|
Donosimo uvodnik prof. Artura Bagdasarova, na temelju
knjige Branke Tafre Gramatika u Hrvata i Vjekoslav
Babukić, Zagreb: Matica hrvatska, 1993., a povodom
sutrašnje obljetnice 200 godina rođenja Vjekoslava
Babukića, nezaobilazne figure hrvatskog narodnog
preporoda, koji je objavio i tri gramatike.
Babukić se rodio u Požegi 16. lipnja 1812., a umro je
u Zagrebu 20. prosinca 1875. Otac mu je bio Antun,
licitar, a majka Agata, rođena Keleković, iz Samobora.
Školovanje je počeo u Požegi, 1821./22. nastavio u
Novoj Gradiški u "Oberschule", zatim je išao u
gimnaziju (1823.-1827.) u Požegi, a završava je 1828.
u Pečuhu. Školujući se učio je njemački, mađarski i
latinski. Prijevodi s francuskoga u "Danici" dokazuju
da je znao i francuski, a bilješke u rukopisnoj građi
u NSB upućuju na znanje grčkoga. |
Znao je i slavenske jezike jer je to znanje bilo dio
ilirkoga progrma, a također je učio glagoljicu i
ćirilicu. Studiranje nastavlja u Zagrebu od 1830.
Studira filozofiju i pravo. Pravo je završio 1832. Od
1833. radi kao bilježnik Banskoga sudbenog stola, a
potom od 1836. u raznim odvjetničkim kancelarijama. Te
je godine položio odvjetnički ispit te je kao suplent na
Kraljevskoj akademiji predavao dvije godine mađarsko i
međunarodno pravo.
Tada napušta pravničku karijeru jer nije izabran za
profesora i otad se sav posvećuje narodnom preporodu.
1832. kao 26-godišnjak postaje prvi tajnik Čitaonice
ilirske, a 1842. prvi tajnik Matice ilirske, na kojoj
dužnosti ostaje do 1846. "Danicu" je uređivao
1838.-1840. Prvim profesorom hrvatskoga jezika na
Kraljevskoj akademiji postaje 1846., pobijedivši na
natječaju na kojemu su sudjelovali još Ivan i Antun
Mažuranić, Mato Topalović, Stanko Vraz, Stjepan
Mlinarić, Jozo Španić. 1850. premješten je na gimnaziju,
nakon što je dvogodišnji studij filozofije na
zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji priključen gimnaziji.
To mu je bilo zadnje namještenje. Sve manje piše i sve
manje znači u javnom životu. Ostao je usamljen i u
privatnom životu jer se nije ženio.
Babukićeva je bibliografija skromna.
Objavio je samo jednu prigodnu rodoljubnu pjesmu,
nekolioko rasprava o pravopisnim, odnosno o grafijskim
problemima i tri gramatike. Tu možemo još dodati
anonimni leksikografski rad, zatim priređivanje za
tisak starijih pisaca (Kačić, Vitezović, Gundulić,
Palmotić, Đurđević, Kavanjin). U "Danici" se nalazi
sitniji prilozi, što potpisani što nepotpisani.
Redigirao je velik broj priloga za "Danicu", prevodio
razne vijesti s češkoga, poljskoga i ruskoga. U
Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci čuva se njegova
korespondencija, gramatički rukopisi te nezavršena
biografija "Promemoria" iz 1861. Među rukopisima
nalazi se i ćirilički rukopis "Pravopis serbski i
osnova gramatike slavjanske narečja ilirskoga" (u
Budimu 1837.).
Babukiću je pripao najteži posao,
trebao je opisati književni jezik, trebao je
redigirati "Danicu" i druge učiti. Takav posao tražio
je cijeloga čovjeka, a velik dio nije ostao vidljiv ni
priznat. Vjekoslav Babukić nezaobilazna je ličnost
hrvatskoga narodnog preporoda. Bio je skroman,
samozatajan, tih i neizmjerno odan interesima svoga
naroda. Volio je ljude i vjerovao da se slogom i
miroljubivošću može graditi napredak.
Jezična
okužba
(preneseno s portala
hkv.hr)
U pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi jedni jezikoslovci daju prednost navesku
-oga/-ega u genitivu jednine, -omu/-emu u dativu i bez naveska -om u lokativu;
drugi -og, -om, -om; treći -oga/-ega, -omu/emu, -ome, a svi zajedno objašnjavaju
da se može rabiti i kraći i dulji oblik ovisno o stilu. Takve neujednačene
normativne preporuke ogledaju se i u porabi pa ne samo da prosječni hrvatski
govornici nego i poznati jezikoslovci rabe pridjevne i zamjenične nastavke kako
im je drago.
U posljednje doba u biranom ili njegovanom izrazu obrazovane osobe prečesto
daju prednost u svom pisanju nastavku -ome. Kako je u hrvatskom jezikoslovlju i
šire stalno prisutna ta dvojba, navest ćemo sveučilišnu profesoricu Branku
Tafru, pročelnicu Odjela za kroatologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u
Zagrebu, koja na očit način objašnjava svoje viđenje te zagane (problema): "Da
ne bude sve jednostavno, pobrinuli su se jezikoslovci. Kad je pak riječ o
lokativu jednine muškoga i srednjega roda u pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi,
danas se u tekstovima pisanim njegovanim jezikom rabi gotovo isključivo oblik na
-ome: u Šumarskome listu.
