U Hrvatskom prvavopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u poglavlju Razlike u pisanje velikoga i maloga početnoga slova pišše: "ŽŽidov/ŽŽidovka (pripadnik/pripadnica židovskoga naroda i žžidov/žžidovka (pripadnik/pripadnica židovske vjere" (Hrvatski pravopis, Zareb, IHJJ, 2013., str. 46.). Slično nalazimo i u pravopisnom rječniku:"žžidov (pripadnik ili sljedbenik žžidovske vjere) i ŽŽidov (pripadnik žžidovskoga naroda)" (str. 480.).

Vjersko poistovjećivanje nije uvijek isto što i narodnosno pa i obratno. Tako, na primjer, prema popisu stanovnišštva provedena 2011. godine u Hrvatskoj ima 509 ŽŽidova po narodnosti i 536 žžidova po vjeroispovijesti. Od tih 509 Žžidova su: Hrvati � 231, Austrijanci � 2, Mađari � 2, Nijemci � 1, Srbi � 6, Talijani � 3, ŽŽidovi � 266, ostali � 10, po područnoj pripadnosti � 3, neraspoređeno � 1, ne izjaššnjavaju se � 11. Istražživači popisa stanovnišštva u Hrvatskoj piššu: "Obzirom da žžidovski identitet obuhvaća i narodnost i vjeru, dolazi do dihotomije podataka, ali je sigurno da je broj ŽŽidova veći od onoga koji se obično obrađuje u popisima stanovnišštva � samo po narodnosti".

Prema Hrvatskomu pravopisu i drugim priručnicima žžidovi, tj. pripadnici žžidovske vjeroispovijesti su gotovo bez iznimke ŽŽidovi ššto nije sasvim točno. Bilo koji čovjek možže biti pripadnik krššćanske, muslimanske, žžidovske, budističke pa i drugih vjera. Isto se tiče i ŽŽidova, većina kojih su pripadnici žžidovstva, ali ima ih i katolika, protestanata, pravoslavaca pa i muslimana. Postoje, na primjer, mar(r)ani ("novi krššćani") � pokršteni ŽŽidovi u Portugalu i ŠŠpanjolskoj ili džžadidi i čala � žžidovski muslimani u Iranu i središšnjoj Aziji.

Ne valja smetnuti s uma i činjenicu da su povijesno postojali žžidovski krššćani, tj. pokršteni ŽŽidovi, napose u Jeruzalemu u početku krššćanskoga doba. A u Ranjine "Zadarski i Ranjinin lekcionar (Zagreb, 1894.) na str. 171 čitamo: "Mnozi od ŽŽudijev odhođahu od vjere žudijske i vjerovahu u Isusa po njemu" (v. J. ŠŠetka, Hrvatska krššćanska terminologija, reprint, Split, 1976., str. 335.). Ima naravno Židova i agnostika i nevjernika. Vjersko poistovjećivanje nije uvijek isto ššto i narodnosno poistovjećivanje. Slično se tiče i pravopisne novotvorenice armenac/armenka u značenju pripadnik/pripadnica Armenske crkve (v. A. Bagdasarov, armenac i armenka?, Jezik, god. 61., br. 1.- 2., Zagreb, travanj, 2014., str. 74.- 77.).

Uzgred budi rečeno da u suvremenom ruskom jeziku jevrej (ŽŽidov) je nacionalnost, a iudej (žžidov) � vjeroispovijest, vjerska pripadnost. Zanimljivo je da u pravopisnom rječniku imamo samo Asirac/Asirka (str. 160.), vjerojatno u značenju pripadnik asirskoga naroda, a asirac/asirka malim slovom� pripadnik/pripadnica Asirske istočne crkve ili Kaldejske katoličke crkve nema i kao da sada i ne postoji Asirska crkva.

Anićev rječnik iz 1998. godine ne pravi razliku u pravopisanju i značenju riječi ŽŽidov. Natuknica ŽŽidov znači i "pripadnika Mojsijeve vjere" i "pripadnik semitskoga naroda" (V. Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 1998., str. 1396.), a Babić-Finka-Moguššev pravopis iz 1996. (str. 464.), Hrvatski jezični savjetnik iz 1999. (str. 1642.) i Hrvatski enciklopedijski rječnik iz 2004. godine (str.208.) imaju ŽŽidov u značenju pripadnik naroda i žžidov -� vjerski pripadnik.

Pravopisna neusklađenost u pisanju riječi ŽŽidov i žžidov u općilima izaziva opravdanu zabrinutost pojedinih čitatelja. Primjerice, čitatelj Jutarnjega lista ogorčeno pišše:" Pisanje riječi ŽŽidov malim slovom u meni izaziva nelagodu, a vjerujem i kod većine sunarodnjaka i možže se protumačiti kao omalovažžavanje najstarijeg, a jošš žživućeg biblijskog naroda" (Jutarnji list od 3. kolovoza 2009.).

