Trbuhom za kruhom - u američke marince
Za tu i takvu Wilsonovu ‘slobodu’ hrabro će se boriti i jedan Hrvat, Vjekoslav Lujo Čukela.
Rođen 1. svibnja 1888. u Splitu, od oca Ivana i majke Ivane rođene Bubrić, poslije osnovne škole školuje se na trgovačkoj akademiji i u Kraljevskoj gimnaziji. U dvanaestoj godini umire mu majka, a s dvadeset i pet godina s bratom napušta oca i tri sestre, te odlazi preko oceana trbuhom za kruhom. U dalekom svijetu novo obitavalište postat će mu Minneapolis u državi Minnesoti. Nemirna duha i tvrdoglave upornosti priključuje se američkoj kopnenoj vojsci. Kao narednik služi u satniji H, 13. pješačke pukovnije, iz koje biva časno otpušten u lipnju 1916. godine.
Sedam mjeseci poslije, kada je već bilo vidljivo da će Sjedinjene Države ući u rat, Lujo Čukela 31. siječnja 1917. postaje američki marinac, u sastavu 66. satnije, 1. bojne, 5. mornaričke pukovnije. Sjedinjene Države u Prvi svjetski rat kreću sa samo četrnaest tisuća vojnika. Nije to zbog toga, kako se zna pročitati, da nisu bili opremljeni ni obučeni, nego da bi američki ratni stroj u nešto više od godine dana narastao na četiri milijuna vojnika i pokazao europskim ratom izmrcvarenim narodima tko je glavni. Bez ijedne razrušene kuće na vlastitom ozemlju američko će gospodarstvo i proizvodnja procvjetati tako da će koncem 1918. biti ekonomski višestruko snažnija od bilo koje ratom opustošene prijeratne sile.
U sve brojnijem rastu američkih snaga na europskom ozemlju, u Francuskoj se 1918. našao i naš Hrvat, Splićanin. Borio se u svim bitkama 5. marinskoga korpusa, od Bellau Wooda sve do prelaska rijeke Meuse koja izvire u Francuskoj, teče kroz Belgiju i u Nizozemskoj se ulijeva u Sjeverno more. Na bojištu tijekom bitke za Soissons, grada u sjevernoj Francuskoj na rijeci Aisne i udaljenoga oko 100 kilometara sjeveroistočno od Pariza, Splićanin Lujo 18. srpnja 1918. pokazat će što je hrabrost i što je junački čin.
Njemačke snage ovo su područje okupirale nekoliko mjeseci ranije. Saveznici su pokrenuli protunapad. U sastavu snaga protunapada je i 66. vod 1. bojne 5. pukovnije američkih marinaca. Pomalo nespreman, vod u kojemu je i narednik Čukela, probijao se preko brda. Iznenada je krenula paljba, gotovo sa svih strana, budući da su Nijemci posvuda bili skriveni u rovovima, a skupina marinaca se našla u klopci. Izbezumljeni novonastalom situacijom nisu mogli ni naprijed ni nazad. Svi su čekali što će se zbiti.
Ne svi... Jedan narednik krenuo je puzati prema njemačkim utvrđenim položajima. Suborci ga dozivaju moleći ga da ne ide dalje. Izgledi za bilo kakav uspjeh bili su posve ništavni. Tvrdoglavi Hrvat nije ih poslušao. Pod kišom njemačkih metaka dopuzao je do mitraljeskog gnijezda, uskočio u rov i sam samcat uspio bajunetom sasjeći posadu. Uzeo je potom njihove ručne bombe, slavne Stielhandgranate one na štapu, i tim bombama uništava preostali dio uporišta koristeći se obližnjim mitraljeskim zaklonom. Dio njemačke posade na uporištu dao se u bijeg, a četiri vojnika koja nisu uspjela pobjeći, digla su ruke u zrak i predala se čovjeku koji se oglušio na upozorenja svojih suboraca, i koji je sam razbio njemačke obrambene položaje.