Je li i ovdje glavnu ulogu odigrao koji jezikoslovac ili je nadjačala želja da
bude svakako drugačije nego prije (zbog čega su izvješća o djelatnicima bila
potisnula izvještaje o radnicima), nije sada tako bitno, ali se u ovom slučaju
išlo i mimo sustava i mimo tradicije i mimo gramatičkih propisa (norma dopušta i
takav, akuzativni oblik). Svi dokazi da je u hrvatskim gramatikama do vukovaca,
dakle do kraja 19. st., lokativni nastavak -om, a samo izuzetno -ome, što
potvrđuje i povijesno i dijalektno stanje, a što su i srpski jezikoslovci
priznavali kao "zapadno obilježje", nisu uspjeli zaustaviti širenje lokativnoga
nastavka -ome.
Ni u ovom slučaju nema mjerodavnih koji bi odredili što je pravilno. Zato samo
preporučujemo da tko želi pisati njegovanijim stilom i ostati na tragu hrvatske
gramatičke tradicije, neka piše -oga, -omu, -om" (v. Pregršt jezičnih zrnaca //
Nova mehanizacija šumarstva, vol. 28 (2007): 81). Potpuno se slažem s njom. Opet
smo, ne znamo po koji put, pali u jugoslavensku jezičnu klopku. Netko je od
glasovitih hrvatskih jezikoslovaca počeo pisati ili predložio nastavak -ome u
Ljd. i svi su do jednoga kao u staro doba Broz-Tita progutali tu pilulu. Bilo
koji poznavatelj hrvatskoga jezika nije poglavar jezičnoga redarstva. I zatim
pitamo sami sebe zašto hrvatski sliči srpskomu!
Vjekoslav Babukić u Ilirskoj slovnici iz 1854. na str. 209, izričito kaže da
se dativ i lokativ trebaju "dobro razlučiti" jer se dativ svršuje na -mu (-omu
ili -emu), a lokativ na -m (-om ili - em), odnosno da se nikako ne smiju
miješati ta dva padeža, a da se -ome jedino pjesnicima može dopustiti kao
"necessitas metrica". Branimr Belaj u članku "Mjesto Vjekoslava Babukića u
procesu normiranja hrvatskoga jezika" piše: "Ne treba zaboraviti ni pitanje
naveska u zamjeničko-pridjevnoj sklonidbi - pitanje koje Babukić, a kasnije
Mažuranić i Veber, jednoznačno rješava (dativ -omu/-emu, a lokativ -om/-em
tj.bez naveska) za razliku od današnjih gramatika" (Jezikoslovlje, god.1., broj
1., 1998., str.18.). Tvrdnja B.Belaja nije sasvim točna što se tiče sadanjih
slovnica. Skrenite svoju pozornost na ono što piše u Težak-Babićevoj gramatici:
" U hrvatskom jeziku u dativu jednine prednost ima duži nastavak (-omu, -emu) ,
a u lokativu jednine kraći (-om). Nastavak -ome stilski je obilježen " (
Gramatika hrvatskoga jezika, Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Zagreb,
2000.,str.120.). Usporedite što je pisao Babukić 1854.bit će jasno da Težak i
Babić idu tradicijama Babukićeve slovnice i smatraju da je navezak -ome stilski
obilježen.
Stojim iza tvrdnji svojih malobrojnih hrvatskih kolega da nastavak -ome jest
srpski nanos koji ide namjerno od vukovca Maretića radi tzv. zbližavanja
hrvatskoga i srpskoga jezika. Netko od vjerojatno uglednih hrvatskih kroatista
početkom 90-h godina 20.stoljeća neoprezno iznova je počeo rabiti taj nastavak
-ome i svi su se s tim odjednom okužili. Ta se jezična "okužba" (zaraza,
infekcija) počela brzo širiti. Većina hrvatskih obrazovanih osoba pa i državnih
znanstvenih ustanova forsira -ome a da pojma nema zašto, važno je da je
drugačije nego prije 90-h godina 20.stoljeća. U jednoj je svojoj subesjedi "Ne
može premijer Sanader s nogu odlučivati o pravopisu" Marko Samardžija rekao da "
za dio aktualnih kolebanja u hrvatskoj standardnojezičnoj praksi dobrim je
dijelom " zaslužna" nedosljednost recentne normativistike" ( Hrvatski kao
povijesni jezik, Zaprešić, 2006.,str.196.).
Prema našemu subjektivnomu sudu,
nanesena je šteta oblikoslovnoj normi hrvatskoga
standardnoga jezika glede naveska -om i to već drugi
put u povijesti hrvatskoga književnoga jezik.
Artur Bagdasarov
http://hu-benedikt.hr |