Uzgred budi rečeno da u hrvatskoj jezičnoj praksi susrećemo katkada vjerojatno pogrješšan kratki i puni naziv jedne od asirskih crkava: Asirska crkva Istoka i Sveta apostolska katolička asirska Crkva Istoka. Riječ katolička tu je u značenju sveopća, zajednička crkva. Predlažžem sljedeći kratki i potpun naziv te Crkve: kratki naziv - Asirska istočna crkva i potpun �- Sveta apostolska sveopća asirska istočna crkva.

U crkvenim općilima prema tradicijskomu pravopisanju - Asirska istočna Crkva i potpun -� Sveta apostolska sveopća asirska istočna Crkva. Treba napomenuti da postoji također Kaldejska katolička crkva koja je sjedinjena s Rimom. Nesjedinjena Asirska istočna crkva i sjedinjena Kaldejska katolička crkva imaju jedan istočnosirijski korijen i opću povijest do početka razdvajanja u 16. stoljeću.

Mišljenja sam da valja razborito, obrazložženo i bez ikakve žžurbe stvarati ili, ako je to nužžno, preinačivati nazive te ih postupno u suradnji mjerodavnih strukovnjaka i jezikoslovaca uvoditi u normativnu porabu. Samo ne treba naglo uvoditi u normativne priručnike novotvorenice kojih jošš nema u uzusu, jezičnoj praksi. Primjerice, u budućim normativnim priručnicima ne treba, ako tko možžda zažželi, stvarati nove riječi tipa asirac/asirka s početnim malim slovom u značenju „pripadnik asirske vjeroispovijesti" jer ima Asiraca različitih vjeroispovijesti.

Nedosljednost u normativnim priručnicima

U Hrvatskom pravopisu (str. 480.) i ŠŠkolskom rječniku hrvatskoga jezika iz 2012. godine (str. 927.) pišše sljedeće � "žžidov (pripadnik ili sljedbenik žžidovske vjere)", ali u navedenom ŠŠkolskom rječniku ... uz natuknicu vjera nalazimo odrednicu v.: "4. rel. v. vjeroispovijest", a uz natuknicu vjeroispovijest sin. (sinonim) "(vjera)" (ŠŠkolski rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 2012., str. 866.).

O odrednici v. i zagradama u uvodu Školskomu rječniku ... pišše: "Ako se natuknica s v. upućuje na normativno prihvatljiviju natuknicu, ona se kod te natuknice navodi kao sinonim, ali u zagradama kako bi se označilo da se smatra normativno manje prihvatljivom (str. XIX.). Ponaprije valja reći da u normativnim priručnicima obično nema pojma "manje ili višše prihvatljivosti" jer je to višše svojstveno u pisanju jezičnih savjetnika.

Bez obzira na to, ako se polaziti od proslovne objasnidbe, tada i u Hrvatskom pravopisu i u ŠŠkolskom rječniku ... mora biti ovako - žžidov "pripadnik žžidovske vjeroispovijesti", a ne vjere. Autori jednih te istih normativnih priručnika sami sa sobom su u proturječju jer nisu dosljedni u pisanju pojedinih natuknica. Uzgred budi rečeno da ŠŠonjin rječnik iz 2000. godine uz natuknice vjeroispovijed, vjeroispovijest navodi: "vjeroispovijed -› vjera 2; vjeroispovijest -› vjera 2" (Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, str. 1358.). Razvidno je da odnosi u riječima vjera, vjeroispovijest, vjeroispovijed (vjeroispovijed > vjeroispovijest) nisu do konca normativno sređeni u značenju riječi "pripadnost kojoj crkvi ili vjerskoj zajednici".

Dakle, pojedini pokuššaji spajanja vjerskoga poistovjećivanja s njegovim narodnosnim opredjeljenjem u mnogim primjerima mogu biti pogrješšni. Vjera i vjerska zajednica možže skupiti različite etnose i etnolingvokulture. Do nužžnoga pravopisnoga rješšenja i prilagodbe hrvatskomu jeziku pripadnika naroda i vjerskih pripadnika možže se doći samo zajedničkim radom skupine različitih strukovnjaka. Pravopisanje i značenje etnovjerskih pripadnika i sljedbenika vrlo su šškakljiva pitanja. Stara poslovica veli -� Tri puta mjeri, jednom režži.

Piše: Artur Bagdasarov
Hrvatsko slovo

11.04.2014.