Devet odličja za spas američkih marinaca
Za ovo hrabro i junačko djelo Vjekoslava Luju Čukelu, Hrvata, odličjem Medalje časti odlikovat će i Kopnena vojska i Ratna mornarica Sjedinjenih Država. I tako će ovaj Splićanin biti jedan od samo devetnaest marinaca Sjedinjenih Država koji su dva puta odlikovani ovim visokim odličjem. A odličja za Luju bilo je još. Uključujući i ova dva, dobit će ih ukupno devetnaest. Među njima dodijeljena mu je i Pobjednička medalja, pa Srebrna zvijezda, i Američka medalja za obrambenu službu. Zbog traljavosti administracije, izmaknut će mu Grimizno srce, iako je dva puta bio ranjen. Za hrabrost dobio je i francusko odličje Medalju legije časti te i drugo francusko odličje Vojna medalja, čime će biti prvi marinac u povijesti koji je odlikovan ovim odličjem.
I druge će države za sebe htjeti malo slave hrabroga Hrvata pa će ga tako Beograd odlikovati odličjem Kraljevskog reda kraljevske krune, a Rim Križem za ratne zasluge.
Lujo Čukela je na kraju Prvog svjetskog rata unaprijeđen u čin potporučnika, a po povratku u Sjedinjene Države, i odabira za punoga časnika, u marincima dobiva čin poručnika. Pripadanje marincima za njega, iseljenika iz države koja je nestala sa zemljovida, bit će sve, odnosno njegova nova nacionalna pripadnost. Znao je Lujo tko je, da je Hrvat, rođen u Splitu, u Dalmaciji. Njegova hrabrost i junaštvo naravno da su golicali Amerikance i da im je bio neopisivo zanimljiv pa su pokušavali saznati odakle je i što je po nacionalnosti. Ali Luju nije krasila samo hrabrost i junaštvo, nego i mudrost. Zato je na pitanje: Je li Hrvat, Srbin, Jugoslaven, Austrijanac ili Slaven, odgovarao jednostavno "Ja sam američki marinac". S tom je svojom novom 'nacionalnom' pripadnosti razoružavao sve, i one s dobrim i one sa zlim namjera, ostavljajući ih bez riječi.
Kao marinac služio je Lujo Čukela u američkim prekomorskim bazama na Haitiju, Santo Domingu, Filipinima i u Kini, a službovanjem proći će gotovo cijele Sjedinjene Države: Quantico, Hampton Roads i Norfolk u Virginiji, Philadelphiju u Pennsylvaniji, Mare Island u Kalifomiji, Washington D. C., Nashville, Indianu i Fort Knox u Kentuckyu. U čin kapetana Lujo je promaknut 15. rujna 1921., a bojnikom postaje na dan svoga umirovljenja, 30. lipnja 1940. godine, nakon 32 godine vojne službe.
U Republici Haiti Lujo Čukela kao potporučnik i pripadnik Marinskoga korpusa naći će se neposredno nakon Prvog svjetskog rata, to jest 1919.-1920., četiri godine nakon američke okupacije ove zemlje koja će potrajati sve do 1934. godine. Ta će američka okupacija biti drugi najduži od svih takozvanih Banana ratova, odnosno jedna od najdužih okupacija u vojnoj povijesti Sjedinjenih Država. Otpočela je godine 1915. iskrcavanjem američkih marinaca u glavni grad Port-au-Prince pod izgovorom zaštite američkih državljana i ekonomskih interesa koji su navodno bili ugroženi pobunom i likvidacijom proameričkoga predsjednika Vilbruna Guillamea Sana. Scenarij koji će američka geopolitika primjenjivati na raznim meridijanima i paralelama diljem svijeta, pa i danas.
