novu svinjariju uslijed koje birači ne će imati koga
drugoga birati.
Autor: Ivica
Marijačić
Hrvatski tjednik
17.07.2014. |