Dodatni motiv za američku okupaciju bila je snažna ekonomska nazočnost carske
Njemačke na otoku. Premda su Sjedinjene Države tada bile formalno neutralne, njemačke interese na otoku su, sukladno Moroevoj doktrini, smatrali ugrožavanjem vlastitih. Američki su marinci brzo uspostavili kontrolu nad Haitijem, porazivši pobunjenike, takozvane cacose, u kampanji poznatoj kao Prvi Caco rat. Formalnim sporazumom između haićanske i američke vlade uspostavljena je američka vlast nad Haitijem u periodu od sljedećih deset godina. Veliki dio Haićana od početka se počeo odupirati okupatorima, dobrim dijelom i zbog njihovih rasističkih predrasuda prema crncima i mulatima koji su činili većinu stanovništva. Dolazi do intenziviranja ustaničke djelatnosti, poznate kao Drugi Caco rat. Haićanski nacionalni vođa Charlemagne Massena Peralte 1919. uspijeva organizirati više od tisuću naoružanih gerilaca koji su se vojno suprostavili okupaciji marinaca Sjedinjenih Država. Marinci, u čijem je sastavu bio i poručnik Čukela, odgovaraju na otpor protupobunjeničkom operacijom, u kojoj su mnoga naselja srušena, na tisuće Haičana pobijeno, a životi još više njih bili uništeni.
Američki senat degradirao ga iz čina poručnika u potporučnika
Čukela je bio jedan od časnika koje je odbor američkoga senata ispitivao povodom 'ratnoga zločina i zlouporabe ovlaštenja', kada je pogubljena skupina zatvorenika usred logora marinaca na Haitiju. Zapovjednik Marinskoga korpusa uspostavio je 1920. odbor koji je trebao odlučiti koji će časnici biti umirovljeni, degradirani ili otpušteni. Postavljen je vrlo zanimljiv kriterij, obrazovani časnici, iz dobrih obitelji, imali su prednost u odnosu na one koji su bili regrutirani i imali malo formalnoga obrazovanja. Kao posljedica ovih kriterija, Čukela je degradiran iz čina poručnika u potporučnika, unatoč ratnom herojstvu. Za taj zločin Lujo Čukela nije izveden pred vojni sud, već samo prebačen u drugi logor.
U vrijeme komunističke Jugoslavije, a i nakon što je ona velikosrpskom agresijom nestala u krvi, za njegovo se ime, a još manje za činove koje je prispodobio i odličja koja je nosio, nije znalo. Kako se približavala stota obljetnica Prvoga svjetskog rata, vijest o tomu da je jedan od najlegendamijih vojnika Prvoga svjetskog rata u Sjedinjene Države doselio s istočne obale Jadrana srpska bolesna mitomanija i Luju Splićanina proglasit će Srbinom. Za nju je do krajnosti bilo nepodnošljivo da je jedan Hrvat, i to u Prvom svjetskom ratu, kada je stvorena njihova velika Srbija, zvana Kraljevina Jugoslavija, najviše odlikovani vojnik koji se borio u redovima Američke vojske.
Zato će Čukela Hrvat u izričaju bolesne srpske mitomanije od Vjekoslava postati Mihailo. To će srpskim mitomanima biti premalo pa će mu ime otaca Ivana promijeniti u Đorđe, a ime majke Ivane u Jovanu.
Pri toj krivotvorini nimalo se ne će obazirati na činjenicu da je pokop dvostrukoga nositelja odličja Medalje časti održan u katoličkoj crkvi Saint Jane Frances de Chantel. Ovoga je puta očigledno bilo teško posegnuti za mantrom 'Hrvat pravoslavne vjere', pa će zato mitoman imenom Dušan Babac 2017. izdati knjigu pod naslovom "Srbi - američki ratni heroji", u kojoj je, naravno, uvršten i Hrvat Vjekoslav Lujo Čukela s promijenjenim osobnim podatcima.
Ono što je zanimljivo i posebno bode oči je to da je knjiga tiskana u Vojnoj štampariji, a u impresumu piše da je izlazak knjige podržalo Veleposlanstvo Sjedinjenih Država u Beogradu. No piše i napomena "Stavovi izneseni u knjizi stavovi su autora i nužno ne izražavaju stavove Vlade Sjedinjenih Američkih Država". Naravno, da je američkom veleposlanstvu u Beogradu znano da njihovu državu Minnesotu i Hrvatsku povezuje mnoštvo povijesno-emigrantskih veza, a posebno najodlikovaniji vojnik Prvoga svjetskog rata Vjekoslav Lujo Čukela, ili Luis kako su ga oni zvali, što je uvjetovalo da je u Domovinskom ratu došlo do čvrstoga partnerstva Nacionalne garde Minnesote i Hrvatske vojske.
Čukela, kao jedan od najlegendamijih vojnika u američkoj povijesti, gotovo je potpuno nepoznat u današnjoj Hrvatskoj.
Za njega ne zna ni većina takozvanih povjesničara. Zašto je tako? Možda zato što je Hrvatska bila u sastavu druge države pa je Prvi svjetski rat za većinu Hrvata nepostojeći. Nepostojeći je i iz trauma koje su Hrvati doživjeli u Kraljevini Jugoslavije gdje je Prvi svjetski rat bio isključivo u funkciji velikosrpstva, a u Komunističkoj Jugoslaviji sve izvan NOB-a nije smjelo postojati, dok je u slobodnoj Hrvatskoj mnogima nezanimljiv kao i mnoge druge hrvatske identitetske povijesne činjenice i događaji. Vjekoslav Lujo Čukela koji je na 33. mjestu najodlikovanijh američkih vojnih osoba nema ulice u rodnom Splitu. O njemu nema ni predavanja na Hrvatskom vojnom učilištu. Tek prije nekoliko godina Čukelino će ime osvanuti pod nadnevkom slovom "C" u knjizi Renata Baretića i Ivice Ivaniševića "Split za početnike - abeceda grada".
Stani konj, dam ti udarac, razbije ti glavu
Dvostrukoga nositelja Medalje časti Čukelu i splitskoj inačici "Ramba", koji je legendarno slabo govorio engleski, u američkim zapisima pratile su istinite zgode iz njegova vojnikovanja.
Polazeći obuku u bazi Fort Benning nastavnik, časnik, jednom ga je prigodom upitao koji je pravi potez u određenoj taktičkoj situaciji, a on je brzopotezno odgovoriti: 'Borba, ja napad'. Časnik, ostavši zbunjen, reče mu: 'Ne'. Lujo nije odustao već uzvratio: 'Ja Čukela, ja napad'. Kao pravi vojnik, da nastavnik časnik ne bi dugo bio u nedoumici, rukom je posegnuo malo iznad lijevog džepa odore i upitao: 'Kako misliš ja dobio ovo?'. A ondje bijaše pričvršćena jedna od dviju Medalja časti. Pogled na nju nastavnika časnika ostavi bez glasa.
Dok je Lujo svojom osebujnošću i otvorena srca mnoge ostavljao bez riječi, s vlastitim konjem nije mogao izaći na kraj. Na obuci jahanja, koja je bila obvezna, rijetko se događalo da je konj slušao njegove zapovijedi. Uzalud je Lujo danima ponavljao 'Stani konj'. Konj nije poslušao ni nakon Lujina upozorenja i riječi: 'Dam ti udarac, razbije ti glavu', i zato će konj dobiti šakom u glavu. Vranac će od udarca ošamućen stati, a Lujo mirno sjahati, pogledati životinju u oči, i u zapovjednom tonu reći: 'Slušaj dobro, konj. Ja sam Čukela. Ti konj. Ja ti kažem stop, ti stop. Ti ne stop, ja ti dam udarac, razbije ti glavu'.
Očigledno je, da je konj vranac prošao mnogo gore nego jedan njegov podređeni. Ovaj je nešto slabo izveo i Lujo će ga upozoravajući izgovoriti čuvenu rečenicu: 'Sljedeći put ja šaljem prokletu budalu, ja ići sam' (Next time I send damn fool I go myself).
Ta će se Lujina rečenica godinama nakon njega ponavljati među američkim vojnicima diljem svijeta. Ne samo da u hrvatskoj memoriji nema Vjekoslava Luje Čukele, nego ni prezimena Čukela više nema. Bio je oženjen s Minnie Myrtle Strayer iz grada Miflintown u Pennsylvaniji, a djece nisu imali, kao ni njegove sestre koje su ostale u Hrvatskoj. Na vječni počinak Lujo će poći 19. ožujka 1956. i sa svim vojnim počastima 22. ožujka 1956. biti pokopan na slavnom američkom vojnom groblju Arlington National Cemetery.
|
Piše: admiral DAVOR DOMAZET LOŠO
Hrvatski list
 
Priredila D. Gaupp, HKZ
|
